Nakon dviju sinoda o obitelji, objavljena je toliko očekivana Papina postsinodalna pobudnica na preko dvjesto stranica teksta. Neki će poput utrechtskog kardinala reći da se ništa nije promijenilo (1), dok će primjerice bečki kardinal u istom dokumentu vidjeti potvrdu za ono što u njegovoj dijecezi provode već petnaestak godina. Kao posebno oslobađajuću smatra Papinu poruku da odsada ni jedan par ili obitelj ne može reći da je redovit ili regularan, a onaj drugi nije [Wir sind die ordentlichen und Ihr seid die unordentlichen] (2).
"Je li kard. Kasper bio u pravu kad je prije mjesec dana najavio 'veliku revoluciju'? Je li Bergoglio Apostolskom pobudnicom 'Amoris laetitita' preokrenuo Učiteljstvo Crkve stavljajući sama sebe iznad Kristovih riječi i Božjih zapovijedi?
Riječima ne- kaže da ne mijenja nauk- no današnjim se činom otvara nečemu što su do sada Sveto pismo i Crkva zabranjivali.
Operacija 'dvostruka istina' skrivena je u mnogoznačnosti nejasnih i varljivih izjava. Zašto? Da se zamaskira 'revolucija' zato što se u Crkvi Božji zakon ne može oboriti? Da, ali prvenstveno zbog oprezne postupnosti; na Crkvu se primjenjuje strategija kuhane žabe. Ako se ubaci u lonac kipuće vode, odmah će iskočiti. Naprotiv, ako se stavi u mlaku vodu koja se postupno zagrijava, skuhat će se, a da to i ne shvati.
Tako smo zadnjih mjeseci svjedočili kontinuiranom razaranju katoličkog nauka. Svakog dana jedan udarac. Na koncu će se rastopiti u neku vrstu Ujedinjenih naroda religija s dozom Greenpeacea i CGIL-a (sindikata). Uostalom- ponavljam- Kasper je bio taj koji je govorio o 'prvom koraku' u 'revoluciji' i Kasper je taj kojeg je Bergoglio uporabio na Konzistoriju u veljači 2014. da baci 'bombu' pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani.
Ta se 'revolucija' prvenstveno provodi brisanjem pojma 'smrtni grijeh'. Kardinal Müller je s pravom upozorio: 'Najveća sablazan koju Crkva može dati nije ta da su u njoj grješnici, nego da prestane kazivati razliku između dobra i zla i da je relativizira; da prestane tumačiti što je grijeh ili ga nastoji opravdavati zbog pretpostavljene veće blizine i milosrđa prema grješniku'.
Ivan Pavao II. je objasnio da najveće majčinsko milosrđe Crkve baš upozoravanje na grijeh i na rizik od prokletstva. To bi trebala biti temeljna zadaća jednog pape: nalog Isusa Krista Petru je 'utvrđivati braću u vjeri', a ne zbunjivati, destabilizirati i zavoditi.
No, takva je Bergogliova epoha. Isti je kard. Müller, čuvar vjere, prije tri mjeseca jednoj novinarki 'Die Zeita' rekao da papu Bergoglija ne smatra krivovjercem, ali je dodao: 'Nešto je sasvim drugo kad se nauk vjere službeno predstavi na nesretan, stramputički ili nejasan način'. Uzme li se u obzir uloga koju kardinal obnaša, ove mi se riječi čine ogromne. Jer 'stramputične' znači da vode s puta. A može li se dopustiti jedan papa 'stamputičar'?
Nadalje, ova pobudnica pokazuje da ova varljiva neodređenost nije neželjeni incident, nego precizna strategija. To ide dotle da je jučer izbila burna raspra o tumačenjima pobudnice zbog maglovitosti teksta i njegovih jasnih protuslovlja.
Dakle, zbrku je poticao sam Bergoglio koji bi umjesto toga- prema evanđelju- imao dužnost govoriti s apsolutnom jasnoćom: 'vaša riječ'- zapovjeda Isus- 'neka bude: 'Da, da- ne, ne!'Što je više od toga od Zloga je' (Mt 5, 37).
Danas su, naprotiv, očiti dvostruki kolosijeci i dvostruke istine iz toga što bergoglijanska partija na unutarnjem frontu nastoji uvjeravati vjernike tvrdeći da se ništa ne mijenja (zašto onda potresati Crkvu dvije godine i sastavljati dokument od 260 stranica?), dok se prema van fanfarama oglašava epohalni preokret.
Doista, sve svjetovne ultrabergoglijanske novine slave ovakvim naslovima: 'Sinoda. Otvaranje pape Franje: 'pričest moguća i za ponovo vječane razvedene'' ('Repubblica'); 'Papa otvara put sakramentima za ponovo vjenčane' ('Corriere').
Zašto Papa ne naredi o. Lombardiju da opovrgne ta novinska tumačenja budući da mu smjesta naređuje opovrgavanje banalnih tračeva o njegovim zdravstvenim problemima? Nije li važnije braniti vjeru od mogućeg krivog izvještavanja, nego opovrgavati zdravstvene probleme? Savršen primjer te rafinirane višeznačnosti je neugodna tiskovna konferencija povodom predstavljanja pobudnice koju je vodio kard. Schönborn, koji je dva sata pokušavao braniti neobranjivu poziciju.
To je ta dvostruka istina koja danas vlada u Vatikanu. Jasan primjer toga imamo u tekstu pobudnice. Da bi mogao - na riječima- tvrditi da se ne mijenja nauk, Berogoglio nas na neki način mora podsjetiti pod kojim je uvjetima Crkva sve do sada dopuštala ponovo vjenčanima pristup k pričesti: pod uvjetom da žive 'kao brat i sestra'. To je bio ključni odlomak iz 'Familiaris consortio' Ivana Pavla II. koji je trebao biti središnji u Bergogliovoj pobudnici, da je u kontinuitetu s trajnim Učiteljstvom. No, Bergoglio i ne citira to pravilo u tekstu, nego ga gura u jednu marginalnu bilješku (br. 329) i odmah potom ga ruši pišući da bi bez određenih 'intimnosti' 'vjernost' bila ugrožena.
Otuda se može zaključiti da za Bergoglija nema više razlike između obitelji i neregularnih parova. Naprotiv, nema više 'neregularnih' situacija i 'nije više moguće reći' da se po sebi radi o 'smrtnom grijehu'. To je ključna točka. Zapravo, iako se ne kaže eksplicitno da se takve parove može pripustiti k sakramentalnoj pričesti, daje se razumjeti da se to dopušta 'slučaj po slučaj'.
Pobudnica 'de facto' protuslovi slovu i duhu dekreta o opravdanju Tridentskoga koncila, dogmatskoj konstituciji 'Lumen gentium' (II. vatikanski) i enciklici o moralu Ivana Pavla II., 'Veritatis splendor'. Ona ne stavlja kao apsolutno dobro ustrajanje u milosti Božjoj i spasenje duša (vrhovni zakon Crkve), nego socijalne, sociologijske i sentimentalne obzire, varajući i obmanjujući vjernike o stanju njihove duše pred Bogom, stavljajući u tešku opasnost njihovo spasenje. Bergoglio izbjegava govoriti o 'moralnom zakonu' koji je Crkva kroz stoljeća zbila u dogme i kanonske dispozicije, ili ga prijezirno predstavlja kao nešto 'apstraktno' što se ne može primijeniti u 'konkretnim' situacijama. Tako dolazi do toga da pobija samoga Isusa u sukobu s farizejima o pitanju razvoda (Mt 19, 3-12). Bergoglio, zapravo, tvrdi da se ne smije predložiti 'bogoslovni ideal braka koji je previše apstraktan i gotovo umjetno konstruiran, udaljen od konkretne situacije i realnih mogućnosti stvarnih obitelji' (36). To bi bila 'pretjerana idealizacija'. Još gore: 'nije potrebno stavljati na dvije ograničene osobe ogroman teret dužnosti reproduciranja na savršeni način unije koja postoji između Krista i njegove Crkve' (122).
U naknadu, Bergoglio ustanovljuje nove teške grijehe. One tzv. rigorista koji su krivi što pamte Božji zakon, a osobito onih koji ne dijele njegove političke ideje o socijalnim pitanjima.
U br. 186 Bergoglio se konačno spominje odlomka sv. Pavla koji poziva na dostojno primanje Tijela Kristova, inače 'jede i pije svoju osudu'. Ipak, u tumačenju kakav je to 'dostojan' način ne kaže 'u stanju milosti Božje' (kako je Crkva uvijek poučavala).
Ne upozorava parove u 'smrtnom grijehu', nego 'obitelji koje se zatvaraju u svoju vlastitu komociju... koje ostaju indiferentne pred patnjama siromašnih i potrebitih obitelji'.
Tako su moralni grijesi uklonjeni. Bergoglio uspostavlja socijalne (ili socijalističke) grijehe. Dakle, čini se da bi se trebali čuvati od primanja Euharistije oni koji ne dijele njegove zamisli o imigraciji."
Izvor: Lo Straniero, RORATE CÆLI
Slika; Facebook.com
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar