Paix liturgique je udruga nastala u Francuskoj, a promiče primjenu motuproprija Summorum Pontificum slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. Redovito objavljuje svoje pismo na nekoliko jezika- francuskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, a svoju su globalizaciju dovršili prije nekoliko dana otkad objavljuju svoje pismo i na poljskom. Na taj način dospijevaju do 350 000 čitatelja u Francuskoj, a izdanja na drugim jezicima čita još 200 000 ljudi. Slijedi dio razgovora s C. Marquantom, utemeljiteljem udruge.
"- Spomenuli ste međunarodne verzije pisma 'Paix Liturgique', možete li reći nešto više o tomu, kako je došlo do te internacionalizacije?
Otpočetka je postojalo uvjerenje udruge 'Paix Liturgique' da katolička tradicija nije indijanski rezervat. Rehabilitacija crkvene liturgijske tradicije nije ekskluzivni posao niti Piova bratstva, niti 'tradicionalista', niti francuskih katolika; nego svih katolika. To je kardinal Cañizares, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, predivno izložio u svom predgovoru knjizi msgr. N. Buxa, “Reforma Benedikta XVI.”, koju je nedavno objavila izdavačka kuća 'Tempora'.
Kako je sada 'reforma reforme', koju Papa toliko želi, posao svih nas, činilo nam se korisnim, da naše pismo na internetu izvučemo iz ograničenog kruga naših prijatelja i simpatizera i učinimo ga dostupnim katolicima širom svijeta. Šest smo mjeseci naporno radili kako bismo proširili naš tim i poboljšali našu bazu podataka da bismo mogli ponuditi mjesečno izdanje na engleskom, portugalskom, španjolskom, njemačkom i talijanskom. To nam je omogućilo da proširimo naš horizont i zamijetimo kako je liturgijsko pitanje zaista za Crkvu međunarodni izazov, a ne samo francuski problem. U Hong Kongu, na Filipinima, u Nigeriji, Brazilu ili Meksiku kao i u Poljskoj ili Britaniji, laici, svećenici, redovnice i prelati svakodnevno rade na otkrivanju toga crkvenog blaga, tradicionalne mise.
- Kako sagledavate sadašnju situaciju?
Ona je jednostavno neočekivana: prvi put od promjena nametnutih u ime 'duha Koncila', pomirenje se čini izglednim iznad liturgijskih preferencija pojedinih skupina. Papa je naime uklonio zadnje- stvarne ili zamišljene- prepreke čime je ojačao jedinstvo katolika sa Svetim Ocem. U tako povoljnom ozračju jedistvo ubuduće počiva prvenstveno na osobnoj predanosti krštenika: vjernika, dakako, čiju je ulogu naglasio II. vatikanski koncil, ali također biskupa i svećenika koji su kao pastiri potpuno za to odgovorni. Za svakoga od nas se radi o tomu da se upitamo, hoćemo li zaista biti vjerni obvezama naše vjere u Isusa Krista.
- Paix liturgique je postala poznata posebno po ispitivanjima javnoga mnijenja?
Ideja o provođenju anketa rođena je iz prezira prema nama: 'Vi ne postojite'; 'živite u pogrešnom stoljeću'; 'među nama ne postoji liturgijski problem'; 'propustili ste vlak obnove', itd. Kako su godine prolazile, takve tvrdnje koje su nas otpočetka karikirale, pokazale su se uz to potpuno neutemeljenima u stvarnosti: broj vjernika privrženih drevnoj misi u stalnom je porastu; posebno privlači mlade.
Proteklih četrdeset godina sam, od rođenja francuskog pokreta 'Šutljivi u Crkvi', kao privilegirani promatrač mogao utvrditi, kratko nakon Koncila, da oni privrženi tradicionalnoj liturgiji nisu bili samo 'mala skupina staraca i nostalgičara', nego značajan dio katoličkih vjernika. Uvjereni tom realnošću i utvrđeni svakodnevnim svjedočanstvima, tražili smo sredstvo koje bi tu stvarnost pokazalo vidljivom. Pitali smo se, kako iznijeti na svjetlo činjenicu da nije točno ni razumno svesti katolike odane latinskoj i gregorijanskoj liturgiji samo na vjernike Piova bratstva, o kojima se tvrdilo da ih u 'najboljem slučaju' nema više od 1 %?
Slijedeći primjer negdašnjega predsjednika udruge Una Voce, Érica de Saventhema, u Njemačkoj početkom '80.-ih, proveli smo anketu u Francuskoj [2001.] s jednom od najvećih ustanova za istraživanje javnog mišljenja . Ti su rezultati ustanove 'Ipsos' premašili naša najveća očekivanja! U vrijeme kad se još tvrdilo da su mise prema misalu Ivana XXIII. zabranjene, preko 20% francuskih prakticirajućih katolika potvrdilo je da bi htjelo svoju katoličku vjeru živjeti u ritmu tradicionalne liturgije.
Od tada smo proveli još dva slična istraživanja u Francuskoj. Zatim jedno u Italiji, u rujnu 2009., koje je dalo izvanredne rezultate, dva od tri prakticirajuća talijanska katolika bilo je spremno sudjelovati u drevnoj misi.
Također smo započeli ankete u biskupijama, u Versaillesu i Parizu. Poduzeli smo također istraživanje među njemačkim katolicima...
Tako pomalo dobivamo prilično točan dojam crkvene stvarnosti: od značajnih riječi Svetoga Oca iz 2007., najmanje jedan od tri katolika koji nedjeljnu misu pohađa u svojoj župi, sudjelovao bi na misi koja se celebrira prema izvanrednom obliku...
- Usprkos tomu, brojni župnici ne pokazuju revnost da prihvate tu realnost i ostvare jedinstvo među katolicima?
Nažalost, ideologija je proširena u velikom dijelu klera, a još više u episkopatu! O pitanju jedinstva se širom svijeta govori logikom isključivosti: sve one koji se bilo kako drže crkvene dvotisućljetne tradicije, bilo doktrinalne ili liturgijske, ignorira se ili gleda sumnjičavo.
Već je krajnje vrijeme da ta sljepoća nestane i da naši biskupi uzmu na znanje kako mnogi vjernici žele živjeti svoju vjeru u ritmu izvanrednog oblika rimskog obreda. Kolikogod to bilo teško i bolno za neke od njih, taj je uvjet nužan. Otkad objavljujemo naša 'međunarodna pisma', ustanovili smo da se na svih pet kontinenata mogu pronaći biskupi za koje 'ne postoji liturgijski problem', 'nema zahtjeva za implementacijom motuproprija', 'samo malen broj vjernika ima interesa za tradicionalnom liturgijom', ili također 'motuproprij služi jedino tomu da riješi probleme s Piovim bratstvom'... Takav pogled na stvari je u namanju ruku nepojmljiv.
Iskreno promatranje stvarnosti, dijalog na tom području i ispitivanja javnog mnijenja pokazuju: dok je u zadnjih četrdeset godina, samo malen broj vjernika podigao svoj glas protiv zloporaba i pseudozabrana tradicionalne mise, većina privrženika tradicionalne liturgije bila je šutljiva u Crkvi i ostala tiho. Neki su, obeshrabreni i iziritirani, prestali ići na misu, dok su drugi i dalje pohađali svoje župe i onda kad je to nerijetko ranjavalo njihov osjećaj za katehezu i liturgiju.
Kad je objavom Katekizma Katoličke crkve pitanje kateheze bilo dijelom riješeno, objavljivanje motuproprija je moglo riješiti liturgijski problem. Nažalost to se još nije dogodilo. Sigurno, nisu se svi biskupi usudili biti protiv motuproprija. Pa ipak otpor je još jak, tako da čak i biskupi koji su mu nakloni, radije pomalo provode motuproprij iz 1988. (povremena dopuštenja misa koja se ne odvijaju u župnim crkvama), nego da jednostavno primijene motuproprij iz 2007. (celebracija oba oblika obreda na župnoj razini, osobito u velikim gradskim župama).
- Dakle, što trebamo očekivati od naših biskupa?
Vrlo jednostavno: neka se prestanu protiviti Papi i napokon priznaju duhovne potrebe vjernika koji su odani vjeri i tradicionalnoj praksi. Dokle god se na te vjernike bude gledalo kao na drugoklasne, ili čak kao 'problem', crkveno jedinstvo kojemu biskupi pridaju tako visoku važnost ostat će samo licemjerna izjava.
Prvi korak koji se odmah može poduzeti bio bi da sve već uspostavljene celebracije izvanrednog oblika rimskog obreda istinski i velikodušno odgovaraju stvarnim zahtjevima vjernika. Što to znači? Sasvim jednostavno, da se celebracije odvijaju nedjeljom, redovito i u vrijeme koje odgovara obiteljima. 'Izvanredni oblik' ne znači 'izvanredne uvjete' kako se nažalost često zbiva.
Osim toga bi naši pastiri- naši župnici prije svega, kojima je motuproprij povjerio odgovornost, tako da se ne moraju obraćati biskupima, trebali savjesno i u razumnom roku odgovoriti na zahtjeve koji su im upravljeni, bez kada i ali. Poštovanje, osjetljivost i dobra volja je ono što tražimo od naših župnika i biskupa. Kako su to načela na koja se trajno pozivaju, ne gubimo nadu da ćemo plodove tih uzvišenih načela napokon ugledati u našim župama."
Otpočetka je postojalo uvjerenje udruge 'Paix Liturgique' da katolička tradicija nije indijanski rezervat. Rehabilitacija crkvene liturgijske tradicije nije ekskluzivni posao niti Piova bratstva, niti 'tradicionalista', niti francuskih katolika; nego svih katolika. To je kardinal Cañizares, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, predivno izložio u svom predgovoru knjizi msgr. N. Buxa, “Reforma Benedikta XVI.”, koju je nedavno objavila izdavačka kuća 'Tempora'.
Kako je sada 'reforma reforme', koju Papa toliko želi, posao svih nas, činilo nam se korisnim, da naše pismo na internetu izvučemo iz ograničenog kruga naših prijatelja i simpatizera i učinimo ga dostupnim katolicima širom svijeta. Šest smo mjeseci naporno radili kako bismo proširili naš tim i poboljšali našu bazu podataka da bismo mogli ponuditi mjesečno izdanje na engleskom, portugalskom, španjolskom, njemačkom i talijanskom. To nam je omogućilo da proširimo naš horizont i zamijetimo kako je liturgijsko pitanje zaista za Crkvu međunarodni izazov, a ne samo francuski problem. U Hong Kongu, na Filipinima, u Nigeriji, Brazilu ili Meksiku kao i u Poljskoj ili Britaniji, laici, svećenici, redovnice i prelati svakodnevno rade na otkrivanju toga crkvenog blaga, tradicionalne mise.
- Kako sagledavate sadašnju situaciju?
Ona je jednostavno neočekivana: prvi put od promjena nametnutih u ime 'duha Koncila', pomirenje se čini izglednim iznad liturgijskih preferencija pojedinih skupina. Papa je naime uklonio zadnje- stvarne ili zamišljene- prepreke čime je ojačao jedinstvo katolika sa Svetim Ocem. U tako povoljnom ozračju jedistvo ubuduće počiva prvenstveno na osobnoj predanosti krštenika: vjernika, dakako, čiju je ulogu naglasio II. vatikanski koncil, ali također biskupa i svećenika koji su kao pastiri potpuno za to odgovorni. Za svakoga od nas se radi o tomu da se upitamo, hoćemo li zaista biti vjerni obvezama naše vjere u Isusa Krista.
- Paix liturgique je postala poznata posebno po ispitivanjima javnoga mnijenja?
Ideja o provođenju anketa rođena je iz prezira prema nama: 'Vi ne postojite'; 'živite u pogrešnom stoljeću'; 'među nama ne postoji liturgijski problem'; 'propustili ste vlak obnove', itd. Kako su godine prolazile, takve tvrdnje koje su nas otpočetka karikirale, pokazale su se uz to potpuno neutemeljenima u stvarnosti: broj vjernika privrženih drevnoj misi u stalnom je porastu; posebno privlači mlade.
Proteklih četrdeset godina sam, od rođenja francuskog pokreta 'Šutljivi u Crkvi', kao privilegirani promatrač mogao utvrditi, kratko nakon Koncila, da oni privrženi tradicionalnoj liturgiji nisu bili samo 'mala skupina staraca i nostalgičara', nego značajan dio katoličkih vjernika. Uvjereni tom realnošću i utvrđeni svakodnevnim svjedočanstvima, tražili smo sredstvo koje bi tu stvarnost pokazalo vidljivom. Pitali smo se, kako iznijeti na svjetlo činjenicu da nije točno ni razumno svesti katolike odane latinskoj i gregorijanskoj liturgiji samo na vjernike Piova bratstva, o kojima se tvrdilo da ih u 'najboljem slučaju' nema više od 1 %?
Slijedeći primjer negdašnjega predsjednika udruge Una Voce, Érica de Saventhema, u Njemačkoj početkom '80.-ih, proveli smo anketu u Francuskoj [2001.] s jednom od najvećih ustanova za istraživanje javnog mišljenja . Ti su rezultati ustanove 'Ipsos' premašili naša najveća očekivanja! U vrijeme kad se još tvrdilo da su mise prema misalu Ivana XXIII. zabranjene, preko 20% francuskih prakticirajućih katolika potvrdilo je da bi htjelo svoju katoličku vjeru živjeti u ritmu tradicionalne liturgije.
Od tada smo proveli još dva slična istraživanja u Francuskoj. Zatim jedno u Italiji, u rujnu 2009., koje je dalo izvanredne rezultate, dva od tri prakticirajuća talijanska katolika bilo je spremno sudjelovati u drevnoj misi.
Također smo započeli ankete u biskupijama, u Versaillesu i Parizu. Poduzeli smo također istraživanje među njemačkim katolicima...
Tako pomalo dobivamo prilično točan dojam crkvene stvarnosti: od značajnih riječi Svetoga Oca iz 2007., najmanje jedan od tri katolika koji nedjeljnu misu pohađa u svojoj župi, sudjelovao bi na misi koja se celebrira prema izvanrednom obliku...
- Usprkos tomu, brojni župnici ne pokazuju revnost da prihvate tu realnost i ostvare jedinstvo među katolicima?
Nažalost, ideologija je proširena u velikom dijelu klera, a još više u episkopatu! O pitanju jedinstva se širom svijeta govori logikom isključivosti: sve one koji se bilo kako drže crkvene dvotisućljetne tradicije, bilo doktrinalne ili liturgijske, ignorira se ili gleda sumnjičavo.
Već je krajnje vrijeme da ta sljepoća nestane i da naši biskupi uzmu na znanje kako mnogi vjernici žele živjeti svoju vjeru u ritmu izvanrednog oblika rimskog obreda. Kolikogod to bilo teško i bolno za neke od njih, taj je uvjet nužan. Otkad objavljujemo naša 'međunarodna pisma', ustanovili smo da se na svih pet kontinenata mogu pronaći biskupi za koje 'ne postoji liturgijski problem', 'nema zahtjeva za implementacijom motuproprija', 'samo malen broj vjernika ima interesa za tradicionalnom liturgijom', ili također 'motuproprij služi jedino tomu da riješi probleme s Piovim bratstvom'... Takav pogled na stvari je u namanju ruku nepojmljiv.
Iskreno promatranje stvarnosti, dijalog na tom području i ispitivanja javnog mnijenja pokazuju: dok je u zadnjih četrdeset godina, samo malen broj vjernika podigao svoj glas protiv zloporaba i pseudozabrana tradicionalne mise, većina privrženika tradicionalne liturgije bila je šutljiva u Crkvi i ostala tiho. Neki su, obeshrabreni i iziritirani, prestali ići na misu, dok su drugi i dalje pohađali svoje župe i onda kad je to nerijetko ranjavalo njihov osjećaj za katehezu i liturgiju.
Kad je objavom Katekizma Katoličke crkve pitanje kateheze bilo dijelom riješeno, objavljivanje motuproprija je moglo riješiti liturgijski problem. Nažalost to se još nije dogodilo. Sigurno, nisu se svi biskupi usudili biti protiv motuproprija. Pa ipak otpor je još jak, tako da čak i biskupi koji su mu nakloni, radije pomalo provode motuproprij iz 1988. (povremena dopuštenja misa koja se ne odvijaju u župnim crkvama), nego da jednostavno primijene motuproprij iz 2007. (celebracija oba oblika obreda na župnoj razini, osobito u velikim gradskim župama).
- Dakle, što trebamo očekivati od naših biskupa?
Vrlo jednostavno: neka se prestanu protiviti Papi i napokon priznaju duhovne potrebe vjernika koji su odani vjeri i tradicionalnoj praksi. Dokle god se na te vjernike bude gledalo kao na drugoklasne, ili čak kao 'problem', crkveno jedinstvo kojemu biskupi pridaju tako visoku važnost ostat će samo licemjerna izjava.
Prvi korak koji se odmah može poduzeti bio bi da sve već uspostavljene celebracije izvanrednog oblika rimskog obreda istinski i velikodušno odgovaraju stvarnim zahtjevima vjernika. Što to znači? Sasvim jednostavno, da se celebracije odvijaju nedjeljom, redovito i u vrijeme koje odgovara obiteljima. 'Izvanredni oblik' ne znači 'izvanredne uvjete' kako se nažalost često zbiva.
Osim toga bi naši pastiri- naši župnici prije svega, kojima je motuproprij povjerio odgovornost, tako da se ne moraju obraćati biskupima, trebali savjesno i u razumnom roku odgovoriti na zahtjeve koji su im upravljeni, bez kada i ali. Poštovanje, osjetljivost i dobra volja je ono što tražimo od naših župnika i biskupa. Kako su to načela na koja se trajno pozivaju, ne gubimo nadu da ćemo plodove tih uzvišenih načela napokon ugledati u našim župama."
Izvor: Paix Liturgique
Mi jos zivimo u 70-ima.
OdgovoriIzbrišiŽalosti činjenica da skoro pa nitko među hrvatskim klerom ne slavi sv. misu prema usus antiquor, možda pokoji stariji prelat i to privatno bez nazočnosti vjernika. Budući da me mnogi mladi hrvati katolici i ini kontaktiraju via youtube vezano za sv. misu Pia V, ohrabrujem ih da se obrate na svoga mjesnog Ordinarija i neka sve dokumentiraju da bi se u slučaju nesporazuma ili opstrukcija mogli valjano obratiti na više instance. Exsurge Domine...
OdgovoriIzbriši~ Petar