Novi članak se bavi postupkom biskupa Bonfilsa, SMA koji je kao prvi francuski biskup podijelio sakrament svete potvrde vjernicima o kojima duhovnu skrb vodi Piovo bratstvo. Nakon njega sam dodao najzanimljiviji dio prošlomjesečnog intervjua glavara Njemačkog distrikta Bratstva o pomirbenom procesu s Rimom, o čemu ovdje nije bilo riječi još od listopada.
I.)
"Msgr. J. M. Bonfils, apostolski upravitelj Biskupije Ajaccio na Korzici, celebrirao je 11. ožujka 2012. u crkvi Piova bratstva u Ajacciu svetu misu i podijelio potvrđenicima Piova bratstva sakrament potvrde prema drevnom obredu. To je prvi put da je jedan francuski biskup učinio takvu gestu. Kad je kao nadležni mjesni biskup čuo da bi poglavar Piova bratstva, msgr. B. Fellay, mogao doći na Korziku tek u svibnju, izjasnio se spremnim da sam podijeli potvrdu prema starom obredu. Kao uvjet je naveo jedino da se slože obitelji potvrđenika.Otac Mercury, odgovorni Piova bratstva na Korzici poznati je kanonist koji je već izazvao pozornost unutar i izvan Bratstva. Zastupa tezu da stanje nužde, na koje se Bratstvo poziva za opravdanje svojih postupaka i za svoj autonomni način djelovanje u odnosu na Rim, ima granice. Otac Mercury je u tom smislu prihvatio spremnost nadležnoga dijecezanskog biskupa da podijeli sv. potvrdu prema starom obredu, i tako odustao od toga da bude nazočan jedan od biskupa Bratstva jer je spremnošću msgr. Bonfilsa da celebrira prema starom obredu prestalo stanje nužde.
Držanje oca Mercuryja naišlo je na na malo dobre volje na vodećoj razini Piova bratstva. Generalni poglavar msgr. B. Fellay poslao je svoga drugog asistenta, o. A.-M. Nélyja u Ajaccio da pritisne obitelji potvrđenika kako bi odbili da im potvrdu podijeli mjesni biskup. Otac Nély je pročitao poruku u kojoj je dovedena u pitanje pravovjernost msgr. Bonfilsa, uz poziv da ne prime sv. potvrdu iz njegovih ruku.
Vjernici ipak u velikom broju nisu slijedili naputak generalnog vodstva Piova bratstva i sudjelovali su na sv. misi i potvrdi u starom obredu sa svojim mjesnim biskupom. Kako je u međuvremenu potvrdio o. Mercury, nazočilo je svih devetnaest potvrđenika. Msgr. J. M. Bonfils, rođen 1930., zaređen je 1954. za Družbu afričkih misija. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. dijecezanskim biskupom Viviersa, a 1998. dijecezanskim biskupom Nice. U rujnu 2011. ga je papa Benedikt XVI. kao biskupa u miru imenovao apostolskim upraviteljem Biskupije Ajaccio, dok novi dijecezanski biskup ne stupi u službu. Novi biskup, msgr. O. de Germay, imenovan je 22. veljače 2012., a biskupsku će posvetu primiti 14. travnja u Ajacciu. U intervjuu za 'Nouvelles de France', biskup Bonfils je pohvalio potvrđenike i njihovu dobru pripravu na primitak sakramenta.
Povijesna gesta jednog službujućeg, u međuvremenu umirovljenog apostolskog upravitelja izazvala je niz napetosti. Prvenstveno se u krugovima bliskim Piovu bratstvu živo diskutiralo o reakciji generalnog vodstva, koja je dijelom izazvala snažno čuđenje.
Nakon sv. potvrde pojavile su se glasine prema kojima o. Mercury već tjednima pregovara s Biskupijom Ajaccio o svojoj inkardinaciji ili da je navodno već tajno u nju inkardiniran. Otac Mercury je u međuvremenu demantirao takve tvrdnje; radi se o klevetničkoj kampanji protv njega, sâm se trudi smiriti situaciju. U jednoj je izjavi objasnio da do pred samu sv. potvrdu nije bilo nikakvih problema s vodstvom Piova bratstva, niti je zbog reakcija nastala kakva mržnja protiv bilo koga. Msgr. Bonfils je također, na upit lista 'La Croix', koji je tendenciozno izvještavao, potvrdio da nije bilo nikakvih razgovora o prelasku.
Na brojnim se blogovima povezanima s Tradicijom ispitivala motivacija odbijajućeg stava vodstva Piova bratstva, kao i ispravnost takvog stava te njegove posljedice. Opći je ton, međutim, kao i kod vjernika Ajaccia, većinom otvoreno ili suzdržano nerazumijevanje. Službeni razlog vodstva Piova bratstva za odbijanje ovog mjesnog biskupa nalazi se u izjavi koju je u ime msgr. Fellaya pročitao o. Nélly. Prema njoj treba odbiti primanje sakramenata od biskupa i svećenika čija 'pravovjernost' nije jasna ili je sumnjiva.
Internetska stranica Piova bratstva u Italiji je, osim toga, objavila ujutro, 14. ožujka entuzijastični prilog o 'povijesnoj gesti' biskupa Bonfilsa za vjernike Piova bratstva jer je podijelio potvrdu po starom obredu. Nekoliko sati kasnije to je izbrisano i ničim nije nadomješteno. 'Web cache' omogućuje uvid u tekst prije brisanja. To svjedoči o napetosti između očitog zadovoljstva biskupovom gestom i 'nediscipline' nadležnog svećenika Bratstva.
Još nema službenog stava Piova bratstva. 'Povijesna gesta' je na blogovima povezanim s Tradicijom vrjednovana potpuno pozitivno. Glede Piova bratstva 'Messa in latino' piše da je čudno kako sada prijeti opasnost da se situacija 'preokrene u prijepor, umjesto da se iskoristi za jačanje Tradicije.' U okružju generalnog vodstva Piova bratstva se, naprotiv, ukazuje na nužnost unutarnje stege. Svaki član Bratstva se obvezao na posluh. Zbog toga je samovolja korzikanskog dušobrižnika naišla na otpor vodstva.
Pozdravne riječi o. Mercuryja biskupu J. M. Bonfilsu, 11. ožujka 2012. u crkvi Piova bratstva u Ajacciu."
"[...]
- Nadbiskupu Lefebvreu se pripisuje rečenica da se on drži 'svim srcem vječnoga Rima'? Ne bi li se on već pomirio s Papom koji mu pruža ruku?
Stvari nisu tako jednostavne. Nadbiskup Lefebvre je napisao pismo kardinalu Gagnonu kad je ovaj vizitirao naše djelo 1987., u kojem je dao prijedloge za kanonsku strukturu našeg bratstva. Pritom je bio jasan da su današnji ekumenizam pod znakom religijskog relativizma, vjerska sloboda čiji je plod današnji sekularizam i kolegijalnost koja koči sav crkveni život, za nas neprihvatljivi. I danas, nažalost, tu postoje razlike prema vladajućem Papi.
- Koje još razumne razloge Bratstvo ima protiv vjerske slobode čije je provođenje danas upravo ključ mira u svijetu?
Vjerska sloboda u prvom redu nije praktično pitanje, nego pitanje nauka. Osuda vjerske slobode nije nikada značila da se druge ljude hoće prisiliti na katoličku vjeru, nego da država s većinskim katoličkim pučanstvom treba priznati katoličku religiju kao od Boga objavljenu. Pri tomu ona može drugim religijama i ispovijestima u javnom životu osigurati toleranciju te je propisati i građanskim zakonima. Samorazumljivo je da bi ta tolerancija u današnje pluralistično vrijeme morala naći široku primjenu. S druge strane, zabluda nikada nema (prirodno) pravo. Kad se radi o tomu da čovjek može snagom svjetla svoga razuma spoznati Boga i upoznati pravu vjeru, tada to vrijedi i za državnika. Upravo su to pape, zaključno s Piom XII., čvrsto držali kad su osuđivali vjersku slobodu. Sve je ostalo u konačnici agnosticizam.
- Svi zadnji pape su se posvetili ekumenizmu, čak ujedinjenju konfesija, prema Kristovoj riječi: 'da svi budu jedno' (Iv 17,21). Što možete tomu predbaciti?
Vjernici svake nedjelje mole: 'Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'. Ta Isusova molitva se ne odnosi na to da bi ona tek jednom trebala postati jedna. Tijekom povijesti su uvijek iznova skupine otpadale od te Crkve- u XI. st. Grci, u XVI. st. Luther i njegovi sljedbenici. To je za svakog pravog kršćanina velika bol i zato svakodnevno molimo za povratak odijeljenih u jednu Očevu kuću.
- Dosad je svaka sekta s dobrom dozom umišljenosti tvrdila da je u pravu, a da je većina u mraku. Kod nadbiskupa Lefebvrea to nije bilo tako. On je jako patio zbog prijetećeg raskola i neriješenog statusa Bratstva zbog njegova izvanrednog stanja. Je li se Bratstvo u međuvremenu priviknulo na to stanje- ili se na opasnost od trajne odvojenosti i dalje gleda kao na nuždu?
Stanje nužde je stanje nužde; nenormalno je i zahtijeva normalizaciju. Ali, kako bismo mogli doći do sporazuma s Asiškim susretima koji implicitno (ne eksplicitno) tvrde da su sve religije spasonosne? Naravno da patimo u takvoj situaciji, ali patimo tisuću puta više zbog toga što taj religijski relativizam u konačnici vodi k indiferentizmu i ateizmu, te nebrojene duše baca u propast.
- Papa je prije tri godine zbog pomirenja sa Svećeničkim bratstvom na kocku stavio svoj dobar glas, i jedinstvo opće Crkve. Što Bratstvo ulaže u pomirenje s njim i sveopćom Crkvom?
Bratstvo unosi unutar Crkve, ako jednom kanonski bude priznato, veliki vjerski potencijal i vjersku snagu. Vidim malo crkvenih zajednica koje su na svoje barjake ispisale potpuno jedinstvo između dogmatike, duhovnosti i liturgije, i to žive. Mi donosimo veliko blago jer smo otpočetka slavili staru veličanstvenu liturgiju koja zrači vjerom i svetošću. Osim toga Bratstvo će Papi biti veliki oslonac da prevlada posvuda u Europi postojeće shizme zbog centrifugalnih snaga, pogledajte samo Austriju. Nedavno mi je jedan nadbiskup u Njemačkoj rekao da se i ovdje računa s otpadom čitavih zajednica.
- No, to nije bilo moje pitanje. Podsjetio sam na to da je Papa riskirao zbog pomirenja, a želio bih znati što ste vi spremni staviti na kocku?
Mi dajemo našu relativnu slobodu koju smo do sada bili uložili u širenje našega djela širom svijeta i stavljamo je u Papine ruke. Uostalom, ne radi se ovdje o diplomatskom sporazumu, nego o dobru Crkve i spasenju duša. Nije u Crkvi problem Piovo bratstvo, nego modernistički teolozi i uznapredovali slom crkvenog života nakon Koncila.
- Čak su si i anglikanci sada našli dom u Katoličkoj crkvi, što je vas sprječavalo da se zadnjih desetljeća u Crkvi više niste mogli osjećati doma?
Zapravo, iste tendencije koje su dovele anglikance u Katoličku crkvu, nakon II. vatikanskog koncila su se širile unutar Katoličke crkve i vodile razornom gubitku vjere, ćudorednom padu i pustošenju u liturgiji. Samo pomislite sada za vrijeme fašnika na karnevalske mise koje su posvuda prodrle u crkve. Vidite, ovdje pred sobom imam Papin govor predstavnicima Središnjeg povjerenstva njemačkih katolika od 24. rujna 2011. U njemu kaže: 'Prava kriza Crkve u katoličkom svijetu je kriza vjere. Ako ne dođemo do istinske obnove vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite.' Po Koncilu nije duh Crkve prodro u svijet, nego je, obratno, duh svijeta prodro u Crkvu.
- Neću Vam reći ništa nova ako Vam ukažem na dio među vama (ili na rubu), koji ne želi pomirbu s Papom. Jeste li spremni za volju tog ostatka dopustiti da pomirba propadne, ili ste se spremni od takvih odijeliti?
Ako rimski auktoriteti za kanonsko priznanje Bratstva ne zahtijevaju nešto što proturječi tradicionalnom nauku i praksi, tada neće biti prevelikog problema za regulariziranje. Ukoliko, pak, Rim bude zahtijevao da moramo priznati čitav II. vatikanski bez 'ako' i 'ali', onda ne vidim mogućnosti za rješenje.
- Kako ćete se u budućnosti- pretpostavimo da dođe do jedinstva- razlikovati od drugih skupina unutar Crkve koje si također pripisuju tradicionalnost? Što će biti i ostati nakon mogućega zajedništva vaša posebnost? Što ćete imati, a što drugi nemaju?
Naša je poseba karizma formacija svećenika i briga za svećenike. Osim toga kod nas u Bratstvu postoji specijalnost za propovijedanje duhovnih vježba, vođenje škola, kao i za normalno župno dušobrižništvo koje je danas u žalosnom stanju. Pomislite samo na sakrament ispovijedi, osim časnih iznimaka, u Stuttgartu se u župama više ne ispovijeda. Time se kod vjernika gubi svijest o grijehu i potreba spasenja, molitve, primanja sakramenata i duha žrtve.
- Postoje glasovi koji na Papin pomirbeni rad s vama gledaju kao na pilot-projekt za ekumenu uopće. Dijelite li tu predodžbu ili je se bojite?
Ukoliko dobro vidim, to može u potpunosti vrijediti samo za pravoslavce, ali ni u kojem slučaju za različite skupine protestanata. Kod pravoslavnih se radi prije svega o priznanju papina jurisdikcijskog primata, a kod potonjih postoji još bitan otklon od katoličkog vjerskog dobra te katoličkog nauka o sakramentima i prakse. Mi ni u jednom pogledu nemamo takvih nedostataka iako se iz vjerskih razloga moramo oduprijeti određenim stvarima- kao prihvaćanju nove liturgije.
- Nijedan papa nije za vas više učinio od Benedikta XVI. Uskoro će navršiti 85 godina. Ne bojite li se da vrijeme radi protiv vas?
Istina je da nam je vladajući Papa pokazao dobru volju i nadam se da ćemo pronaći rješenje još za vrijeme njegova pontifikata. S druge strane, stanje Crkve dan za danom poprima sve dramatičnije oblike. Sâm Papa govori o naširoko rasprostranjenom gubitku vjere. Ne ukazuje li to na povezanost s izvjesnim izjavama Koncila i poslijekoncilskim reformama? Nekim prelatima je tu sinulo svjetlo i što kriza duže djeluje to će jasnije biti to svjetlo, i utoliko vrijeme radi za nas.
- Što nam daje nadu da će opasnost od novog raskola između Rima i Piova bratstva nestati možda već o Uskrsu?
Piovo bratstvo je vidjelo mnoge krize i iz svih je izišlo prije jače, negoli slabije. Osim toga se sa svim svojim članovima i kućama, 8. prosinca 1984., posvetilo i darovalo Majci Božjoj. Nimalo ne vjerujem da bi Bog dopustio da propadne djelo Njegove vlastite Majke."
Izvor: RORATE CÆLI
Slika: YouTube
Stvari nisu tako jednostavne. Nadbiskup Lefebvre je napisao pismo kardinalu Gagnonu kad je ovaj vizitirao naše djelo 1987., u kojem je dao prijedloge za kanonsku strukturu našeg bratstva. Pritom je bio jasan da su današnji ekumenizam pod znakom religijskog relativizma, vjerska sloboda čiji je plod današnji sekularizam i kolegijalnost koja koči sav crkveni život, za nas neprihvatljivi. I danas, nažalost, tu postoje razlike prema vladajućem Papi.
- Koje još razumne razloge Bratstvo ima protiv vjerske slobode čije je provođenje danas upravo ključ mira u svijetu?
Vjerska sloboda u prvom redu nije praktično pitanje, nego pitanje nauka. Osuda vjerske slobode nije nikada značila da se druge ljude hoće prisiliti na katoličku vjeru, nego da država s većinskim katoličkim pučanstvom treba priznati katoličku religiju kao od Boga objavljenu. Pri tomu ona može drugim religijama i ispovijestima u javnom životu osigurati toleranciju te je propisati i građanskim zakonima. Samorazumljivo je da bi ta tolerancija u današnje pluralistično vrijeme morala naći široku primjenu. S druge strane, zabluda nikada nema (prirodno) pravo. Kad se radi o tomu da čovjek može snagom svjetla svoga razuma spoznati Boga i upoznati pravu vjeru, tada to vrijedi i za državnika. Upravo su to pape, zaključno s Piom XII., čvrsto držali kad su osuđivali vjersku slobodu. Sve je ostalo u konačnici agnosticizam.
- Svi zadnji pape su se posvetili ekumenizmu, čak ujedinjenju konfesija, prema Kristovoj riječi: 'da svi budu jedno' (Iv 17,21). Što možete tomu predbaciti?
Vjernici svake nedjelje mole: 'Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu'. Ta Isusova molitva se ne odnosi na to da bi ona tek jednom trebala postati jedna. Tijekom povijesti su uvijek iznova skupine otpadale od te Crkve- u XI. st. Grci, u XVI. st. Luther i njegovi sljedbenici. To je za svakog pravog kršćanina velika bol i zato svakodnevno molimo za povratak odijeljenih u jednu Očevu kuću.
- Dosad je svaka sekta s dobrom dozom umišljenosti tvrdila da je u pravu, a da je većina u mraku. Kod nadbiskupa Lefebvrea to nije bilo tako. On je jako patio zbog prijetećeg raskola i neriješenog statusa Bratstva zbog njegova izvanrednog stanja. Je li se Bratstvo u međuvremenu priviknulo na to stanje- ili se na opasnost od trajne odvojenosti i dalje gleda kao na nuždu?
Stanje nužde je stanje nužde; nenormalno je i zahtijeva normalizaciju. Ali, kako bismo mogli doći do sporazuma s Asiškim susretima koji implicitno (ne eksplicitno) tvrde da su sve religije spasonosne? Naravno da patimo u takvoj situaciji, ali patimo tisuću puta više zbog toga što taj religijski relativizam u konačnici vodi k indiferentizmu i ateizmu, te nebrojene duše baca u propast.
- Papa je prije tri godine zbog pomirenja sa Svećeničkim bratstvom na kocku stavio svoj dobar glas, i jedinstvo opće Crkve. Što Bratstvo ulaže u pomirenje s njim i sveopćom Crkvom?
Bratstvo unosi unutar Crkve, ako jednom kanonski bude priznato, veliki vjerski potencijal i vjersku snagu. Vidim malo crkvenih zajednica koje su na svoje barjake ispisale potpuno jedinstvo između dogmatike, duhovnosti i liturgije, i to žive. Mi donosimo veliko blago jer smo otpočetka slavili staru veličanstvenu liturgiju koja zrači vjerom i svetošću. Osim toga Bratstvo će Papi biti veliki oslonac da prevlada posvuda u Europi postojeće shizme zbog centrifugalnih snaga, pogledajte samo Austriju. Nedavno mi je jedan nadbiskup u Njemačkoj rekao da se i ovdje računa s otpadom čitavih zajednica.
- No, to nije bilo moje pitanje. Podsjetio sam na to da je Papa riskirao zbog pomirenja, a želio bih znati što ste vi spremni staviti na kocku?
Mi dajemo našu relativnu slobodu koju smo do sada bili uložili u širenje našega djela širom svijeta i stavljamo je u Papine ruke. Uostalom, ne radi se ovdje o diplomatskom sporazumu, nego o dobru Crkve i spasenju duša. Nije u Crkvi problem Piovo bratstvo, nego modernistički teolozi i uznapredovali slom crkvenog života nakon Koncila.
- Čak su si i anglikanci sada našli dom u Katoličkoj crkvi, što je vas sprječavalo da se zadnjih desetljeća u Crkvi više niste mogli osjećati doma?
Zapravo, iste tendencije koje su dovele anglikance u Katoličku crkvu, nakon II. vatikanskog koncila su se širile unutar Katoličke crkve i vodile razornom gubitku vjere, ćudorednom padu i pustošenju u liturgiji. Samo pomislite sada za vrijeme fašnika na karnevalske mise koje su posvuda prodrle u crkve. Vidite, ovdje pred sobom imam Papin govor predstavnicima Središnjeg povjerenstva njemačkih katolika od 24. rujna 2011. U njemu kaže: 'Prava kriza Crkve u katoličkom svijetu je kriza vjere. Ako ne dođemo do istinske obnove vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite.' Po Koncilu nije duh Crkve prodro u svijet, nego je, obratno, duh svijeta prodro u Crkvu.
- Neću Vam reći ništa nova ako Vam ukažem na dio među vama (ili na rubu), koji ne želi pomirbu s Papom. Jeste li spremni za volju tog ostatka dopustiti da pomirba propadne, ili ste se spremni od takvih odijeliti?
Ako rimski auktoriteti za kanonsko priznanje Bratstva ne zahtijevaju nešto što proturječi tradicionalnom nauku i praksi, tada neće biti prevelikog problema za regulariziranje. Ukoliko, pak, Rim bude zahtijevao da moramo priznati čitav II. vatikanski bez 'ako' i 'ali', onda ne vidim mogućnosti za rješenje.
- Kako ćete se u budućnosti- pretpostavimo da dođe do jedinstva- razlikovati od drugih skupina unutar Crkve koje si također pripisuju tradicionalnost? Što će biti i ostati nakon mogućega zajedništva vaša posebnost? Što ćete imati, a što drugi nemaju?
Naša je poseba karizma formacija svećenika i briga za svećenike. Osim toga kod nas u Bratstvu postoji specijalnost za propovijedanje duhovnih vježba, vođenje škola, kao i za normalno župno dušobrižništvo koje je danas u žalosnom stanju. Pomislite samo na sakrament ispovijedi, osim časnih iznimaka, u Stuttgartu se u župama više ne ispovijeda. Time se kod vjernika gubi svijest o grijehu i potreba spasenja, molitve, primanja sakramenata i duha žrtve.
- Postoje glasovi koji na Papin pomirbeni rad s vama gledaju kao na pilot-projekt za ekumenu uopće. Dijelite li tu predodžbu ili je se bojite?
Ukoliko dobro vidim, to može u potpunosti vrijediti samo za pravoslavce, ali ni u kojem slučaju za različite skupine protestanata. Kod pravoslavnih se radi prije svega o priznanju papina jurisdikcijskog primata, a kod potonjih postoji još bitan otklon od katoličkog vjerskog dobra te katoličkog nauka o sakramentima i prakse. Mi ni u jednom pogledu nemamo takvih nedostataka iako se iz vjerskih razloga moramo oduprijeti određenim stvarima- kao prihvaćanju nove liturgije.
- Nijedan papa nije za vas više učinio od Benedikta XVI. Uskoro će navršiti 85 godina. Ne bojite li se da vrijeme radi protiv vas?
Istina je da nam je vladajući Papa pokazao dobru volju i nadam se da ćemo pronaći rješenje još za vrijeme njegova pontifikata. S druge strane, stanje Crkve dan za danom poprima sve dramatičnije oblike. Sâm Papa govori o naširoko rasprostranjenom gubitku vjere. Ne ukazuje li to na povezanost s izvjesnim izjavama Koncila i poslijekoncilskim reformama? Nekim prelatima je tu sinulo svjetlo i što kriza duže djeluje to će jasnije biti to svjetlo, i utoliko vrijeme radi za nas.
- Što nam daje nadu da će opasnost od novog raskola između Rima i Piova bratstva nestati možda već o Uskrsu?
Piovo bratstvo je vidjelo mnoge krize i iz svih je izišlo prije jače, negoli slabije. Osim toga se sa svim svojim članovima i kućama, 8. prosinca 1984., posvetilo i darovalo Majci Božjoj. Nimalo ne vjerujem da bi Bog dopustio da propadne djelo Njegove vlastite Majke."
Nema komentara:
Objavi komentar