Danas se vraćamo otprilike jedno desetljeće u prošlost, na donedavno neobjavljeno privatno pismo kardinala Ratzingera profesoru liturgike o. M. Augéu, klaretincu koji je ostao zbunjen govorom prefekta Kongregacije za nauk vjere prigodom obilježavanja desete obljetnice motuptoprija pape Ivana Pavla II., Ecclesia Dei, u kojem se zauzeo za veću otvorenost prema drevnom obredu. Za usporedbu podsjećam na pismo kardinala Ratzingera upućeno prof. Barthu koje sam preveo u kolovozu 2009. Iz oba pisma, kao i iz novijih dokumenata koje je objavio papa Benedikt XVI., možemo pratiti dosljednost u promišljanju Svetog Oca, utemeljenu na dokumentima i iskustvu, o važnosti klasične liturgije i autentične reforme reforme.
"18. veljače 1999.
Velečasni oče,
s velikom pozornošću sam pročitao Vaše pismo od 16. studenoga, u kojemu ste izrazili neke kritike na moje izlaganje od 24. listopada 1998., prigodom desete obljetnice motuproprija 'Ecclesia Dei'.
Mogu razumjeti da ne dijelite moje mišljenje o liturgijskoj reformi, njenoj primjeni i krizi, zbog određenih tendencija koje su u njoj skrivene, kao što je desakralizacija.
Čini mi se, ipak, da Vaša kritika nije uzela u obzir dva aspekta:
1. Sveti Otac Ivan Pavao II. dopustio je indultom od 1984., pod određenim uvjetima, uporabu liturgije prije reforme Pavla VI.; isti je papa objavio 1988. motuproprij 'Ecclesia Dei', kojim izražava svoju namjeru da izađe u susret vjernicima koji se osjećaju povezani s određenim oblicima ranije latinske liturgije, te poziva biskupe da osiguraju na 'širok i velikodušan način' uporabu liturgijskih knjiga iz 1962.
2. Nemali broj katoličkih vjernika, prije svega francuskog, engleskog i njemačkog jezika, ostao je čvrsto vezan za drevnu liturgiju, a Sveti Otac nije nije htio prema njima ponoviti ono što se dogodilo 1970., kada je nametnuta nova liturgija na vrlo nagao način, s prijelaznim rokom od samo šest mjeseci, dočim je Liturgijski institut u Trieru, u tom pitanju koje dira u živac vjere, opravdano mislio na rok od, čini mi se, deset godina.
To su te dvije točke koje treba uzeti u obzir; auktoritet vladajućeg Prvosvećenika i njegov pastoralni i uljudni odnos prema tradicionalističkim vjernicima.
Dopustite mi, ipak, da dodam neke odgovore na Vaše kritike moga predavanja.
1. Glede Tridentskoga koncila; nikada nisam rekao da je taj koncil reformirao liturgijske knjige, baš naprotiv, uvijek sam naglašavao da poslijetridentska reforma, koja je uslijedila u punom kontinuitetu s liturgijskom poviješću, nije niti htjela ukinuti ostale pravovjerne latinske liturgije (čiji su tekstovi postojali više od dvjesto godina), niti je htjela nametnuti liturgijsku jednoličnost.
Kad sam rekao da također vjernici koji koriste indult od 1984. moraju slijediti odredbe Koncila, htio sam ukazati da su temeljne odluke II. vatikanskog koncila susretište svih liturgijskih tendencija i time također most za pomirenje na liturgijskom području. Nazočni slušatelji su razumjeli moje riječi kao poziv za otvorenost prema Koncilu, za susret s liturgijskom reformom. Mislim da onaj koji brani potrebu i vrijednost reforme, mora biti u potpunosti suglasan s ovim načinom koji približava 'tradicionaliste' Koncilu.
2. Citiranje Newmana želi izraziti da crkveni auktoritet nikada u svojoj povijesti nije na pravnoj razini ukinuo jednu pravovjernu liturgiju. Događao se, naprotiv, fenomen da liturgija nestane, i time pripadne prošlosti, a ne sadašnjosti.
3. Ne želim ići u sve detalje Vašega pisma, iako ne bi bilo teško argumentirano odgovoriti na razne točke Vaše kritike. Ali meni je na srcu ono što se tiče jedinstva rimskog obreda. To jedinstvo danas ne ugrožavaju male zajednice koje se koriste indultom i često se tretiraju poput gubavaca, nego osobe koje čine nečuvene pa čak i nemoralne stvari; ne, jedinstvo rimskog obreda ugrožava divlja kreativnost koju često potiču liturgičari (npr. u Njemačkoj se propagira 'Misal 2000.', tvrdeći da je misal Pavla VI. već zastario). Ponavljam što sam rekao u govoru, da su razlike između misala iz 1962. i mise vjerno slavljene prema misalu Pavla VI., puno manje negoli razlike između različitih tzv. 'kreativnih' primjena misala Pavla VI. U takvoj situaciji prisutnost ranijega misala može postati bedem protiv, nažalost čestih, iskrivljavanja liturgije, a time i potpora za autentičnu reformu. Suprotstavljati se provedbi indulta iz 1984. (1988.) u ime jedinstva rimskog obreda, prema mojem iskustvu je nerealan stav. Nadalje, žao mi je da niste primijetili u mojem govoru poziv 'tradicionalistima' da se otvore Koncilu, krenu u smjeru pomirenja, u nadi da će se vremenom prevladati podjela između dvaju misala.
U svakom slučaju, zahvaljujem Vam na Vašoj iskrenosti koja mi je omogućila da otvoreno progovorim o stvarnosti koja nam je obojici jednako na srcu.
Pozdravljam Vas s osjećajima zahvalnosti za Vaš rad na formaciji budućih svećenika
Vaš u Gospodinu
+Joseph kard. Ratzinger"
Izvor: Messainlatino.it
"18. veljače 1999.
Velečasni oče,
s velikom pozornošću sam pročitao Vaše pismo od 16. studenoga, u kojemu ste izrazili neke kritike na moje izlaganje od 24. listopada 1998., prigodom desete obljetnice motuproprija 'Ecclesia Dei'.
Mogu razumjeti da ne dijelite moje mišljenje o liturgijskoj reformi, njenoj primjeni i krizi, zbog određenih tendencija koje su u njoj skrivene, kao što je desakralizacija.
Čini mi se, ipak, da Vaša kritika nije uzela u obzir dva aspekta:
1. Sveti Otac Ivan Pavao II. dopustio je indultom od 1984., pod određenim uvjetima, uporabu liturgije prije reforme Pavla VI.; isti je papa objavio 1988. motuproprij 'Ecclesia Dei', kojim izražava svoju namjeru da izađe u susret vjernicima koji se osjećaju povezani s određenim oblicima ranije latinske liturgije, te poziva biskupe da osiguraju na 'širok i velikodušan način' uporabu liturgijskih knjiga iz 1962.
2. Nemali broj katoličkih vjernika, prije svega francuskog, engleskog i njemačkog jezika, ostao je čvrsto vezan za drevnu liturgiju, a Sveti Otac nije nije htio prema njima ponoviti ono što se dogodilo 1970., kada je nametnuta nova liturgija na vrlo nagao način, s prijelaznim rokom od samo šest mjeseci, dočim je Liturgijski institut u Trieru, u tom pitanju koje dira u živac vjere, opravdano mislio na rok od, čini mi se, deset godina.
To su te dvije točke koje treba uzeti u obzir; auktoritet vladajućeg Prvosvećenika i njegov pastoralni i uljudni odnos prema tradicionalističkim vjernicima.
Dopustite mi, ipak, da dodam neke odgovore na Vaše kritike moga predavanja.
1. Glede Tridentskoga koncila; nikada nisam rekao da je taj koncil reformirao liturgijske knjige, baš naprotiv, uvijek sam naglašavao da poslijetridentska reforma, koja je uslijedila u punom kontinuitetu s liturgijskom poviješću, nije niti htjela ukinuti ostale pravovjerne latinske liturgije (čiji su tekstovi postojali više od dvjesto godina), niti je htjela nametnuti liturgijsku jednoličnost.
Kad sam rekao da također vjernici koji koriste indult od 1984. moraju slijediti odredbe Koncila, htio sam ukazati da su temeljne odluke II. vatikanskog koncila susretište svih liturgijskih tendencija i time također most za pomirenje na liturgijskom području. Nazočni slušatelji su razumjeli moje riječi kao poziv za otvorenost prema Koncilu, za susret s liturgijskom reformom. Mislim da onaj koji brani potrebu i vrijednost reforme, mora biti u potpunosti suglasan s ovim načinom koji približava 'tradicionaliste' Koncilu.
2. Citiranje Newmana želi izraziti da crkveni auktoritet nikada u svojoj povijesti nije na pravnoj razini ukinuo jednu pravovjernu liturgiju. Događao se, naprotiv, fenomen da liturgija nestane, i time pripadne prošlosti, a ne sadašnjosti.
3. Ne želim ići u sve detalje Vašega pisma, iako ne bi bilo teško argumentirano odgovoriti na razne točke Vaše kritike. Ali meni je na srcu ono što se tiče jedinstva rimskog obreda. To jedinstvo danas ne ugrožavaju male zajednice koje se koriste indultom i često se tretiraju poput gubavaca, nego osobe koje čine nečuvene pa čak i nemoralne stvari; ne, jedinstvo rimskog obreda ugrožava divlja kreativnost koju često potiču liturgičari (npr. u Njemačkoj se propagira 'Misal 2000.', tvrdeći da je misal Pavla VI. već zastario). Ponavljam što sam rekao u govoru, da su razlike između misala iz 1962. i mise vjerno slavljene prema misalu Pavla VI., puno manje negoli razlike između različitih tzv. 'kreativnih' primjena misala Pavla VI. U takvoj situaciji prisutnost ranijega misala može postati bedem protiv, nažalost čestih, iskrivljavanja liturgije, a time i potpora za autentičnu reformu. Suprotstavljati se provedbi indulta iz 1984. (1988.) u ime jedinstva rimskog obreda, prema mojem iskustvu je nerealan stav. Nadalje, žao mi je da niste primijetili u mojem govoru poziv 'tradicionalistima' da se otvore Koncilu, krenu u smjeru pomirenja, u nadi da će se vremenom prevladati podjela između dvaju misala.
U svakom slučaju, zahvaljujem Vam na Vašoj iskrenosti koja mi je omogućila da otvoreno progovorim o stvarnosti koja nam je obojici jednako na srcu.
Pozdravljam Vas s osjećajima zahvalnosti za Vaš rad na formaciji budućih svećenika
Vaš u Gospodinu
+Joseph kard. Ratzinger"
Izvor: Messainlatino.it
Nema komentara:
Objavi komentar