Msgr. M. Aillet, član Zajednice sv. Martina, nekoć generalni vikar msgr. D. Reya, biskupa Fréjusa i Toulona, a od 2008. biskup bayonnsko-lescarsko-oloronski, održao je govor vrijedan pozornosti na teološkoj konferenciji, koja se 11. i 12. ožujka održavala na Papinskom lateranskom sveučilištu. Gloria.tv ima snimku govora.
"U početku liturgijskoga pokreta, namjera pape sv. Pija X., osobito u motupropriju 'Tra le Sollecitudini' (1903.), bila je da obnovi liturgiju i učini njezina bogatstva pristupačnijima kako bi opet bila izvor autentičnoga kršćanskoga života, da upozori na izazov rastuće sekularizacije i ohrabri vjernike da posvete svijet Bogu. Odatle koncilska definicija liturgije kao 'izvora i vrhunca života i misije Crkve'. Protiv svih očekivanja, kako su često isticali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., implementacija liturgijske reforme katkad je vodila u neku vrstu sustavne desakralizacije. Liturgija je postajala sve prožetija sekulariziranom kulturom svijeta koji je okružuje, gubeći tako svoju vlastitu narav i identitet: 'To otajstvo Kristovo Crkva naviješta i slavi u liturgiji da vjernici od njega žive i o njemu pronose svjedočanstvo u svijetu' (KKC 1068).
Ne niječući prave plodove liturgijske reforme, ipak možemo reći da je liturgija bila ranjena, kako je to Ivan Pavao II. označio, 'neprihvatljivim praksama' ('Ecclesia de Eucharistia', br. 10), a Benedikt XVI. osudio kao 'nepodnošljiva izobličenja' (Pismo biskupima povodom izdanja motuproprija 'Summorum Pontificum'). Tako je, dakle, ranjen bio identitet Crkve i svećenika.
U godinama nakon Koncila svjedočili smo nekoj vrsti dijalektičke opozicije između branitelja liturgijskoga bogoštovlja i promicatelja otvaranja svijetu. Dok su potonji ultimativno reducirali kršćanski život samo na socijalne napore, temeljeno na sekularnoj interpretaciji vjere, prvošnji su reagirali tražeći utočište u čistoj liturgiji sve do 'rubricizma', uz rizik poticanja vjernika da se prekomjerno zaštite od svijeta. U apostolskoj pobudnici 'Sacramentum Caritatis', papa Benedikt XVI. dovršava tu polemiku i ujedinjuje tu opoziciju. Liturgijski čin mora pomiriti vjeru i život. Točnije kao slavlje pashalnoga misterija Kristova, posadašnjenoga među pukom, liturgija daje euharistijski oblik cijelom kršćanskom životu, čineći ga 'duhovnim bogoštovljem ugodnim Bogu'. Dakle, kršćanin u svijetu i sam svijet, pozvani su po liturgiji na posvećenje Bogu. Zalaganje kršćanina u misiji Crkve i u društvu, nalazi zapravo svoj izvor i poticaj u liturgiji, sve do privlačenja u dinamizam žrtve ljubavi Kristove koja se u njoj nalazi.
Prvenstvo koje Benedikt XVI. namjerava dati liturgiji u crkvi- 'Liturgijsko bogoštovlje je vrhunski izraz svećeničkog i biskupskog života', rekao je francuskim biskupima okupljenima u Lurdu, 14. rujna 2008. na izvanrednom plenarnom zasjedanju- želi vratiti klanjanje u središte života svećenika i vjernika. Umjesto 'sekularnog kršćanstva' koje je često pratilo implementaciju reforme liturgije, papa Benedikt XVI. namjerava promovirati 'teologalno kršćanstvo', jedino sposobno poslužiti onomu što je nazvao prioritetom koji prevladava u ovom povijesnom trenutku, tj. 'učiniti Boga nazočnim u svijetu i dati ljudima pristup k Bogu' (Pismo biskupima Katoličke crkve, 10. ožujka 2009.). Gdje drugdje, nego li u liturgiji svećenik produbljuje svoj identitet, tako dobro opisan po auktoru poslanice Hebrejima: 'Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.' (Heb 5, 1)?
Otvaranje svijetu na koje je pozvao II. vatikanski koncil, često je bilo tumačeno, u godinama poslije Koncila, kao vrsta 'obraćenja k sekularizaciji': toj sklonosti nije nedostajalo širine, ali je vodilo zamračenju važnosti liturgije i minimiziranju potrebe za opsluživanjem obreda, na koje se gledalo kao da su previše udaljeni od života svijeta koji treba voljeti, i s kojim treba biti potpuno povezan sve do fascinacije njime. Rezultat je bio teška kriza identiteta svećenika koji više nisu mogli uvidjeti važnost spasenja za dušu i potrebu naviještanja svijetu novosti evanđelja spasenja. Liturgija je bez sumnje privilegirano mjesto produbljivanja identiteta svećenika, pozvanoga da se 'bori protiv sekularizacije'; kako je Isus rekao u svojoj svećeničkoj molitvi: 'Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.' (Iv, 17, 15-17).
To će zasigurno biti moguće strožim obdržavanjem liturgijskih propisa, koji čuvaju svećenika od svraćanja, čak i nehotičnog, pažnje vjernika na svoju osobu: liturgijski obred koji celebrant sinovski prima od Crkve, zapravo omogućuje vjernicima da lakše dođu u nazočnost Krista Gospodina, kojega liturgija mora biti snažan znak i koji uvijek mora biti prvi. Liturgija se ranjava kada se vjernici prepuštaju celebrantovoj proizvoljnosti, njegovim bizarnostima, njegovim osobnim idejama ili mišljenjima, njegovim osobnim ranama. Odatle slijedi važnost da ne banaliziramo obrede, koji nas odvajaju od svjetovnog duha i od napasti imanentizma, te nas uranjaju u otajstvo i otvaraju nas Transcendentnomu. U tom smislu se nikada ne može dovoljno naglasiti važnost tišine koja prethodi liturgijskom slavlju, nutarnji narteks gdje se oslobađamo, i od opravdanih, briga profanoga svijeta, kako bismo unišli u sveti prostor i vrijeme gdje Bog otkriva svoje otajstvo; tišine u liturgiji koja nam omogućuje da se spremnije otvorimo Božjem zahvatu; kao i važnosti prikladnosti razdoblja zahvaljivanja u slavlju ili izvan njega, kako bismo razumjeli nutarnji opseg misije koja nas očekuje kada se vratimo u svijet. Poslušnost svećenika rubrikama istodobno je tih i elokventan znak njegove ljubavi prema Crkvi kojoj je poslužitelj tj. sluga.
Otuda slijedi i važnost formacije budućih svećenika u liturgiji i osobito u nutarnjoj participaciji bez koje je vanjsko sudjelovanje, koje je zagovarala reforma, bez duše i promicalo bi parcijalno razumijevanje liturgije koja se onda izražava u terminima pretjerane teatralizacije uloga, ograničene intelektualnosti obreda i zloraba u kojoj zajednica slavi samu sebe. Ukoliko aktivno sudjelovanje, koje je operativni princip liturgijske reforme, nije izraz 'nadnaravnog smisla vjere', liturgija više nije djelo Kristovo, nego ljudsko. Naglašavajući važnost liturgijske formacije svećenika, II. vatikanski sabor je učinio liturgiju jednom od glavnih disciplina crkvenih studija, izbjegavajući da je reducira na samo intelektualnu formaciju: doista, prije nego što je predmet studija, ona je život, ili radije, 'nadilaženje vlastitoga života kako bismo se sjedinili sa životom Kristovim'. Ona je konačno uranjanje cijeloga kršćanskoga života: uranjanje u smisao vjere i smisao Crkve, u hvalu i klanjanje, kao i u misiju.
Mi smo, dakle, pozvani istinskom 'sursum corda'. Fraza iz predslovlja, 'gore srca', uvodi vjernike u srce srca liturgije: u pashu Kristovu, tj. u njegov prijelaz iz ovoga svijeta k Ocu. Susret uskrsloga Gospodina s Marijom Magdalenom u uskrsno jutro vrlo je znakovit u tom smislu: svojim 'Noli me tangere' Isus poziva Mariju Magdalenu da 'pogleda na uzvišene realnosti', kako bi razumjela u svom srcu da On još nije uzašao Ocu, i traži od nje da ide i kaže njegovim učenicima da On mora poći svom i našem Bogu, svom i našem Ocu. Liturgija je upravo mjesto toga uzdizanja, toga stremljenja prema Bogu koji životu daje novi horizont, i time odlučnu orijentaciju; pod uvjetom da je ne promatramo kao materijal prikladan za naše manipulacije, nego da opslužujemo, sinovskim posluhom, propise Crkve.
Kao što je to Papa potvrdio u zaključku svoje homilije na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2008.: 'Kada se svijet u cjelini preobrazi u liturgiju Božju, kada se njegova stvarnost preobrazi u klanjanje, tada će dosegnuti svoj cilj, bit će spašen.'"
"U početku liturgijskoga pokreta, namjera pape sv. Pija X., osobito u motupropriju 'Tra le Sollecitudini' (1903.), bila je da obnovi liturgiju i učini njezina bogatstva pristupačnijima kako bi opet bila izvor autentičnoga kršćanskoga života, da upozori na izazov rastuće sekularizacije i ohrabri vjernike da posvete svijet Bogu. Odatle koncilska definicija liturgije kao 'izvora i vrhunca života i misije Crkve'. Protiv svih očekivanja, kako su često isticali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., implementacija liturgijske reforme katkad je vodila u neku vrstu sustavne desakralizacije. Liturgija je postajala sve prožetija sekulariziranom kulturom svijeta koji je okružuje, gubeći tako svoju vlastitu narav i identitet: 'To otajstvo Kristovo Crkva naviješta i slavi u liturgiji da vjernici od njega žive i o njemu pronose svjedočanstvo u svijetu' (KKC 1068).Ne niječući prave plodove liturgijske reforme, ipak možemo reći da je liturgija bila ranjena, kako je to Ivan Pavao II. označio, 'neprihvatljivim praksama' ('Ecclesia de Eucharistia', br. 10), a Benedikt XVI. osudio kao 'nepodnošljiva izobličenja' (Pismo biskupima povodom izdanja motuproprija 'Summorum Pontificum'). Tako je, dakle, ranjen bio identitet Crkve i svećenika.
U godinama nakon Koncila svjedočili smo nekoj vrsti dijalektičke opozicije između branitelja liturgijskoga bogoštovlja i promicatelja otvaranja svijetu. Dok su potonji ultimativno reducirali kršćanski život samo na socijalne napore, temeljeno na sekularnoj interpretaciji vjere, prvošnji su reagirali tražeći utočište u čistoj liturgiji sve do 'rubricizma', uz rizik poticanja vjernika da se prekomjerno zaštite od svijeta. U apostolskoj pobudnici 'Sacramentum Caritatis', papa Benedikt XVI. dovršava tu polemiku i ujedinjuje tu opoziciju. Liturgijski čin mora pomiriti vjeru i život. Točnije kao slavlje pashalnoga misterija Kristova, posadašnjenoga među pukom, liturgija daje euharistijski oblik cijelom kršćanskom životu, čineći ga 'duhovnim bogoštovljem ugodnim Bogu'. Dakle, kršćanin u svijetu i sam svijet, pozvani su po liturgiji na posvećenje Bogu. Zalaganje kršćanina u misiji Crkve i u društvu, nalazi zapravo svoj izvor i poticaj u liturgiji, sve do privlačenja u dinamizam žrtve ljubavi Kristove koja se u njoj nalazi.
Prvenstvo koje Benedikt XVI. namjerava dati liturgiji u crkvi- 'Liturgijsko bogoštovlje je vrhunski izraz svećeničkog i biskupskog života', rekao je francuskim biskupima okupljenima u Lurdu, 14. rujna 2008. na izvanrednom plenarnom zasjedanju- želi vratiti klanjanje u središte života svećenika i vjernika. Umjesto 'sekularnog kršćanstva' koje je često pratilo implementaciju reforme liturgije, papa Benedikt XVI. namjerava promovirati 'teologalno kršćanstvo', jedino sposobno poslužiti onomu što je nazvao prioritetom koji prevladava u ovom povijesnom trenutku, tj. 'učiniti Boga nazočnim u svijetu i dati ljudima pristup k Bogu' (Pismo biskupima Katoličke crkve, 10. ožujka 2009.). Gdje drugdje, nego li u liturgiji svećenik produbljuje svoj identitet, tako dobro opisan po auktoru poslanice Hebrejima: 'Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.' (Heb 5, 1)?
Otvaranje svijetu na koje je pozvao II. vatikanski koncil, često je bilo tumačeno, u godinama poslije Koncila, kao vrsta 'obraćenja k sekularizaciji': toj sklonosti nije nedostajalo širine, ali je vodilo zamračenju važnosti liturgije i minimiziranju potrebe za opsluživanjem obreda, na koje se gledalo kao da su previše udaljeni od života svijeta koji treba voljeti, i s kojim treba biti potpuno povezan sve do fascinacije njime. Rezultat je bio teška kriza identiteta svećenika koji više nisu mogli uvidjeti važnost spasenja za dušu i potrebu naviještanja svijetu novosti evanđelja spasenja. Liturgija je bez sumnje privilegirano mjesto produbljivanja identiteta svećenika, pozvanoga da se 'bori protiv sekularizacije'; kako je Isus rekao u svojoj svećeničkoj molitvi: 'Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.' (Iv, 17, 15-17).
To će zasigurno biti moguće strožim obdržavanjem liturgijskih propisa, koji čuvaju svećenika od svraćanja, čak i nehotičnog, pažnje vjernika na svoju osobu: liturgijski obred koji celebrant sinovski prima od Crkve, zapravo omogućuje vjernicima da lakše dođu u nazočnost Krista Gospodina, kojega liturgija mora biti snažan znak i koji uvijek mora biti prvi. Liturgija se ranjava kada se vjernici prepuštaju celebrantovoj proizvoljnosti, njegovim bizarnostima, njegovim osobnim idejama ili mišljenjima, njegovim osobnim ranama. Odatle slijedi važnost da ne banaliziramo obrede, koji nas odvajaju od svjetovnog duha i od napasti imanentizma, te nas uranjaju u otajstvo i otvaraju nas Transcendentnomu. U tom smislu se nikada ne može dovoljno naglasiti važnost tišine koja prethodi liturgijskom slavlju, nutarnji narteks gdje se oslobađamo, i od opravdanih, briga profanoga svijeta, kako bismo unišli u sveti prostor i vrijeme gdje Bog otkriva svoje otajstvo; tišine u liturgiji koja nam omogućuje da se spremnije otvorimo Božjem zahvatu; kao i važnosti prikladnosti razdoblja zahvaljivanja u slavlju ili izvan njega, kako bismo razumjeli nutarnji opseg misije koja nas očekuje kada se vratimo u svijet. Poslušnost svećenika rubrikama istodobno je tih i elokventan znak njegove ljubavi prema Crkvi kojoj je poslužitelj tj. sluga.
Otuda slijedi i važnost formacije budućih svećenika u liturgiji i osobito u nutarnjoj participaciji bez koje je vanjsko sudjelovanje, koje je zagovarala reforma, bez duše i promicalo bi parcijalno razumijevanje liturgije koja se onda izražava u terminima pretjerane teatralizacije uloga, ograničene intelektualnosti obreda i zloraba u kojoj zajednica slavi samu sebe. Ukoliko aktivno sudjelovanje, koje je operativni princip liturgijske reforme, nije izraz 'nadnaravnog smisla vjere', liturgija više nije djelo Kristovo, nego ljudsko. Naglašavajući važnost liturgijske formacije svećenika, II. vatikanski sabor je učinio liturgiju jednom od glavnih disciplina crkvenih studija, izbjegavajući da je reducira na samo intelektualnu formaciju: doista, prije nego što je predmet studija, ona je život, ili radije, 'nadilaženje vlastitoga života kako bismo se sjedinili sa životom Kristovim'. Ona je konačno uranjanje cijeloga kršćanskoga života: uranjanje u smisao vjere i smisao Crkve, u hvalu i klanjanje, kao i u misiju.
Mi smo, dakle, pozvani istinskom 'sursum corda'. Fraza iz predslovlja, 'gore srca', uvodi vjernike u srce srca liturgije: u pashu Kristovu, tj. u njegov prijelaz iz ovoga svijeta k Ocu. Susret uskrsloga Gospodina s Marijom Magdalenom u uskrsno jutro vrlo je znakovit u tom smislu: svojim 'Noli me tangere' Isus poziva Mariju Magdalenu da 'pogleda na uzvišene realnosti', kako bi razumjela u svom srcu da On još nije uzašao Ocu, i traži od nje da ide i kaže njegovim učenicima da On mora poći svom i našem Bogu, svom i našem Ocu. Liturgija je upravo mjesto toga uzdizanja, toga stremljenja prema Bogu koji životu daje novi horizont, i time odlučnu orijentaciju; pod uvjetom da je ne promatramo kao materijal prikladan za naše manipulacije, nego da opslužujemo, sinovskim posluhom, propise Crkve.
Kao što je to Papa potvrdio u zaključku svoje homilije na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2008.: 'Kada se svijet u cjelini preobrazi u liturgiju Božju, kada se njegova stvarnost preobrazi u klanjanje, tada će dosegnuti svoj cilj, bit će spašen.'"
Izvor i slika: New Liturgical Movement
Nema komentara:
Objavi komentar