Drugi Augustin

Kardinal Ivan Dias, 2008. godine na anglikanskoj konferenciji u Lambethu izrekao je poznate riječi: "Danas se puno govori o bolestima kao što su Alzheimer ili Parkinson. Njihovi se simptomi, slikovito govoreći, ponekad nalaze i u našim kršćanskim zajednicama. Kada primjerice kratkovidno živimo samo u sadašnosti koja se brzo mijenja, a zaboravljamo baštinu naše prošlosti i apostolske tradicije, ne patimo li tada od duhovnoga Alzheimera? I kad se ne ponašamo prema redu i svatko radi bez savjetovanja s glavom ili drugim udovima zajednice, kako mu se svidi- nije li to crkveni Parkinson?" Ipak, na Generalnoj sinodi u srpnju ove godine anglikanci su se odlučili za daljnje udaljavanje od apostolske tradicije, ne želeći odobriti ni minimum onoga što su tražili tradicionalni članovi njihove zajednice. Ne samo što su zadnjih mjeseci mnoge anglikanske skupine koje su ranije istupile iz Anglikanske zajednice prihvatile apostolsku konstituciju Anglicanorum coetibus, nego su je nakon spomenute sinode počeli prihvaćati i oni koji su još u njoj. Sâm je Sveti Otac u veljači ove godine biskupima Engleske i Walesa ponovio da se zauzmu kod uspostave personalnih ordinarijata za anglikance koji ulaze u jedistvo i izrazio svoje uvjerenje da će oni biti "blagoslov za čitavu Crkvu". U nastavku donosim prijevod članka koji za temu ima kardinala Newmana, oratorijanca kojega je ljubav prema istini dovela iz Anglikanske zajednice u Katoličku crkvu. Njegov lik nije nimalo izgubio na važnosti jer se i sam borio za autentično kršćanstvo, a ne posvetovljeno koje trči za prolaznim trendovima.

"Stotine su obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru. I ta su svjedočanstva obuhvaćena u opsežnom procesu koji je provela Kongregacija za kauze svetaca ('Fabbrica dei Santi'), da bi napokon došlo do beatifikacije engleskog kardinala Ivana Henrika Newmana, istaknute ličnosti XIX. st. Sâm je Newman kao obraćenik ušao u Crkvu. Ta su obraćenja dala povoda Papi da ubrza tempo, poznato je već neko vrijeme da zbog unutarnjih nemira među anglikancima predstoji novi val obraćenika. Za njih je Papa Benedikt XVI. objavio prošlog 4. studenog apostolsku konstituciju 'Anglicanorum coetibus'. I prije svega zbog njih će 19. rujna u Cofton Parku na periferiji Birminghama osobno beatificirati Newmana. Anglikanac koji je postao svećenik, izvanredan je uzor toga povratka u Rim; od protestantskog svijeta natrag u katolički, od pobune protiv papinstva k poniznoj podložnosti Rimu, Vatikanu, crkvenoj hijerarhiji.

Otac Fidel González-Fernández, kombonijanac, predaje crkvenu povijest na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana' u Rimu i konzultor je Kongregacije za kauze svetaca. Na Newmanovu slučaju sudjelovao je kao stručnjak za povijest. O njemu je održao brojna predavanja širom svijeta. Tvrdi: 'Postoji najmanje 10 000 dokumentiranih obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru zahvaljujući Newmanu. U postupku smo uzeli 200 primjera. ' Mnoga svjedočanstva izvješćuju o obraćenju anglikanaca jednoj dubljujoj, čistijoj anglikanskoj vjeri. Zapravo se Newman prije svoga obraćenja zauzimao za novo, dublje razumijevanje anglikanske vjere, pokušavajući dokazati da i u anglikanstvu postoji put spasenja. Postoje svjedočanstva o osobama koje su zahvaljujući Newmanovu primjeru unijele obnovu u Anglikansku crkvu. Obnovu koju je Newman godinama tražio. Poznat je njegov oštar sud o anglikanskoj crkvi njegova vremena. Predbacivao joj je dvosmislenost, relativizam i da je u određenom smislu nevjerna apostolskoj tradiciji. Na poznatoj sinodi na Oscottu Newman je izložio čvrst i jasan sud o svojoj [Anglikanskoj] crkvi, koju je vidio inficiranu teološkim liberalizmom i jakim posvjetovljenjem. Govorio je čak o apostaziji. 'U određenom smislu, on je već tada predvidio današnju veliku krizu Anglikanske crkve.'

Kriza anglikanaca je zamjetna. Svećenike, redovnike i vjernike obilježava laksizam u vjerskim pitanjima. Tu je neograničeno otvaranje anglikanaca modama svijeta; od ređenja žena do homo-'brakova'. Kakve je plodove donijelo to posvjetovljenje? Anglikanski vjerski žar u zapadnim zemljama dosegao je apsolutno najnižu točku, brojke koje govore o onima koji odlaze u crkvu su zastrašujuće niske. Posljedica je rastući nemir među vjernijim anglikancima koji su započeli pobunu protiv podmuklog procesa razgradnje. Papa Benedikt XVI. je prepoznao taj fenomen i nije se mogao oglušiti pred nevoljom tih vjernika. Prošle godine im je ponudio sigurno pristanište: Rim, Rimsku crkvu, a kardinala Newmana, obraćenika, koji je iz istih razloga krenuo tim putem još u XIX. st., poklonio im je kao svijetao uzor. Neće svi poći tim putem- to zna i papa Benedikt XVI. Beatifikacijom kardinala Newmana želi dati i onim nezadovoljnim anglikancima, koji žele ostati u Anglikanskoj zajednici, primjer koji izaziva na dublje razumijevanje vjere.

Na putu prema svom obraćenju, Newman je najprije otkrio težnju za autentičnim, čistim kršćanstvom. Tu je težnju kod njega izazvao protestantski teolog Thomas Scott iz Aston Sandforta. U Scottu i njegovim spisima Newman je otkrio prevladavanje hladnog i racionalističkog protestantizma koji je tada bio u modi. Scott je bio antikonformistički teolog koji je govorio o nužnosti postizanja apsolutne distance prema zemaljskim stvarima. Govorio je o čistoći vjere. Vjere koja nije okaljana zemaljskom lažnošću.'To je bila prva etapa njegova obraćenja. Od toga je trenutka Newman tražio istinu. Ta potraga zahtijevala je od njega da se odrekne lažnih, svjetovnih, neautentičnih pozicija', pripovijeda o. Fidel. 'Nametnuo si je stogi program askeze i celibata. Tražio je puni susret s Bogom i stupio u anglikanski klerički stalež. U Oxfordu se susreo s najgorim neprijateljem kršćanstva, gnosticizmom, koji je tada prožeo brojne pravce protestantizma općenito, a osobito teološki liberalno anglikanstvo', tumači kombonijanac.

Vjerojatno su mu se upravo zbog te njegove unutarnje ljubavi za autentičnim, a ne pomodnim, kršćanstvom, divili mnogi pape. Odatle je proizašla također želja pape Benedikta XVI. da kardinala Newmana učini uzorom svim kršćanima. 'Jedan od najboljih poznavatelja Newmana, isusovac Vincent Blehl, izrazio je 29. svibnja 1982. godine uvjerenje u novinama L'Osservatore Romano, da je Newman velika ličnost cjelokupnog kršćanstva, a ne samo jednoga dijela.

Prema Blehlu: 'Svetost je za Newmana bila središnja točka. U mladosti je susreo Boga i taj je susret promijenio čitav njegov život.' Sâm Newman to ovako opisuje: 'Teško mi se prisjetiti kakav sam bio prije kolovoza 1816., godine kada sam susreo Boga. Sjećam se mladića koji je bio sasvim druga osoba od one koja je postao.' Taj susret je u njemu izazvao odluku da kroči putem svetosti. Često je citirao Thomasa Scotta: 'Radije svetost, nego spokoj.' 'Tko se susretne s Newmanom, odmah osjeti da se našao pred osobom koja se potpuno razlikuje od anglikanskih klerika i teologa njegova doba. Zato su mnogi anglikanci, prije svega među intelektualcima, na Oxfordu, ali i izvan njega, tražili u Newmanu referentnu točku', kaže o. Fidel.

Glas o Newmanovoj svetosti se širio među anglikancima već za njegova života, ali i među katolicima. Mnogi su se nadali njegovoj brzoj kanonizaciji, ali postupak je otvoren tek nekoliko desetljeća kasnije. Zašto je to tako, trebalo bi prema mišljenju o. Gonzáleza-Fernándeza pitati crkvu u Engleskoj. Newman je umro na glasu svetosti. Biskup Clifford, nadbiskup Westminstera, kardinal Manning i druge ličnosti govorile su na Newmanovom pokopu o njegovoj svetosti. Mnogi su ga uspoređivali s crkvenim ocima i crkvenim naučiteljima rane Crkve. Neki su ga nazvali čak 'novim Augustinom'. Tako je 1930.-ih poznati njemački poznavatelj Newmana, Erich Przywara pisao: 'Newmana se može promatrati kao drugoga Augustina jer je njegov pogled, u nekoj vrsti stalnog traganja, bio neprekidno usmjeren prema Bogu.'

Tu prosudbu o Newmanu kao novom Augustinu, jasno su naglasili Pio XII., Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Pa ipak je trebalo Crkvi tako dugo da započne s postupkom. Crkva u Engleskoj općenito nije bila sklona pokretanju postupka. Većinu kauza pokreću francuske i talijanske dijeceze. Crkva je u Engleskoj bila mala i sastavljena većinom od siromašnih irskih useljenika koji su živjeli usred anglikanskoga okruženja, koje ih je iz više razloga odbacilvalo i prema njima bilo neprijateljski nastrojeno. Htjelo se vjerojatno izbjeći povod za polemike i neprijateljstvo.

Newman je odbijao počasti i odlikovanja. Trudio se da njegova težnja prema svetosti po mogućnosti bude neupadljiva. Tek je za vrijeme II. vatikanskog koncila dobio pozornost među koncilskim ocima izvan Engleske, pa je poticaj za njegovu kanonizaciju krenuo iz Rima. Beatifikacijom kardinala Ivana Henrika Newmana Rim daruje katoličkom i anglikanskom svijetu jasan primjer autentičnoga kršćanstva i istinski temelj za autentični ekumenizam."

Izvor: katholisches.info, Palazzo Apostolico
Slika: Wikipedia