Zadaća cijele Crkve

U veljači ove godine bilo je riječi o jednom crkvenopravnom komentaru motuproprija pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum, koji je napisao njemački kanonist dr. G. Weishaupt. Auktor među ostalim spominje i neke dvojbe i predlaže rješenja. Na neke od njih je već odgovorilo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, od kojih izdvajam dva značajna dokumenta: 1, 2. Kako je već najavljeno rad je odnedavno dostupan i u tiskanom obliku, a predgovor mu je napisao prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, nadbiskup R. L. Burke kojega je Sveti Otac u srpnju ove godine imenovao i članom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Nadbiskup ističe da motuproprij Summorum Pontificum nije namijenjen tek nekim osobama ili skupinama, nego je zadaća cijele Crkve da "čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju".

"Apostolsko pismo 'Summorum Pontificum' koje je papa Benedikt XVI. objavio 7. srpnja 2007. u obliku motuproprija, predstavlja značajan prilog primjeni nauka o liturgiji II. vatikanskog koncila. U vrijeme neposredno nakon Koncila taj je nauk često bio žrtva stranputičke hermeneutike diskontinuiteta, pa je lako nastao krivi dojam da je liturgijska reforma koju je tražio Koncil značila više prekid, nego razvoj toga najvišeg izraza života Crkve. Oni koji su pripadali toj krivoj hermeneutici isticali su kako nema odnosa kontinuiteta između Rimskog misala bl. pape Ivana XXIII. i Rimskog misala sl. Božjega pape Pavla VI.

Zapravo konstitucija o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium' poučava, ipak, o organskom jedinstvu svete liturgije, uzvišenog izraza života Kristova u njegovoj Crkvi. Stoga, ona ne može nikada biti podvrgnuta jednom radikalnom prekidu, a da se ne radi pri tom o izdaji sakramentalne prisutnosti Kristove i njegova djelovanja u liturgijskom životu Crkve, koja ima za posljedicu najveću duhovnu štetu cijeloga otajstvenoga tijela, ali i svakog pojedinog uda. Tada kardinal Joseph Ratzinger, tu je istinu izložio na jasan i uvjerljiv način u jednom predavanju prigodom liturgijske konferencije u Fontgombaultu, u srpnju 2001.:

' Predgovor misala Pavla VI. izričito kaže da je to misal iste Crkve koji se integrira u konitnuitet. A da se naglasi kako nema nikakvoga bitnoga prekida, da postoji kontinuitet i identitet Crkve, čini mi se neophodnom zadržati mogućnost celebracije prema starom misalu, kao znak neprekinutog identiteta Crkve. To je za mene osnovni razlog; da ono što je do 1969. bila liturgija Crkve, najsvetija stvar za svakoga, ne može nakon 1969. - nevjerojatno pozitivističkom odlukom- postati potpuno neprihvatljiva stvar. Želimo li ostati vjerodostojni, da upotrijebim tu devizu moderniteta, apsolutno je nužno priznati da ono, što je prije 1969. bilo temeljno, ostaje to također i nakon te godine: Ista svetost, ista liturgija.'

'Summorum Pontificum', stoga, omogućuje, u skladu s istinom o identitetu i kontinuitetu svete liturgije u njenim povijesnim oblicima, obostrano obogaćenje između misalâ bl. pape Ivana XXIII. i sl. Božjega Pavla VI., dvaju oblika jednoga rimskog obreda čitave Crkve.

Da motuproprij može ostvariti sve ono što je vrhovni pastir Crkve namjeravao svojom publikacijom, bitno je jasno razumjeti kanonski status i mjesto motuproprija unutar liturgije i crkvenoga zakonodavstva. U tu je svrhu dr. G. P. Weishaupt poduzeo marnu kanonističku studiju o motupropriju, čije nam rezultate sada predstavlja u ovom svesku.

U vlastitom predgovoru Weishaupt predstavlja svoju nakanu da ovim komentarom pridonese ispravnom razumijevanju i korektnoj implementaciji motuproprija. Pri tom nam u svoj skromnosti nudi nezamjenjivu pomoć za 'liturgijsko pomirenje' unutar Crkve, prema intenciji vrhovnog pastira i zakonodavca Crkve.

U prvom poglavlju nam predstavlja kanonski status motuproprija. Radi se o novom zakonodavnom tekstu koji je objavljen u uobičajenom obliku papinskog zakonodavstva, apostolskom pismu, motuptopriju, tj. na temelju vlastite inicijative Rimskog Prvosvećenika.

Kao akt univerzalnog zakonodavstva obvezujući je za cijelu Crkvu. 'Summorum Pontificum' nije izraz sklonosti prema nekim osobama ili skupinama, nego zakonodavni tekst sa svrhom zaštite i poticanja života cijelog Mističnoga tijela Kristova i najvišega izraza toga života, naime svete liturgije. Cijeloj je zajednici Crkve zadana obveza da čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju, kako bi s jedne strane zaštitila prava onih pojedinaca i skupina koji su privrženi liturgiji koja se danas naziva 'izvanrednim oblikom rimskog obreda', a s druge strane kako bi isto tako obogatila vlastiti liturgijski život zakonitim slavljenjem obiju formi rimskoga obreda. Ukratko: 'Summorum Pontificum' određuje univerzalnu disciplinu za primjenu izvanrednoga oblika rimskoga obreda, u suglasju s naukom II. vatikanskog koncila koji treba razumjeti u okviru više od dvotisućljetne tradicije Crkve, tj. u smislu 'hermeneutike kontinuiteta', kako je to izložio papa Benedikt XVI. u govoru Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005.

Nadovezujući se na djela drugih kanonista Weishaupt iznosi uvjerljive argumente za to, da 'Missale Romanum' iz 1962. nikada nije bio ukinut, kako je i papa Benedikt XVI. isto tako jasno potvrdio. Komentar dokazuje da apostolska konstitucija 'Missale Romanum' od 3. travnja 1969. i zakonodavstvo o liturgiji nakon nje ne sadržavaju nikakve izričite klauzule koja predviđa ukidanje Rimskog misala iz 1962. godine. Papa Benedikt XVI. sveopćim dopuštanjem primjene Rimskog misala iz 1962. u motupropriju 'Summorum Pontificum', izjavljuje da u cijeloj Crkvi 'de iure' postoje oba oblika; oblik prema misalu bl. pape Ivana XXIII. i oblik koji se nalazi u misalu sl. Božjega pape Pavla VI. Zakonodavstvo iz motuproprija je, dakle, jasan izraz reforme koju je želio II. vatikanski koncil u konstituciji o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium'.

U drugom poglavlju Weishaupt odgovara na niz praktičnih pitanja koja se postavljaju s obzirom na provedbu motuproprija i proizlaze iz novijih izmjena discipline slavlja sakramenata, kao npr. pitanja u odnosu na ministrantice ili laike koji izvršavaju službe lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti. Kako bi razbistrio ta pitanja umjesno se okreće dvama kanonističkim načelima.

Prvo načelo zahtijeva brižljiv obzir prema liturgijskim normama koje su bile na snazi 1962. za celebraciju izvanrednoga oblika rimskoga obreda, jer one štite integritet rimskog obreda kako se nalazi u misalu bl. Ivana XXIII. Drugo načelo govori da se kasnija liturgijska disciplina može unijeti u izvanredni oblik onda kada se dotiče prava vjernika koje proizlazi iz sakramenta krštenja i kada služi vječnom spasu njihove duše.

Primjena tih dvaju načela na spomenute slučajeve vodi do uvida da niti službe ministrantica niti laika kao lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti ne pripadaju temeljnim pravima krštenika. Stoga, tim novijim stvarima nije mjesto u izvanrednom obliku rimskog obreda, zbog poštovanja integriteta liturgijske stege kakva je sadržana u Rimskom misalu iz 1962. Komentar dojmljivo objašnjava da je međusobno obogaćivanje moguće samo tada kada se brižljivo poštuje vlastita disciplina svakog oblika.

U trećem poglavlju se osvrće na Pismo biskupima pape Benedikta XVI. koje je pratilo promulgaciju motuproprija i razmišljanja s obzirom na mogućnosti daljnje reforme poslijekoncilskog misala. U tom zadnjem poglavlju slijedi misli o 'reformi reforme', kojima je tada kardinal Joseph Ratzinger dao pozornost u važnom predavanju o liturgiji u opatiji Fontgombault u srpnju 2001.

Komentar je temeljito dokumentiran i uzima u obzir najnoviju kanonističku literaturu. Stoga je važan i pouzdan instrument za ispravno razumijevanje i provođenje kanonskih propisa sadržanih u motupropriju. Weishauptova kanonistička analiza s pravom uzima u obzir nakanu zakonodavca koja se jasno i razumljivo nalazi u Pismu biskupima i u opsežnim spisima o liturgijskim pitanjima tada kardinala Josepha Ratzingera.

U ime svih onih koji će se hraniti dobrim plodovima ove studije, izražavam auktoru svoju srdačnu zahvalu što je s velikim znanjem i brigom predstavio apostolsko pismo u obliku motuproprija, 'Summorum Pontificum', kao i njegov kanonski status i kontekst u liturgiji sveopće Crkve. Iskreno se nadam da će ovaj komentar biti uskoro preveden i na druge jezike da bi ovaj važan prinos provedbi liturgijske stege, posebice motuproprija, bio dostupan vjerncima, a osobito biskupima i svećenicima, njihovim suradnicima, koji imaju glavnu odgovornost za ispravan red najvišeg i najsavršenijeg izraza života Crkve, naime svete liturgije.

Neka nam ovaj vrijedni prinos dr. G. P. Weishaupta pomogne u crkvenopravnom studiju svete liturgije, da sve bolje razumijemo duboku mudrost riječi pape Benedikta XVI., kojima je povjerio disciplinu univerzalne crkve sadržanu u motupropriju.

'Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali ne prekid. Što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može odjednom potpuno zabraniti ili postati štetnim. Svima nam koristi očuvati bogatstva koja su izrasla u vjeri i molitvi Crkve, i dati im zasluženo mjesto.'

+Raymond Leo Burke
Nadbiskup Saint Louisa u miru
Prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature

U Rimu, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 11. lipnja 2010."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika ORBIS CATHOLICVS