Anglicanorum coetibus

Papa kršćanskoga jedinstva odgovorio je apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus na brojne molbe različitih anglikanskih skupina koje su tražile jedinstvo s Crkvom. Inicijativu, dakle, nije pokrenula Sveta Stolica, nego preko pedeset anglikanskih biskupa od kojih je polovica još u Anglikanskoj zajednici. Najveća skupina je Tradicionalna anglikanska zajednica koja je tu želju izrazila još 2007., a broji 400 000 vjernika.

"U zadnje je vrijeme Duh Sveti potaknuo anglikanske skupine da više puta i ustrajno, mole primitak u puno katoličko zajedništvo, pojedinačno i skupno. Apostolska Stolica je povoljno odgovorila na njihove molbe. Doista, Nasljednik Petrov, kojemu je Isus Krist dao nalog da jamči jedinstvo među biskupima i da predstoji i čuva univerzalno zajedništvo svih crkava (1), nije mogao propustiti pripraviti mjere koje omogućuju ostvarenje takve svete želje.

Crkvu, narod okupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga (2), ustanovio je naš Gospodin Isus Krist kao 'sakrament- znak i sredstvo za zajedništvo s Bogom i jedinstvo među narodima.' (3) Svaka podjela među krštenima u Isusu Kristu je ranjavanje onoga što Crkva jest i za što postoji; 'takva podjela otvoreno proturječi volji Kristovoj, skandal je za svijet i šteti najsvetijoj stvari; navješćivanju evanđelja svakom stvorenju.' (4) Upravo je iz toga razloga, prije negoli će proliti svoju Krv za spasenje svijeta, Gospodin Isus molio Oca za jedinstvo svojih učenika. (5)

Načelo jedinstva koje konstituira Crkvu kao zajednicu je Duh Sveti. (6) On je načelo jedinstva vjernika u nauku apostolskom, u lomljenju kruha i u molitvi. (7) Crkva, analogno otajstvu Utjelovljene Riječi, nije samo nevidljiva duhovna zajednica, nego također vidljiva; (8) zapravo, 'društvo strukturirano s hijerarhijskim organima i Mistično Tijelo Kristovo, vidljivo društvo i duhovnu zajednicu, zemaljsku Crkvu i Crkvu nagrađenu nebeskim nagradama ne treba promatrati kao dvije stvarnosti. Naprotiv, one čine jednu složenu stvarnost oblikovanu od dva elementa, ljudskoga i božanskoga.' (9) Zajednica krštenih u nauku apostola i u lomljenju euharistijskoga kruha pokazuje se vidljivom u obvezi ispovijedanja cjelovite vjere, slavlju svih sakramenata koje je ustanovio Krist i vodstvu kolegija biskupa ujedinjenog sa svojom glavom, Rimskim Prvosvećenikom. (10)

Ta jedina Crkva Kristova, koju u Vjerovanju ispovijedamo kao jednu, svetu katoličku i apostolsku, 'postoji (subsistit) u Katoličkoj crkvi kojom upravlja nasljednik Petrov i biskupi koji su s njim u zajedništvu. Ipak, mnogi se elementi svetosti i istine mogu pronaći izvan njenih vidljivih granica. Ti darovi kao vlastiti Crkvi Kristovoj upućuju na katoličko jedinstvo.' (11)

U svjetlu tih eklezioloških načela, ova apostolska konstitucija predviđa opće norme za uspostavu i rad personalnih ordinarijata za one anglikanske vjernike, koji žele ući u Katoličku crkvu na skupni način. Ovu konstituciju dopunjuju i dodatne odredbe Apostolske Stolice.

I. § 1. Personalne ordinarijate za anglikance koji stupaju u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom, uspostavljat će Kongregacija za nauk vjere unutar teritorijalnih granica određene biskupske konferencije i u konzultaciji s njom.

§ 2. U okviru jedne biskupske konferencije, prema potrebi, mogu se podići jedan ili više ordinarijata.

§ 3. Svaki ordinarijat ima 'ipso iure' javnu pravnu osobnost; pravno je usporediv s dijecezom. (12)

§ 4. Ordinarijat čine laici, klerici i članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života koji su pripadali Anglikanskoj zajednici, a sada u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, ili oni koji primaju sakramente inicijacije unutar jurisdikcije ordinarijata.

§ 5. Katekizam Katoličke crkve je autentičan izraz katoličke vjere koju ispovijedaju članovi ordinarijata.

II. Personalni ordinarijat je podložan odredbama općeg prava i ove apostolske konstitucije i podložan je Kongregaciji za nauk vjere i drugim dikasterijima Rimske kurije u skladu s njihovim ovlastima. Vrijede i spomenute dodatne odredbe kao i druge posebne odredbe dane za pojedini ordinarijat.

III. Ne isključujući liturgijsku celebraciju prema rimskom obredu, ordinarijat ima ovlast slaiti svetu euharistiju i ostale sakramente, liturgiju časova i druga liturgijska slavlja prema liturgijskim knjigama vlastitima anglikanskoj tradiciji, odobrenima od Svete Stolice, kako bi se očuvale liturgijske, duhovne i pastoralne tradicije Anglikanske zajednice u Katoličkoj crkvi, kao vrijedan dar za njegovanje vjere njenih članova i dijeljenje toga blaga.

IV. Personalni ordinarijat se povjerava pastoralnoj skrbi ordinarija kojega postavlja Rimski Prvosvećenik.

V. Ovlasti (potestas) ordinarija su:

a. redovita (ordinaria): povjerenom mu službom od Rimskog Prvosvećenika samim pravom, na unutarnjem i vanjskom području;

b. namjesnička (vicaria): izvršavana u ime Rimskog Prvosvećenika;

c. osobna: izvršavana nad onima koji pripadaju ordinarijatu;

Te ovlasti se izvršavaju zajedno s mjesnim dijecezanskim biskupom u slučajevima koje predviđaju dodatne odredbe.

VI. § 1. One koji su djelovali kao anglikanski đakoni, svećenici ili biskupi i koji ispunjavaju zahtjeve kanonskoga prava (13), i nemaju neregularnosti ili drugih zaprjeka (14), ordinarijat može prihvatiti kao kandidate za svete redove u Katoličkoj crkvi. U slučajevima oženjenih službenika, treba obdržavati odredbe enciklike pape Pavla VI., Sacerdotalis coelibatus, br. 4215 i izjavu In June (16). Neoženjeni službenici moraju se podvrgnuti odredbi kleričkoga celibata CIC can. 277, § 1.

§ 2. Ordinarij će, s punim obzirom prema disciplini kleričkoga celibata u Latinskoj crkvi, u pravilu (pro regula), svećeničkom redu pripuštati samo muškarce celibatarce. Od Rimskoga Prvosvećenika može zamoliti dopuštenje za pristup ređenju oženjenoga muškarca, kao izuzetak od kanona 277, § 1, od slučaja do slučaja, prema objektivnim kriterijima odobrenim od Svete Stolice.

§ 3. Pri inkardinaciji klerika opsluživat će se odredbe kanonskoga prava.

§ 4. Svećenici inkardinirani u ordinarijat, koji čine prezbiterat ordinarijata, trebaju također njegovati veze jedinstva s prezbiteratom dijeceze u kojoj djeluju. Trebaju promicati zajedničke pastoralne i karitativne inicijative koje mogu biti predmet suradnje između ordinarijata i mjesnog dijecezanskog biskupa.

§ 5. Kandidati ordinarijata za svete redove trebaju se pripravljati zajedno s ostalim sjemeništarcima, osobito u područjima doktrinalne i pastoralne formacije. Da bi zadovoljio potrebu sjemeništaraca ordinarijata da se formiraju u anglikanskoj baštini, ordinarij može osnovati sjemenišne programe ili kuće formacije povezane s postojećim katoličkim bogoslovnim fakultetima.

VII. Ordinarij s dopuštenjem Svete Stolice, može podizati nove ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, s pravom da njihovim članovima dijeli svete redove, prema normama kanonskog zakona. Međusobnim dogovorom, ustanove posvećenoga života koje potječu iz anglikanske zajednice i sada su u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, mogu se staviti pod jurisdikciju ordinarijata.

VIII. § 1. Ordinarij, prema kanonskom pravu, može osnivati personalne župe za vjernike koji pripadaju ordinarijatu s odobrenjem Svete Stolice, nakon što sasluša mišljenje dijecezanskoga biskupa.

§ 2. Župnici koji pripadaju ordinarijatu imaju sva prava i obveze predviđene Zakonikom kanonskoga prava, kao i iz dodatnih odredaba. Ta se prava i obveze trebaju izvršavati u međusobnoj suradnji s župnicima mjesne dijeceze gdje je personalna župa ordinarijata ustanovljena.

IX. Vjernici laici kao i članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života, izvorno dionici Anglikanske zajednice koji žele ući u personalni ordinarijat, moraju pismeno očitovati svoju volju.

X. § 1. Ordinariju u upravljanju pomaže upravno vijeće čije statute odobrava ordinarij, a potvrđuje Sveta Stolica (17)

§ 2. Upravno vijeće, kojim predsjeda ordinarij, sastavljeno je od barem šestorice svećenika. Izvršava zadaće navedene u Kodeksu kanonskoga prava za svećenička vijeća i kolegije savjetnika, kao i one navedene u dodatnim normama.

§ 3. Ordinarij treba osnovati financijsko vijeće prema normama iz Kodeksa kanonskoga prava koje će izvršavati tamo spomenute dužnosti. (18)

§ 4. Da bi se osiguralo savjetovanje s vjernicima, ordinarijat treba osnovati pastoralno vijeće. (19)

XI. Ordinarij je obvezan svakih pet godina doći u Rim na pohod 'ad limina apostolorum' i preko Kongregacije za nauk vjere i uz savjestovanje s Kongregacijom za biskupe i Kongregacijom za evangelizaciju naroda, predočiti Rimskom Prvosvećeniku izvješće o stanju ordinarijata.

XII. Za pravne slučajeve je mjerodavan sud one dijeceze u kojoj stanuje jedna od stranaka, ukoliko ordinarijat ne ustanovi vlastiti sud; u tom slučaju prizivni sud određuje ordinarijat, a potvrđuje Sveta Stolica.

XIII. Dekret kojim se uspostavlja ordinarijat navest će sjedište ordinarijata i ako je prikladno, glavnu crkvu.

Hoćemo da ove Naše odluke i odredbe budu vrijedeće i djelotvorne sada i ubuduće, bez obzira na apostolske konstitucije i odluke izdane od Naših prethodnika, ili bilo kojih drugih propisa, čak i onih koji zaslužuju poseban spomen ili opoziv.

Dano u Rimu kod sv. Petra, 4. studenoga 2009., na spomedan sv. Karla Boromejskoga.

BENEDICTUS PP XVI

(1) usp. II. vatikanski koncil, dogmatska konstitucija Lumen gentium, 23; Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, 12; 13.
(2) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 4; dekret Unitatis redintegratio, 2.
(3) dogmatska konstitucija Lumen gentium, 1.
(4)Dekret Unitatis redintegratio, 1.
(5) usp. Iv 17:20-21; dekret Unitatis redintegratio, 2.
(6) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 13.
(7) usp. isto; Dj 2:42.
(8) usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8; pismo Communionis notio, 4.
(9) Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
(10) usp.ZKP, kan. 205; dogmatska konstitucija Lumen gentium, 13; 14; 21; 22; dekret Unitatis redintegratio, 2; 3; 4; 15; 20; dekret Christus Dominus, 4; dekret Ad gentes, 22.
(11) Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 8.
(12) usp. Ivan Pavao II, ap. konst. Spirituali militium curae, 21. travnja 1986., I § 1.
(13) usp. ZKP, kan. 1026-1032.
(14) usp. ZKP, kann. 1040-1049.
(15) usp. AAS 59 (1967) 674.
(16) usp. Kongregacija za nauk vjere, izjava od 1. travnja 1981., u Enchiridion Vaticanum 7, 1213.
(17) usp. ZKP, kan. 495-502.
(18) usp. ZKP, kan. 492-494.
(19) usp. ZKP, kan. 511."

Izvor: RORATE CÆLI

Franjevci Bezgrješne

Ove godine je proslavljeno osam stoljeća Franjevačkog reda, kako je početkom ovoga mjeseca bio i blagdan sv. Franje, posvećujem nekoliko redaka jednoj novoj, sve brojnijoj redovničkoj zajednici koja opslužuje njegovo pravilo.Počeci franjevaca Bezgrješne sežu u 1970. godinu kada su konventualci Stefano M. Manelli, duhovni sin sv. Pija iz Pietrelcine, i Gabriele M. Pellettieri započeli s obnovom franjevačkog života. Dok su u to poslijekoncilsko vrijeme mnogi redovi počeli napuštati "zastarjele" stvari poput pokore, habita, zajedničkog života, oni su sastavili program pod nazivom Traccia Mariana.

Ovaj kratki dokument sadrži navode iz evanđelja, spisa sv. Franje, sv. Maksimilijana Kolbea, a sastoji se od uvoda i pet dijelova: I. Marijansko-franjevački život, II. Molitveni život, III. Život u siromaštvu, IV. Pokornički život i V. Zajednički život i apostolat. Radi se o programu za nasljedovanje marijansko-franjevačkog života molitve, siromaštva, pokore i apostolata u duhu posvemašnje posvete Bezgrješnoj, ugledajući se na samoga serafskog patrijarha, prve franjevce i primjer sv. Maksimilijana.

Budući da je zbog ovakvog stila života došlo do trzavica u Napuljskoj provinciji franjevaca konventualaca, stavljeni su pred izbor, ili se prilagoditi ostalima ili tražiti vlastiti put. Odlučili su se za ovu drugu varijantu, dopuštenjem Svete Stolice od 8. lipnja 1990., nadbiskup Beneventa je 22. lipnja iste godine ustanovio novu redovničku zajednicu dijecezanskog prava; franjevce Bezgrješne. Kao institut papinskoga prava priznati su 1. siječnja 1998.

Veliku pozornost posvećuju siromaštvu kao glavnoj franjevačkoj karakteristici tako da ne prihvaćaju projekte i poslove koji donose sigurne prihode, nego žele dijeliti ekonomsku nesigurnost siromaha. Sve stvari kojima se koriste za svakodnevne potrebe moraju biti što jednostavnije, slamnati madraci, obični drveni namještaj, zabranjeni su stolnjaci, ne smiju imati poslugu i sl. Odriču se duhana, alkoholnih pića, odmora, ljeti i zimi hodaju bosonogi u sandalama kako bi što cjelovitije odgovorili na Gospin vapaj sv. Bernardici: "Pokora, pokora, pokora." Habit im je sivo-plave boje, nose ga danju i noću kao znak da su umrli svijetu i da se moraju suobličiti Kristu, na prsima je čudotvorna medaljica, a pojas o kojem visi krunica ima četiri čvora jer pored siromaštva, posluha i čistoće polažu i četvrti zavjet, potpune posvete Bezgrješnoj. Kao što je sv. Maksimilijan svojim časopisima evangelizirao svijet, tako i franjevci Bezgrješne, ali ne više samo tiskovinama, nego i novim medijima- radio, televizija, internet.

Ženska grana koja dijeli istu karizmu počela je nastajati 1982. Sestre je kanonski priznao opat Montecassina kao ustanovu dijecezanskog prava 2. kolovoza 1993., a papinsko priznanje su dobile 9. studenog 1998. Postoje još franjevke služavke Bezgrješne, a imaju i kontemplativke; klarise Bezgrješne. Članovi instituta mogu biti i laici koji čine treći red.

Već ovih nekoliko rečenica pokazuje o kakvoj se divnoj zajednici radi, taj su dojam još povećali na generalnom kapitulu, na Duhove 2008., kad su odlučili da sva braća moraju naučiti klasični, odnosno izvanredni oblik rimskog obreda, također se drže staroga brevijara. Ta odluka lijepo odražava duh kojim sv. Franjo "obećava poslušnost i poštovanje gospodinu papi Honoriju i njegovim zakonitim nasljednicima i Rimskoj crkvi." Braća su već imala ređenja prema klasičnom obredu 25. ožujka 2009., a pozornost je prošle godine privukla i posveta djevica. U ovih 19 godina red je narastao na preko 300 braće i isto toliko sestara, tako da su nazočni na svim kontinentima.

Slike: NLM, ORBIS CATHOLICVS

Intervju s msgr. Pozzom

Msgr. Guido Pozzo je novi tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, izvornik ovoga intervjua se nalazi ovdje.

"- Monsinjore, naširoko rasprostranjeno restriktivno tumačenje motuproprija glasi da se Papina odredba prvenstveno, ako ne i isključivo, odnosi na one skupine i ustanove koje su već bile vezane uz tradicionalni oblik, a da joj nije nakana ni na koji način promicati izvanredni oblik. Na to je već odgovorio kardinal Castrillón Hoyos u Londonu, u lipnju 2008., kada je rekao da bi Papa htio 'Gregorijanski obred' u svim župama. Koje je Vaše mišljenje?

Motuproprij je upućen svim katoličkim vjernicima koji žele izvanredni oblik rimske liturgije, a ne samo onima koji su prije njegove promulgacije bili vezani uz drevni oblik rimskog obreda. Svakako da je bila namjera izaći u susret potonjima i izliječiti stare rane, ali svrha je dokumenta također omogućiti širenje izvanrednog oblika, za dobro onih koji ga još nisu upoznali (jer su bili premladi da bi ga iskusili), ili onih koji su s radošću ponovo otkrili misu svoje mladosti. Sve veće širenje ovoga liturgijskoga blaga, nasljeđa Crkve, može donijeti mnogo koristi, u vidu duhovnosti i zvanjâ, i po međusobnom obogaćivanju između dvaju oblika rimskog obreda.

- Papino pismo kojim je popratio motuproprij spominje trogodišnji rok, nakon kojega će se prikupiti izvješća biskupa kako bi se procijenilo stanje. To može, kako neki tvrde, značiti, da liberalizaciju starog misala motuproprijem treba shvatiti kao da je 'ad experimentum', ili barem da bi na kraju toga razdoblja za procjenu moglo doći do ograničenja izvanrednog oblika, kao na primjer povratak na režim sličan onome indultâ iz 1984. ili 1988?

Trogodišnje razdoblje se jednostavno odnosi na rezultate prvih triju godina primjene. Ustanove li se ozbiljne poteškoće, pronaći će se prikladna rješenja, uvijek imajući na umu glavnu nakanu motuproprija.

- S mnogih je strana javljano o opstrukcijama protiv implementacije motuproprija. I mi smo to doživjeli... Što bi trebala takva skupina laika, koja se nađe u takvoj situaciji i ima poteškoća, učiniti da dobije tjednu misu u izvanrednom obliku? I, na koji način može intervenirati Povjerenstvo 'Ecclesia Dei'?

Odgovor se već nalazi u motupropriju: pitati župnika i eventualno potražiti raspoloživoga svećenika. Ako se to pokaže kao neostvarivo, nužno je obratiti se biskupu koji je pozvan potražiti odgovarajuće rješenje. Ukoliko se ni na taj način ne postigne zadovoljavajuće rješenje, treba pisati Povjerenstvu 'Ecclesia Dei', koje se savjetuje s biskupima, koji su naravno naši sugovornici: od njih se traži procjena situacije kako bi se vidjelo kakve su stvarne teškoće i kako pronaći rješenje.

- ...da promijenimo temu, jeste li vidjeli rezultate istraživanja 'Doxe' po narudžbi 'Paix liturgique' i nas?

Da, prije nekoliko dana. Te su brojke zaista vrijedne pažnje i ohrabruju, osobito što apsolutna većina praktičnih katolika koji , barem prema anketi, smatra da je supostojanje dvaju oblika mise u župama potpuno normalno. Prema mojim spoznajama, kopija istraživanja je dobio i Sveti Otac.

- Još jednom puno hvala, monsinjore, i puno uspjeha!"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Orbis Catholicus Secundus

Compendium Eucharisticum

Jučer je kardinal Cañizares uručio Svetom Ocu Compendium Eucharisticum. Na Biskupskoj sinodi iz 2005. predloženo je da se sastavi kompendij nauka i tekstova o Euharistiji. Papa je tu izradu najavio u apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis, kako bi kršćanski narod potpunije vjerovao, slavio i živio Euharistiju. Za sada je tiskan na latinskom i bit će poslan svim biskupima, među prvima će ga dobiti sudionici Sinode za Afriku. Uskoro slijede prijevodi na razne jezike, nadam se da nećemo morati dugo čekati na hrvatski prijevod. Kompendij jasno odražava Papinu "hermeneutiku kontinuiteta" jer se u njemu osim novog reda mise, nalazi ravnopravno i klasični oblik rimske mise. Sadrži sve za "ispravno razumijevanje, slavljenje i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu". Fr. Z donosi prvi pogled u Euharistijski kompendij.

"1. Tri su dijela- doktrinalni, liturgijski i devocionalni.

2. Ima brojne dodatke: IV. knjigu iz Nasljeduj Krista, dio Zakonika kanonskog prava iz 1983.i dio Zakonika za istočne crkve iz 1990. o Euharistiji

3. Predgovor prefekta Kongregacije za bogoštovlje, kardinala Cañizaresa. Jasno govori o oba oblika rimskog obreda koji su od jednake važnosti.

4. Doktrinalni dio sadrži odlomke dekreta o euharistiji Tridentskoga koncila , II. vatikanskog, Kompendija katekizma, komentar četiriju euharistijskih molitava.

5. U liturgijskom se dijelu nalazi novi red mise, red mise iz Rimskog misala iz 1962., oficij Tijelova iz časoslova, kompletan oficij za Tijelovo iz Rimskog brevijara iz 1961., dvije zavjetne mise Presv. Euhar., red blagoslova Presvetim sakramentom, sedam litanija i brojni euharistijski himni.

6. Dio s pobožnostima sadrži molitve prije mise, poslije mise, molitve kod oblačenja svećenika i biskupa i mnoge druge."

Izvor: WDTPRS

Snaga molitve

21. veljače ove godine, tada svećenik, podtajnik Kongregacije za nauk vjere, a danas nadbiskup Augustine Di Noia OP, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, uputio je hitan poziv na molitvu mnogim dominikancima od 22. veljače (Katedra sv. Petra) do 25. ožujka (Navještenje), na nakanu koju tada nije otkrio. Danas je uputio novi e-mail svojoj subraći u kojem otkriva da je molitva Litanija dominikanskih svetaca bila na nakanu koja se tiče personalnih ordinarijata, o čemu se jučer govorilo na novinskim konferencijama u Rimu i u Londonu. Pismo možete pročitati na blogu Dominikanske provincije sv. Josipa.

Personalni ordinarijati

Kongregacija za nauk vjere objavila je danas da će uskoro biti objavljena apostolska konstitucija Svetog Oca kojom odgovara na zadnjih godina učestale zahtjeve pojedinih anglikanskih skupina za punim jedinstvom s Petrovim nasljednikom.

"NOTA KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE O PERSONALNIM ORDINARIJATIMA ZA ANGLIKANCE KOJI PRISTUPAJU KATOLIČKOJ CRKVI

Pripremom apostolske konstitucije, Katolička crkva odgovara brojnim zahtjevima koje su Svetoj Stolici podnosile različite skupine anglikanskih svećenika i vjernika iz različitih dijelova svijeta, koji žele ući u puno i vidljivo zajedništvo.

Sveti Otac je apostolskom konstitucijom uveo kanonsku strukturu koja omogućuje takav zajednički ulazak uspostavljajući personalne ordinarijate, koji će omogućiti bivšim anglikancima da uđu u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, istodobno čuvajući elemente specifične anglikanske duhovne i liturgijske baštine. Prema odredbama apostolske konstitucije, pastoralni nadzor i vodstvo za skupine bivših anglikanaca bit će osigurano pomoću personalnog ordinarijata čiji će se ordinarij uobičajeno postavljati iz redova bivšeg anglikanskog klera.

Apostolska konstitucija koja će uskoro biti objavljena nudi razuman i čak što više nužan odgovor na globalni fenomen, pružajući jedinstven kanonski model za sveopću Crkvu koji je prilagodljiv različitim lokalnim situacijama i, u svojoj univerzalnoj primjeni, prikladan za bivše anglikance. Taj model omogućuje svećeničko ređenje oženjenom bivšem anglikanskom kleru. Povijesni i ekumenski razlozi ne dopuštaju oženjenim muškarcima da budu posvećeni za biskupe ni u Katoličkoj ni u pravoslavnim crkvama. Stoga konstitucija predviđa da ordinarij može biti ili svećenik ili neoženjeni biskup. Sjemeništarci ordinarijata će se pripremati zajedno s ostalim katoličkim sjemeništarcima, ali ordinarijat može osnovati kuću za formaciju s ciljem da odgovori na posebne potrebe formacije u anglikanskoj baštini. Tako apostolska konstitucija pravi ravnotežu između skrbi da očuva vrijedno anglikansko liturgijsko i duhovno nasljeđe, i s druge strane da te skupine i njihov kler budu integrirani u Katoličku crkvu.

Kardinal William Levada, prefekt Kongregacije za nauk vjere koja je pripremila ovu odredbu rekao je: "Pokušali smo izaći ususret zahtjevima za punim jedinstvom, koji su nam došli od anglikanaca iz različitih dijelova svijeta, na jedinstven i pravedan način. Ovim prijedlogom Crkva želi odgovoriti na legitimne težnje anglikanskih skupina za punim i vidljivim jedinstvom s rimskim biskupom, nasljednikom svetoga Petra."

Ovi će personalni ordinarijati biti formirani prema potrebi, u konzultaciji s mjesnim biskupskim konferencijama, a njihova će struktura na neki način sličiti vojnim ordinarijatima koji postoje u mnogim zemljama kako bi osigurali pastoralnu skrb za članove oružanih snaga i njihove obitelji širom svijeta. "Anglikanci koji su stupili u kontakt sa Svetom Stolicom, jasno su izrazili svoju želju za punim, vidljivim jedinstvom u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. U isto vrijeme su nam istaknuli važnost duhovnih i bogoslužnih anglikanskih tradicija za njihov put u vjeri", rekao je kardinal Levada.

Odredba o novoj strukturi je u skladu s predanošću ekumenskom dijalogu koji je i dalje prioritet Katoličke crkve, posebno kroz napore Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana. "Inicijativa je došla od različitih anglikanskih skupina", dodao je kardinal Levada: "Izjavili su da dijele zajedničku katoličku vjeru kako je izražena u Katekizmu Katoličke crkve i da prihvaćaju petrinsku službu kao nešto što je Krist htio za svoju Crkvu. Za njih je došlo vrijeme da izraze to implicitno jedinstvo u vidljivom obliku punog zajedništva."

Prema Levadi: "Sveti Otac Benedikt XVI. se nada da će anglikanski kler i vjernici koji žele jedinstvo s Katoličkom crkvom pronaći u ovoj kanonskoj strukturi mogućnost da očuvaju anglikanske vrijednosti koje su im dragocjene i konzistentne s katoličkom vjerom. Dok te tradicije na osobit način izražavaju zajedničku vjeru, one su dar koji treba dijeliti sa sveopćom Crkvom. Jedinstvo crkve ne traži uniformnost koja ignorira kulturalnu različitost, kako pokazuje povijest kršćanstva. Povrh toga, sve su različite tradicije, nazočne danas u Crkvi, ukorijenjene u načelu svetoga Pavla iz poslanice Efežanima: 'Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje' (4,5). Naše se zajedništvo, dakle, jača legitimnom različitošću, zato smo sretni da ovi ljudi sa sobom donose svoj osobiti prilog našem zajedničkom životu vjere."

Pozadina

Od XVI. stoljeća, kada je kralj Henrik VIII. proglasio neovisnost engleske crkve o papinu auktoritetu, Anglikanska je crkva kreirala vlastite ispovijesti vjere, liturgijske knjige i pastoralne prakse, često inkorporirajući reformacijske ideje s europskoga kontinenta. Širenjem Britanskoga Carstva, zajedno s anglikanskim misijama, porasla je Anglikanska zajednica na svjetskom planu.

Tijekom više od 450 godina povijesti, pitanje ponovnoga ujedinjenja anglikanaca i katolika nije nikada bilo daleko. Sredinom XIX. stoljeća, oksfordski je pokret u Engleskoj pokazao ponovni interes za katoličke aspekte anglikanstva. Početkom XX. stoljeća belgijski kardinal Mercier ušao je u javnu raspravu s anglikancima da istraži mogućnost jedinstva s Katoličkom crkvom pod motom- "ponovo ujedinjeni, ali ne apsorbirani".

Drugi vatikanski koncil je potaknuo nadu za jedinstvom kada je Dekret o ekumenizmu (br.13), govoreći o zajedincama koje su se odijelile od Katoličke crkve u vrijeme reformacije izjavio: "Među onima u kojima katoličke tradicije i ustanove dijelom nastavljaju postojati, Anglikanska zajednica ima posebno mjesto."

Od Koncila su anglo-rimokatolički odnosi doživjeli poboljšanu klimu međusobnog uvažavanja i suradnje. Međunarodno anglo-rimokatoličko povjerenstvo (ARCIC) objavilo je tijekom godina seriju doktrinalnih izjava, u nadi da će stvoriti temelj za puno i vidljivo jedinstvo. Za mnoge u obje zajednice, u izjavama ARCIC-a mogla se prepoznati zajednička vjera. U tom okviru treba gledati ovu novu odluku.

Nakon Koncila su neki anglikanci napustili tradiciju podjeljivanja svetih redova samo muškarcima, pozvavši žene za svećenike i biskupe. Odnedavno, neki su dijelovi Anglikanske zajednice odstupili od zajedničkoga biblijskoga nauka o ljudskoj spolnosti- već jasno izloženog u dokumentu ARCIC-a, "Život u Kristu"- zaređujući otvoreno homoseksualni kler i blagoslivljajući homoseksualne zajednice. U isto vrijeme, dok se Anglikanska zajednica suočavala s tim novim i teškim izazovima, Katolička crkva je ostala potpuno dosljedna da nastavi ekumenski angažman s Anglikanskom zajednicom, posebno naporima Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana.

U međuvremenu, mnogi pojedini anglikanci stupili su u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Katkad je bilo zajednica anglikanaca koji su ušli zadržavajući neku "korporativnu" strukture. Takav je primjer anglikanska dijeceza Amritsar u Indiji, i neke župe u Sjedinjenim Državama koje su zadržale anglikanski identitet ušavši u Katoličku crkvu pod "Pastoralnom provizijom", koju dala Kongregacija za nauk vjere, a potvrdio papa Ivan Pavao II., 1982. godine. U tim je slučajevima Katolička crkva često dispenzirala od zahtjeva celibata kako bi dopustila onim oženjenim anglikanskim svećenicima koji žele nastaviti ministerijalnu službu kao katolički svećenici da budu zaređeni u Katoličkoj crkvi.

U tom surječju, personalni ordinarijati, uspostavljeni apostolskom konstitucijom, mogu se promatrati kao još jedan korak prema realizaciji težnji za punim, vidljivim jedinstvom u Crkvi Kristovoj, kao jednim od glavnih ciljeva ekumenskoga pokreta."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: RORATE CÆLI

Prvi susret

Ured za tisak Svete Stolice objavio je da će najavljeni razgovori delegacija Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. započeti ujutro, 26. listopada 2009. Sudjelovat će tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. G. Pozzo, tajnik Kongregacije za nauk vjere, nadbiskup L. F. Ladaria Ferrer, SI i već ranije najavljeni eksperti; dominikanac C. Morerod, generalni vikar Opusa Dei msgr. F. Ocáriz i isusovac K. J. Becker. Susret će se održati u Palači Sv. Oficija. Priopćenje je objavilo i Piovo bratstvo. Biskup B. Fellay je odredio da predstavnici Bratstva u doktrinalnim razgovorima budu: biskup A. de Galarreta, o. B. de Jorna, o. J.-M. Gleize i o. P. de La Rocque. U svom zadnjem intervjuu, superior Bratstva je kao glavne teme naznačio vjersku slobodu, ekumenizam, kolegijalnost, ali i druge poput liturgijskih novina, utjecaja moderne filozofije i svjetovnoga duha u Crkvi. Već se iz toga vidi da bi ti razgovori mogli potrajati. Dok tako Papa nastoji nadvladati "svaki lom i podjelu u Crkvi", istovremeno "gorljivo poziva" u motupropriju Ecclesiae Unitatem sve "da se neprestano mole Gospodinu po zagovoru Blažene Djevice Marije, ut unum sint". (O slici: 1, 2) Izvor: RORATE CÆLI