Na raskrižju

Iza nas su burni tjedni koji su pokazali kako potpuno različite strane mogu djelovati oko zajedničkog cilja; propasti projekta unutarnjeg pomirenja (1).  Pismo trojice biskupa Piova bratstva koji iznose vrlo kritične stavove prema ovom procesu, tako je već polučilo nekog učinka jer je na redovitom zasjedanju Kongregacije za nauk vjere, 16. svibnja 2012., odlučeno da će se situacija ostale trojice biskupa Bratstva rješavati posebno i individualno. Otvoreno je pitanje što to znači za budućnost te zajednice. Članovi Kongregacije su iznijeli svoje mišljenje o izmijenjenoj Doktrinarnoj preambuli biskupa Fellaya koja je zaprimljena 17. travnja. Prefekt Kongregacije bi sve to danas trebao predati Svetom Ocu. 

U danima koji su prethodili sjednici Kongregacije za nauk vjere zaredale su izjave glavara i istaknutih ličnosti Bratstva otvorenih regularizaciji. Pozornost je osobito privukla važna vijest da bi do regularizacije Piova brastva moglo doći i u slučaju da se ne postigne potpuno slaganje oko svih otvorenih pitanja. Prvi je tu mogućnost na konferenciji udruge Actio Spes unica u Hattersheimu iznio prvi asistent generalnog poglavara piovaca, o. N. Pfluger. Na prigovore onih unutar Piova bratstva koji se s obzirom na otvorena pitanja i današnju proširenost raznih zabluda protive pozitivnom raspletu, odgovorio je da se, čak i kad bi došlo do punog slaganja, ne bi moglo očekivati- s obzirom na današnje stanje u Crkvi- da bi te zablude nestale od danas do sutra na samu Papinu zapovijed. Povukao je paralelu s događajima iz povijesti Crkve. "Nakon osude arijanizma, to je krivovjerje još dugo vremena bilo vrlo rašireno, na nekim područjima čak još mnogo desetljeća" (2, Spes unica). "Izjavio je da pod sadašnjim okolnostima poglavar Bratstva ne 'smatra da je moguće odbaciti Papin prijedlog'. Rekao je da bi zanemariti Papinu želju vodilo u sedevakantizam. Pfluger je naglasio da još postoje neka neslaganja između Svete Stolice i Bratstva, koje polaže pravo na slobodno kritiziranje nekih točaka sadržanih u koncilskim dokumentima. Podsjetio je kako je 1988. Lefebvre potpisao doktrinarni sporazum sa Svetom Stolicom koji je sadržavao 'puno više [doktrinarnih] koncesija sa strane Bratstva, nego ovaj koji Benedikt XVI. traži danas.'

Bivši poglavar Piova bratstva, o. F. Schmidberger, napisao je jednako važan uvodnik u svibanjskom broju njemačkog časopisa Bratstva u kojem kaže: 'Činjenica da nas Rim danas zove natrag iz egzila u koji smo bili odbačeni 1975.- oduzimanjem' kanonske potvrde Bratstvu i 'još više 1988. dekretom ekskomunikacije' biskupa posvetitelja i posvećenih biskupa- 'čin je pravednosti i, nesumnjivo, djelo autentične pastoralne skrbi Benedikta XVI.' No, još je važniji uvodnik jednog drugog povijesnog člana Bratstva, o. M. Simoulina, koji je objavljen u svibanjskom broju 'Seignadoua', lista koji objavljuje priorat Saint-Joseph-des-Carmes. O. Simoulin također piše o sporazumu sklopljenom između Lefebvrea i Ratzingera 1988., tumačeći da verzija doktrinarne preambule predstavljena u to vrijeme nije bila razlog za njen neuspjeh; pravi je razlog bio puno praktičniji. Doista, Lefebvre nije vjerovao uvjeravanju Vatikana da će moći posvetiti biskupa za svoga nasljednika: 'Razlog nije imao ništa s doktrinom ili statutom predstavljenim Bratstvu', napisao je o. Simoulin. 'Razlog zašto je proces zaustavljen bio je datum posvete biskupa.'


Na primjedbe među lefebvreovcima koji ne žele sporazum s Rimom, o. Simoulin je podsjetio da im je Ratzinger kada je 'postao papom rekao da tridentska misa nikada nije bila ukinuta (7. srpnja 2007.: 'Dakle, dopušteno je služiti misnu žrtvu prema tipskom izdanju Rimskog misala koji je promulgirao bl. Ivan XXIII., 1962. god. i koji nikada nije bio ukinut.'); rehabilitirao je četvoricu naših biskupa (21. siječnja 2009.); doustio nam je da tijekom dviju godina održimo doktrinarne razgovore, što msgr. Lefebvre 1988. nije zahtijevao. Ne bi bilo pretjerivanje kazati kako je msgr. Fellay postigao više od onoga što je tražio msgr. Lefebvre, usprkos tomu što nema njegov status ili moralni auktoritet.  Dakle, trebamo li zahtijevati više od msgr. Lefebvrea i msgr. Fellaya?' Simoulin je zaključio naglašavajući da je današnja situacija drugačija, negoli što je bila 1975. ili 1988., i da oni koji tvrde suprotno čine to zato što odbacuju 'svaki oblik pomirbe s Rimom', pokazujući možda 'nedostatak vjere u svetost Crkve'. 'Piovo bratstvo nije Crkva i ne može poštovati nasljeđe svoga utemeljitelja ako ne čuva njegov duh, negovu ljubav prema Crkvi i njegovu želju da joj služi kao sin koji je ljubi.'

Čitanje doktrinarnog dijela 'protokola sporazuma' koji je Lefebvre potpisao 5. svibnja 1988., korisno je za shvaćanje dijela sadržaja doktrinarne preambule o kojoj se često raspravljalo zadnjih mjeseci. Sadržaj te preambule je ostao povjerljiv zbog moguće potrebe za modifikacijama ili promjenama izraza koji se u njemu spominju- te su promjene bile predviđene od samoga početka. Utemeljitelj Bratstva je obećao lojalnost Papi, izjavljujući da 'prihvaća doktrinu o crkvenom Učiteljstvu sadržanu u br. 25 Dogmatske konstitucije 'Lumen gentium' II. vatikanskog koncila, i pristajanje uz nju.' U odnosu na neslaganje s izvjesnim koncilskim odlomcima, izjavio je: 'U odnosu na neke točke koje uči II. vatikanski koncil ili koje se odnose na kasnije reforme liturgije ili zakon što nam se ne čini lako pomirljivim s tradicijom, trudimo se prihvatiti pozitivan stav i komunikaciju sa Svetom Stolicom, izbjegavajući svaku kontroverziju.' Lefebvre je također izjavio da 'priznaje valjanost misne žrtve i sakramenata slavljenih s nakanom da se slijedi ono što Crkva čini, prema obredima iz tipskog izdanja Rimskog misala i rituala za sakramente koje su objavili papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. Na koncu, obećao je 'poštovati zajedničku crkvenu disciplinu i crkvene zakone.' Kako je bio slučaj i 1988., u dokumentu sklopljenom s tada kardinalom J. Ratzingerom, ostaje crno na bijelom postojanje 'izvjesnih točkaka' koje lefebvreovci smatraju 'teško pomirljivima' s tradicijom. No, to neslaganje nije sprječavalo puno zajedništvo. Dvadeset i četiri godine kasnije, događaji polaze drugim putem; dogodio se raskolnički čin i dogodila su se izopćenja. Sada, gotovo četvrt stoljeća kasnije, ta bi rana konačno mogla zacijeliti" (3, VATICAN INSIDER).

O. N. Pfluger bi u potvrdi Bratstva vidio službeno priznanje značaja Tradicije što bi utjecalo na čitavu Crkvu i ispravilo nepravdu njene stigmatizacije. Na pitanje, ne postoji li "opasnost da će neprijateljski nastrojeni mjesni biskupi iskoristiti sporazum da se bore i sprječavaju daljni rad Bratstva?"- odgovara: "Kretanje prema Tradiciji- prvenstveno želja mladih svećenika da čitaju staru misu- postalo je tako snažno da se unatoč zaplašivanju i tlačenju više ne može zaustaviti. Taj je pokret, u međuvremenu, postao dovoljno jak da će se Bratstvo moći braniti protiv predvidljivih zahtjeva modernističkih biskupa" (4, Spes unica).

Dakle, iako je sve još neizvjesno, ipak ima naznaka da bi ovaj dugogodišnji proces mogao završiti uspješno. Predsjednik Papinskog vijeća za zakonske tekstove, msgr. J. I. Arrieta, je izjavio se problemi ne tiču toliko doktrinarnih pitanja koliko ljudske razdvojenosti koja traje još od 1988. god. (5), prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, kard. Burke, u svetištu Gospe de Finibus Terrae pozvao je na molitvu na ovu nakanu (6), kard. Ranjith je nakon regularizacije spreman pozvati oce Piova bratstva da vode njegovo sjemenište i formiraju kandidate za svećeništvo (7), a kard. Koch je nakon sjednice Kongregacije za nauk vjere prije dva dana, izjavio da se moramo pripremiti na odluku Svetog Oca (8). Danas započinje devetnica Duhu Svetom pa izaberimo neku molitvu ovih dana na Papinu nakanu. Na koncu ovoga kratkog prijegleda možete još pročitati i razgovor s glavarom Američkog distrikta piovaca o ovom procesu i o dramatičnoj situaciji koja ih potresa ovih dana.

"- Možete li najprije podsjetiti naše čitatelje gdje su trenutačno pregovori između Piova bratstva i Vatikana u ovom trenutku?
 

Danas smo u fazi čekanja. Tijekom proteklih dviju godina odvijali su se doktrinarni razgovori između eksperata Kongregacije za nauk vjere i Bratstva sv. Pija X. Iako su razgovori ostali povjerljivi, nije tajna da se dvije pozicije nisu pomirile. Još uvijek postoji neslaganje o doktrinarnim pitanjima, međutim, bjelodano je da Kongregacija za nauk vjere ni jednu našu poziciju nije ustanovila nekatoličkom. Unatoč tomu neslaganju, čini se kako Sveti Otac želi Bratstvu osigurati kanonski status. Prije nekoliko tjedana je Preuzvišeni biskup Fellay poslao u Rim doktrinarnu izjavu. Sada očekujemo odgovor Rima.

- Što bi to konkretno značilo da Bratstvo dobije status personalne prelature?

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. uspostavljeno je 1970. Statute je odobrio mjesni biskup, a pohvalio ih je kardinal Wright 1971. Zatim su došle dvije osude, 1976. i 1988. Zbog kanonskih odstupanja i zbog doktrinarnih razloga, uvijek smo ustrajali na tomu da suzbijanje Bratstva nije bilo valjano i da je ono i dalje dio Katoličke crkve. U tom smislu, personalna prelatura neće za nas biti rođenje nove obitelji u Crkvi, nego će nam dati veću vidljivost. Drugim riječima, neće se mnogo promijeniti u samoj biti, ali hoće u pojavnosti.

Personalna prelatura je ustanova kojoj je na čelu prelat. Slična je dijecezi, osim što nema teritorijalnih granica. Superior ima jurisdikciju nad osobama; klerom, redovnicima i laicima, gdje god oni bili. Čini se, dakle, kako je to mogućnost za Bratstvo da ostane kakvo jest i da nastavi svoj rast.

- Bi li redovničke kuće koje su sada povezane s Bratstvom (benediktinci, dominikanci itd.) bile također pod tom prelaturom?

Ne želim ići u detalje te prelature jer još nemamo sve činjenice. Mnogi daju svakovrsne komentare, no detalji te mogućnosti, zapravo, još nisu objavljeni. Morat ćemo se vježbati u krjeposti strpljivosti i čekati.

No, kad je riječ o Vašem pitanju, ne bi trebalo biti poteškoća za druge redovničke zajednice pridružene Bratstvu da ih se uključi pod ovaj kišobran. Znam da je to jedna od briga biskupa Fellaya.

- Budući da još nema dogovora o uvjetima za uspostavu takve personalne prelature, ne treba li kazati da pregovori još traju te da i to još nije gotova stvar?

Povijest Bratstva je podsjetnik kako moramo biti razboriti i strpljivi. Svi se sjećaju što se dogodilo 1987.-1988., za vizitacije kardinala Gagnona. Reći ću kao anegdotu da sam prva obećanja u Bratstvu položio na ruke nadbiskupa Lefebvrea, 8. prosinca 1987., a kard. Gagnon je na tronu asistirao svečanosti. Zatim je došla doktrinarna deklaracija protokola od 5. svibnja 1988. Bila je to gotova stvar! Nadbiskup Lefebvre je sljedećega dana povukao svoj potpis jer Rim nije htio odrediti točan datum za posvetu biskupa.
   
Nadbiskup, u načelu, nije bio protivan praktičnom sporazumu, no taj je sporazum trebao biti 'praktičan'. Danas, kao i 1988., potrebujemo zaista praktičnih uvjeta koji će učiniti mogućim rad Tradiciji. 

- Što je, dakle, temelj tih visokih očekivanja da će sporazum biti oglašen već za Duhove?

Ne brzajmo sa zaključcima. Postoje razlozi za mišljenje da Sveti Otac želi brzo okončati stvar. No, samo će činjenice odgovoriti na to pitanje; treba čekati i vidjeti.

- Jedna od internetskih 'utemeljenih' glasina je da je 'dogovor' između Bratstva i Vatikana zapravo dovršen prije mnogo mjeseci i da je tim biskupa Fellaya samo radio oko pripreme pristaša Bratstva na neizbježnu odluku. Možete li to komentirati?

To je prava maštovitost, mogu potvrditi da to nije istina.

- Je li biskup Fellay imao kakvu sliku o razmišljanju Svetog Oca o svemu tomu? Je li imao izravnoga kontakta sa Svetim Ocem ili se sve odvijalo preko kard. Levade.
   
Normalan način komunikacije s Rimom je preko različitih kongregacija. Koliko znam, većina je službene komunikacije bila preko Kongregacije za nauk vjere, no to nije bio jedini kontakt Bratstva s Rimom.

- Još od svoga izbora papa Benedikt XVI. nije skrivao visoki prioritet koji osobno stavlja na iscijeljenje 'raskola' Bratstva. Ono što nije sigurno to su njegovi motivi. Je li moguće pronaći razliku između iskrene želje Svetog Oca da zaliječi rascjep iz političkih razloga, nasuprot stvarnog papinskog priznanja (kolikogod ograničenog) legitimnosti doktrinarnih prigovora Bratstva?

Teško je znati razlog zašto Papa hoće riješiti ovu situaciju. U jednu se ruku čini da se radi o njegovoj želji da se izbjegne tzv. raskol. U drugu ruku, svjestan je dramatične situacije Crkve koju čitatelji vašeg lista dobor poznaju; otvorena krivovjerja koja ispovijedaju crkveni ljudi, katkada se dira u božanstvo samoga Gospodina, da ne spominjemo otvorenu pobunu, gubitak vjere i stegovne probleme; bilo u Austriji, Americi ili Irskoj... Sveti Otac, smatram, vidi da bi Piovo bratstvo moglo biti od neke pomoći u borbi protiv tih pravih i uvelike proširenih problema.

Nadalje, tu je i tajna koja je povezana s misterijem Crkve, koja je istodobno ljudska- sastoji se od ljudi s njihovim slabostima i grijesima- no, i božanska, što znači da naš Gospodin Isus Krist i dalje vodi i aktivno po ljudima i s ljudima djeluje.

Postoje, očito, ljudski razlozi za to što se danas dešava u Crkvi i važno je pokušati shvatiti koji su 'politički' razlozi za različite poteze. Nadnaravni vidik, pak, mnogo više prosvjetljuje.

- Gledom na krizu vjere u Crkvi širom svijeta, je li moguće da bi Sveti Otac priznao možebitnu korist više od 500 svećenika Bratstva da mu pomognu u vraćanju kontrole u poslijekoncilskoj apostaziji?

Dajete dobar primjer tajne s kojom smo suočeni.

- Možete li štogod reći o pismima između četvorice biskupa Bratstva koja su nedavno procurila u medije?

Kao što sam rekao u nedavnom pismu: 'Ponajprije želim prokazati nemoralnost, kao i revolucionarnu narav, objavljivanja tako privatnih dokumemata. Ako čitanje privatnih pisama može biti teška stvar, kako nas uči moralka, daleko je ozbiljnije objavljivati ih ili širiti  bez dopuštenja auktora. Nadalje, subverzivno je objavljivati privatnu diskusiju između superiorâ jer im se tako nameće pritisak. Poglavar mora biti u stanju donijeti odluku zbog općeg dobra, a ne zbog ikakvog pritiska (...).

Bitno je zapamtiti da su takovrsna pisma  normalan način komunikacije među članovima Bratstva o vrlo važnim pitanjima. Normalno je, i dobro, da biskupi, ili čak svećenici Bratstva, mogu izraziti svoje osobno mišljenje na pristojan način i u duhu ljubavi. Još jednom, radi se o objavljivanju bez pristanka obiju strana, a to je neprihvatljivo.'

Neki odmah dođu do zaključka da u Bratstvu već postoji 'rascjep'. Iako je, nažalost, rascjep uvijek zamisliv, moramo se truditi da ga izbjegnemo što je više moguće. Ta razmjena pisama je jedan od načina da se razbistri situacija i od pomoći je svakomu u ovim teškim vremenima. Neki ta pisma koriste da pogoršaju situaciju; to nije moj način bavljenja tom stvari. Naprotiv, pokušavam komunicirati sa što više glavara i svećenika Bratstva i težim rješavanju mogućih nesporazuma.

- Prema Vašem mišljenju, složi li se biskup Fellay s uvjetima za personalnu prelaturu, bi li on nastavio i bez konsenzusa među sva četiri biskupa?

Mislim da je važno istaknuti ovdje nekoliko točaka. Kao prvo, kako sam već naveo, ta su pisma normalan i zdrav način da članovi Bratstva izraze svoje mišljenje generalnom poglavaru. U njima nema nikakve naznake 'raskola' s Bratstvom. Zapravo, činjenica da su upućena biskupu Fellayu pokazuje da trojica biskupa priznaju da vodstvo Bratstva u konačnici pripada generalnom poglavaru. Kao drugo, jasno je iz upute nadbiskupa Lefebvrea da jedino na generalnog poglavara spada dužnost donošenja odluka ove vrste.

- Mnogi su zabrinuti katolici, u svjetlu nesloge koju su ta pisma otkrila, tražili od biskupa Fellaya da ne ide dalje bez potpore većine biskupa Piova bratstva. Tvrde, kao i ja, da iako se kanonski status Piova bratstva u konačnici treba srediti, on je od puno manje važnosti u ovom kritičnom trenutku od održavanja jedinstva među Bratstvom; danas najsnažnijim glasom lojalne opozicije u Katoličkoj crkvi. Ne bi li i sâm Vatikan prihvatio razborit zahtjev za odgodom sporazuma s ciljem da biskupu Fellayu i njegovoj subraći biskupima dade više vremena da spriječe veliki rascjep Bratstva?

Ponovo ću reći, mislim da je pretpostavka, nastala zbog internetskih glasina, da se rascjep već dogodio u Bratsvu i da će se, kad se zaključi praktični sporazum s Rimom, raspasti na komadiće. Vrijeme će pokazati hoće li i kolika bi ta podjela mogla biti, ali vjerujem da ona nije niti blizu tako velika kako se čini. U svakom sam slučaju zahvalan za zadivljujuće jedinstvo koje su pokazali članovi Bratstva u Distriktu SAD-a.

O pitanju raspoloženja Vatikana da odogodi stvari; to je svakako pitanje za Svetu Stolicu. Za nas je jasan put koji nam je utro naš časni utemeljitelj; on je uvijek izražavao želju da se podloži papi, uz zaštitu za rast Tradicije, opstojnost Bratstva i jamstvo da se od nas neće tražiti da smanjimo našu borbu, niti činimo kompromise na račun vjere. Kako je rekao 1987.: 'Ako nam Rim zaista želi dati pravu autonomiju, kakvu imamo sada, ali s podložnošću- željeli bismo se podložiti Svetom Ocu i uvijek smo to željeli... ako se Rim složi da nam dopusti da isprobamo ovaj eksperiment Tradicije, više neće biti nikakvih problema.' (Fideliter, br. 60, studeni/prosinac 1987.).

- Prema uvjetima sporazuma, Bratstvu će biti dopušteno da nastavi svoju dugotrajnu i konstruktivnu kritiku II. vatikanskog i nove mise. No, nismo li to čuli i prije? Nije li istina da kad god je takvo dopuštenje dano drugim tradicijskim bratstvima, da se kritika nije ostvarila, a mnogi dobri svećenici su čak privedeni koncelebraciji nove mise, podupirali kontroverzne događaje kao Svjetski dan mladeži, i odlagali bilo kakav smislen otpor revoluciji koju je pripustio II. vatikanski?

Mnogo je toga što razlikuje današnje okolnosti od ranijih vremena. Tako je biskup Fellay ustrajao na doktrinarnim razgovorima s Rimom i tražio preduvjete za to. Dva su znaka dobre volje: prvo, sloboda tradicionalne mise i drugo, povlačenje navodnih izopćenja. Oba su izvršena.

Nadalje, ne smijemo ignorirati razlike između zajednica Ecclesiae Dei i nas; one niti imaju autonimiju niti biskupe.

Zatim, glede II. vatikanskog, drugi pisci izvan Bratstva, poput msgr. Gherardinija, sada mogu otvoreno kritizirati II. vaitkanski. Dakako, mi se ne pretvaramo da neće biti pritiska u slučaju regularizacije, no moramo imati na umu da taj pritisak dolazi samo iz određenih izvora, ne svih.

- Ali, čini se da je Vatikan odlučan u tome kako, da parafraziram Oca iz Nantesa, Bratstvo mora progutati Koncil da bude regularizirano. Je li to fer procjena? I, ako nije, nije li barem teoretski moguće da neki u Vatikanu nastoje neutralizirati najznačajniju opoziciju tom Koncilu koja je danas preostala na svijetu- prvo ekskomunikacijom, a onda regularizacijom?

Nikada kao danas nije pozicija Bratstva bila tako jasno izložena i dokumentirana u Rimu- zahvaljujući razgovorima proteklih godina. Kao što sam rekao, te su diskusije već pomogle drugima izvan Bratstva da iznesu istu kritiku.

U ovim jedinstvenim okolnostima bez presedana, zar je nerealistično misliti da bi priznanje Bratstva ojačalo taj već započeti pokret?

Naša je nada da će se taj pokret širiti i da će se rješenje koje nudi tradicija priznati i primijeniti. Treba istaknuti da preokupacija Bratstva nije vlastito dobro, već dobro cijele Crkve.

Zatim, važno je razumjeti da katolički auktoriteti diljem svijeta nisu nikad bili toliko podijeljeni kao danas. Neki će zasigurno pokušati neutralizirati ovu opoziciju jer je jasno da ne vide svi naše priznanje u dobrom svjetlu. No, tu i tamo neki bi mogli biti skloni iskušati put Tradicije, ako to Papa tolerira.

- Da, no neki će ukazati na to da Bratstvo sv. Petra još čeka, primjerice, da mu bude dan vlastiti biskup; prekoalpskim redemptoristima još nije dopušteno da rede svoje sjemeništarce jer im je neobjašnjivo uskraćeno dopuštenje; biskup Rifan iz Camposa u Brazilu bio je vrlo kritičan prema tradicionalističkom otporu II. vatikanskom, a i sam je koncelebrirao mise po novom redu; također, iako je Ustanovi Dobrog Pastira isto bila dopuštena kritika II. vatikanskog, čini se da se nije ostvarila. Ne govorim to da kritiziram  te dobre i svete svećenike od kojih su mnogi moji osobni prijatelji, i svi su u odanoj službi Našega Gospodina i Njegove Crkve. No, nije li čudno da Vatikan daje tako malu potporu tradicijskim redovima i bratstvima koji su do sada regularizirani?

Kad je Nadbiskup 1988. tražio barem jednog biskupa u svojim razgovorima s Rimom, bio je svjestan da je to ključna točka za opstanak tradicije. Svećenici i biskupi trebaju biskupa ne samo za ređenja, nego i da ih utvrdi u vjeri. To je svojstveno biskupskoj posveti. Jedna od glavnih teškoća zajednica Ecclesiae Dei je što većina njih nema prave biskupske vlasti. Druga je nedostatak zaštite mjesnih biskupa ili biskupskih konferencija.

Glede Camposa, imam tri zapažanja. Prvo, mi smo naše doktrinarne primjedbe mogli iznijeti auktoritetima prije bilo kakvog mogućeg kanonskog dogovora. Drugo, nismo ograničeni na relativno malu situaciju u kojoj se nalazi Apostolska administratura. Treće, moramo priznati da nas kanonska struktura sama po sebi ne štiti od naših vlastitih slabosti.

Borbu moramo očekivati i s novom kanonskom strukturom. Linija koju nam je zacrtao naš utemeljitelj započela je u vrijeme II. vatikanskog koncila i uvijek je bila karakteristična za Piovo bratstvo. Od 1970., onda osudama iz '70.-ih i '80.-ih, zadnjih osamnaest godina otkako je generalni poglavar biskup Fellay, Bratstvo je održalo ovu vjernost. Milošću Božjom, moramo i hoćemo je nastaviti obdržavati.

- Nadbiskup Lefebvre je opravdao svoju odluku da 1988. posveti biskupe protiv volje Svetog Oca, citirajući odredbu Zakonika kanonskog prava za posebne slučajeve za vrijeme 'izvanrednog stanja' u Crkvi. Ako je približavanje između Bratstva i Vatikana sada moguće, bi li to značilo da je Nadbiskup bio prerevan 1988., ili je 'izvanredno stanje' jednostavno prestalo postojati?

Ne, stanje nužde u Crkvi ne postoji ovisno o Bratstvu sv. Pija X., regularizirnaom ili ne. Ono jedino može biti objektivna situacija u Crkvi. Danas to stanje nužde i dalje postoji jer, po nesreći, prečesto svećenici i vjernici ne mogu na normalan način primiti pravi nauk katoličke vjere ili primati sakramente na siguran način. Imate svećenike, pa čak i biskupe, koji otvoreno ispovijedaju krivovjerja, ili pak prihvaćaju i služe skandalozne obrede...

Izvanredno stanje će prestati samo onda kada bude objektivnih razloga da se duše povjere kleru i crkvenoj hijerarhiji bez razborite zaštite.

- Doista, čak i s monumentalnim 'Summorumom Pontificumom', papa Benedikt još nastoji izjednačiti 'dvije forme' rimskog obreda. Sâm još nije služio misu Pija V., nastavlja promicati punu provedbu dekreta II. vatikanskog.

Kao što se sprema kanonizirati Ivana Pavla II., tako nastavlja s asiškim molitvenim susretima- događajem koji je konačno potaknuo Nadbiskupa da onako djeluje. Koliko god voljeli i molili za Svetog Oca, ostajući zauvijek zahvalni za 'Summorum Pontificum', postoji li dovoljno dokaza o seizmičkom pomaku u papinskom domu da se tvrdi kako se situacija u Crkvi danas radikalno promijenila od one kakva je bila 1988.?

Kada su 2000. godine počeli prvi susreti između kard. Castrillóna Hoyosa i biskupa Bratstva, mnogi su smatrali da su uvjeti koje je iznio biskup Fellay u to vrijeme nerazumni. Kako bismo mogli očekivati da će papa osloboditi tridentsku misu? Kako smo mogli tražiti da se ukinu navodne ekskomunikacije? Kako bi bilo moguće provesti doktrinarne razgovore? Bilo je to za mnoge nepojmljivo. Mnogi su to uzeli za znak da je Bratstvo zaista raskolničko kad je biskup Fellay zatražio nemoguće uvjete, znak njegove tvrdoglavosti. Ti su uvjeti zatraženi kao znak dobre volje, znak da možemo ponovo izgraditi određeno povjerenje u volju Rima da ne uništi Tradiciju, što je i danas naravan strah. Još jednom, na te se uvjete tada gledalo kao na nezamislive.

Dvanaest godina kasnije vidimo da je ovim zahtjevima do određene mjere udovoljeno. Trebamo li dodati još zahtjeva? Trebamo li čekati dok više ne bude nikakvih proturječja? Neki su toga mišljenja. Biskup Fellay razborito prosuđuje priznajući znakove koje je dao Rim.

Postoje neki drugi znakovi promjene u Rimu. Zadnjih smo godina vidjeli više kritike II. vatikanskog iz drugih izvora, nego od Bratstva. Postoje neki napori da se isprave određene pogreške. Mislim, primjerice, na prijevod 'pro multis' u 'za mnoge', a ne 'za sve'. Možete reći da je to malo u usporedbi s Papinim ekumenskim pothavatima, beatifikacijom Ivana Pavla II., Trećim Asizom itd. Nije mnogo, ali je nešto. Dakle, je li se situacija u Crkvi radiklano promijenila? Ne, ali neke su se promjene dogodile.

Konačno, vjerujem da se glavni znaci koji čekamo uvjeti za samu personalnu prelaturu. Hoće li to biti struktura koja će nas dovoljno štititi? Taj će znak korak učiniti mogućim ili nemogućim.

- Što je s argumentom da bi bez 'sidra' koje je spušteno s Petrove barke, a predstavlja Bratstvo, Crkva još uvijek išla prema stijenama- što pokazuje izvjesnu razinu hitnosti za Bratstvo da ostane tamo gdje jest dok oluja ne prođe?

Ne vidim Bratstvo kao sidro. Mi nismo samo prikačeni lancem na barku; mi smo u barci i ne želimo biti izbačeni van... U svakom slučaju, ako želimo sačuvati analogiju sidra, zašto 'sidro' ne bi djelovalo u novoj strukturi?

Ne vjerujem da na Crkvu možemo gledati na politički način; to je Petrova barka i naš je Gospodin upravlja."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS