Prihvatiti Koncil

U Crkvi se danas zbrajaju plusevi i minusi koncilske obnove. U našim crkvenim medijima se podržava i hvali reforma, ali čini se da se na Koncil više poziva, nego što se čitaju njegovi tekstovi, kako je izjavio bivši papinski nuncij u Austriji, nadb. Farhat. O ovoj aktualnoj temi progovorio je i poznati filozof Robert Spaemann. Preveo sam dio koji se bavi pitanjem što zapravo znači potpuno prihvatiti Koncil i kako su ga implementirali oni koji se najviše na nj pozivaju.



"'Potpuno prihvatiti' može značiti također bezuvjetno se složiti sa svim zaključcima Koncila. Tako zvuči zahtjev Njemačke biskupske konferencije Bratstvu, i tako ga mnogi razumiju. Takvo je razumijevanje pogrešno. Kad bi bilo ispravno, tada bi morao veći dio katoličkih profesora teologije, ali i biskupa biti ekskomuniciran ili barem suspendiran. Dakle, ne misle oni na takvo potpuno prihvaćanje Koncila, kakvo zahtijevaju od drugih. Netko tko je u staklenoj kući ne bi trebao bacati kamenje. Već Mali kompendij Koncila Karla Rahnera i Herberta Vorgrimlera spremno cenzurira one koncilske tekstove koji ne odgovaraju njihovim teološkim predodžbama. Navodim nadalje nekoliko primjera otvorenoga neslaganja i neposluha, koji nikada nisu bili sankcionirani.

1. Prije svega nijekanje članaka vjere, koje ponavlja Drugi vatikanski, a koje su definirali raniji koncili i pripadaju čvrstoj vjeri Katoličke crkve. Nauk o Trojednom Bogu, nauk o božanstvu Isusa Krista i da je djevičanski začet, karakter Isusove smrti na križu kao žrtve za oproštenje grijeha, što je već formulirano u Isusovim riječima na Posljednjoj večeri i stoji u središtu naviještanja svih apostola. Koncil preko dvadeset puta koristi izraz «misna žrtva». Primjena pjesme o sluzi Božjem proroka Izaije na Isusa je topos kršćanskoga naviještanja već u Djelima apostolskim. Osporavanjem toga značenja od katoličkih profesora teologije (među njima jedan nositelj Guardinijeve nagrade) čak i biskupa, naravno da pada značenje mise kao posadašnjenja žrtve Kristove, a tako i pojma «misne žrtve». Žrtveni karakter mise Tridentski je koncil postavio za dogmu, a Drugi vatikanski koncil koristi izraz «misna žrtva» preko dvadeset puta.

Ponovo priznati nužnost Crkve za spasenje

2. Drugi vatikanski koncil govori o nužnosti Crkve za spasenje i jedinom posredništvu Isusa Krista te formulira: «Stoga ne može biti spašen ni jedan čovjek koji zna za Katoličku crkvu i da ju je Bog po Kristu učinio nužnom za spasenje, a u nju neće ući ili u njoj ostati.» Drugi vatikanski koncil isto tako naglašava da je Krist, kako bi put spasenja uvijek ostao otvoren, opskrbio Crkvu darom nezabludivosti u vjeri i ćudoređu. Bez obzira na to značajan broj teologa zastupa relativizaciju i skeptični pluralizam. Može se tako nastaviti.

3. Tu je i celibat svećenika koji je označen kao dragocjen dar, za očuvanje kojega svećenici i vjernici trebaju trajno i uporno moliti. Je li samo nesretna okolnost da zadnjih četrdeset godina nisam čuo poziv na takvu molitvu, zajedničku molitvu u Crkvi na tu nakanu?

4. Dnevno slavljenje svete mise nije za svećenika više samorazumljivo. Na nekim je mjestima svećenicima pojedinačna celebracija onemogućena, dok Koncil piše, «da dnevno slavlje djela našega otkupljenja žarko preporučuje. Ono je također tada, kad nijedan vjernik ne može nazočiti, čin Krista i Crkve.» Tko od onih koji zahtijevaju «potpuno prihvaćanje» svih koncilskih tekstova «prihvatio» ovdje spomenute tekstove?

5. I kada se kaže u Dekretu o izobrazbi svećenika da mladi teolozi trebaju učiti «sa svetim Tomom kao učiteljem», da «u otajstva spasenja spekulativno dublje prodru», bjelodano je da je i ovo ostala samo jedna pobožna želja

6. Kao test za prihvaćanje Drugog vatikanskog često se iznosi odnos prema dekretu o Crkvi i svijetu, Gaudium et spes. Neke rečenice te konstitucije glase: «Nije dopušteno sinovima Crkve poduzimati mjere kontrole rađanja, što Učiteljsto u izlaganju božanskoga zakona odbacuje». U Königsteinskoj deklaraciji se Njemačka biskupska konferencija pred mnogo godina izjasnila za suprotno. Sličnu deklaraciju su dali i austrijski biskupi u Maria Trostu. Samo su malobrojni pastiri nedavno «grijeh biskupa» javno kritizirali (kard. Schönborn). Mnogi svećenici i učitelji teologije odlučno odbacuju citiranu rečenicu Koncila.

7. Koncil je zabranio uvoditi bilo kakve liturgijske inovacije, koje se ne mogu opravdati «sigurno očekivanom» duhovnom korišću. Potvrdio je latinski kao jezik rimske liturgije i samo za dijelove mise- mislilo se na službu riječi- omogućio uporabu narodnoga jezika. Označio je gregorijanski koral kao specifičan za Crkvu i poticao da vjernici njima pripadajuće latinske tekstove mogu pjevati. Rečeno je da svećenik «ispred Božjeg naroda» njegove molitve prinosi pred Boga, a ne da mijenja smjer molitve prema narodu. Da svećenik nije u pričesti domaćin, nego da je prvi prima, a onda dalje daje što je primio, pričest vjernika dolazi nakon svećenikove. Nijedan koncilski otac nije došao na ideju, da Nicejsko vjerovanje, koje nas povezuje sa svim katolicima, pravoslavcima i anglikancima i koje evangelički krizmanici do danas uče, nadomjesti s Apostolskim. To se dogodilo. Ranije je svaki katolik koji je išao na misu mogao zapamtiti veliko vjerovanje. «Potpuno prihvaćanje Koncila»?"

Izvor: Catholic Church Conservation