Zadaća cijele Crkve

U veljači ove godine bilo je riječi o jednom crkvenopravnom komentaru motuproprija pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum, koji je napisao njemački kanonist dr. G. Weishaupt. Auktor među ostalim spominje i neke dvojbe i predlaže rješenja. Na neke od njih je već odgovorilo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, od kojih izdvajam dva značajna dokumenta: 1, 2. Kako je već najavljeno rad je odnedavno dostupan i u tiskanom obliku, a predgovor mu je napisao prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, nadbiskup R. L. Burke kojega je Sveti Otac u srpnju ove godine imenovao i članom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Nadbiskup ističe da motuproprij Summorum Pontificum nije namijenjen tek nekim osobama ili skupinama, nego je zadaća cijele Crkve da "čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju".

"Apostolsko pismo 'Summorum Pontificum' koje je papa Benedikt XVI. objavio 7. srpnja 2007. u obliku motuproprija, predstavlja značajan prilog primjeni nauka o liturgiji II. vatikanskog koncila. U vrijeme neposredno nakon Koncila taj je nauk često bio žrtva stranputičke hermeneutike diskontinuiteta, pa je lako nastao krivi dojam da je liturgijska reforma koju je tražio Koncil značila više prekid, nego razvoj toga najvišeg izraza života Crkve. Oni koji su pripadali toj krivoj hermeneutici isticali su kako nema odnosa kontinuiteta između Rimskog misala bl. pape Ivana XXIII. i Rimskog misala sl. Božjega pape Pavla VI.

Zapravo konstitucija o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium' poučava, ipak, o organskom jedinstvu svete liturgije, uzvišenog izraza života Kristova u njegovoj Crkvi. Stoga, ona ne može nikada biti podvrgnuta jednom radikalnom prekidu, a da se ne radi pri tom o izdaji sakramentalne prisutnosti Kristove i njegova djelovanja u liturgijskom životu Crkve, koja ima za posljedicu najveću duhovnu štetu cijeloga otajstvenoga tijela, ali i svakog pojedinog uda. Tada kardinal Joseph Ratzinger, tu je istinu izložio na jasan i uvjerljiv način u jednom predavanju prigodom liturgijske konferencije u Fontgombaultu, u srpnju 2001.:

' Predgovor misala Pavla VI. izričito kaže da je to misal iste Crkve koji se integrira u konitnuitet. A da se naglasi kako nema nikakvoga bitnoga prekida, da postoji kontinuitet i identitet Crkve, čini mi se neophodnom zadržati mogućnost celebracije prema starom misalu, kao znak neprekinutog identiteta Crkve. To je za mene osnovni razlog; da ono što je do 1969. bila liturgija Crkve, najsvetija stvar za svakoga, ne može nakon 1969. - nevjerojatno pozitivističkom odlukom- postati potpuno neprihvatljiva stvar. Želimo li ostati vjerodostojni, da upotrijebim tu devizu moderniteta, apsolutno je nužno priznati da ono, što je prije 1969. bilo temeljno, ostaje to također i nakon te godine: Ista svetost, ista liturgija.'

'Summorum Pontificum', stoga, omogućuje, u skladu s istinom o identitetu i kontinuitetu svete liturgije u njenim povijesnim oblicima, obostrano obogaćenje između misalâ bl. pape Ivana XXIII. i sl. Božjega Pavla VI., dvaju oblika jednoga rimskog obreda čitave Crkve.

Da motuproprij može ostvariti sve ono što je vrhovni pastir Crkve namjeravao svojom publikacijom, bitno je jasno razumjeti kanonski status i mjesto motuproprija unutar liturgije i crkvenoga zakonodavstva. U tu je svrhu dr. G. P. Weishaupt poduzeo marnu kanonističku studiju o motupropriju, čije nam rezultate sada predstavlja u ovom svesku.

U vlastitom predgovoru Weishaupt predstavlja svoju nakanu da ovim komentarom pridonese ispravnom razumijevanju i korektnoj implementaciji motuproprija. Pri tom nam u svoj skromnosti nudi nezamjenjivu pomoć za 'liturgijsko pomirenje' unutar Crkve, prema intenciji vrhovnog pastira i zakonodavca Crkve.

U prvom poglavlju nam predstavlja kanonski status motuproprija. Radi se o novom zakonodavnom tekstu koji je objavljen u uobičajenom obliku papinskog zakonodavstva, apostolskom pismu, motuptopriju, tj. na temelju vlastite inicijative Rimskog Prvosvećenika.

Kao akt univerzalnog zakonodavstva obvezujući je za cijelu Crkvu. 'Summorum Pontificum' nije izraz sklonosti prema nekim osobama ili skupinama, nego zakonodavni tekst sa svrhom zaštite i poticanja života cijelog Mističnoga tijela Kristova i najvišega izraza toga života, naime svete liturgije. Cijeloj je zajednici Crkve zadana obveza da čuva i njeguje svoju liturgijsku tradiciju, kako bi s jedne strane zaštitila prava onih pojedinaca i skupina koji su privrženi liturgiji koja se danas naziva 'izvanrednim oblikom rimskog obreda', a s druge strane kako bi isto tako obogatila vlastiti liturgijski život zakonitim slavljenjem obiju formi rimskoga obreda. Ukratko: 'Summorum Pontificum' određuje univerzalnu disciplinu za primjenu izvanrednoga oblika rimskoga obreda, u suglasju s naukom II. vatikanskog koncila koji treba razumjeti u okviru više od dvotisućljetne tradicije Crkve, tj. u smislu 'hermeneutike kontinuiteta', kako je to izložio papa Benedikt XVI. u govoru Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005.

Nadovezujući se na djela drugih kanonista Weishaupt iznosi uvjerljive argumente za to, da 'Missale Romanum' iz 1962. nikada nije bio ukinut, kako je i papa Benedikt XVI. isto tako jasno potvrdio. Komentar dokazuje da apostolska konstitucija 'Missale Romanum' od 3. travnja 1969. i zakonodavstvo o liturgiji nakon nje ne sadržavaju nikakve izričite klauzule koja predviđa ukidanje Rimskog misala iz 1962. godine. Papa Benedikt XVI. sveopćim dopuštanjem primjene Rimskog misala iz 1962. u motupropriju 'Summorum Pontificum', izjavljuje da u cijeloj Crkvi 'de iure' postoje oba oblika; oblik prema misalu bl. pape Ivana XXIII. i oblik koji se nalazi u misalu sl. Božjega pape Pavla VI. Zakonodavstvo iz motuproprija je, dakle, jasan izraz reforme koju je želio II. vatikanski koncil u konstituciji o liturgiji 'Sacrosanctum Concilium'.

U drugom poglavlju Weishaupt odgovara na niz praktičnih pitanja koja se postavljaju s obzirom na provedbu motuproprija i proizlaze iz novijih izmjena discipline slavlja sakramenata, kao npr. pitanja u odnosu na ministrantice ili laike koji izvršavaju službe lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti. Kako bi razbistrio ta pitanja umjesno se okreće dvama kanonističkim načelima.

Prvo načelo zahtijeva brižljiv obzir prema liturgijskim normama koje su bile na snazi 1962. za celebraciju izvanrednoga oblika rimskoga obreda, jer one štite integritet rimskog obreda kako se nalazi u misalu bl. Ivana XXIII. Drugo načelo govori da se kasnija liturgijska disciplina može unijeti u izvanredni oblik onda kada se dotiče prava vjernika koje proizlazi iz sakramenta krštenja i kada služi vječnom spasu njihove duše.

Primjena tih dvaju načela na spomenute slučajeve vodi do uvida da niti službe ministrantica niti laika kao lektora ili izvanrednih djelitelja pričesti ne pripadaju temeljnim pravima krštenika. Stoga, tim novijim stvarima nije mjesto u izvanrednom obliku rimskog obreda, zbog poštovanja integriteta liturgijske stege kakva je sadržana u Rimskom misalu iz 1962. Komentar dojmljivo objašnjava da je međusobno obogaćivanje moguće samo tada kada se brižljivo poštuje vlastita disciplina svakog oblika.

U trećem poglavlju se osvrće na Pismo biskupima pape Benedikta XVI. koje je pratilo promulgaciju motuproprija i razmišljanja s obzirom na mogućnosti daljnje reforme poslijekoncilskog misala. U tom zadnjem poglavlju slijedi misli o 'reformi reforme', kojima je tada kardinal Joseph Ratzinger dao pozornost u važnom predavanju o liturgiji u opatiji Fontgombault u srpnju 2001.

Komentar je temeljito dokumentiran i uzima u obzir najnoviju kanonističku literaturu. Stoga je važan i pouzdan instrument za ispravno razumijevanje i provođenje kanonskih propisa sadržanih u motupropriju. Weishauptova kanonistička analiza s pravom uzima u obzir nakanu zakonodavca koja se jasno i razumljivo nalazi u Pismu biskupima i u opsežnim spisima o liturgijskim pitanjima tada kardinala Josepha Ratzingera.

U ime svih onih koji će se hraniti dobrim plodovima ove studije, izražavam auktoru svoju srdačnu zahvalu što je s velikim znanjem i brigom predstavio apostolsko pismo u obliku motuproprija, 'Summorum Pontificum', kao i njegov kanonski status i kontekst u liturgiji sveopće Crkve. Iskreno se nadam da će ovaj komentar biti uskoro preveden i na druge jezike da bi ovaj važan prinos provedbi liturgijske stege, posebice motuproprija, bio dostupan vjerncima, a osobito biskupima i svećenicima, njihovim suradnicima, koji imaju glavnu odgovornost za ispravan red najvišeg i najsavršenijeg izraza života Crkve, naime svete liturgije.

Neka nam ovaj vrijedni prinos dr. G. P. Weishaupta pomogne u crkvenopravnom studiju svete liturgije, da sve bolje razumijemo duboku mudrost riječi pape Benedikta XVI., kojima je povjerio disciplinu univerzalne crkve sadržanu u motupropriju.

'Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali ne prekid. Što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može odjednom potpuno zabraniti ili postati štetnim. Svima nam koristi očuvati bogatstva koja su izrasla u vjeri i molitvi Crkve, i dati im zasluženo mjesto.'

+Raymond Leo Burke
Nadbiskup Saint Louisa u miru
Prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature

U Rimu, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 11. lipnja 2010."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika ORBIS CATHOLICVS

Isparavanje

Toma nam je skrenuo pozornost na ostatke jedne redovničke zajednice, kao i na put koji ju je doveo do samouništenja. Na to se dobro nadovezuje članak s dramatičnim podatcima iz francuskog Le Mondea od 11. kolovoza 2010. koji počinje riječima:

"Iza svojih viskokih zidina, katkad tisućljetnih, misterioznih rešetki i nepromijenjenih habita, koludri i koludrice kao i članovi više od 400 redovničkih zajednica nazočnih u Francuskoj, nisu zaštićeni od promjena u katoličkom svijetu. Naprotiv, oni su štoviše predvodnici procesâ povezanih s dekristijanizacijom. Dok se svake godine potvrđuje smanjenje broj svećeničkih zvanja- 2010. je zabilježen najniži broj u povijesti od 83 ređenja- svijet redovnika se također nezaustavljivo smanjuje. U samo deset godina redovničke zajednice su izgubile gotovo trećinu svojih članova, kako muške tako i ženske."

Riječ su u članku dobili i predstavnici starih redova (starih po nastanku i po dobi članova) koji su svjesni te situacije kao i da mladi koji se odlučuju na redovnički život radije biraju mlade redove privržene tradiciji gdje se redovnički život uzima ozbiljno. Međutim, tu činjenicu spominju nekako s podsmjehom, i ne misle krenuti tim putem, usprkos činjenici da im redovničke ustanove, kako stoji u članku, "isparavaju". Svoju situaciju smatraju "najboljom mogućom". Dovoljna im je uloga turističkih radnika, odnosno zadovoljni su što su njihovi opustjeli samostani postali meta znatiželjnika "različitih religija" koji dolaze "u potrazi za mirom".

Još uvijek je svojevrsna unutarcrkvena tabu-tema da su "samostani koji najviše privlače", prema riječima bivšeg opata Mont-des-Catsa, dom Giullaumea, "oni koji su snažnije povezani s tradicijom." Dobar je primjer benediktinska opatija Fontgombault koja s oko 60 koludara ne gubi na atraktivnosti.

Podsjetio bih na riječi pape Benedikta XVI. koje je izrekao u lipnju ove godine pred 17 000 svećenika: "Mnoge teologije '60.-ih godina su se činile vrlo znanstvene. Sada se čine prevladane, pa čak i smiješne." Redovi koji su se dali zarobiti takvim smiješnim ideologijama neizbježno nestaju. Nasuprot njima, novicijati i sjemeništa redova i družbi apostolskog života vjernih tradiciji nemaju problema s nedostatkom zvanja. Za brojke podsjećam na članak od prošloga srpnja ili studenoga. Iz ove perspektive su puno jasniji razlozi nastojanja Svetog Oca da očuva, dâ potporu i održi živim sve što je autentično, izvorno i što su potvrdili tisućljetna mudrost i iskustvo Crkve, jer je očito da samo to ima budućnost. S druge strane, možemo bolje shvatiti skrivene razloge i pravi cilj onih koji mu se u tomu protive.

Sastavljeno prema: katholisches.info, Messainlatino.it, kath.net

Drugi Augustin

Kardinal Ivan Dias, 2008. godine na anglikanskoj konferenciji u Lambethu izrekao je poznate riječi: "Danas se puno govori o bolestima kao što su Alzheimer ili Parkinson. Njihovi se simptomi, slikovito govoreći, ponekad nalaze i u našim kršćanskim zajednicama. Kada primjerice kratkovidno živimo samo u sadašnosti koja se brzo mijenja, a zaboravljamo baštinu naše prošlosti i apostolske tradicije, ne patimo li tada od duhovnoga Alzheimera? I kad se ne ponašamo prema redu i svatko radi bez savjetovanja s glavom ili drugim udovima zajednice, kako mu se svidi- nije li to crkveni Parkinson?" Ipak, na Generalnoj sinodi u srpnju ove godine anglikanci su se odlučili za daljnje udaljavanje od apostolske tradicije, ne želeći odobriti ni minimum onoga što su tražili tradicionalni članovi njihove zajednice. Ne samo što su zadnjih mjeseci mnoge anglikanske skupine koje su ranije istupile iz Anglikanske zajednice prihvatile apostolsku konstituciju Anglicanorum coetibus, nego su je nakon spomenute sinode počeli prihvaćati i oni koji su još u njoj. Sâm je Sveti Otac u veljači ove godine biskupima Engleske i Walesa ponovio da se zauzmu kod uspostave personalnih ordinarijata za anglikance koji ulaze u jedistvo i izrazio svoje uvjerenje da će oni biti "blagoslov za čitavu Crkvu". U nastavku donosim prijevod članka koji za temu ima kardinala Newmana, oratorijanca kojega je ljubav prema istini dovela iz Anglikanske zajednice u Katoličku crkvu. Njegov lik nije nimalo izgubio na važnosti jer se i sam borio za autentično kršćanstvo, a ne posvetovljeno koje trči za prolaznim trendovima.

"Stotine su obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru. I ta su svjedočanstva obuhvaćena u opsežnom procesu koji je provela Kongregacija za kauze svetaca ('Fabbrica dei Santi'), da bi napokon došlo do beatifikacije engleskog kardinala Ivana Henrika Newmana, istaknute ličnosti XIX. st. Sâm je Newman kao obraćenik ušao u Crkvu. Ta su obraćenja dala povoda Papi da ubrza tempo, poznato je već neko vrijeme da zbog unutarnjih nemira među anglikancima predstoji novi val obraćenika. Za njih je Papa Benedikt XVI. objavio prošlog 4. studenog apostolsku konstituciju 'Anglicanorum coetibus'. I prije svega zbog njih će 19. rujna u Cofton Parku na periferiji Birminghama osobno beatificirati Newmana. Anglikanac koji je postao svećenik, izvanredan je uzor toga povratka u Rim; od protestantskog svijeta natrag u katolički, od pobune protiv papinstva k poniznoj podložnosti Rimu, Vatikanu, crkvenoj hijerarhiji.

Otac Fidel González-Fernández, kombonijanac, predaje crkvenu povijest na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana' u Rimu i konzultor je Kongregacije za kauze svetaca. Na Newmanovu slučaju sudjelovao je kao stručnjak za povijest. O njemu je održao brojna predavanja širom svijeta. Tvrdi: 'Postoji najmanje 10 000 dokumentiranih obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru zahvaljujući Newmanu. U postupku smo uzeli 200 primjera. ' Mnoga svjedočanstva izvješćuju o obraćenju anglikanaca jednoj dubljujoj, čistijoj anglikanskoj vjeri. Zapravo se Newman prije svoga obraćenja zauzimao za novo, dublje razumijevanje anglikanske vjere, pokušavajući dokazati da i u anglikanstvu postoji put spasenja. Postoje svjedočanstva o osobama koje su zahvaljujući Newmanovu primjeru unijele obnovu u Anglikansku crkvu. Obnovu koju je Newman godinama tražio. Poznat je njegov oštar sud o anglikanskoj crkvi njegova vremena. Predbacivao joj je dvosmislenost, relativizam i da je u određenom smislu nevjerna apostolskoj tradiciji. Na poznatoj sinodi na Oscottu Newman je izložio čvrst i jasan sud o svojoj [Anglikanskoj] crkvi, koju je vidio inficiranu teološkim liberalizmom i jakim posvjetovljenjem. Govorio je čak o apostaziji. 'U određenom smislu, on je već tada predvidio današnju veliku krizu Anglikanske crkve.'

Kriza anglikanaca je zamjetna. Svećenike, redovnike i vjernike obilježava laksizam u vjerskim pitanjima. Tu je neograničeno otvaranje anglikanaca modama svijeta; od ređenja žena do homo-'brakova'. Kakve je plodove donijelo to posvjetovljenje? Anglikanski vjerski žar u zapadnim zemljama dosegao je apsolutno najnižu točku, brojke koje govore o onima koji odlaze u crkvu su zastrašujuće niske. Posljedica je rastući nemir među vjernijim anglikancima koji su započeli pobunu protiv podmuklog procesa razgradnje. Papa Benedikt XVI. je prepoznao taj fenomen i nije se mogao oglušiti pred nevoljom tih vjernika. Prošle godine im je ponudio sigurno pristanište: Rim, Rimsku crkvu, a kardinala Newmana, obraćenika, koji je iz istih razloga krenuo tim putem još u XIX. st., poklonio im je kao svijetao uzor. Neće svi poći tim putem- to zna i papa Benedikt XVI. Beatifikacijom kardinala Newmana želi dati i onim nezadovoljnim anglikancima, koji žele ostati u Anglikanskoj zajednici, primjer koji izaziva na dublje razumijevanje vjere.

Na putu prema svom obraćenju, Newman je najprije otkrio težnju za autentičnim, čistim kršćanstvom. Tu je težnju kod njega izazvao protestantski teolog Thomas Scott iz Aston Sandforta. U Scottu i njegovim spisima Newman je otkrio prevladavanje hladnog i racionalističkog protestantizma koji je tada bio u modi. Scott je bio antikonformistički teolog koji je govorio o nužnosti postizanja apsolutne distance prema zemaljskim stvarima. Govorio je o čistoći vjere. Vjere koja nije okaljana zemaljskom lažnošću.'To je bila prva etapa njegova obraćenja. Od toga je trenutka Newman tražio istinu. Ta potraga zahtijevala je od njega da se odrekne lažnih, svjetovnih, neautentičnih pozicija', pripovijeda o. Fidel. 'Nametnuo si je stogi program askeze i celibata. Tražio je puni susret s Bogom i stupio u anglikanski klerički stalež. U Oxfordu se susreo s najgorim neprijateljem kršćanstva, gnosticizmom, koji je tada prožeo brojne pravce protestantizma općenito, a osobito teološki liberalno anglikanstvo', tumači kombonijanac.

Vjerojatno su mu se upravo zbog te njegove unutarnje ljubavi za autentičnim, a ne pomodnim, kršćanstvom, divili mnogi pape. Odatle je proizašla također želja pape Benedikta XVI. da kardinala Newmana učini uzorom svim kršćanima. 'Jedan od najboljih poznavatelja Newmana, isusovac Vincent Blehl, izrazio je 29. svibnja 1982. godine uvjerenje u novinama L'Osservatore Romano, da je Newman velika ličnost cjelokupnog kršćanstva, a ne samo jednoga dijela.

Prema Blehlu: 'Svetost je za Newmana bila središnja točka. U mladosti je susreo Boga i taj je susret promijenio čitav njegov život.' Sâm Newman to ovako opisuje: 'Teško mi se prisjetiti kakav sam bio prije kolovoza 1816., godine kada sam susreo Boga. Sjećam se mladića koji je bio sasvim druga osoba od one koja je postao.' Taj susret je u njemu izazvao odluku da kroči putem svetosti. Često je citirao Thomasa Scotta: 'Radije svetost, nego spokoj.' 'Tko se susretne s Newmanom, odmah osjeti da se našao pred osobom koja se potpuno razlikuje od anglikanskih klerika i teologa njegova doba. Zato su mnogi anglikanci, prije svega među intelektualcima, na Oxfordu, ali i izvan njega, tražili u Newmanu referentnu točku', kaže o. Fidel.

Glas o Newmanovoj svetosti se širio među anglikancima već za njegova života, ali i među katolicima. Mnogi su se nadali njegovoj brzoj kanonizaciji, ali postupak je otvoren tek nekoliko desetljeća kasnije. Zašto je to tako, trebalo bi prema mišljenju o. Gonzáleza-Fernándeza pitati crkvu u Engleskoj. Newman je umro na glasu svetosti. Biskup Clifford, nadbiskup Westminstera, kardinal Manning i druge ličnosti govorile su na Newmanovom pokopu o njegovoj svetosti. Mnogi su ga uspoređivali s crkvenim ocima i crkvenim naučiteljima rane Crkve. Neki su ga nazvali čak 'novim Augustinom'. Tako je 1930.-ih poznati njemački poznavatelj Newmana, Erich Przywara pisao: 'Newmana se može promatrati kao drugoga Augustina jer je njegov pogled, u nekoj vrsti stalnog traganja, bio neprekidno usmjeren prema Bogu.'

Tu prosudbu o Newmanu kao novom Augustinu, jasno su naglasili Pio XII., Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Pa ipak je trebalo Crkvi tako dugo da započne s postupkom. Crkva u Engleskoj općenito nije bila sklona pokretanju postupka. Većinu kauza pokreću francuske i talijanske dijeceze. Crkva je u Engleskoj bila mala i sastavljena većinom od siromašnih irskih useljenika koji su živjeli usred anglikanskoga okruženja, koje ih je iz više razloga odbacilvalo i prema njima bilo neprijateljski nastrojeno. Htjelo se vjerojatno izbjeći povod za polemike i neprijateljstvo.

Newman je odbijao počasti i odlikovanja. Trudio se da njegova težnja prema svetosti po mogućnosti bude neupadljiva. Tek je za vrijeme II. vatikanskog koncila dobio pozornost među koncilskim ocima izvan Engleske, pa je poticaj za njegovu kanonizaciju krenuo iz Rima. Beatifikacijom kardinala Ivana Henrika Newmana Rim daruje katoličkom i anglikanskom svijetu jasan primjer autentičnoga kršćanstva i istinski temelj za autentični ekumenizam."

Izvor: katholisches.info, Palazzo Apostolico
Slika: Wikipedia

Misije

Vlč. A. Sumić, FSSP na svečanoj pontifikalnoj misi u izvanrednom obliku rimskog obreda koju je u Nigeriji služio biskup G. Ochiagha, povodom svoga zlatnog jubileja misništva. Bratstvo u Nigeriji vodi Personalnu župu Gospe od Neprestane Pomoći.
(Podsjećam na njegov posjet i sv. misu u Zagrebu.)

Slike: New Liturgical Movement

Cantabo Domino (Ps. 12, 6)

Danas je na vijestima i raznim portalima kao zanimljivost objavljeno da je Decca Records podružnica diskografske kuće Universal Music Group, sklopila ugovor s francuskim koludricama Opatije Gospe od Navještenja. Ono što nije izrečeno je da se radi o samostanu koji njeguje izvanredni oblik rimskog obreda, zato nije ni čudo da su ih uočili kao opatiju koja prednjači u gregorijanskom pjevanju, premda se sestre nisu niti prijavile na natječaj na koji se javilo preko sedamdeset samostana. Opatica, časna majka Placida Devillers stoga je izjavila: "Mi to nismo tražile, nego je to našlo nas". Molitva sv. Josipu je riješila zabrinutost zajednice da bi nemir izazvan uzbuđenjem oko snimanja mogao naškoditi klauzurnom životu. Njihov CD pod naslovom Voices- Chant from Avignon trebao bi se pojaviti već u studenom.

Ova zajednica benediktinki nastala je 1979. kada su se četiri djevojke okupile oko majke Elizabete tražeći od nje da započnu "eksperiment tradicije" kakav je za benediktince započeo dom Gérard Calvet u samostanu sv. Magdalene. Sestre su se nakon seljenja na koncu smjestile u Le Barrouxu. Sveta Stolica je kanonski priznala samostan 1989., a na čast opatije uzdignut je 1992. Papa za osobito svečane prigode imenuje svoga izaslanika, smatrao je da je takva prigoda blagoslov njihove nove crkve. Jorge Arturo kard. Medina Estévez u svojstvu posebnoga izaslanika pape Benedikta XVI. posvetio je novu opatijsku crkvu koludrica 12. svibnja 2005. (snimka posvete). U pismu kojim je kardinala imenovao svojim izaslanikom, Sveti Otac se spomenuo svoga pohoda tom samostanu 1995. Danas u samostanu živi oko četrdeset sestara (video o životu opatije).

Nadam se da će koludrice postići barem isti uspjeh kakav su s istom kućom postigli cisterciti iz Heiligenkreuza, čiji je album Chant- Music for Paradise iz 2008. prodan u više od milijun primjeraka.

Sastavljeno prema: EXSVLTET, Le Salon Beige, Les moniales
Slika: ABBAYE NOTRE-DAME DE L'ANNONCIATION

Contemplata aliis tradere

Kapitul Dominikanske provincije sv. Josipa iz SAD-a odlučio je da će svoje kandidate za svećeništvo pripremati ne samo za novi misni red, nego također za vlastiti, dominikanski, obred. U pismu Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 22. V. 2009. potvrđeno je da se motuproprij Summorum Pontificum ne odnosi samo na rimski obred, nego i na ambrozijanski te ostale latinske obrede, među koje spadaju i obredi različitih redova. Kako je i sve veći broj svećenika ove provincije želio služiti sv. misu starijim oblikom liturgije, odgovorni u provinciji su smatrali da je poželjno da to onda bude obred kojim su misili sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski ili sv. Vinko Ferrerski, da spomenemo poznatije. Nakon dodatnih raspitivanja kod mjerodavnih crkvenih vlasti, donesena je spomenuta odluka na provincijalnom kapitulu koju još treba potvrditi general reda.

Dominikanski obred nastao je kao varijanta rimskoga obreda s nekim vlastitostima reda u XIII. st. U vrijeme reforme pape Pija V., taj je obred, dakle, postojao već preko tristo godina. Ostao je uz manje intervencije nepromijenjen sve do 1965. Iako u konstituciji Sacrosanctum Concilium stoji da Koncil priznaje svim obredima isto dostojanstvo i pravo te izražava nakanu da ih očuva i u svakom smislu promiče, dominikanci su zatražili 1969. prelazak na novi rimski obred. Svi članovi reda koji su od tada željeli slaviti misu prema vlastitom obredu reda morali su dobiti dopuštenje generala ili barem svoga provincijala. Od tada su se, osim pojedinaca u Redu propovjednika, ovim obredom služili kao redovitim samo svećenici Bratstva sv. Vinka Ferrerskog i članovi neregularizirane dominikanske zajednice iz Avrilléa. Na blogu Provincije sv.Josipa nalaze se tumačenja i snimke koji prikazuju sv. misu po obredu Reda propovjednika. Hrvatski prijevod sv. mise na blagdan sv. Mihaela po dominikanskom obredu, usporedno s latinskim, bio je jedno vrijeme dostupan na portalu veritas.com.hr.

Provincija sv. Josipa poznata je po tomu što je spremno odgovorila na poticaje Sv. Oca, kao i po tomu što ove godine ima najveći broj novaka- čak dvadeset i jednog, što je najveći broj u zadnjih četrdeset godina. Radi se pretežito o dvadesetdvogodišnjacima koji su završili najrazličitije studije, od filozofije sve do matematike i astronomije. Svaki od njih je za blog provincije napisao nekoliko riječi o vlastitom putu u redovništvo. Papa Benedikt XVI. je iz ove provincije izabrao tajnika Kongregacije za bogoštovlje, kojeg sam dvaput spomenuo u prijašnjim prilozima (1, 2), riječ je o nadbiskupu A. Di Noi, koji je na provincijalnom kapitulu održao opsežno predavanje o ovim zvanjima pod crkvenim, povijesnim i kulturalnim vidikom. Podsjetio je na središnje elemente dominikanske karizme koje je Papa istaknuo u svojoj katehezi srijedom. To su ponajprije zajednički život u siromaštvu povezan sa studijem i svijest o tomu da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju, na što podsjeća dominikansko geslo contemplata aliis tradere. Razloge što je Provincija sv. Josipa uz manje gubitke uspjela "pregaziti opasne vode" poslijekoncilskih godina koje su odnijele čak i one redovničke zajednice koje su bile "brojnije i u daleko boljem stanju", vidi u tomu što su " fratri zaduženi za formaciju, kao i provincijalno vodstvo, za vrijeme i neposredno nakon II. vatikanskog koncila, shvatili Koncil u nužnom kontinuitetu s pretkoncilskom Crkvom. Mi smo, dakle, izbjegli destruktivno iskustvo diskontinuiteta i prekida u poslijekoncilskoj Crkvi koje je identificirao i nad kojim se potužio Sveti Otac. [...] Govoreći o Provinciji sv. Josipa, usprkos poteškoćama 1970.-ih, 'hermeneutika kontinuiteta i reforme' uvelike je prevladavala u provinciji 1980.-ih i nadalje." Nije zaboravio spomenuti niti zagovor njihovih zaštitnika; Gospe i sv. Josipa. Uvjeren je da je spomenuta brojna zvanja Bog potaknuo stoga što je "danas dominikanska karizma hitno potrebna Crkvi."

Dakle, u vrijeme kad se iz ostarjelih provincija poput nizozemske ili belgijske, u zadnje vrijeme čuju zahtjevi za laičkim misama, i gdje redovnik može dobiti doktorat za ovakav rad, o kojem čak izvješćuju i na vlastitim internetskim stranicama; Provincija sv. Josipa pokazuje jedan drugi smjer- vjernosti svome povijesnom identitetu. Zato nadbiskup Di Noia podsjeća: "ukoliko tražite redovničku zajednicu s liturgijskim životom i naglaskom na intelektualnosti u pastoralnom radu, a osobito ako ste zainteresirani za Dominikanski red, Provincija sv. Josipa je pravo odredište."

Slika: Dominican Liturgy

Nužnost zaokreta

Povodom treće godišnjice motuproprija Summorum Pontificum, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, A. kard. Cañizares Llovera, dao je intervju u kojem iznosi svoja zapažanja o promjenama koje su se dogodile u protekle tri godine, kao i o onomu što bi tek trebalo učiniti.

"-Uzoritosti, Sveti Otac je u pismu biskupima svijeta glede glasina koje su prethodile motupropriju "Summorum Pontificum", napisao da su reakcije bile od radosnog prihvaćanja do tvrdoga protivljenja. Je li se klima promijenila?

Klima je u biti ostala ista, ali vjerujem da se stvari mijenjaju. Sada se puno bolje razumije cilj motuproprija. Poraslo je razumijevanje za liturgiju u tradiciji Crkve. Isto vrijedi za hermeneutiku kontinuiteta. Sve to ne koristi samo prihvaćanju i provođenju motuproprija, nego također obogaćuje liturgijsku obnovu i unaprjeđuje ju- u smislu da se ponovo oživljuje duh liturgije.

-U Francuskoj dva dijecezanska sjemeništa poučavaju svoje sjemeništarce objema formama rimskog obreda. Što mislite o tom modelu?

Postoji samo jedna liturgija. Prema tomu oba oblika celebracije rimskog obreda pripadaju formaciji- jer se radi o jednoj te istoj liturgiji. Važno je napomenuti da Crkva, zbog hermeneutike kontinuiteta, nije zamrznula misal Ivana XXIII., ali nije niti prekinula s njim. Tradicija Crkve je integrirana u razvoju II. vatikanskog koncila, zato se liturgijsko obrazovanje mora ravnati prema konstituciji 'Sacrosanctum Concilium'. Glede bogatstva rimskog obreda u njegovoj ukupnosti- u što spada i misal Ivana XXIII. i poslijekoncilska liturgijska reforma; to dvoje se ne smije suprotstavljati, nego je oboje izraz istoga liturgijskoga bogatstva.

-Dijelite li mišljenje biskup Toulona, koji svoje sjemeništarce formira u oba oblika obreda i drži da je to idealno?

Biskup Toulona je izvanredan čovjek, svu tradiciju Crkve želi gledati u svjetlu hermeneutike kontinuiteta. Budući da 'Sacrosanctum Concilium' i dalje vrijedi, biskup provodi u ovom obliku jedinstvenu formaciju, prema kojoj se poučavaju oba oblika rimskog obreda. U Toulonu su vidljivi dobri plodovi.

-Koji se elementi izvanrednog oblika mogu integrirati u redoviti oblik obreda?

Osjećaj za otajstveno i sveto, a prije svega osjećaj za to što znači Božje gospodstvo. Radi se o veličini i misteriju Boga. Čovjek je uvijek nedostojan imati udjela na tom božanskom daru liturgije. Moramo ponovo priznati Božje pravo, 'ius divinum'- što prije to bolje. Danas se često liturgija čini kao nešto na što čovjek polaže pravo i u čemu čovjek djeluje. To odražava sekularizaciju našega društva kod koje ostale stvari padaju u drugi plan. To je razlog što reforma II. vatikanskog koncila nije mogla, kako se nadalo, dati svoje bogatstvo i veličinu.

-Što preporučujete svećenicima? Gdje oni trebaju započeti?

Svećenici se ponovo trebaju pripremati na svetu misu onako kako je predviđeno u izvanrednom obliku. To također vrijedi za pokornički obred i svijest o tomu da zapravo nismo dostojni celebracije, ali se uzdamo u Božje milosrđe i opraštanje, i tako se u celebraciji približavamo nazočnosti Božjoj. Blago koje ne smijemo zaboraviti je dimenzija žrtve kako je opisana u molitvenim tekstovima [izvanrednog oblika]. Sve to dovodi do dubokoga stava koji trebamo interiorizirati.

-U svom pismu biskupima, Sveti Otac je naglasio, da je cilj motuproprija unutarnje pomirenje u Crkvi. Kako gledate na debatu o nedopuštenim ređenjima Piova bratstva?

Ređenja predstavljaju drastičan trenutak u vrijeme teških odluka. Bilo bi poželjno pričekati s ređenjima, jer bi to mogla biti otežavajuća okolnost, ukoliko dođe do prave prilike za otvaranje i mogućnosti sporazuma.

-Glede svjetskoga dana mladeži 2011. u Madridu; što preporučujete mladima koje zanima stara misa?

Mladež mora biti poučena u duhu liturgije. Bila bi pogrješka na polemičan način im odrediti jedan ili drugi oblik. Mora ih se uvesti u klanjanje i u duh otajstva. Treba im posredovati pohvale i zahvaljivanje- i sve ono što je činilo liturgijsko slavlje Crkve kroz stoljeća. Danas mladeži nedostaje liturgijske edukacije- neovisno o obliku koji su usvojili. To je, također Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, izazov za blisku budućnost. Danas trebamo novi liturgijski pokret, kao što je to bilo u XIX. i XX. st. Pri tomu nije riječ o ovom ili onom obliku, nego o liturgiji kao takvoj.

-Kako može nastati takav pokret?

Treba nam novi uvod u kršćanstvo, također za djecu i mladež. Uvod u liturgiju se ne sastoji samo u tomu da se nešto zna o celebraciji, iako je to, naravno, neizostavno u teološkom i doktrinalnom smislu. Mladež i djeca trebaju sudjelovati na liturgijama slavljenim vrlo dostojanstveno, koje su potpuno prožete otajstvom Boga, gdje je pojedinac svjesno uključen. Aktivna participacija ne znači da se nešto treba činiti, nego da treba ući u klanjanje i tišinu, u slušanje i prošnju i sve ono što doista čini liturgiju. Dok se to ne dogodi, nema liturgijske obnove. Moramo se zaokrenuti za stotinu i osamdeset stupnjeva. Pastoral mladeži mora biti mjesto gdje se u Crkvi događa susret sa živim Kristom. Gdje se Isus Krist pojavljuje kao netko od jučer, nije moguća niti liturgijska edukacija, niti aktivna participacija. Dokle god se ne probudi svijest o tomu da je Krist živ, neće biti ništa od toliko potrebne obnove."

Izvor i slika: New Liturgical Movement