Redovnička kongregacija koju danas predstavljam proizašla je iz Katoličkih skauta Europe, organizacije nastale zalaganjem isusovca A. Hönischa. "Za vrijeme vjerske krize koja je zahvatila Crkvu i gotovo sve redove uključujući Družbu Isusovu te ih poljuljala u njihovu shvaćanju samih sebe, p. Hönisch je ostao potpuno vjeran neskraćenoj vjeri i zdravoj duhovnosti u kojoj je bio formiran. Taj je nonkonformizam bio trn u oku njegovim pretpostavljenima. Pokušaj da ga se privede na liniju uskoro je vodio alternativi pred kojom se p. Hönisch našao; ili iz posluha prema svojim pretpostavljenima prekinuti službu saveznog voditelja i ostaviti mladež na cjedilu ili se odvojiti od svoga reda. U svojoj teškoći savjesti obratio se kard. Ratzingeru i na njegov savjet dao prednost radu s mladeži i istupio iz Družbe Isusove. Biskup J. Stimpfle ga je zatim inkardinirao u Augsburšku biskupiju."
Početkom Kongregacije slugu Isusa i Marije smatra se 30. svibnja 1988. kada se p. Andreas s trojicom mladića zaputio u Wickstadt kod Friedberga u Hessenu, kako bi osnovali redovničku zajednicu koja bi harmonično povezala skautstvo, svećeništvo i redovnički život. Odmah nakon objave motuproprija Ivana Pavla II. Ecclesia Dei, p. Andreas je od svog biskupa zatražio indult da služi misu po drevnom obredu kako bi proslavio svoju dvadeset i petu obljetnicu misništva (od 2007. godine više nije potrebno nikakvo biskupsko dopuštenje). Nakon te mise je izjavio: "Sada sam se ponovo vratio doma". Ostali članovi zajednice su tada prvi put otkrili "liturgijsko i duhovno bogatstvo koje je sadržano u 'izvanrednom obliku' svete mise" i htjeli su ga zadržati kako za sebe tako i za vjernike.
Pohvale za svoj rad dobili su već 1990. od prvog predsjednika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, A. kard. Mayera, OSB. Nakon nekoliko godina kongregacija je narasla na više od dvadeset članova, a prva ređenja su bila 1992. god. Duhovnost im je ignacijanska. Po isusovačkom primjeru ne mole brevijar u koru, nego pojedinačno, privatno. Razmatranju posvećuju dnevno jedan sat. Od ostalih pobožnosti treba spomenuti euharistijsko klanjanje i molitvu sv. krunice. Svaki član mora obaviti posvetu Božanskom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. Budući da je glavno područje njihova rada apostolat mladih, u duhu sv. Ignacija žele "u svijet unijeti 'Kristov barjak' i tako na poseban način vratiti mladež Crkvi." Život po evanđeoskim savjetima posluha, siromaštva i čistoće za njih je "odgovor na poziv Krista Kralja koji ih potiče na velikodušno nasljedovanje križa, kako bi u većoj slobodi živjeli potpuno za Njega i za Njegovo Kraljevstvo." U središtu njihove duhovnosti je svakako dostojanstveno služenje sv. mise. Osim prema klasičnom, sv. misu služe i prema novom obliku, ali samo u duhu "reforme reforme", što podrazumijeva uporabu Rimskog kanona, celebraciju ad orientem, poštovanje razdoblja tišine i sl. U tome vide "važan doprinos liturgijskoj obnovi u smislu kontinuirane Tradicije Crkve".
Ustanovom papinskog prava postali su 16. srpnja 1994., dokument je izdao nasljednik kard. Mayera na čelu Povjerenstva Ecclesia Dei, A. kard. Innocenti. Međutim, njihov smjer protiv prevladavajuće struje uskoro je došao na naplatu. Nasljednik biskupa Stimpflea protjerao ih je iz svoje biskupije. I to nije jedini put. Iz Fuldske biskupije su 2006. morala otići trojica njihovih svećenika, odgovor utemeljitelja na to je bio: "Nema Katoličke crkve prije Koncila i poslije Koncila, nego samo jedna Katolička crkva! Ne postoji slika o Bogu prije Koncila i neka drugačija nakon Koncila, nego samo zauvijek jedna slika Trojedinoga Boga sa svim predikatima koji se mogu pročitati u Katekizmu."*
Utemeljitelj, nazvan "svetim vagabundom" koji je bio "ljubazni autoritet u vremenu u kojem je antiautoritet bio 'in'"**, umro je 25. siječnja 2008. god. Sluge Isusa i Marije danas su, osim u Njemačkoj i u Austriji, nazočni u Rumunjskoj, Francuskoj i Kazahstanu, gdje rade s mladeži, vode župe, duhovne vježbe, apostolat tiska, a poput svoga utemeljitelja veliku važnost pridaju zaštiti nerođenih. Kandidate za svećeništvo obrazuju u vlastitom sjemeništu u Donjoj Austriji u kojem studiraju i kandidati Ustanove sv. Filipa Nerija, kojoj je posvećen članak iz lipnja prošle godine.
Nema komentara:
Objavi komentar