Uvod u duh liturgije

Papin ceremonijar msgr. Guido Marini održao je predavanje na Svećeničkoj konferenciji u Rimu, 6. siječnja 2010. godine, u kojemu je govorio o nužnosti "reforme reforme". Konferenciju su organizirali Australska bratovština katoličkog klera i Bratovština katoličkog klera u Sjedinjenim Državama za svećenike engleskoga jezika povodom Svećeničke godine. Program je uključivao predavanja, svete mise u izvanrednom i redovitom obliku rimskog obreda kao i Večernju s blagoslovom prema starijem ususu koju je predvodio nadbiskup Joseph Augustine Di Noia, OP tajnik Kongregacije za bogoštovlje. Darió kardinal Castrillón Hoyos celebrirao je u redovitom obliku rimskog obreda, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, Antonio kardinal Cañizares Llovera, u izvanrednom obliku i prefekt Apostolske signature nadbiskup Raymond Burke u redovitom obliku.

"Uvod u duh liturgije

Vatikanski Grad, 6. siječnja 2010.

Konferencija povodom Godine svećenika

Napisao msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja

Predlažem da se usredotočimo na nekoliko tema povezanih s duhom liturgije i o njima zajedno razmišljamo. Namjeravam dirnuti u predmet koji zahtijeva da se o njemu iscrpno govori. Ne samo zato što je zahtjevna i složena zadaća govoriti o duhu liturgije, nego i zato što su već napisana brojna važna djela koja se tiču ovoga predmeta, čiji su auktori neupitno visokoga kalibra u teologiji i liturgiji. Među mnogima osobito mislim na dvojicu: Romana Guardinija i Josepha kardinala Ratzingera.

S druge strane, sve bitnije je govoriti o duhu liturgije osobito među nama članovima svetog svećeništva. Osim toga, postoji žurna potreba za reafirmacijom «autentičnoga» duha liturgije, kakav se nalazi u neprekinutoj tradiciji Crkve i potvrđen, u kontinuitetu s prošlošću, u najrecentnijem nauku Učiteljstva: počevši od II. vatikanskog koncila do današnjega pontifikata. Namjerno sam uporabio riječ kontinuitet, vrlo dragu našem Svetom Ocu. On ju je učinio jedinim auktoritativnim kriterijem pomoću kojega se može ispravno interpretirati život Crkve, i još točnije, koncilski dokumenti uključujući sve u njima predložene reforme. Može li biti drugačije? Može li se uistinu govoriti o Crkvi prošlosti i o Crkvi budućnosti kao da se u tijelu Crkve zbio povijesni lom? Može li netko tvrditi da je Zaručnica Kristova u nekom prošlom razdoblju živjela bez pomoći Duha Svetoga, pa da njeno sjećanje zato treba izbrisati, ciljano zaboraviti?

Pa ipak, katkad vidimo kako neki pojedinci slijepo slijede način mišljenja koji se opravdano i primjereno naziva ideologijom, ili radije predrasudom prema povijesti Crkve koja nema ništa zajedničko s autentičnom vjerom.

Plod takve zavodničke ideologije je često ponavljana distinkcija između pretkoncilske i postkocilske Crkve. Takav način izražavanja može biti legitiman jedino pod uvjetom da se time ne podrazumijevaju dvije Crkve: pretkoncilska Crkva, koja nema više što reći ili dati jer je nadiđena, i druga, postkoncilska, kao nova realnost koju je donio Koncil, i po svom pretpostavljenom duhu, nije u kontinuitetu sa svojom prošlošću. Takav način govorenja, štoviše, mišljenja ne smije biti naš. Osim što je netočan, već je prevladan i zastario, možda razumljiv s povijesne točke gledišta, ali ipak povezan s razdobljem u crkvenom životu koje je sada završilo.

Ima li ova rasprava o «kontinuitetu» išta s temom o kojoj smo pozvani govoriti u ovom predavanju? Da, apsolutno. Ne držimo se duha liturgije ako ne pristupamo s mirom, ostavljajući svaku polemiku s obzirom na bližu ili dalju prošlost. Liturgija ne može i ne smije biti prilika za konflikt između onih koji u onome prije nalaze samo dobro, i nasuprot njima onih koji gotovo uvijek u ranijem vide što je pogrešno. Jedino raspoloženje koje nam dopušta da postignemo autentičan duh liturgije, s radošću i duhovnim zadovoljstvom, je da sadašnju i prošlu liturgiju Crkve promatramo kao jedno nasljeđe u neprekinutom razvoju. Duh, sukladno tomu, koji od Crkve moramo primiti i koji nije plod naše stvaralaštva. Duh, dodajem, koji vodi onomu što je bitno u liturgiji, ili preciznije, molitvi koju nadahnjuje i vodi Duh Sveti, gdje Krist nastavlja biti prisutan za nas danas, da se probije u naše živote. Doista, duh liturgije je liturgija Duha Svetoga.

Ne pretendiram prodrijeti u sve dubine predložene teme, niti da razmotrim svekolike različite aspekte nužne za panoramsko i sveobuhvatno razumijevanje ovoga pitanja. Ograničit ću se samo na nekoliko elemenata bitnih za liturgiju, posebice s obzirom na slavlje Euharistije, kako ih Crkva propisuje, i na način mojih iskustava u protekle dvije godine u službi našeg Svetog Oca Benedikta XVI. On je autentičan učitelj duha liturgije, kako naukom tako i primjerom koji daje slaveći svete obrede.

Ako za trajanja ovih razmišljanja o biti liturgije, spomenem neka ponašanja za koja držim da nisu potpuno u skladu s autentičnim duhom liturgije, učinit ću to tek kao mali doprinos kako bi se taj duh sve više isticao u svoj svojoj ljepoti i istini.

1. Sveta liturgija, veliki Božji dar Crkvi

Dobro znamo da je II. vatikanski sabor u cijelosti posvetio prvi dokument liturgiji: «Sacrosanctum Concilium» . Nazvan je konstitucijom o svetoj liturgiji.

Želim naglasiti termin «sveta» koji se primijenjuje na liturgiju, zbog njegove važnosti. Tako su koncilski oci namjeravali ojačati sveti karakter liturgije.

Što, dakle, mislimo pod svetom liturgijom? Istok bi u ovom slučaju govorio o božanskoj dimenziji liturgije, ili preciznije, o dimenziji koja nije ostavljena na volju čovjeku, jer je dar koji dolazi odozgor. Odnosi se, drugim riječima na otajstvo spasenja u Kristu, povjereno Crkvi kako bi ga učinila pristupačnim u svakom trenutku i na svakom mjestu pomoću objektivne naravi liturgijskih i sakramentalnih obreda. To nas doista nadilazi, trebamo to primiti kao dar koji nas treba preobraziti. Zaista, II. vatikanski koncil potvrđuje: «svako liturgijsko slavlje, jer je čin Krista svećenika i njegova tijela koje je Crkva, sveti je čin.» («Sacrosanctum concilium», br. 7)

Iz te perspektive nije teško prepoznati koliko su neki modeli koji se provode daleko od autentičnoga duha liturgije. Zapravo, neki pojedinci su rastrojili liturgiju Crkve na razne načine pod izgovorom krivo zamišljene kreativnosti. To je učinjeno na temelju prilagodbe mjesnoj situaciji i potrebama zajednice, prisvajajući si tako pravo uklanjanja, dodavanja ili mijenjanja liturgijskog obreda u težnji za dostizanjem subjektivnih i emocionalnih ciljeva. Zbog toga smo mi svećenici uvelike odgovorni.

Iz toga je razloga još 2001., tada kardinal Ratzinger ustvrdio: «Postoji potreba, barem nove liturgijske svijesti koja bi mogla zaustaviti tendenciju da se prema liturgiji ponaša kao da je objekt za manipulaciju. Dosegli smo točku kada si liturgijske skupine same kroje nedjeljnu liturgiju. Rezultat je zacijelo maštovit proizvod skupine sposobnih i vještih pojedinaca. Ali, tako ne susrećem potpuno Drugoga, Svetoga, koji mi se daruje; nego samo vještinu skupine ljudi. Tada shvaćamo da tražimo nešto drugo. To je premalo, i nešto drugo. Najvažnije je danas steći ponovo poštovanje prema liturgiji, i svijest da ona nije otvorena manipulaciji. Opet naučiti prepoznati u njenoj naravi živu kreaciju koja raste i koja je dana kao dar, kroz koju participiramo u nebeskoj liturgiji. Odreći se traženja u njoj naše vlastite samorealizacije kako bismo umjesto toga vidjeli dar. To je, vjerujem, od primarne važnosti: svladati napast despotskog ponašanja koje liturgiju vidi kao objekt, čovjekovo vlasništvo, i probuditi opet unutarnji osjećaj za sveto.» (iz «Bog i svijet»; prevedeno s talijanskog).

Potvrditi, dakle, da je liturgija sveta pretpostavlja činjenicu da ona nije podmet prigodnih promjena i proizvoljnih iznašašća individualca ili skupine. Liturgija nije zatvoreni krug u koji smo se odlučili okupiti, možda da se međusobno hrabrimo, da osjetimo da smo protagonisti neke svečanosti. Liturgija je Božji poziv svom narodu da bude u Njegovoj prisutnosti; to je dolazak Božji među nas; Božji susret s nama na ovom svijetu.

Izvjesna prilagodba posebnim mjesnim situacijama je s pravom predviđena. Sam misal naznačuje gdje se prilagodbe mogu učiniti, ali samo na tim mjestima, a ne proizvoljno na drugim. Razlog za to je bitan i dobro ga je ponoviti: liturgija je dar koji nam prethodi, dragocjeno blago koje nam je prenijekla stara molitva Crkve, mjesto na kojem je vjera našla svoj oblik u vremenu i svoj izraz u molitvi. Nije nam dana zato da je podložimo našoj osobnoj interpretaciji, nego da bude pristupačna svima, jučer kao i danas, a također i sutra. «I naše vrijeme» , piše papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici «Ecclesia de Eucharistia», «poziva na obnovu svijesti i poštovanje liturgijskih normâ, kao refleksiju i svjedočanstvo jedne sveopće Crkve, nazočne u svakom slavlju Euharistije.» (br. 52)

U briljantnoj enciklici «Mediator Dei», koja je često citirana u konstitutciji o svetoj liturgiji, papa Pio XII. određuje liturgiju kao «... javno bogoštovlje... bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i njegovih udova.» (br. 20). Kao da želi kazati, među ostalim, da se u liturgiji Crkva «službeno» identificira u otajstvu sjedinjenja s Kristom kao zaručnikom, i gdje se «službeno» objavljuje. Prema tomu, ludo je za se tražiti pravo da mijenjamo na subjektivan način svete znakove koje je vrijeme prokušalo, po kojima Crkva progovara o sebi, svom identitetu i svojoj vjeri!

Narod Božji ima pravo koje se nikada ne može zanemariti, kojim svima mora biti dopušteno pristupiti onomu što nije jadan plod ljudskih napora, nego djelo Božje i zato što je djelo Božje, spasonosno vrelo novoga života.

Na ovoj točki koja je, mogu posvjedočiti, vrlo draga Svetom Ocu, želim malo proširiti svoje razmišljanje, dijeleći s vama odlomak iz apostolske pobudnice Njegove Svetosti Benedikta XVI., «Sacramentum Caritatis», napisane nakon sinode o Svetoj Euharistiji. «Naglašavanje važnosti umijeća slavljenja (ars celebrandi)», piše Sveti Otac, «vodi nas poštivanju liturgijskih propisa... Liturgijsko slavlje se poboljšava kada se svećenici i odgovorni za liturgiju trude da liturgijske tekstove i norme učine poznatima... Možda uzimamo za gotovo da naše crkvene zajednice već znaju i cijene ta znanja, ali to nije uvijek slučaj. Ti tekstovi sadrže bogatstva koja su očuvala i izražavala vjeru i iskustvo naroda Božjeg preko dvije tisuće godina povijesti.» (br. 40).

2. Orijentacija liturgijske molitve

Pored promjena koje su tijekom vremena obilježile arhitekturu crkava i mjesta gdje se odvija liturgija, jedno uvjerenje je uvijek ostalo jasno u kršćanskoj zajednici, gotovo do današnjega dana. Smjeram na molitvu u smjeru istoka, tradiciju koja ide unazad do početaka kršćanstva.

Što se podrazumijeva pod «moliti prema istoku»? To se odnosi na orijentaciju molećih srdaca prema Kristu, od kojega dolazi spasenje, i kojemu je usmjerena kako na početku tako i na kraju povijesti. Sunce izlazi na istoku, a ono je simbol Krista, svjetla koje se diže istoku. Mesijansko mjesto iz «Blagoslovljen» odmah dolazi na pamet: «darom premilosrdnog srca Boga našega/ po kojem će nas pohoditi/ Mlado Sunce s visine».

Vrlo pouzdane novije studije uspješno su dokazale, da je u svako doba svoje prošlosti kršćanska zajednica našla način da i izvanjskim i vidljivim liturgijskim znakovima izrazi tu temeljnu orijentaciju vjerskog života. To je razlog što su crkve građene tako da je apsida prema istoku. Kad takva orijentacija svetog mjesta nije bila moguća, Crkva je postavljala raspelo na oltar na koje su se svi mogli usredotočiti. Na isti su način mnoge apside urešene sjajnim prikazima Gospodina. Svi su bili pozvani da kontempliraju te slike za vrijeme slavlja euharistijske liturgije.

Bez pribjegavanja detaljnoj povijesnoj analizi razvitka kršćanske umjetnosti, željeli bismo potvrditi da je molitva prema istoku, točnije, prema Gospodinu, karakterističan izraz autentičnoga duha liturgije. Sukladno tom osjećaju pozvani smo okrenuti naša srca Gospodinu za vrijeme slavlja euharistijske liturgije, kako nas uvodni dijalog predslovlja dobro podsjeća. Sursum corda, «Gore srca», poziva svećenik, a svi odgovaraju: Habemus ad Dominum, «Imamo kod Gospodina». Ako takvu orijentaciju kršćanska zajednica mora uvijek prihvatiti u nutrini, kad je okupljena u molitvi,, trebalo bi biti moguće da tu orijentaciju nađemo izraženu izvana, pomoću gestâ. Vanjski znak, štoviše, ne može nego biti istinit, na način da po njemu postaje vidljivim ispravan unutarnji stav.

To je razlog za prijedlog tada kardinala Ratzingera, i danas ponovljen u vrijeme njegova pontifikata, da se na središte oltara stavi raspelo, s ciljem da svi za vrijeme euharistijskog slavlja, mogu konkretno gledati i biti usmjereni prema Gospodinu, u smjeru u kojem upravljaju također svoje molitve i srca. Poslušajmo riječi Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji u predgovoru prvoj knjizi svojih sabranih djela, posvećenoj liturgiji piše sljedeće: «Zamisao da svećenik i narod trebaju gledati jedni u druge za vrijeme molitve nastala je tek u modernom kršćanstvu, a potpuno je strana staroj Crkvi. Svećenik i narod se zasigurno ne mole jedno drugom, nego jedino Gospodinu. Dakle, gledaju u istom smjeru za vrijeme molitve: ili prema istoku kao kozmičkom simbolu Krista koji dolazi, ili gdje to nije moguće, prema slici Krista u apsidi, prema raspelu, ili jednostavno prema nebesima, kako je učinio naš Gospodin u svojoj svećeničkoj molitvi noć prije svoje muke (Iv 17,1). U međuvremenu je prijedlog koji sam dao na kraju poglavlja koje se tiče toga pitanja u mojem djelu «Duh liturgije», postao srećom sve više prihvaćen: radije nego pokrenuti ponovna preuređivanja, jednostavno postaviti raspelo na sredinu oltara, koje i svećenik i vjernici mogu gledati i tako biti vođeni prema Gospodinu, kojemu se svi zajedno molimo.» (prev. s talijanskog).

Neka se ne kaže da prikaz Gospodinova raspeća zaklanja vjernicima pogled na svećenika, jer ne trebaju gledati svećenika u liturgiji! Trebaju okrenuti pogled Gospodinu! Na sličan način predvoditelj slavlja treba također biti okrenut Gospodinu. Raspelo ne zaklanja pogled; nego širi naš horizont da vidimo Božji svijet; raspelo omogućuje da meditiramo nad misterijem; uvodi nas u nebesa s kojih dolazi jedino svjetlo sposobno dati smisao životu na zemlji. Naš bi pogled, uistinu, bio zaslijepljen i ometen tamo gdje bi nam oči ostale vezane za stvari koje prikazuju jedino čovjeka i njegova djela.

Na taj način možemo razumjeti kako je i danas moguće slaviti svetu misu na starim oltarima, kada posebna arhitektonska i umjetnička vrijednost naših crkava to nalaže. I u tomu nam Sveti Otac daje primjer kada slavi svetu euharistiju na starom oltaru Sikstinske kapele na svetkovinu Krštenja Gospodinova.

U naše je doba izraz «slaviti prema narodu» ušao u opću uporabu. Ukoliko je namjera u uporabi toga izraza opisati položaj svećenika, koji zbog današnjeg smještaja oltara često gleda u zajednicu, tada je izraz prihvatljiv. Takav bi pak izraz bio kategorički neprihvatljiv u trenutku kad bi izražavao teološku tvrdnju. Činjenica je, teološki govoreći, da je sveta misa, uvijek upravljena Bogu po Kristu našem Gospodinu, i bila bi teška zabluda vjerovati da je glavna orijentacija žrtvenoga čina zajednica. Dakle, orijentacija prema Gospodinu mora poticati unutarnju participaciju svakoga pojedinca za vrijeme liturgije. Isto je tako bitno da ta orijentacija bude potpuno vidljiva i u liturgijskim gestama.

3. Klanjanje i jedinstvo s Bogom

Klanjanje je priznavanje ispunjeno divljenjem, možemo reći ekstatičnim ( jer čini da izlazimo iz sebe i našeg malog svijeta), beskrajne moći Božje, Njegova neshvatljiva veličanstva i Njegove ljubavi bez granica koju nudi apsolutno besplatno, Njegova svemogućeg i providonosnog Gospodstva. Dakle, klanjanje vodi sjedinjenju čovjeka i stvorenja s Bogom, napuštanju stanja odvojenosti, prividne autonomije, gubitku sebe, što je jedini način da se ponovo pronađemo.

Pred neopisivom ljepotom Božje ljubavi, koja uzima oblik u otajstvu Utjelovljene Riječi, koja je za nas umrla i uskrsnula, i koja nalazi sakramentalnu manifestaciju u liturgiji, ništa nam ne preostaje nego klanjanje. «U pashalnom događaju i u Euharistiji koja ga čini prisutnim kroz stoljeća», potvrđuje papa Ivan Pavao II. u «Ecclesia de Eucharistia», «postoji zaista ogromna sposobnost koja obuhvaća svu povijest kao primateljicu milosti otkupljenja. Ta zadivljenost treba uvijek ispunjavati Crkvu okupljenu na slavlju Euharistije» (br. 5).

«Gospodin moj i Bog moj», poučavani smo od djetinjstva da to kažemo u času posvete. Na taj način, riječi posuđene od sv. Tome apostola, vode nas da se klanjamo Gospodinu, koji se učinio prisutnim i živim u prilikama svete Euharistije, sjedinjujući se s Njim, i priznajući ga za naše sve. Otuda je moguće nastaviti naš dnevni put, pošto smo pronašli ispravan red u životu, fundamentalni kriterij kako živjeti i kako umrijeti.

Tu je razlog zašto sve u liturgijskom činu, po plemenitosti, ljepoti i harmoniji vanjskih znakova mora biti prikladno za adoraciju, za sjedinjenje s Bogom: to uključuje glazbu, pjevanje, razdoblja tišine, način naviještanja Riječi Gospodinove, način moljenja, uporabe gestâ, liturgijske odjeće, svetoga posuđa i ostaloga namještaja kao i svete građevine u cjelini. Pod ovom perspektivom treba razumjeti odluku Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji je počevši od svetkovine Tijelova prošle godine [2008., op. splendor] počeo dijeliti svetu pričest vjernicima dok kleče izravno na jezik. Tim nas primjerom Sveti Otac poziva da povratimo na vidljiv način stav klanjanja pred veličinom otajstva euharistijske nazočnosti našega Gospodina. Stav klanjanja koji treba sve više promicati kod pristupanja presvetoj Euharistiji u drugim oblicima koji su danas dopušteni.

Htio bih citirati još jednom drugi odlomak iz postsinodalne apostolske pobudnice «Sacramentum caritatis»: «Za vrijeme prvih faza reforme, inherentni odnos između mise i klanjanja Presvetom Sakramentu nije uvijek bio zapažen dovoljnom jasnoćom. Primjerice, primjedba raširena u to vrijeme da nam euharistijski kruh nije dan za gledanje, nego za jelo. Ipak, u svjetlu iskustva molitve crkve, shvatilo se da to je bila lažna dihotomija. Sveti Augustin kaže: «nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit; peccemus non adorando»- nitko ne jede to tijelo, a da mu se prvo nije klanjao, sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali. U Euharistiji Sin Božji dolazi da nas susretne i želi postati jedno s nama; euharistijska adoracija je jednostavno prirodna posljedica euharistijskog slavlja, koje je zapravo vrhovni čin klanjanja Crkve. Primiti Euharistiju znači klanjati se onomu koga primamo. Samo na taj način postajemo jedno s Njim, i daje nam se, takorekuć, predokus ljepote nebeske liturgije» (br. 66).

Mislim da među ostalim sljedeći odlomak iz teksta koji sam upravo pročitao ne bi trebao ostati nezamijećen: «[Euharistijska celebracija] je zapravo glavni čin klanjanja Crkve.» Zahvaljujući svetoj Euharistiji, Njegova Svetost Benedikt XVI., potvrđuje još jednom: «Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na ranije nezamisliv način: što je ranije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, sada postaje sjedinjenje s Bogom po udjelovanju u Isusovu samodarovanju, udjelujući u Njegovu Tijelu i Krvi.» («Deus Caritas est», br. 13). Iz toga razloga sve u liturgiji, točnije u euharistijskoj liturgiji, mora voditi klanjanju, sve u odvijanju obreda mora pomagati ulasku u klanjanje koje Crkva iskazuje svom Gospodinu.

Promatrati liturgiju kao mjesto za klanjanje, za sjedinjenje s Gospodinom, ne znači izgubiti iz vida dimenziju zajedništva u liturgijskom slavlju, još manje zaboraviti imperativ milosrđa prema bližnjemu. Naprotiv, samo po obnovi klanjanja Bogu u Kristu, koje nalazi oblik u liturgijskom činu, izgradit će bratsko zajedništvo i nova povijest milosrđa i ljubavi, ovisno o sposobnosti za divljenje i herojsko djelovanje, koje jedino milost Božja može dati našim siromašnim srcima. Životi svetaca nas podsjećaju i poučavaju o tomu. «Zajedništvo s Kristom je i zajedništvo sa svima onima kojima se On daruje. Ne mogu posjedovati Krista samo za se; mogu mu pripadati jedino u zajedništvu sa svima onima koji su postali, ili će postati Njegovi. Pričest me odvlači od mene prema Njemu, i isto tako prema jedinstvu sa svim kršćanima.» («Deus Caritas est», br. 14.)

4. Aktivna participacija

Bilo je zaista svetaca koji su slavili i živjeli liturgijski čin aktivno sudjelujući. Svetost kao rezultat njihova života je najljepše svjedočanstvo istinski aktivnog sudjelovanja u liturgiji Crkve.

S pravom i Božjom providnošću je II. vatikanski koncil toliko inzistirao na nužnosti promicanja autentične participacije vjernika za vrijeme slavlja svetih otajstava, podsjećajući u isto vrijeme Crkvu na univerzalni poziv na svetost. Ta auktoritativna smjernica Koncila potvrđena je i predlagana ponovo i ponovo u toliko mnogo sljedećih dokumenata Učiteljstva sve do danas.

Pa ipak koncept «aktivnoga sudjelovanja» nije uvijek bio pravilno shvaćen prema onome kako Crkva poučava i potiče vjernike da ga žive. Zasigurno se radi o aktivnom sudjelovanju kada netko ispunjava svoju službu za vrijeme odvijanja liturgijskoga slavlja; aktivna je participacija i kada netko bolje shvaća riječ Božju dok je sluša ili kad izgovara molitve; aktivno je sudjelovanje također kad netko svoj glas pridruži drugima u pjesmi... Sve to opet ne znači istinski aktivno sudjelovanje ako ne vodi klanjanju otajstvu spasenja u Isusu Kristu, koji je za nas umro i uskrsnuo. Samo onaj tko se klanja otajstvu, prihvaćajući ga u svoj život, pokazuje da je shvatio što se slavi i to je pravo sudjelovanje u milosti liturgijskoga čina.

Kao potvrdu i potporu rečenomu, poslušajmo još jednom odlomak tada kardinala Ratzingera iz njegove temeljne studije «Duh liturgije»: «U čemu se sastoji ta aktivna participacija? Što bismo tu trebali činiti? Nažalost, riječ je vrlo brzo krivo shvaćena kao da znači nešto izvanjsko, da povlači potrebu za općenitom aktivnošću, kao da što više ljudi, što je češće moguće, treba biti vidljivo angažirano u akciji. Međutim, riječ «part-icipacija» odnosi se prvenstveno na glavnu akciju [radnju] u kojoj svatko treba imati «dio»... Terminom «actio» u liturgiji izvori misle na Euharistijsku molitvu. Prava liturgijska akcija, istinski liturgijski čin, je «oratio»... Ta «oratio»- euharistijska molitva, kanon- je zapravo više od govorenja; to je «actio» u najvišem smislu riječi» (str. 171-2). Krist se učinio nazočnim u svem svom spasenjskom djelu, pa iz toga razloga ljudska «actio» postaje sekundarna i daje mjesta za božansku «actio», djelo Božje.

Stoga, prava akcija koja se događa u liturgiji je akcija Boga samoga, njegovo spasenjsko djelo u Kristu, u kojemu mi sudjelujemo. To je, među ostalim, prava novost kršćanske liturgije u usporedbi s bilo kojim činom štovanja: Bog sam djeluje i ostvaruje što je bitno, a čovjek je pozvan da otvori sama sebe aktivnosti Božjoj s ciljem da ga preobrazi. Dakle, bitni aspekt aktivnoga sudjelovanja je nadići razliku između Božjega djelovanja i našega kako bismo mogli postati jedno s Kristom. Zato, da naglasim prije rečeno, bez adoracije nije moguća participacija. Poslušajmo još jedan odlomak iz «Sacrosanctum Concilium»: «Crkva, stoga, ozbiljno želi da Kristovi vjernici, kada nazoče otajstvu vjere, ne budu kao stranci ili nijemi gledatelji; naprotiv, po dobrom razumijevanju obredâ i molitava trebaju uzeti udio u svetom činu svjesni onoga što se događa, s pobožnošću i sudjelovanjem. Trebaju biti poučeni Božjom riječi i nahranjeni na stolu tijela Gospodinova; tebaju zahvaliti Bogu; prinositi neokaljanu žrtvu, ne samo rukama svećenika, nego zajedno s njim, trebaju također naučiti i da sebe prikazuju. Po Kristu posredniku, trebaju dan za danom biti privučeni u sve savršenije jedinstvo s Bogom i jedni s drugima, da na koncu Bog bude sve u svima» (br. 48).

U usporedbi s tim, sve ostalo je sporedno. Mislim prije svega na izvanjske akcije [radnje], koje mogu biti važne i potrebne, i predviđene su prije svega za liturgiju Riječi. Spominjem izvanjske radnje jer ukoliko one postanu bitna preokupacija liturgije i liturgija se pretvori u generički čin, gubi se razumijevanje autentičnoga duha liturgije. Slijedi da se autentična edukacija u liturgiji ne može sastojati jedino od učenja i prakticiranja izvanjskih aktivnosti, nego od uvođenja u bitnu akciju, koja je Božja, pashalni misterij Kristov, kojemu moramo dopustiti da nas susretne, privuče kako bi nas preobrazio. Neka izvršavanje vanjskih gestâ ne bude pomiješano s ispravnim uključenjem naših tijela u liturgijski čin. Ne izuzimajući ništa od značenja i važnosti vanjskih akcija koje prate unutarnji čin, liturgija zahtijeva puno više od ljuskoga tijela. Zahtijeva, zapravo, potpun i obnovljen napor u dnevnim životnim djelima. To je ono što Sveti Otac Benedikt XVI. zove «euharistijskom koherentnošću». Precizno govoreći, pravovremeno i vjerno izvršavanje takve koherentnosti ili konzistentnosti je najautentičniji izraz participacije, također tjelesne, u liturgijskom činu, Kristovu djelu spasenja.

Želim produbiti ovu točku. Jesmo li zaista sigurni da se promicanje aktivnoga sudjelovanja sastoji u tomu da se sve što je više moguće učini trenutačno razumljivim? Nije li možda ulazak u misterij Božji olakšan, i katkad, bolje popraćen onim što prvenstveno dira shvaćanje srca? Ne događa li se često da se prevelik prostor daje praznom i otrcanom govorenju, zaboravljajući da i dijalog i šutnja spadaju u liturgiju, pjevanje zajednice i koralna glazba, slike, simboli, geste? Ne pripadaju li tom raznovrsnom jeziku koji nas uvodi u središte otajstva također latinski jezik, gregorijansko pjevanje i sveta polifonija?

5. Sveta ili liturgijska glazba

Nesumnjivo da rasprava kojoj je svrha uvod u autentičan duh liturgije, ne može prešutjeti svetu ili liturgijsku glazbu.

Ograničit ću se na kratku orijentacijsku refleksiju. Netko bi se mogao čuditi zašto Crkva svojim dokumentima, manje-više recentnima, inzistira na ukazivanju na određeni tip glazbe i pjevanja kao posebice u suglasju s liturgijskim slavljem. Već u vrijeme Tridentskoga koncila Crkva je intervenirala u kulturalni konflikt koji se razvio u to vrijeme, ponovno uspostavljajući norme za glazbu, nakon čega je od primarne važnosti bilo, da se glazba prilagodi svetom tekstu, ograničavajući uporabu instrumenata i ukuazujući na jasnu dinstinkciju između profane i svete glazbe. Sveta glazba, štoviše, ne smije biti nikada shvaćena kao čisto subjektivni izraz. Usidrena je u biblijski ili tradicionalni tekst koji se pjeva za vrijeme slavlja. U novije doba, papa Pio X. intervenirao je na sličan način, nastojeći ukloniti operno pjevanje iz liturgije, ukazujući na gregorijansko pjevanje i polifoniju od vremena katoličke obnove kao standard za liturgijsku glazbu, koju treba razlikovati od vjerske glazbe općenito. Drugi vatikanski koncil nije učinio drugo, nego potvrdio isti standard kao i suvremeni dokumenti Učiteljstva.

Zašto Crkva inzistira na predlaganju određenih formi kao karakterističnih za svetu i liturgijsku glazbu koje razlikuje od drugih oblika glazbe? Zašto ističe gregorijansko pjevanje i klasičnu svetu polifoniju kao oblike za nasljedovanje, u svjetlu kojih treba i danas nastaviti produkciju liturgijske ili čak popularne glazbe?

Odgovor na ta pitanja leži upravo u onome što smo nastojali utvrditi s obzirom na duh liturgije. Upravo ti oblici glazbe, u svojoj svetosti, dobroti, univerzalnosti, prenose u notama, melodijama i pjevanju autentičan liturgijski duh: po tome što vode klanjanju slavljenomu misteriju, što potiču autentično i integralno sudjelovanje, što pomažu slušatelju da dohvati sveto i time primat Boga koji djeluje u Kristu, te konačnošto dopušta glazbeni razvoj koji je usidren u životu Crkve i kontemplaciji njenoga misterija.

Dopustite mi da citiram, tada kardinala Ratzingera zadnji put: «Gandhi je ukazao na tri vitalna prostora u kozmosu, i pokazao kako svaki od njih nosi vlastiti način postojanja. Ribe žive u moru i šute. Zemaljske životinje se glasaju, ali ptice čiji je životni prostor nebo, pjevaju. Šutnja je vlastita moru, glasanje zemlji, a pjevanje nebesima. Čovjek pak ima udjela u sva tri: u sebi nosi dubinu mora, težinu zemlje i visinu neba; to je razlog što mu pripadaju sva tri načina postojanja: šutnja, glasanje i pjevanje. Danas... zamjećujemo kako je čovjeku lišenu transcendencije, preostalo samo da se glasa, jer hoće biti samo zemaljsko biće i u zemlju pretvoriti i nebesa i dubine mora. Istinska liturgija, liturgija zajedništva svetih, vraća čovjeku njegovu cjelovitost. Ponovo ga uči kako šutjeti i kako pjevati, otvarajući mu dubine mora i učeći ga kako letjeti, naravi anđela; uzdižući njegovo srce, čini da u njemu ponovo odjekuje pjesma koja je zaspala. Zapravo možemo reći da je prava liturgija prepoznatljiva po tomu što nas oslobađa od uobičajenog načina življenja i što nam vraća dubinu i visinu, tišinu i pjesmu. Prava je liturgija prepoznatljiva po tome što je kozmička, a ne po mjeri neke skupine. Ona pjeva s anđelima. Ona šuti dubokom dubinom svemira u iščekivanju. I tako spašava svijet.» (prev. s talijanskog.)

Ovdje bih završio raspravu. Prije nekoliko godina su se čuli glasovi u crkvenim krugovima o nužnosti nove liturgijske obnove. Pokreta u neku ruku analognog onomu koji je stvorio temelj za reformu promicanu po II. vatikanskom saboru, sposobnoga provesti reformu reforme, ili bolje rečeno, koji bi bio korak naprijed u razumijevanju autentičnoga duha liturgije i njenoga slavljenja; cilj bi mu bio da nastavi providencijalnu reformu liturgije koju su koncilski oci pokrenuli, a koja se nije uvijek, u praktičnoj primjeni, točno i sretno ostvarila.

Nesumnjivo, da smo u toj novoj liturgijskoj obnovi mi svećenici ti koji trebamo preuzeti odlučujuću ulogu. Uz pomoć našega Gospodina i Blažene Djevice Marije, majke svih svećenika, neka taj daljnji razvoj obnove bude također plod naše iskrene ljubavi za liturgiju u vjernosti Crkvi i Svetom Ocu.

Msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja"

Izvor i slika: NLM