Poslušnost Svetom Ocu

Prolaze čak dva tjedna prisilnog posta od tradicionalne mise pa kao pripravu za sljedeću nedjelju prenosim intervju poznate udruge Paix Liturgique koji sadrži neka razmišljanja o tradicionalnoj svetoj misi. Sugovornik je bio španjolski svećenik o. Manuel koji je prije nekoliko godina pokrenuo (su)osnutak dviju tradicionalnih redovničkih zajednica. Zaređen je prije dvadeset i četiri godine kao svećenik Biskupije Santiago de Compostela u kojoj se nalazi grob svetog Jakova Zebedejeva, apostola, čiji je danas blagdan i kojega Španjolci časte kao svoga evangelizatora i zaštitnika. 

Natpis na slici podsjeća na predaju po kojoj je 36. godine sv. Jakov Stariji pristao na obalu Cartagene odakle je Španjolskoj zasjalo svjetlo evanđelja, odnosno kako je zapisano u tamošnjoj crkvi: Ex hoc loco orta fuit Hispaniae lux evangelica. Apostol je prikazan na tradicionalan način kao hodočasnik, ali i ogrnut plaštem njemu posvećenog viteškog reda. Litanije na njegovu čast sa zanimljivim zazivima pod utjecajem Zlatne legende Jakova od Voragina možete pronaći na ovoj stranici, a ovdje pogledati kapelu Ovetari u kojoj se nalaze freske s prikazom epizoda iz života sv. Jakova nadahnute istom knjigom.

Prije samoga intervjua nekoliko kratkih napomena o novoj redovničkoj zajednici koja među ostalima nastavlja djelo sv. Jakova u Španjolskoj; širenje Radosne vijesti: 

Bratstvo Krista Svećenika i Marije Kraljice osnovano je kao zajednica za posvećenje svojih članova koji slijede Krista Svećenika i krjeposti Presvete Djevice, koju štuju kao svoju kraljicu i suotkupiteljicu. Postoji muška grana i ženska, misionarke Bratstva, koje dijele istu karizmu radeći na širenju slave Božje i spasenju ljudskoga roda moleći se i žrtvujući za spasenje grješnika.

Zaštitnici Bratstva su sv. Benedikt, sv. Ivan Krstitelj de la Salle i sv. Terezija iz Lisieuxa. Posebno mjesto u njihovoj duhovnosti zauzima tradicionalna sveta misa, kontemplacija otajstva sv. križa, marijansko sužanjstvo, mali put sv. Terezije iz Lisieuxa i ljubav prema papi.

Uz korsku molitvu časoslova s gregorijanskim pjevanjem svakoga dana imaju klanjanje i zadovoljštinu Presv. Sakramentu, božansko čitanje, mislenu molitvu, zajedničku krunicu.

Braća se posvećuju aktivnom apostolatu, ali oni koji žele mogu se posvetiti kontemplativnijem životu. Povjerena im je crkva Presv. Spasitelja u Toledu, a surađuju i u župi Sv. Tome.

Sestre su nazočne u prioratu Sv. Josipa u Barrou u Pontevedri.

- Intervju:

"Španjolski svećenik u službi motuproprija

Prije nekoliko mjeseci u Španjolskoj je poglavar Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice objavio knjižicu naslovljenu 'Motuproprij 'Summorum Pontificum'- problem ili obogaćenje?'.

Prevedena je zatim na portugalski što je dokaz interesa na Iberskom polouotoku. Knjižica, izdana u vlastitoj nakladi, odmah ide u srž problema i prekida šutnju koja u Španjolskoj i u Portugalu vlada oko slobode koju je tradicionalnoj misi omogućio Benedikt XVI. Tu su veliku šutnju potvrdile ankete koje su u tim zemljama provedene. Prema ispitivanju Harrisa iz 2010. u Portugalu 74% katolika još ništa nije čulo o motupropriju. Prema Ipsosovu ispitivanju iz 2011., taj postotak u Španjolskoj iznosi 81,7.

Rad o. Manuela zaslužuje pozornost. Stoga našim čitateljima nudimo ovaj intervju koji treba pridonijeti razumijevanju motivacije iz koje je djelce nastalo. Njegova je najdublja nakana poslušnost Svetom Ocu. Ponovno otkriće tradicionalne liturgije ispunjava ga radošću i zahvalnošću.

***

- 1.) Oče Manuele, biste li se našim čitateljima ukratko predstavili?

Zovem se Manuel Folgar Otero, redovničko mi je ime o. Manuel Marija od Isusa. Zaređen sam za svećenika Biskupije Santiago de Compostela 1988. u kojoj sam deset godina služio kao župni vikar u župi Sv. Josipa u Pontevedri, kao bolnički kapelan, kao ravnatelj kurije Marijine legije i kao duhovni voditelj skupine 'Gospođâ noćnoga klanjanja'. Dvanaest sam godina bio gimnazijski vjeroučitelj. Također sam zadnjih petnaest godina bio upravitelj niza seoskih župa, da bih naposljetku osnovao privatno vjerničko udruženje Bratstvo Krista Svećenika i Marije Kraljice. Suutemeljitelj sam redovničkog instituta u formaciji, Misionarki Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice. Od god. 2009. superior sam javnog kleričkog udruženja, redovničke ustanove u nastajanju, Braće Bratstva Krista Svećenika i Marije Kraljice sa sjedištem u Toledu.

- 2.) Kakvo je Vaše iskustvo s izvanrednim oblikom rimskog obreda i koje mjesto motuptoprij 'Summorum Pontificum' ima u Vašem svećeničkom životu?

Zbog moje dobi, rođen sam 1962. god., nemam sjećanja na tradicionalnu misu iz moga djetinjstva, pogotovo ne iz doba mladosti ili kasnije. Prvi sam put pribivao misi prema izvanrednom obliku, kako se to sada kaže, poslije 2000. god. Tek sam 2004. ili 2005. zaista upoznao tradicionalnu liturgiju za vrijeme posjeta samostanu Le Barroux. Ustanovu Krista Kralja u Griciglianu posjetio sam 2007. kada je kard. Cañizares redio nove svećenike. Misu sam počeo redovito služiti u izvanrednom obliku tek nakon 2007., otkad je objavljen motuproprij. Na to nas je za vrijeme jedne nezaboravne audijencije potaknuo kard. Castrillón Hoyos, tada predsjedink Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'. Danas je izvanredni oblik karakterističan za našu zajednicu i uglavljen je u našim statutima.

Moja su iskustva vrlo pozitivna, a u nekim točkama čak uzbudljiva. Na put otkrivanja toga za nas skrivenoga blaga krenuo sam sa subraćom u zajednici i sa župljanima. Za starije je to bilo ponovno otkriće, a za mlađe potpuna novost. Nikada u mojim različitim župama nisam doživio ni najmanjega odbijanja ili čak protivljenja tradicionalnoj misi. To bi neke moglo iznenaditi, ali to je tako. Vjernici i ja u vlastitom smo životu doživjeli iskustvo zapisano u evanđelju o ocu, domaćinu 'koji iz svoje riznice iznosi novo i staro' [Mt 13, 52]. Taj je otac za nas bila Njegova Svetost Benedikt XVI. koji nam je otkrio to čudesno blago, dvotisućljetnu liturgiju Crkve, autentični spomen vjere i pobožnosti.

Ta je liturgija u mojem svećeničkom životu bila obogaćenje na svim razinama: u doktrini, u molitvi, u poistovjećenju s Kristovim svećeništvom i žrtvom itd. No, i u mnogim drugim aspektima koje sada ne mogu iskazati. Iskoristit ću ovaj trenutak da ukažem na jednu zabludu.

Neki priznaju da tradicionalna liturgija može obogatiti svećenika koji je služi, ali drže je štetnom za vjernike iz razloga da ih duhovno osiromašuje jer ograničava njihovo udioništvo i razumijevanje liturgije ili čak djeluje protiv njega. U svoj poniznosti moram kazati da takva procjena ne spada u moje iskustvo, prije je slučaj posve suprotan. Celebracija tradicionalne liturgije sili svećenika da vjernicima posvećuje više pastoralne pozornosti, u smislu da se mora više zauzeti oko njihove doktrinarne i duhovne formacije. Ta trajna formacija počiva na poučavanju o pravom značenju pojma 'participatio actuosa'- unutarnjem stavu da se ujedinimo s Kristom Žrtvom, po svećeniku kao posredniku koji kao sluga Krista i Crkve obnavlja i posadašnjuje Svetu žrtvu. Ta pouka dakle počiva na većoj predanosti kojom svećenik vjernike liturgijski i mistagogijski formira.

S kojim pravom, na kojoj osnovi potcjenjujemo sposobnost vjernika da dostojno i plodonosno udjeluju u dvotisućljetnoj liturgiji Crkve? Ima laika s nižom kulturnom razinom i iz jednostavnijeg okružja, a koji bi mogli štošta objasniti onima koji se drže učenima. To su vjernici koji nisu pohađali nikakvu bogosloviju, ali srcem razumiju sadržaje vjere i shvaćaju nevjerojatno duboko euharistijsko otajstvo po svom dubokom jedinstvu s Kristom Svećenikom, crpeći iz svoga sudjelovanja na svetoj misnoj žrtvi snagu i nadahnuće da se u svom svakodnevnom životu predaju kao žrtve svete, ugodne, Bogu mile.

Danas vjernici, Bogu hvala, znaju čitati i mogu slijediti tekst svete mise u svojim misalima. Dakle, mogu se još savršenije povezati s molitvamam svete liturgije. To zahtijeva veću usredotočenost i pozornost, nego među onima koji se zadovoljavaju slušanjem. Iza mnogih prigovora motupropriju se kriju više ideološki, nego legitimni razlozi.

- 3.) Objavljivanje svoje knjige ste u Uvodu opravdali nedovoljnim znanjem o motupropriju španjolskih svećenika i u još većem postotku španjolskih vjernika. Dakle, niste iznenađeni anketom koju je za Paix Liturgique napravio Ipsos kratko prije Svjetskog dana mladih, a pokazuje da 69,5% španjolskih katolika o tomu nije ništa čulo?

Apsolutno nisam iznenađen, čak držim da je u odnosu na stvarnost još i dobro ispala. Uvjeren sam da velika većina vjernika nije još ništa čula o motupropriju, a da oni koji jesu o tomu nešto čuli, uključujući svećenike, ne poznaju njegov sadržaj. Malo se čita. Prevladavajuće je, potpuno krivo, mišljenje da je Papa latinsku misu dopustio pristašama nadbiskupa Lefebvrea, i točka. Postoje mnogi koji se tako izgovaraju kako bi olako zaobišli Papin nauk i umanjili značaj motuproprija koji ima zakonsku snagu u čitavoj Crkvi i kao takav sa sobom nosi autentična prava i dužnosti koja svi moraju poštovati. 

Nažalost, nije malo onih koji se zadovoljavaju senzacionalističkim naslovima različitih medija koji iskrivljuju stvarnost i sadržaj toga dokumenta.

- 4.) Znači, Vaša knjiga, po sadržaju i obliku, ima za glavni cilj da se bolje shvati tekst motuptoprija i Papine liturgijske želje. Kako je primljena u Španjolskoj?

Učinio sam što sam bolje mogao. Prijam je među onima do kojih je knjiga došla bio vrlo dobar, iako su nam sredstva ograničena. Knjigu sam izdao u vlastitoj nakladi i izvan mojih osobnih kontakata nije izazvala mnogo reakcija, osim na nekim internetskim stranicama. Za temu kao što je ova ne moće se računati ni na jednu katoličku izdavačku kuću. Ako nešto ne odgovara njihovoj izdavačkoj politici, nemaju interesa... Pomislite samo na slavnu knjigu msgr. Schneidera 'Dominus est' koja se tako svidjela Svetom Ocu. Predložena je za tisak mnogim izdavačima uz neznatnu cijenu glede autorskih prava; nijedan je nije htio objaviti, ne znam kakvi su danas izgledi... A, govorim o katoličkim izdavačima, među kojima su neki koji su poznati kao 'konzervativni'. I opet se nameće ideologija. Tako se čini, ako hoćete, da ljudi ne znaju puno, ne misle slobodno, da se podlažu diktatu prevladavajućeg mišljenja. Zvuči tužno, ali zaista je tako. Benedikt XVI. je često napadao diktaturu relativizma. Moglo bi se također reći da postoji nesumnjivo diktatura jedne misli koja je prisutna i vrlo moćna u nekim krugovima.

Zašto ljudi imaju strah pred idejom da bi drugi nešto mogli upoznati, sami iskusiti, odlučiti sami za se? Nije li se mnogo godina zaklinjalo u predodžbu da su laici danas odrasli? Ne bismo li ih onda mogli pustiti da odluče za sebe i prestati stavljati kamenje na put odlukama Svetog Oca?

- 5.) U devetom poglavlju ustrajete na nužnosti jedinstva mjesnih crkava s Rimom. Samo je jedan španjolski prelat, biskup Ureña Pastor do sada celebrirao u izvanrednom obliku u svojoj biskupiji. Postoji li nada da bi i drugi mogli slijediti njegov primjer?

Čini se da postoje još dva španjolska biskupa koja su celebrirala u izvanrednom obliku, iako se to zbilo gotovo tajno: za vrijeme Svjetskog dana mladih. Nije bilo niti najave niti izvještaja o tomu. To su znali samo oni koji su članovi skupina koje su povezane s izvanrednim oblikom. Ne znam tko je odgovoran da se to doznalo, ali nije isključeno da je bilo s lošom namjerom.

Ne mogu zamisliti da će uskoro i drugi biskupi u svojim dijecezama služiti mise u izvanrednom obliku, posebno zato što ne postoji traženje vjernika, redovnika ili svećenika. Mnogi svećenici dodaju da se niti usuđuju učiti niti služiti izvanredni oblik iz straha od nerazumijevanja i kritike. U Španjolskoj smo još u nikodemovskoj fazi; potajno učimo celebrirati...

Protiv činjenica se ne može argumentirati, a one nam kažu da je zadaća najodlučnijih i najuvjerenijih laika i svećenika da dalje razvijaju stvari. Ne mogu čitati najdublje misli Svetog Oca, ali čini se da je motuproprijem izbio iz ruku argumentaciju biskupima koji mu se protive. Rim je zadnjih godina uvijek inzistirao na 'pravu vjernika' da sudjeluju na tradicionalnoj liturgiji, a ne na pravu biskupa da je dopuste ili ne. Vrhovni liturgijski auktoritet je papa. On je Benedikt XVI. koji je promulgirao motuproprij i uzeo priliku da podsjeti kako tradicionalna misa nikada službeno nije bila zabranjena. To me vodi do pretpostavke da se tamo gdje je de facto bila zabranjena radilo protiv zakona.

Lokalne su crkve pozvane živjeti u afektivnom i u efektivnom zajedništvu s Crkvom majkom u Rimu. To se jedinstvo na izvanredan način izražava i potvrđuje u liturgiji. Nesumnjivo je u svakoj dijecezi biskup glavni odgovorni za liturgiju, služba je to koju mora izvršavati u punom jedinstvu i skaldu sa Svetom Stolicom. Upravo je to razlog što motuproprij ni na koji način ne ograničava auktoritet biskupa.

Druga je nečuvena tvrdnja da postojanje dvaju oblika stavlja na kocku crkveno jedinstvo. Tu se argumentaciju moće posve kao pobiti na dva načina: s povijesnoga motrišta i iz konkretne stvarnosti. Dovoljno je misliti na bogatstvo različitih istočnih i zapadnih obreda. Tko si može ozbiljno dopustiti tvrdnju da takva raznolikost u pitanje stavlja jedinstvo Crkve? Upravo suprotno, jedinstvo Crkve se napada kada se napadju istine vjere, kada se u pitanje stavlja Učiteljstvo i ne sluša se Kristova namjesnika, ili kad tkogod liturgiju shvaća kao svoje vlasništvo, kao nešto što mu pripada; 'fabricirajući' je na margini crkvenog zakona. 

S druge strane, postoje biskupi koji kažu da zapravo ne postoji dovoljan broj vjernika koji traže misu u izvanrednom obliku. Istina je. No, također je istina da se ne može tražiti nešto što se ne poznaje. Mnoštvo je onih koji uopće nisu svjesni da postoji tako nešto kao izvanredni oblik pa ne mogu razmisliti niti slobodno odlučiti.

- 6.) Vratimo se na ispitivanje Ipsosa; što kažete na brojku od 50,4% prakticirajućih katolika koji su se izjasnili spremnima barem jedanput mjesečno sudjelovati na izvanrednom obliku ako bi bio dostupan u njihovoj župi, ne preuzimajući mjesto redovitoga oblika?

To me po sebi ne iznenađuje. Vjerujem da bi broj mogao biti i viši jer sam doživio na mjestima gdje se tradicionalna misa služila prvi put nakon četrdeset godina (!), da su vjernici bili ispunjeni zadivljenošću i zamolili za daljnju mogućnost sudjelovanja na takvoj misi. Ne razumiju kako se takvo blago može skrivati iza zaključanih vrata. Govorim o vjernicima svih dobi. Dojmljivo je vidjeti kako mnoga djeca žele izvanredni oblik. Tradicionalna misa je osobito atraktivna ministrantima, također i mladima koji su osobito osjetljivi na ljepotu, na osjećaj otajstva, klanjanje i kontemplativni stil. Moram dodati da je potrebna liturgijska kateheza i formacija kako bi se ponovo otkrilo sve simbolično, doktrinarno i duhovno bogatstvo te liturgije. Vjernici su time oduševljeni.

- 7.) Imate li zaključnu riječ?

Želim Vašoj udruzi Paix Liturgique zahvaliti za ovaj intervju. Kako samo ime govori, pokušavate uspostaviti liturgijski mir, a prije svega mir u srcima, koji je prije svega djelo pravde. Djelo pravde je respektirati prava vjernika i tradicionalnoj liturgiji dati mjesto koje joj odgovara. Stoga naš dragi Sveti Otac Benedikt XVI. piše: 'Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.'"

Izvor: Paix Liturgique
Slike: Divinas Vocaciones Religiosas

Brojke

Francuska, prema rezultatima istraživanja tamošnje biskupske konferencije, bilježi najniži broj sjemeništaraca od Francuske revolucije. Rezultati toga istraživanja se analiziraju u sljedećem članku. U trećem dijelu je osvrt i na tradicijske kandidate za svećeništvo, pri čemu su isključeni oni redovnički; koji neće djelovati u pastoralu.

"Početkom godine Francuska biskupska konferencija (CEF: 'Conférence des Évêques de France) objavila je rezultate 'Istraživanja o situaciji kandidata za svećeničku službu, 15. studenog 2011.' Rezultati potvrđuju kritičnu situaciju dijecezanskih zvanja u Francuskoj i ne naznačuju ikakav napredak u doglednoj budućnosti. Ovoga mjeseca predstavljamo i komentiramo te rezultate uspoređujući ih s podatcima koje smo prikupili o ulascima u ustanove vezane uz izvanredni oblik rimskog obreda.

A- POVIJESNO NAJNIŽA RAZINA SJEMENIŠTARACA KOJI STUDIRAJU ZA FRANCUSKE DIJECEZE

1.) Ulasci u dijecezanska sjemeništa

Kao i prošle godine, zabilježen je pad kandidata za svećeništvo od 3% (sa 732, 15. studenoga 2010., na 710, 15. studenog 2011.).

Za usporedbu ovih podataka s dužim razdobljem, podsjećamo da je 1966., na kraju Koncila, bilo 4536 klerika u francuskim sjemeništima; 1975., u olujnim godinama liturgijske reforme, bilo ih je 1297; godine 1996., za vrijeme Ivana Pavla II., njih 1103; godine 2005., kad je izabran Benedikt XVI., 784 i danas 710. Dakle, zamjetan pad od 85% od II. vatikanskog koncila. Tendencija koju se ne može zaustaviti... barem dok na župnoj razini postoji nesklonost obnovi svećeništva.

Anketa Povjerenstva za zaređene službenike i za laike s kanonskim poslanjem, obuhvaća kandidate za svećeništvo u formaciji na filozofiji i na teologiji po francuskim sjemeništima (biskupijskim, međubiskupijskim, Skupinama sveučilišne formacije, sveučilišnim sjemeništima, na stažiranju, 'Studium de Notre-Dame de Vie de Vénasque', Zajednici 'Notre-Dame de la Strada' u Bruxellesu, Francuskom sjemeništu u Rimu, ne zaboravljajući kandidate za svećeništvo u prekomorskim biskupijama, Teritorijalnoj prelaturi 'Francuske misije' i Vojnoj biskupiji). 

S ciljem postizanja točnog broja onih koji se namjeravaju priključiti svećeništvu u francuskim dijecezama (izravno ili pripadnošću nekoj zajednici), taj broj od 710 treba smanjiti jer uključuje sjemeništarce koji nisu određeni za francuske biskupije, posebno one Družbe pariških inozemnih misija (25) i strane sjemeništarce, koji će se vratiti doma odmah nakon završene formacije ili nakon nekoliko godina službe u Francuskoj. S druge strane, povjerenstvo nije uzelo u obzir sjemeništarce Zajednice sv. Martina (oko 60) koji su praktično svi određeni za službu u biskupijama, pa se 710 ipak može uzeti kao broj onih koji su određeni za dijeceze. To je najniža zabilježena razina od Francuske revolucije 1789.

2.) Svećenička ređenja na dijecezanskoj razini

Istraživanje CEF-a bilježi i ređenja. Tu ima teškoća s davanjem točnoga broja do pojedinosti.

Za 2010. je povjerenstvo CEF-a navijestilo 83 ređenja za lipanj, ali je to ispravilo na 96 u studenom. To se zapravo dogodilo uključivanjem 3 ređenika Zajednice sv. Martina, 2 Bratstva sv. Tome Becketa i 8 ređenja drugih neredovničkih zajednica 'Ecclesiae Dei'. Uključivanje tih vrlo konzervativnih profila (osobito tih 8 'Ecclesiae Dei' koji su eksplicitno izabrali izvanredni oblik) ohrabrujuće je jer takvo uključivanje u iscrpnu statistiku potvrđuje 'normalnost' njihovih zvanja. To predstavlja korak u pravom smjeru. Sljedeći bi bio da ih se spomene javno, a ne samo diskretno.

Za 2011. CEF je izjavila ponešto nejasno u lipnju: 'Konferencija francuskih katoličkih biskupa za 2011. procjenjuje 111 ređenja dijecezanskih svećenika. Za francuske biskupije 103, od toga 5 za Zajednicu Emanuel i 6 za Družbu pariških inozemnih misija- za crkve u Aziji. To je broj bez redovnika koji se rede za svoje kongregacije, odnosno članova svećeničkih družba.' U svojoj godišnjoj procjeni Povjerenstvo je dalo broj od '106, uključujući 6 izvan kurikula', no nije uključilo 8 ređenja Zajednice sv. Martina. Bilo je, dakle, 15 ređenja više 2011. u usporedbi s 2010. Ipak, ne može se govoriti o napretku jer je broj đakona 2012. niži od 80 (77 đakona je bilo zaređeno 2011. koji će postati svećenicima 2012.). Stoga, 2012. bi mogla biti osobito mršava godina glede ređenja, sve da i dodamo ređenja raznih zajednica.

B) ZAMJETAN POMAK PREMA TRADICIONALNOM 'SENZIBILITETU'

U sve katastrofalnijem kontekstu (oko 100 ređenja godišnje naprama  najmanje 800 umirovljenja [1]), treba istaknuti, kao što je to učinilo i povjerenstvo CEF-a, da je među dijecezanskim sjemeništarcima 38 Zajednice Emanuel, najkonzervativnije među novim zajednicama, dok ih je prošle godine bilo samo 27.

Treba primijetiti da sjemeništarci Družbe pariških inozemnih misija, koja po definiciji ne namjenjuju svoje kandidate francuskim dijecezama, svakako dolaze iz francuskog fonda zvanja. Od promjene vodstva te družbe i izbora o. Georgesa Colomba- koji je puno pravovjerniji od svoga prethodnika- za generalnog superiora, značajno se povećao broj kandidata (iako se radi samo o blijedoj slici u usporedbi sa slavnom prošlošću- oko 25).

Potrebno je naglasiti povećanu nazočnost Zajednice sv. Martina. Njeni su članovi uvijek u reverendi, slijede redoviti oblik mise na latinskom u sjemeništu Candé, uče gregorijansko pjevanje i primaju tomističku formaciju. Njihovo je članstvo u spektakularnoj ekspanziji: 60 naprama 43 prošle godine (što je u savršenom skladu s konstantnim pojačanjem nazočnosti te zajednice u francuskim dijecezama zadnjih nekoliko godina). Sada se gotovo svi biskupi, pa i oni najprogresivniji, slažu s dolaskom te zajednice u svoje biskupije. Čini se da su za ovu zajednicu, nastalu pod okriljem kardinala Sirija, prošli dani progona (stari biskup Bayeuxa je rekao: 'Kod mene Zajednica sv. Martina neće nikada!').

Dva dijecezanska sjemeništa su uvijek na vrhu liste, prije mnogih međubiskupijskih sjemeništa: toulonsko i pariško, svako s preko 70 sjemeništaraca i oba u porastu [2]. Dakako, taj broj i porast su proporcionalno puno značajniji za Biskupiju Fréjus-Toulon, nego za Pariz. Ti su rezultati nedvojbeno takvi zbog biskupove orijentacije: biskup Rey koji dolazi iz Zajednice Emanuel i sasvim je otvoren novoj evangelizaciji i motupropriju 'Summorum Pontificum'. U Parizu je na vrhuncu, u vrijeme kard. Lustigera, broj sjemeništaraca prešao 100, da bi 2007. opao na 54. Sada taj broj zamjetno raste (74 u 2011., od toga 62 iz Pariza). Treba zamijetiti kako se čini da je pariško sjemenište sada otovreno 'svim tendencijama', što znači da prihvaćaju i najtradicionalnije među kandidatima, dok su ih ranije upućivali da idu i traže dalje.

Među 'malim' biskupijama nemoguće je ne spomenuti onu iz Vannesa sa 30 sjemeništaraca i Bayonne koja se može podičiti s 15 sjemeništaraca, iako ih je 2009. imala samo dvojicu. Potrebno je naglasiti da se biskupi iz Vannesa (msgr. Centène) i Bayonne (msgr. Aillet, imenovan krajem 2008.) drže u punoj harmoniji s ponitifikatom Benedikta XVI., te da to nije bez utjecaja na dinamiku lokalnih zvanja. Bez pretjerivanja se može procijeniti da broj francuskih dijecezanskih sjemeništaraca izravno otvorenih reformi reforme koju želi papa Benedikt XVI., uključujući motuproprij 'Summorum Pontificum', iznosi 30% od ukupnog broja. Tu treba pridodati sve one koji su izabrali tzv. tradicijska sjemeništa.

C) TRADICIJSKI FOND

1.) Kriteriji koje koristimo u našim godišnjim istraživanjima o različitim tradicijskim sjemeništarcima, su sljedeći:

- uzimamo u obzir samo sjemeništarce iz zajednica čija je služba usporediva sa službom u biskupijama, tj. isključujemo strogo redovničke zajednice;

- isključujemo također sjemeništarce u 'godini duhovnosti' što odgovara prvoj godini u dijecezanskim sjemeništima;

- razlikujemo dvije kategorije: s jedne strane Piovo bratstvo, a s druge strane 'službene' tradicionaliste uzete skupa (zajednice koje pripadaju 'Ecclesiji Dei' i 'izvanredne' sjemeništarce koje podupiru njihove biskupije izvan navedenih zajednica);

- budući da su tradicijske zajednice međunarodne i katkad povjeravaju službe u Francuskoj strancima i službe u inozemstvu Francuzima, uzimamo u obzir samo francuske kandidate iz tih zajednica, kako bismo uspostavili vjerodostojnu usporedbu s francuskim dijecezanskim kandidatima.

2.) Rezultati našega istraživanja na temelju tih kriterija su sljedeći:

- Piovo bratstvo ima 49 sjemeništaraca Francuza (48 u Écôneu i 1 u Winoni), jednako kao i prošle godine. Među njihovim kandidatima (150 mladića) francuski predstavljaju jednu trećinu, što je konstanta zadnjih nekoliko godina. Čini se da je to u skladu sa stabilnošću apostolata Piova bratstva u Francuskoj u zadnjih deset godina. Broj vjernika trenutačno nije u porastu.

-'službenih' je francuskih tradicijskih sjemeništaraca 91, naprama 95 prošle godine. Praktično jednako. I tu se stabilnost tumači tako što je njihov apostolat otežan time što su jako, jako sporo župe ili celebracije povjeravane svećenicima iz zajednica 'Ecclesije Dei'.

Ukupno je dakle 140 francuskih tradicijskih kandidata. U 2011. je 18 francuskih svećenika zaređeno za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga 11 za Piovo bratstvo (2010. zaređeno je 16 francuskih svećenika, od čega 8 iz Piova bratstva).

3.) Naša opažanja o ovim rezultatima

Stoga što broj 'redovitih' sjemeništaraca opada, a broj 'izvanrednih' ostaje stabilan, proporcija nastavlja lagano rasti u korist 'izvanrednih' (malo iznad 16%, naprama malo manje od 84%).

No, puke brojke pokazuju stabilnost nakon godina kontinuiranog rasta (broj francuskih kandidata za svećeništvo za tridentski obred bio je 2005. god. 120; 2007. god. 130; 2008. god. 136; 2009. god. 140; 2010. god. 144; 2011. god. 140)- što odgovara vrlo laganom porastu broja celebracija prema izvanrednom obliku.

Nije li liturgija u obliku kako je reformirana nakon Koncila, ili barem opća interpretacija te liturgije, bila jedna od glavnih elemenata plimnog vala sekularizacije koji je zasuo kršćansko društvo? I obratno, nema li sve što ide s tradicionalnom liturgijom (katekizam, doktrinarna formacija mladeži, škole, pokreti i posebno svećenička zvanja) bjelodano misijsku vrijednost?

Treba naglasiti da je trenutačna stabilnost, nakon laganog porasta, manje značajna od općeg odnosa; 15% francuskih sjemeništaraca generira se iz jedva 5% praktičnih katolika- onih koji imaju pristupa tradicionalnoj liturgiji svake nedjelje. Prema našem viđenju, vjerujemo da će, poduzmu li se odgovarajuće mjere, rasti broj mladih koji se odlučuju za izvanredni oblik. Prema dobromu starom načelu da netko voli samo ono što poznaje i prakticira, nesmumnjivo je da će ga, što se više izvanredni oblik bude nudio na župnoj razini, više mladih koji ga do tada nisu poznavali otkriti, i kada dođe vrijeme biti u stanju izabrati izvanredni oblik kada krenu u sjemenište.
Kad bi se više župa otvorilo celebraciji izvanrednog oblika rimskog obreda, kad bi se zadovoljila želja vjernika, i kad bi taj liturgijski oblik bio dostupniji da ga otkriju oni koji ga ne poznaju, broj sjemeništaraca 'Summoruma Pontificuma' značajno bi porastao. To bi se odmah odrazilo na dijecezanski grafikon zvanja. Zašto to ne učiniti?

Na koncu, izražavamo želju koja se čini razboritom; da u slavljima Godine vjere koja nadolazi, izvanredni oblik rimskog obreda nađe mjesto koje mu pripada.

[1] bilo bi potrebno 20 000 sjemeništaraca u formaciji da se poravna deficit svećenika. S tim u vezi: o. T.-D. Humbrecht, L’avenir des vocations (Les Plans sur Bex, Switzerland: Parole et Silence, 2006).

[2] Nakon njih slijede međubiskupijska sjemeništa s ukupno oko 50 sjemeništaraca (Lyons i Toulouse), zatim Orleans ili Issy-les-Moulineaux s oko četrdeset, a onda mnoga sjemeništa s oko trideset kandidata (Lille, Francusko sjemenište u Rimu, 'Seminaire des Carmes' u Parizu, Vénasque itd.)."

Izvor: Paix Liturgique
Slika: New Liturgical Movement

Postupno

Početkom svake godine mediji nas zaspu intervjuima poznatih i nepoznatih osoba koje iznose svoje planove i odluke kojih bi se željeli pridržavati u nadolazećem ljetu. Uglavnom se, naravno, radi o površnim i beznačajnim stvarima. Međutim, naišao sam na članak koji slijedi, a za koji sam pomislio da bi mogao biti poticaj svećenicima da se ugledaju u navedeni primjer i da ga imaju u vidu sljedeće godine. Otac Schnippel je ravnatelj ureda za zvanja Biskupije Cincinnati. Znajući da postoje mnogi svećenici koji bi se željeli pridružiti novom liturgijskom pokretu Svetog Oca, ali se ne usuđuju ili nemaju dovoljno vremena, sastavio je sljedeći naputak koji, korak po korak, objašnjava kako u tome uspjeti; na temelju njegova iskustva. Naravno, idealno bi bilo kad bi se to učilo na bogosloviji, ovako preostaje vlastita inicijativa.

"Svećenik sam sedam godina. Za to sam vrijeme želio naučiti služiti tridentsku misu iliti misu u izvanrednom obliku.

Kao što možete vidjeti, ovoga petka, uspeo sam se k oltaru Gospodnjemu da to prvi put učinim na svečanoj misi. Kako oni koji imaju malo vremena poput mene mogu u tomu uspjeti? Ovdje vam nudim ovaj naputak, korak po korak:

1.) u slobodne dane, ako nemate 'javnu misu', nego zbog legitimnih razloga, 'privatnu misu', tj. sami ili samo s jednim ministrantom, izaberite 'novus ordo' na latinskom. Sve su molitve u dodatku običnog misala. Koristite glavne molitve i čitanja na hrvatskom jeziku; sve ostalo na latinskom ili koliko više možete. Počnite samo s euharistijskom molitvom i aklamacijama; bilo što da vam latinski sjedne u misli i na jezik. To možete i bez puno vježbanja latinskoga.

2.) Polako pođite korak dalje. Ako ste najprije molili latinske dijelove tiho, to je u redu. Započnite sada dijelove izgovarati glasno da sve bude tečnije; od riječi do riječi, od rečenice do rečenice. Ako je moguće, uvedite neke dijelove u župu, predložio bih najprije u mise radnim danom.

3.) Kad ste usvojili taj dio, prisustvujte tradicionalnoj misi u koru. Pretpostavljam da već znate gdje se u vašoj dijecezi ili gradu ona služi. Bit ćete i više nego dobrodošli, makar da samo sjedite u koru. OD PRIJATELJÂ SVEĆENIKÂ ČUJEM: 'Ne bih znao što trebam raditi'! Odgovaram: 'Ne moraš ništa RADITI!'; (osim, naravno, moliti s ostalima). Sjetite se da tu nema koncelebracije; doslovno jednostavno sjedite na najboljem mjestu u crkvi. Za promjenu malo uživajte!

4.) Kupite si 'Veliku knjigu' ako je već nemate. Da, vrijeme je da kupite misal iz 1962. Predložio bih daljnje dvije stvari: a) nabavite mali hrvatsko-latinski misal, s kojim je lakše moliti molitve na početku mise u podnožju oltara; u njemu se nalazi usporedni prijevod svih molitava na istoj stranici. Kako divno! b) Ako imate iPad, tada preuzmite iMass app od Svećeničkog bratstva sv. Petra. I tu je isto; latinski i engleski tekst plus video, tako da možete pratiti što svećenik govori za vrijeme celebracije mise. To sam uočio kao iznimno korisno! Dodatna je vrijednost što svaki dan donosi misu dotičnoga dana, pa je možete potražiti i u 'Velikoj knjizi' (od velike pomoći!!!).

U slobodno vrijeme (ma znam već da je oskudno) prolistajte Misal kako biste se na nj priviknuli.

5.) Kad sljedeći put budete na tradicionalnoj misi, zaustavite nakon mise ceremonijara (ili celebranta) i upitajte ga: 'Možete li mi pomoći?' Svatko će odgovoriti: 'Svakako!' Ja sam zamolio lokalnoga ceremonijara udruge 'Una voce' da mi objasni misal i rubrike. Na ovom stupnju je dobro nabaviti vlastite oltarne kartice, koje se mogu naći na internetu i otisnuti.

6.) Umjesto novoga misnoga reda na latinskom, celebrirajte svoje privatne mise u izvanrednom obliku, i tako nastavite.

7.) Zamolite da asistirate kao đakon ili podđakon na svečanoj misi.

8.) Idite sami na sredinu oltara i UČINITE TO!

U mojem je slučaju sve to trajalo četiri do šest mjeseci, nekih dana sam uzeo više vremena (ako sam ga imao), dok katkad danima ili tjednima nisam nastavljao; no, trudio sam se ne prekinuti!

Vrijedi truda za tvoje svećeništvo!!!!! To mi je pomoglo da bolje celebriram novi misni red; s više sabranosti. Uopće mi je pomoglo da sve više cijenim misu. Pomoći će da se cijene novi tekstovi koje ćemo koristiti ovoga došašća.

Kao svećenici imamo mnogo zadaća pa se učenje i napredovanje čini kao veliki teret. Razbijte to u male odsječke i prilagodite to svom vremenu, a zatim: UČINITE TO!!!"

Izvor: Paix Liturgique, CALLED BY NAME
Slika: RORATE CÆLI

Samo najbolje za oltar

Opširan intervju s utemeljiteljem Regularnih kanonika sv. Ivana Kentijskog o ovoj novoj redovničkoj zajednici i o njihovu apostolatu.

"Fatima je od 8. do 11. rujna 2010. ugostila konferenciju čiji je cilj bio otkrivanje i promicanje celebriranja sv. mise u izvanrednom obliku rimskog obreda u Portugalu.

Organizatori ovoga u Portugalu prvog skupa o tradicionalnoj liturgiji od objave motuproprija 'Summorum Pontificum' pape Benedikta, bili su Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog. Ova redovnička zajednica osnovana je 1998. u čikaškoj biskupiji.

Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog vode dvije župe u Illinoisu. Njihov je moto 'instaurare sacra'. Celebriraju u oba oblika rimskog obreda, a osobitu pozornost posvećuju liturgiji i svetim umjetnostima, osobito glazbi koju dobro poznaju i aktivno promiču.

Susreli smo se s njihovim utemeljiteljem i glavarom, vlč. F. Phillipsom, učiteljem glazbe, u kasno proljeće kad je vodio svoje župljane na hodočašće u Rim.

I. INTERVJU

- 1.) Oče, možete li predstaviti Vašu ustanovu čitateljima udruge 'Paix Liturgique'?

U središtu je naše misije uvjerenje da Crkva poučava kroz sjetila; što su naša sjetila poučenija, više rastemo u vjeri. Ugaoni kamenovi crkava nose natpis 'kuća Božja i vrata nebeska'. To je Crkva, 'kuća Božja i vrata nebeska', božanska ustanova povjerena čovjeku. Sve crkve, budući da su mjesta bogoštovlja, trebaju nas tomu voditi odgajajući naša sjetila; naš vid ljepotom okruženja, naš njuh mirisom tamjana, naš sluh harmonijom orgulja, naš opip dodirivanjem drva klupa i klecala ulaštenog patinom generacija vjernika koji su nam prethodili; konačno, naš okus primanjem svete hostije, Isusa Krista koji nas časti svojom prisutnošću. To je značenje našeg javnog mota 'instaurare sacra' koje smo nadopunili kućnim motom, 'samo najbolje za oltar'.
Naša misija svoju inspiraciju crpi i od našeg zaštitnika, sv. Ivana Kentijskog, poniznog i učenog svećenika iz XV. st. Glavna naša župa koju su sagradili poljski imigranti krajem XIX. st. posvećena je njemu.

- 2.) Biste li nam rekli nešto o svojim statutima i brojnosti?

Za sada smo jednostavna 'udruga vjernika'. Kažem 'za sada' jer smo podnijeli zahtjev za statusom dijecezanskog prava, što naš biskup razmatra. Taj je status bitan za naš razvoj jer bi nam omogućio da prihvatimo pozive onih biskupa koji nas pozivaju u svoje dijeceze.
Što se tiče brojeva, trenutačno imamo devet svećenika i dvadeset i devet sjemeništaraca. Zvanja nam dolaze preko interneta (opaska: Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog imaju vrlo atraktivnu, dobro osmišljenu, internetsku stranicu koja je jako posjećena) ili po preporuci prijateljâ svećenikâ. Sjemeništarci nam studiraju konektikutskom sjemeništu Svetih apostola koje pohađaju i članovi drugih zajednica. Dnevno imaju misu, krunicu, časoslov, a triput tjedno sv. misu u izvanrednom obliku. Jedan od naših svećenika, o. D. Kolinski, poučava sjemeništarce u sjemeništu Svetih apostola izvanrednom obliku mise.
Naši svećenici žive u zajednici prema pravilu sv. Augustina. Moram usput reći da su me u Rimu pitali, kada sam predstavljao naš zahtjev da dobijemo status dijecezanskog prava: 'Kako je reguliran vaš zajednički život?' To je znak da svećenička godina već donosi plodove jer se svećenika ne sudi samo po njegovoj aktivnosti, nego i po načinu života.

- 3.) Glavnina vaše misije se odvija na župnoj razini, kako je to uređeno?

Osim onoga što činimo za svete umjetnosti, jedna od naših posebnosti je promicanje obiteljske pobožnosti među našim vjernicima. Potičemo ih da u kući naprave oratorij oko kojeg će se okupljati obitelj. Pozivamo ih da kad mogu sudjeluju u molitvi božanskog časoslova. O Bogojavljenju blagoslivljamo domaćinstva- blagoslovljenom kredom upišemo inicijale triju kraljeva i tekuću godinu na ulazna vrata da pod njihovu zaštitu stavimo dom. Na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, blagoslivljamo vino. Nitko od naših vjernika ne pije, a da ne zazove sv. Ivana, u sjećanje na epizodu iz njegova života kad je iz otrovanog kaleža koji je trebao ispiti izašla zmija, kad je načinio znak križa. Također obitelji posvećujemo Presv. Srcu i proširujemo blagoslov Crkve na blagdan Svete obitelji.
Pokušavamo promicati među našim vjernicima i sjemeništarcima znanje i ljubav prema crkvenoj povijesti, osobito onoj Rima, s tim počinjemo već od vjeronauka. U vrijeme korizme obiteljima dajemo brošuru s popisom svih liturgijskih postaja s prikazom sveca dana i različitim napomenama, uključujući plan Rima, da bi djeca lakše usvojila ono što je dio njihove povijesti. Za Duhove u Crkvi priredimo kišu ruža, kao u Pantheonu, da proslavimo silazak Duha Svetoga u obliku plamenih jezika nad glave apostola. Iz Rimskog martirologija uzimamo čitanja za vrijeme obroka; sve je uređeno da potiče ljubav i pobožnost za Svetu crkvu i da osnaži našu vezu s Petrovom stolicom.
I kako završava ova lijepa Svećenička godina koju nam je dao Sveti Otac, želio bih naglasiti našu privrženost sakramentu ispovijedi. Slijedimo primjer sv. Ivana Marije Vianneya, čije smo svete moći ove godine počastili, i držimo ispovjedaonicu našim naravnim svećeničkim radnim mjestom. Svake nedjelje petorica svećenika cijeli dan ispovijeda. Nije neobično da se ispovijedi nedjeljama i petsto od naših dvije i pol tisuće župljana.

- 4.) Rekli ste, 'samo najbolje za oltar', što savršeno izražava vašu pozornost koju pridajete celebraciji liturgije. Kako ste odgovorili na motuproprij 'Summorum Pontificum' koji je oživio tradicionalnu liturgiju?

Ta je liturgija u našoj župi sv. Ivana Kentijskog bila služena još i prije utemeljenja naše družbe. Misal iz 1962. bio je u njoj u uporabi od sredine '90.-ih, na zahtjev kardinala Bernardina, koji je tada bio čikaški nadbiskup. On nas je ohrabrio da služimo tu misu koja još nije bila nazvana izvanredim oblikom rimskog obreda.
Kad sam krajem '90.-ih imao zadovoljstvo susresti kardinala Ratzingera kako bih mu predstavio našu župu, nisam propustio spomenuti da celebriramo rimski obred u novom i u tradicionalnom obliku. Na moje iznenađenje, rekao je: 'Konačno! Konačno zajednica koja celebrira obje liturgije!'
U izvjesnom smislu motuproprij nije bio za nas prekretnica jer smo se već vratili tradicionalnoj misi, ali u drugu ruku, čim smo čuli za motuproprij 7. srpnja 2007. odlučili smo sudjelovati u njegovu širenju. Smjesta smo poduzeli stvaranje tutorijala koje smo stavili na internet u kolovozu 2007., neposredno prije nego što je motuproprij stupio na snagu, 14. rujna iste godine.
U obje naše župe, nedjeljama i kroz tjedan, imamo oba oblika obreda. Nedjeljama u našoj glavnoj župi služimo i tihu i svečanu misu u izvanrednom obliku.

- 5.) Kardinal George, OMI je 2007. za vašu zajednicu zaredio bivšeg sjemeništarca Petrova bratstva prema redovitom obliku rimskog obreda. To nameće pitanje vašeg odnosa s ustanovama pod nadležnošću 'Ecclesiae Dei', i hoćete li možda izabrati izvanredni oblik za vaša ređenja?

Zapravo, da izbjegnemo svaki spor u našoj zajednici o valjanosti ređenja bilo kojeg od naših svećenika, odlučio sam koristiti samo novi obred za naša ređenja. To će nas čuvati od svake buduće podjele među našim svećenicima i vjernicima.
Taj nas izbor razlikuje od ustanova pod 'Ecclesiom Dei'; Petrova bratstva čijih je nekoliko članova bilo nazočno na ređenju o. S. Haynesa 2007. i od Instituta Krista Kralja koji također djeluje u Chicagu i s kojim smo u dobrosusjedskim odnosima.

- 6.) Za Benedikta XVI. celebracija obaju oblika znači izvor međusobnog obogaćenja, ali za biskupe i svećenike koji mu se protive, ona je izvor problema i napetosti. Kako je u vašoj župi?

Nećete se iznenaditi kad Vam kažem da je ta celebracija u oba oblika za nas izvor obogaćenja, kako to i želi Sveti Otac. Uzet ću samo jedan primjer koji se često izvlači protiv Papina dokumenta, liturgijski kalendar.
Nama postojanje dvaju kalendara ne predstavlja poteškoću. Naprotiv, to je jedna od radosti koju donosi motuproprij, velika milost za nas i naše vjernike da svakoga dana možemo slaviti dva sveca, ili čak istoga dvaput u godini! Tako na primjer, našeg zaštitnika sv. Ivana Kentijskog slavimo 20. listopada prema tradicionalnom kalendaru, i 24. prosinca prema novom. Dva dana za istog sveca, naš je župni život stoga samo bogatiji.

- 7.) Možete li na naposljetku reći kako je jednostavno čikaško 'udruženje vjernika' došlo na ideju da organizira susret za upoznavanje izvanrednog oblika u Fatimi?

Za vrijeme našeg prošlogodišnjeg hodočašća u Fatimu, gdje u pravilu vodimo naše novake prije zavjeta, pristupio nam je mladić i upitao nas jesmo li mi zaista kanonici sv. Ivana Kentijskog. Tijekom razgovora opisao nam je situaciju u Portugalu i u susjednoj Španjolskoj te nevoljkost koja blokira svaki napredak izvanrednog oblika u tim zemljama. Jednostavno vjernici mu nemaju pristupa, barem u Portugalu.
On redovito čita našu internetsku stranicu i zna da smo već organizirali konferencije za predstavljanje i upoznavanje izvanrednog oblika. Zamolio je da po istom principu organiziramo nešto tako u Fatimi za vrijeme našeg sljedećeg hodočašća, te nas je uvjerio da će okupiti dovoljno zainteresiranih laika i klerika kako bi opravdao tu inicijativu.
Najprije smo zamolili za odobrenje našeg nadbiskupa, a zatim smo pisali biskupu Leirije i rektoru fatimskog svetišta kako bismo im izložili ideju i privolili ih na nju. Priča je mogla završiti kad bi odbili jedan ili dvojica, kako su se neki bojali, ali Providnost nam se smilovala pa su i rektor i biskup dali pozitivan odgovor.

II. Razmišljanja udruge 'Paix Liturgique'

- 1.) Kanonici sv. Ivana Kentijskog su zajednica koja dobro predstavlja novi liturgijski pokret koji želi i ohrabruje Benedikt XVI. Znaju što hoće, vjerni su Rimu i privlače zvanja. Ekvivalent su nursijskim benediktincima (francusko pismo PL, br. 186) jer celebriraju 'in utroque usu' (u oba oblika rimskog obreda). U prve tri godine od motuproprija 'Summorum Pontificum', održali su 31 seminar za učenje izvanrednog oblika na kojima je sudjelovalo 700 svećenika, đakona i sjemeništaraca, većinom iz SAD-a.

- 2.) Za vrijeme zadnjeg generalnog zasjedanja biskupa SAD-a u studenom, kanonici sv. Ivana Kentijskog razdijelili su biskupima materijale kako bi ih uputili u pontifikalnu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda. Svaki je biskup dobio DVD pontifikalne mise na tronu koja je služena prošlog travnja u vašingtonskog Bazilici Bezgrješnog Začeća.

Na velikom zaslonu su nekoliko puta prikazali DVD pontifikalne mise u izvanrednom obliku, što je izazvalo interes nekolicine biskupa. Osobitu je pozornost izazvao dokumentarac koji je prikazivao sakrament potvrde prema Pontifikalu rimskom iz 1962. Nekoliko je biskupa kanonicima izrazilo želju da celebriraju u izvanrednom obliku za vjernike svojih biskupija, ali su rekli da ne znaju odakle početi.

- 3.) Kako bismo ilustrirali duh kanonika sv. Ivana Kentijskoga, prenijet ćemo riječi kanonika Haynesa, već spomenutog bivšeg sjemeništarca Petrova bratstva, koje je za vrijeme konferencije u Fatimi prenijela portugalska radijska postaja 'Renascença': 'Sveti Otac je rekao da je motuproprij za sve vjernike... U SAD-u su se mnogi obratili zahvaljujući interesu za tradicionalnom liturgijom. Mnogo je mladih ljudi koji su kršteni ili čak potvrđeni, a ne prakticiraju svoju vjeru. Takvi u tradicionalnoj liturgiji nalaze put koji ih ponovo vodi vjeri, misi, ispovijedi, prakticiranju katoličke vjere. Po ovoj misi se obnavlja Crkva.'

- 4.) Iako posjećenost nije bila velika, dani otkrivanja izvanrednog oblika koje su organizirali kanonici sv. Ivana Kentijskog u Fatimi, bili su vrhunac za portugalske vjernike znatiželjne da otkriju tu 'novu misu' pape Benedikta XVI. Prvi put nakon reforme, na velikom oltaru marijanskog svetišta mogla se služiti tradicionalna liturgija. Kao plod ove misijskog apostolata kanonikâ, u listopadu je formirana prva skupina portugalskih vjernika privrženih izvanrednom obliku mise. To pokazuje da nitko ne treba u Gospodinovu vinogradu biti zaobiđen i da je primjena motuproprija 'Summorum Pontificum' zaista univerzalna zadaća."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: S. Smith Photography

Čuvar euharistijskog Isusa

Msgr. A. Schneidera, ORC ne treba posebno predstavljati, čak je i na hrvatski prevedena knjižica u kojoj iznosi svoja razmišljanja o svetoj pričesti. Rođen je u Kirgiziji u obitelji crnomorskih Nijemaca i kršten imenom Anton. Obitelj se 1969. preselila u Estoniju, odakle su, napokon, 1973. preselili u Njemačku.

Nakon mature, 1982. pristupio je Redu regularnih kanonika sv. križa iz Coimbre gdje je dobio redovničko ime Atanazije. Filozofiju i teologiju je završio u Brazilu gdje se nalazi visoka škola njegovog reda, Institutum Sapientiae. Zaređen je 1990., licencijat iz patristike je stekao na Angelicumu 1993., a doktorirao je na Augustinianumu 1997. Radio je u vodstvu svoga reda i kao profesor teologije u Brazilu i u Kazahstanu. Školovao se, dakle, na najrazličitijim jezicima, tako da govori njemački, ruski, portugalski, talijanski, engleski te latinski i grčki. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. travnja 2006. naslovnim biskupom Celerine i pomoćnim Biskupije Karaganda. Mitru mu je napravila njegova sestra koja je klarisa u Maria Vesperbildu blizu Augsburga.

Bit će zanimljivo pročitati i njegov intervju koji se dotiče najrazličitijih liturgijskih pitanja jer biskup Schneider služi sv. misu i redi svećeničke kandidate u oba oblika rimskog obreda, a smije služiti i po bizantskom obredu, usto je i tajnik Konferencije katoličkih biskupa Ruske federacije za liturgijska pitanja. Na Biskupskoj sinodi 2005. govorio je o svojim euharistijskim iskustvima za vrijeme sovjetske strahovlade.

Na koncu treba napomenuti da je Sveti Otac nakon što je pročitao rukopis knjižice msgr. Schneidera, naredio da ga tiska vatikanska izdavačka kuća, a predgovor engleskom izdanju je napisao, danas nadbiskup Colomba i od studenoga ove godine kardinal, M. Ranjith. O ovoj dvojici biskupa S. Magister govori kao o najboljim učenicima pape Benedikta XVI.

"Reforma reforme koju potiče Sveti Otac djelo je koje polagano napreduje jer do sada nije naišlo na potrebnu potporu biskupske hijerarhije. Usprkos oklijevanju većine prelata, neki su se ipak odlučili, oduševljeno i poslušno, angažirati u promicanju novog liturgijskog pokreta koji želi Benedikt XVI.

Radujemo se što možemo objaviti intervju s jednim od njih: msgr. Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Karagande u Kazahstanu i auktorom knjižice 'Dominus est- Gospodin je. Razmišljanja jednog biskupa iz središnje Azije o svetoj pričesti', koju je 2008. objavio SJM-Verlag.

Upitali smo ga o sljedećim temama:

I. PRIČEST
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE

I. PRIČEST

- 1.) Vaša Preuzvišenosti možete li nam najprije predstaviti red kojem pripadate; regularne kanonike svetog križa, poznate i kao kanonike iz Coimbre?

Red su utemeljili 1131. u Coimbri, u Portugalu, dom Tellus i sv. Teotonij, prvi kanonizirani Portugalac. Osnovali su ga s desetoricom ostalih redovnika i odlučili da će slijediti pravilo sv. Augustina. Svoju su ustanovu stavili pod zaštitu sv. križa i Bezgrješnog Začeća. Red je rastao i brzo se širio.

Ovom je redu kao rođeni Portugalac pripadao sv. Antun Padovanski prije nego što je postao franjevac. Portugalska je vlast 1834. zabranila vjerske redove, ali za Crkvu jedan red nestaje tek stotinu godina nakon smrti njegovog posljednjeg člana. Portugalski primas ga je prema ovoj odredbi odlučio oživjeti nakon II. vatikanskog koncila. To se ostvarilo 1979. godine dekretom Svete Stolice koji je potpisao nadbiskup Augustin Mayer, tadašnji tajnik Kongregacije za redovnike.

Red je posvećen štovanju sv. križa i svetih anđela i posebno povezan s udrugom Anđeosko djelo. Nastala 1949. u Austriji, udrugu je kao Bratovštinu anđela čuvara kanonski uspostavio 1961. biskup Innsbrucka, P. Rusch. Utemeljiteljica Anđeoskog djela, skromna austrijska majka G. Bitterlich htjela je pružiti svećenicima duhovnu pomoć i zauzeti se molitvom i u duhu pokore za posvećenje svećenika.

Anđeosko djelo je bilo predmetom različitih intervencija Svete Stolice kako bi razbistrilo sadržajne i pravne aspekte svoje karizme, te ga je konačno 2008. Sveta Stolica crkvenopravno povezala s regularnim kanonicima sv. križa kao neku vrstu trećega reda.

Trenutačno red broji oko 140 članova, od toga je 80 svećenika, a nazočan je u Europi, Aziji i Americi. Sveta misa se u redu slavi prema novom redu, ali 'versus Deum'. Pričest se dijeli na tradicionalan način, kako to čini Sveti Otac na misama koje on služi. Tim izborom red njeguje sjećanje na utemeljiteljicu Anđeoskog djela koja je jako patila zbog opće primjene pričesti na ruku.

- 2.) Je li Vas ovo posebno čašćenje Euharistije potaknulo da pristupite ovom redu?

Da. Morate znati da sam prvih dvanaest godina života proveo pod tiranijom sovjetskoga komunizma. Zahvaljujući majci odrastao sam u ljubavi prema euharistijskom Isusu. ona je bila jedna od 'euharistijskih žena', odnosno pobožnih žena koje su s dopuštenjem svećenika tajno čuvale posvećene hostije, kako bi se izbjeglo svetogrđe ako dođe do uhićenja svećenika.

Razumjet ćete kako sam jako bio šokiran kad sam 1973., kad smo se doselili u Njemačku, vidio kako se u crkvi dijeli pričest. Sjećam se da sam majci rekao kad sam prvi put vidio kako se dijeli pričest u ruku: 'Mama, ali to je kao kad nam u školi dijele slatkiše!'

Kasnije, kad sam osjetio da imam svećenički poziv, tražio sam način na koji bih, na svoj način, bio čuvar euharistijskog Isusa. Providnost je htjela da baš u to vrijeme ponovo oživi Red regularnih kanonika svetog križa.

- 3.) Od svoga izbora, koji se desio usred Godine euharistije, papa Benedikt XVI. je iznova potvrđivao stvarnu nazočnost našega Gospodina Isusa Krista u euharistiji. Čak je od Tijelova 2008. opet preuzeo praksu pričešćivanja na jezik vjernika dok kleče. Dirnuti ovim Papinim primjerom mnogi su svećenici, često mlađi, počeli dvojiti o dostojnosti širom rasprostranjenog načina pričešćivanja na ruke. Neki pričest na ruke promatraju kao jedan od velikih nedostataka liturgijske reforme. Vaša knjiga 'Dominus est' progovara upravo o ovom problemu. Može li se prema Vašem mišljenj reći, kao što je to u predgovoru Vašoj knjizi učinio nadbiskup Malcolm Ranjith, koji je upravo imenovan kardinalom, da je pričest na ruke pogodovala smanjenju vjere u stvarnu nazočnost Kristovu, a tako i nedostatku štovanja prema Presvetom Sakramentu? Kao dokaz tomu bi se mogli navesti protjerivanje svetohraništa u skrivene kutke crkava, vjernike koji više ne pokleknu pred Presvetim, svetogrdne pričesti itd.

Ponajprije želim naglasiti kako vjerujem da se može pričestiti sa strahopoštovanjem i kad se hostija primi u ruku. Ali općenito, vidimo da se, prije svega na masovnim celebracijama, čini kako pričesnici zaboravljaju na svetost i uzvišenost trenutka, i moram dodati da je pričest na ruke, na način kako je rasprostranjena, pridonijela slabljenju štovanja Euharistijskog Gospodina. U tom se smislu u potpunosti slažem s gledištima nadbiskupa Ranjitha.

Nekoliko misli koje pomažu da ovo shvatimo:

* Pričest na ruke ne pruža dovoljnu zaštitu od gubitka čestica hostije. Patim zbog toga gubitka fragmenata svete euharistije do čega sada, zbog opće prakse pričesti na ruke, dolazi jako često. Ne razumijem kako je moguća jedna takva ravnodušnost koja tijekom vremena vodi k smanjenju vjere u transsupstancijaciju, ili čak u nekim slučajevima jednostavno gubitku katoličke euharistijske vjere.

* Pričest na ruke olakšava na besprimjeran način krađu euharistijskih prilika. Svetogrđe, koje ni na koji način ne bismo smjeli trpjeti, tako se samo olakšava i stvarno čini.

* Premještaj svetohraništa na stranu ili u kut unutar prostora župnih crkava ili kapela mnogih vjerničkih zajednica i u pedagoškom smislu potkopava središnje značenje stvarne nazočnosti Gospodinove u otajstvu euharistije; mjesto, naime, gdje je naš Gospodin Isus Krist nazočan, mora uvijek biti odmah svima vidljivo kao središnje i najvažnije.

- 4.) Iako je pričest na ruke izvorno bila dopuštena indultom, u većini biskupija je postala normom, gotovo dogmom. Kako objašnjavate takav razvoj?

Takvo stanje pokazuje sve karakteristike jedne 'mode', a imam osjećaj da je to širenje bila prava strategija. Taj se običaj proširio poput lavine. Pitam se kako smo mogli postati tako bezosjećajni prema uzvišenoj svetosti euharistijskih prilika: pa Krist živi među nama u svom božanskom veličanstvu pod skromnim euharistijskim prilikama.

- 5.) Trenutačno su samo rijetki biskupi odlučili slijediti primjer Svetog Oca i pričešćivati na tradicionalan način. Mnogi svećenici s time oklijevaju. Radi li se tu prema Vašem mišljenju samo o konzervativnom otporu ('Ne smije se dirati u dostignuća Koncila!') ili, još gore, o manjku interesa za to pitanje?

Ne možemo prosuđivati tuđe namjere, ali pogled izvana daje naslutiti da postoji otpor ili barem nezainteresiranost za najsvetiji i najsigurniji način za primanje svete pričesti. Dojam je da se jedan dio crkvenih pastira pravi da ne vidi što Sveti Otac želi; jasno i jednoznačno držanje o dogmatskom nauku o euharistiji.

II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA

- 6.) U svom motupropriju 'Summorum Pontificum', papa Benedikt XVI. je predložio međusobno obogaćenje dvaju oblika rimskog obreda. Vi rado misite i u jednom i u drugom obliku obreda. U kojim bi se aspektima to obogaćenje moglo pokazati najplodonosnije?

Papu moramo shvatiti ozbiljno. Ne možemo nastaviti raditi kao da on tu rečenicu nije izgovorio, ili čak kao da je nije napisao. Naravno, postoji mogućnost da obje forme približimo jednu drugoj, a da ne moramo preraditi misale.

Prva misao bi mogla biti da od prikazanja celebriramo 'versus Deum', kao što je uostalom predviđeno u rubrikama novoga misala. Misal pape Pavla VI. zapravo jasno naznačuje da se celebrant treba dvaput okrenuti puku. Prvi put u trenutku 'Orate fratres' i drugi put kad svećenik kaže 'Ecce Agnus Dei' za vrijeme pričesti vjernika. Što bi drugo značila ta uputa, nego da je svećenik za vrijeme prikazanja i kanona okrenut oltaru? U rujnu 2000. objavila je Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu odgovor na 'quesitum' o usmjerenju svećenika za vrijeme svete mise. U njemu je objasnila 'da se 'versus populum' čini najpogodnijim stavom koji omogućuje komunikaciju', ali precizira, 'bila bi teška pogrješka pretpostaviti da čin žrtve treba biti prvenstveno usmjeren prema narodu. Ako svećenik celebrira 'versus populum', što je legitimno i često savjetovano, njegov duhovni stav mora uvijek biti usmjeren Bogu po Isusu Kristu.'

Čini mi se da danas taj odgovor, koji savjetuje celebraciju prema puku, mora biti prilagođen novoj realnosti motuproprija 'Summorum Pontificum', s preporukom da se od prikazanja celebrira prema istoku.

S obzirom na pričest, Sveta Stolica bi mogla objaviti opću preporuku, da podsjeti na ono što predviđa Opći uvod u Rimski misal u 160. članku: 'Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskažu dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament. Treba naglasiti da službeni tekst Crkve koji komentira 'Novus ordo', kao prvi oblik pričesti navodi onaj klečeći.

Osim toga, dobro bi bilo ograničiti podjelu pričesti po laicima na prilike kada nema svećenika ni đakona.

Daljnja bi mogućnost za obogaćenje nove liturgije bila da čitanja iz Svetoga pisma drže muškarci u liturgijskoj odjeći, a ni u kojem slučaju žene ili muškarci u civilnoj odjeći. I to zato što se ta čitanja odvijaju u prezbiteriju, mjestu koje je od apostolskog vremena pridržano svećenicima, đakonima i muškarcima s nižim redovima. Samo kada nisu nazočni posvećeni muškarci, mogao bi ih nadmojestiti laik muškarac. Služba za oltarom, lektora ili ministranta, nije izvršavanje općeg svećeništva, nego pripada posvećenom svećeništvu, osobito đakonatu. Iz toga je razloga Crkva, barem od trećeg stoljeća, uvela niže redove kao vrstu uvođenja u različite službe koje su povjerene đakonima, npr. čuvanje svetišta i pozivanje vjernika na liturgiju (ostijar), čitanje riječi Božje na liturgiji (lektor), izgonjenje zlih duhova (egzorcist), služba svjećonoše i poslužitelja oltara (akolit). Tako se može bolje razumjeti zašto je Crkva oduvijek pridržala podjeljivanje nižih redova i službu lektora ili akolita muškarcima.

U tom surječju se dobro može razumjeti da se jedno od obogaćenja koje je moguće približavanjem obaju liturgijskih oblika, sastoji u tomu da se vratimo zdravoj tradiciji, prezbiterij pridržati muškarcima; đakonima, akolitima, lektorima i ministrantima. Ne koristi tužiti se nad padom zvanja, kad se ne pozivaju dječaci u službu za oltarom.

Zaključno, trebala bi molitva vjernika biti pridržana samo đakonima, akolitima i lektorima u liturgijskoj odjeći. Još više bi u suglasju s tisućljećima starom tradicijom Crkve, kako zapadne tako i istočne, bilo da tu molitvu vjernika ili sveopću molitvu čita samo đakon, ili još bolje pjeva, jer je od svog početka bila nazvana 'oratio diaconalis'. U nedostatku svećenika, bilo bi prikladnije kad bi je čitao svećenik, kao što je to uostalom slučaj kod navještaja evanđelja. Pojam 'molitva vjernika' ne znači da je trebaju čitati vjernici. To bi bila povijesna i liturgijska zabluda. Ime molitve odnosi se na to što je bila čitana na početku mise vjernika, nakon izlaska katekumena, kad je đakon ili svećenik Božjem Veličanstvu iznosio nakane cijele Crkve, dakle svih vjernika.

- 7.) A izvanredni oblik? Na koji bi način ona mogla biti obogaćena u kontaktu s redovitim oblikom rimskog obreda?

Rekao bih da sw ono što sam spomenuo o novom redu, u istom duhu može primijeniti na izvanredni oblik. Čitanja bi uvijek trebala biti dostupna vjernicima također u mjesnom jeziku, a ne samo na latinskom, uz iznimku posebnih prigoda. Mogao bi ih čitati posvećeni ili postavljeni lektor ili čak vjerik muškarac u liturgijskoj odjeći.

Uvođenje nekih predslovlja iz novoga misala bila bi lijepa i korisna inicijativa, kao i uključenje novih svetaca u tradicionalni liturgijski kalendar.


III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE

- 8.) Papa Ivan Pavao II. je u rujnu 2000. u pozdravu Kongregaciji za bogoštovlje u punom sastavu izjavio: 'U Misalu rimskom pape Pija V. kao i u različitim istočnim liturgijama nalaze se vrlo lijepe molitve, kojima svećenik izražava najdublji smisao poniznosti i strahopoštovanja pred svetim otajstvima. One otkrivaju pravu narav svake liturgije.' Možemo li pretpostaviti da je tridentinski ofertorij jedna od tih molitava? Ili, bismo trebali biti gledišta da je njegov nestanak jedna od pozitivnih točaka liturgijske reforme, kako još tvrde mnogi Bugninijevi pristaše i kako je to biskup Metza, msgr. Raffin, u svom prilogu knjizi 'Studija o duhu liturgije' (objavio L'Homme Noveau, 2003.) napisao: 'Sretan sam zbog nestanka molitava ofertorija i što mogu pokazati njihov heteroklitni karakter.'?

U cjelokupnoj povijesti rimske liturgije, ali i istočnih liturgija, ofertorij je uvijek bio povezan sa žrtvom izvršenom na Golgoti. Ne radi se tu o pripremi nekog obroka, nego o pripremi euharistijske žrtve koja za plod ima gozbu euharistijske zajednice. Moglo bi se tradicionalni ofertorij nazvati jednim 'simboličnom anticipacijom' posvete.

Ofertorij je odjek svih žrtava starog zavjeta, od velikih 'ofertorija' Melkisedeka i Abela. U povijesti spasenja vidimo kontinuirano napredovanje do golgotske žrtve. Sâm ovaj biblijski pogled potpuno opravdava tradicionalni ofertorij, da i ne spominjemo istočne obrede koji na još izrazitiji i svečaniji način anticipiraju otajstvo križa u obredima ofertorija.

Kao što Augustin kaže: 'Novi zavjet u Starom se skriva', tako i mi možemo reći da se posveta skriva u ofertoriju.

Tradicionalni ofertorij mi se čini da je sve drugo samo ne heteroklitan. Naprotiv, rekao bih da je čisti produkt biblijske logike, iz pogleda povijesti spasenja.

- 9.) Ne mislite li da je vrijeme za preispitivanje sjemenišne naobrazbe kako bi nastala bolja liturgijska praksa? Mogli bismo spomenuti da se u Francuskoj latinski jezik praktično više ne poučava, iako je sveti jezik Crkve, a i slavlje redovite liturgije se često prepušta osobnoj inspiraciji. Nismo jednom govorili o mogućnosti otkrivanja tradicionalne liturgije koja sjemeništarcima, takoreći, nikada nije ponuđena. Ne molimo Vas da prosuđujete što se događa u Francuskoj, ali možete li nam reći Preuzvišeni kako se to prakticira u karagandskom sjemeništu, jedinom katoličkom sjemeništu u središnjoj Aziji?

Situacija s poučavanjem latinskog u sjemeništima je alarmantna ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu! Činjenica je da to nije samo protiv volje Crkve i Svetog Oca, nego i protiv volje II. vatikanskog koncila. U apostolskoj pobusnici 'Sacramnetum caritatis' papa Benedikt XVI. jasno izjavljuje: 'Općenito tražim da budući svećenici budu od vremena sjemeništa sposobni razumjeti i celebrirati svetu misu na latinskom, kao i koristiti latinske tekstove i primjenjivati gregorijanski koral. Ne bi trebalo ispustiti iz vida da i vjernici budu pripravljeni da znaju uobičajene molitve na latinskom kao i pjevati određene dijelove liturgije u gregorijanskom stilu.

Svećenici moraju ovladati uporabom latinskog jezika. Mislim da bi u sjemeništima sv. misu u redovitom obliku trebalo celebrirati prvenstveno na latinskom, a u redovitim razmacima i u izvanrednom obliku. To bi za dostojanstvo liturgije bilo od velike pomoći.

U Karagandi imamo petnaest sjemeništaraca (katolika je u zemlji 150 000) i pokušavamo osigurati da nastava latinskog bude važan dio studija.

- 10.) U zemljama u kojima je katolicizam religija manjine, ako ne i marginalan, kao što je slučaj u Kazahstanu (1% pučanstva), uporaba pučkog jezika i moderne liturgije se predstavlja često kao obogaćenje za 'inkarnaciju evanđelja u domaće kulture i istovremeno kao uvođenje tih kultura u život Crkve' kako je to definirao papa Ivan Pavao II. u enciklici 'Slavorum Apostoli' (VI, 21). Preuzvišeni, možete li nam prema svom iskustvu kazati je li rimska liturgija na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, kako u redovitom tako i u izvanrednom obliku, zaprjeka za inkulturaciju katolicizma u Aziji ili nije?

Trebate misliti na to da se srednjoazijski kontekst znatno razlikuje od onoga koji poznajete u Europi. Nemoguće je ispustiti iz vida preko sedamdeset godina sovjetske vlasti, ili težinu koju ima muslimanska nazočnost u društvu, iako je uvijek bio nazočan i ostaje biti slavensko-pravoslavni element s bizantskom dimenzijom. Kulturno smo jako daleko od latinskog svijeta.

Iako pripadamo rimskom obredu, u ovim posebnim okolnostima bi trenutačno bilo jako teško realizirati celebraciju liturgije isključivo na latinskom. Mogla bi se zamisliti primjena jednog slavenskog kao liturgijskog jezika, a tada postupno uvoditi neke dijelove liturgije na latinskom jeziku.

Za to postoje dva povijesna presedana:

* u IX. stoljeću je Crkva dopustila, zbog kontinuiteta rada sv. Ćirila i Metoda, uporabu slavenskog jezika u Dalmaciji, Češkoj i Moravskoj. Odredba koja je ostala do II. vatikanskog koncila za Dalmaciju, današnju Hrvatsku.

* godine 1949. objavio je papa Pio XII. indult koji dopušta svećenicima u Kini da celebriraju sv. misu na kineskom, s izuzetkom kanona koji je morao ostati na latinskom.

Oba povijesna presedana za rimski obred su poznata u Kazahstanu (zemlja graniči s Kinom) i mogli bi služiti kao inspiracija za inicijativu Svete Stolice za primjenu ruskog u izvanrednom obliku rimskog obreda. "

Izvor: Paix Liturgique I, II i III dio
Slike: ORBIS CATHOLICVS, Te Deum

Visoki postotak

Paix Liturgique marljivo nastavlja s anketama o motupropriju Summorum Pontificum. Nakon Francuske, Italije, Njemačke i Portugala na red je došla i Velika Britanija s iznenađujućim rezultatima. Čak 43% vjernika koji redovito (svakoga tjedna) idu na misu rado bi sudjelovalo na sv. misi u njenom klasičnom obliku kad bi bila ponuđena u njihovoj župi. Taj rezultat je nadmašio čak i Italiju gdje je to izjavilo 40% vjernika koji dolaze tjedno na misu.

"[...]
I. Poseban slučaj

Od anglikanskog raskola u XVI. st. katolička vjera imala je osobit položaj. Do u XIX. st. Crkva je institucionalno progonjena, jer su i vlastodršci i narod smatrali katolicizam antinacionalnim.

Nakon 1829. ('Catholic Relief Act') mogla se Crkva opet slobodno organizirati, posebno nakon papinskog brevea od 1850. koji je omogućio ponovnu uspostavu katoličke hijerarhije u zemlji. Od toga doba, koje je bilo epoha kardinala Newmana, imao je britanski katolicizam značajan utjecaj na duhovni i kulturalni milje Otoka. Jedinstvene osobnosti poput Chestertona i Tolkiena su proizašle iz njega, iako nije prouzrokovao masovni povratak anglikanskih vjernika Rimu.

Iz Engleske je 1971. došla prva značajna akcija za obranu tradicionalne liturgije u vidu peticije koju su potpisale brojne ličnosti, među njima također spisateljica Agatha Christie (premda nije bila katolikinja). Inicijativa je urodila indultom koji je po slavnoj spisateljici nazvan 'Indultom Agathe Christie'- cjeloviti tekst dokumenta donosimo u dodatku. Ovaj indult, u obliku odgovora Kongregacije za bogoštovlje kardinalu predsjedniku Biskupske konferencije Engleske i Walesa, osigurava mogućnost za 'određene skupine vjernika za posebne prigode' svetu misu prema obredima i tekstovima ranijega misala.

Usprkos važnosti ovoga teksta za povijest obrane tradicionalne liturgije (dokument predstavlja presedan, što je vrlo važno za 'modus operandi' Rimske kurije, pa će biti spominjan u kontekstu motuproprija 'Ecclesia Dei' iz 1988.), kolebljivo držanje britanskog episkopata da ga primijene (već 1971.), lišilo ga je svakog ploda. Položaj engleskih, velških i škotskih vjernika odanih tradicionalnoj liturgiji, sve je više nalikovao onomu na kontinentu; prijezir i marginalizacija.

Motuproprij iz 2007. još nije promijenio situaciju, usprkos nekim inicijativama pojedinih britanskih prelata i aktivnosti laičkih pokreta, među kojima 'Latin Mass Society' zauzima prvo mjesto zbog brojnih seminara za svećenike koji žele naučiti celebrirati u izvanrednom obliku.

Uoči Papina pohoda uočava se neka uzavrelost i zbog Apostolske konstitucije 'Anglicanorum coetibus', koja predviđa osnivanje personalnih ordinarijata za anglikance koji se žele vratiti u crkveno zajedništvo. Ovaj dokument, novi plod velikodušnosti pape Benedikta XVI., nudi zapravo nadu za sve one anglikanske vjernike koji se više ne prepoznaju u novijoj evoluciji Anglikanske zajedice; ređenje žena, pripuštanje aktivnih homoseksualaca 'svetim redovima'. Donedavno se činilo da su anglikanci puno bliži Rimu od ostalih protestanata. Nadalje, Prvosvećenika neprestano napadaju skupine koje imaju pristupa engleskim medijima i ne zaziru od krajnje besramnih provokacija; čak govore o bacanju Pape u zatvor! Dakle, unutar takvoga konteksta 'Paix Liturgique' je želio doznati što katolici u Velikoj Britaniji znaju o moturopriju 'Summorum Pontificum' i kako na nj reagiraju.

II. Rezultati

Istraživanje je proveo 'Harris Interactive' od 21.- 28. lipnja 2010. Sudjelovalo je 800 britanskih katolika od uzorka od 6153 osobe iznad 18 godina.

1. pitanje: Idete li na misu?

Tjedno: 24,3%
Mjesečno: 7,8%
O blagdanima: 10,1%
Prigodno (npr. vjenčanja): 45,6%
Nikada: 12,3%

2. pitanje: Papa Benedikt XVI. odredio je u srpnju 2007., da se misa može slaviti u modernom, 'redovitom' obliku, odnosno obliku Pavla VI., na engleskom, pri čemu svećenik gleda vjernike, a pričest se prima stojeći- i u tradicionalnom, 'izvanrednom' obliku, odnosno obliku Ivana XXIII., na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, svećenikom usmjerenim k oltaru, a pričest se prima klečeći. Jeste li to znali?

Da: 39,4%
Ne: 60,6%

3. pitanje: Biste li smatrali normalnim da se oba oblika liturgije redovito slave u vašoj župi?

Da: 44,9%
Ne: 21%
Nema mišljenja: 34,1%

4. pitanje: Kad bi misa celebrirana na latinskom s gregorijanskim pjevanjem u svom izvanrednom obliku bila u vašoj župi, a da ne zauzme mjesto one redovite na engleskom, biste li sudjelovali?

15,6% bi sudjelovalo svaki tjedan
10,8% jedanput mjesečno
11,1% za blagdane
46,1% povremeno
16,4% nikada

Odgovori sudionika koji idu redovito na misu (tjedno i mjesečno):

43% bi sudjelovalo tjedno
23,4% jedanput mjesečno
7,8% za blagdane
17,6% povremeno
8,2% nikada

III. Komentar udruge 'Paix Liturgique'

Prva lekcija koju možemo izvući iz ovoga ispitivanja je dobra vijest za cijelu Crkvu: 32% britanskih katolika izjavljuje da ide na misu barem jedanput mjesečno. Navedeni postotak je daleko viši nego u starim katoličkim zemljama poput Francuske i Portugala (obje 19% prema istraživanju IFOP-a u prosincu 2009. za 'La Croix' i onom koje je proveo 'Harris Interactive' u svibnju 2010. za 'Paix Liturgique').

Druga lekcija je da ovo ispitivanje, koje je proveo neovisni i profesionalni institut, potvrđuje sva ranija ispitivanja, provedena na različitim mjestima i u različito vrijeme, koja se tiču tradicionalne liturgije (vidi ovdje). Neka pogleda tko ima oči, a tko ima uši neka čuje... U Velikoj Britaniji kao i drugdje, velik bi udio katolika sudjelovao na misi u izvanrednom obliku rimskog obreda kad bi bila u njihovoj vlastitoj župi. Jedina je razlika što je u odnosu na ranija istraživanja prema kojima bi oko trećine prakticirajućih katolika sudjelovalo na tradicionalnoj misi kad bi se celebrirala u njihovoj župi, ovdje udio puno viši. U Velikoj Britaniji bi 43% od onih koji tjedno idu na misu sudjelovalo na tradicionalnoj misi ako bi se celebrirala u njihovoj župi (Velika Britanija nadmašuje Italiju koja je do sada držala rekord, gdje je 40% onih koji tjedno idu na misu izjavilo da bi išli na tradicionalnu misu svaki tjedan kad bi bila ponuđena). Rezultat čak doseže 66,4% (tj. 2 od 3) ako se uzmu u obzir svi prakticirajući koji idu na misu najmanje jednom mjesečno, to je čak više negoli u Italiji gdje je postotak prema istraživanju 'Doxe' 63%.
Uzme li se u obzir da 60% katolika ne zna da motuproprij postoji, lako se može zamisliti da bi se postotak od 66,4% mogao porasti kad bi se spoznaja o motupropriju više proširila.

Treća lekcija potvrđuje da u Velikoj Britaniji nadmoćna većina vjernika smatra apsolutno normalnom kohabitaciju dvaju oblika rimskog obreda u okviru župe.
To je samo djelomično iznenađujuće; britanski katolici, dugo progonjeni kao 'papisti', doista su na poseban način povezani s Petrovim Nasljednikom. U Engleskoj, kao i drugdje, želja vjernika za provođenjem motuproprija, proporcionalna je protivljenju koje taj Papin dokument izaziva kod većine biskupa. Ova studija iznosi na vidjelo koliko je hijerarhija nesvjesna stvarnosti koja je pred njom.
Samo 21% vjernika drži da mirno supostojanje dvaju oblika rimskog obreda nije normalno. Taj bi broj mogao biti manji kad bi više vjernika (tj. više od trenutačnij 39,4%) doznalo za odredbe ,otuproprija Benedikta XVI. S pravom se može pomisliti da među tih 21%, postoje i oni koji vjeruju ono što im je tako dugo ponavljano, naime da je ta liturgija 'ukinuta', ako ne 'zabranjena'...
Neopravdan je argument koji se u Velikoj Britaniji kao i drugdje navodi za neprovođenje motuproprija, naime nedostatak interesa. Kada se vjernike informira o činjenicama i tada upita za mišljenje, rezultati su upravo različiti od dojma onih koji govore u njihovo ime... To vrijedi i za posredovanje župnih vijeća koja su u načelu (zbog ideologije, straha ili jednostavno poslijekoncilskog konzervativizma) nesklona reformi reforme pape Benedikta XVI.

Četvrto. Glede Indulta Agathe Christie; od 1971. dopuštena je celebracija prema misalu iz 1965. s modifikacijama iz 1967. (za razliku od misala iz 1962. koji dopušta 'Summorum Pontificum' i prije njega 'Ecclesia Dei'). Moglo bi se pretpostavljati da će taj isprani i modernizirani oblik misala Ivana XXIII. biti prihvatljiviji britanskim biskupima i da bi mogao pomoći širenju tradicionalnije liturgije u poslijekoncilskom okruženju. Naprotiv, britanski biskupi ne vide značajnije razlike između liturgije iz 1965. i one iz 1962. Besmisleno je dakle inzistirati na toj činjenici pred onima koji naivno vjeruju da bi celebracija iz 1965. bila prihvatljivija na dijecezanskoj razini od oblika iz 1962., da ne spominjemo neutemeljenu naivnost onih koji se zauzimaju za celebraciju liturgije Pavla VI. na latinskom...

Peto. Ovo ispitivanje naglašava zaprepašćujuću nesposobnost komunikacije (u ovom slučaju britanskih) biskupa. Zaista, pune tri godine od objave motuproprija od 7. srpnja 2007., samo 40% je informirano o njemu. Stvari se jednostavno moraju nazvati pravim imenom, posebno u tako ozbiljnoj stvari kao što je liturgijski i sakramentalni život; u engleskoj, kao i drugdje, radi se očito o slučaju sljepoće za pastoralne potrebe vjernika. I u ovom je slučaju ta sljepoća na strani biskupa znanstveno izmjerena i prikazana brojkama. Gotovo bi se moglo pomisliti da biskupi trebaju novi pastoralni koncil u cijelosti posvećen sposobnostima slušanja na korist 'tihih u Crkvi' i koji bi služio njihovim očekivanjima.

Šesto. Konačna napomena; zbog malog broja katolika u zemlji (13%), bilo je potrebno ispitati više ljudi nego obično (6153 pojedinca) kako bi se radilo s reprezentativnim brojem ljudi koji se izjašnjavaju 'katolicima'. Tako je ovo ispitivanje i najskuplje koje smo poduzeli. Koštalo je s porezom 10 000 €. Ako želite sudjelovati u njegovu financiranju i tako nam omogućiti da nastavimo naš rad na informiranju, možete poslati svoj dar na Paix Liturgique, 1 allée du Bois Gougenot, 78290 CROISY-SUR-SEINE, u korist: Paix Liturgique, ili preko: IBAN: FR76 3000 3021 9700 0500 0158 593 - BIC: SOGEFRPP.

DODATAK:

A) Peticija pisaca, znanstvenika, umjetnika i povjesničara za očuvanje tradicionalne latinske mise (http://www.latin-mass-society.org):

'Kad bi koja nerazborita uredba zapovjedila cjelokupno ili djelomično uništenje bazilika ili katedrala, zasigurno bi svi obrazovani- bez obzira na osobna vjerovanja- preneraženi ustali protiv takve mogućnosti. Činjenica je da su bazilike i katedrale izgrađene kako bi se slavilo obred koji je, do prije par mjeseci, činio živu tradiciju. Smjeramo na rimokatoličku misu. Ipak, prema zadnjim informacijama iz Rima, postoji plan za uništenje te mise krajem tekuće godine.
Jedan od aksioma u suvremenoj javnosti, vjerskoj kao i svjetovnoj, jest da je moderni čovjek općenito, a intelektualci posebice postali nesnošljivi prema svim oblicima tradicije i da su zaokupljeni time da ih ukinu i nešto drugo stave na njihovo mjesto. Ali, kao i mnoge druge tvrdnje mašinerije javnog mišljenja, taj je aksiom lažan. Danas, kao i u prošlim vremenima, obrazovani su prethodnica kad treba priznati vrijednost tradicije, i prvi su da dignu uzbunu kad joj zaprijeti opasnost. U ovom trenutku mi ne uzimamo u obzir religiozno ili duhovno iskustvo milijuna pojedinaca.
Obred koji je u pitanju, u svom veličanstvenom latinskom jeziku, također je nadahnuo brojna neprocjenjiva postignuća u umjetnosti, ne samo mistična djela, nego djela pjesnika, filozofa, glazbenika, arhitekata, slikara, kipara u svim zemljama i epohama. Prema tomu, taj obred pripada univerzalnoj kulturi, klericima i običnim kršćanima. U materijalističkoj i tehnokratskoj civilizaciji koja sve to više prijeti životu uma i duha u njihovu originalnom kreativnom izrazu- riječi- čini se posebice nehumano lišiti čovjeka forma riječi u jednom od njenih najgrandioznijih manifestacija.
Potpisnici ovoga apela, koji je potpuno ekumenski i nepolitički, dolaze iz svake branše moderne kulture u Europi i izvan nje te žele privući pozornost Svete Stolice na strašnu odgovornost koja bi se mogla dogoditi u povijesti ljudskog duha ukoliko odbije dopustiti da tradicionalna misa preživi, makar živjela uz ostale liturgijske forme.
Potpisani: Harold Acton, Vladimir Ashkenazy, John Bayler, Lennox Berkeley, Maurice Bowra, Agatha Christie, Kenneth Clark, Nevill Coghill, Cyril Connolly, Colin Davis, Hugh Delargy, +Robert Exeter, Miles Fitzalan-Howard, Constantine Fitzgibbon, William Glock, Magdalen Gofflin, Robert Graves, Graham Greene, Ian Greenless, Joseph Grimond, Harman Grisewood, Colin Hardie, Rupert Hart-Davis, Barbara Hepworth, Auberon Herbert, John Jolliffe, David Jones, Osbert Lancaster, F.R. Leavis, Cecil Day Lewis, Compton Mackenzie, George Malcolm, Max Mallowan, Alfred Marnau, Yehudi Menuhin, Nancy Mitford, Raymond Mortimer, Malcolm Muggeridge, Iris Murdoch, John Murray, Sean O'Faolain, E.J. Oliver, Oxford and Asquith, William Plomer, Kathleen Raine, William Rees-Mogg, Ralph Richardson, +John Ripon, Charles Russell, Rivers Scott, Joan Sutherland, Philip Toynbee, Martin Turnell, Bernard Wall, Patrick Wall, E.I Watkin, R.C. Zaehner.'

B) odgovor iz Rima:

Peticiju je Svetom Ocu priopćio kardinal Heenan, nadbiskup westminsterski. Pozitivan odgovor Pavla VI. je dakle upućen njemu. Povijesna je ironija da pismo nosi potpis msgr. Bugninija, čovjeka koji je oblikovao liturgijsku reformu i neumorno se borio protiv drevne liturgije.

'SACRA CONGREGATIO PRO CULTU DIVINO
E Civitate Vaticana, die 5 November 1971
Prot. N. 1897/71

Vaša Uzoritosti,
Njegova Svetost papa Pavao VI. u pismu od 30. listopada 1971. dao je posebne ovlasti nižepotpisanom tajniku ove Svete kongregacije da prenese Vašoj Uzoritosti, kao predsjedniku Biskupske konferencije Engleske i Walesa, sljedeće glede reda mise:
1. S obzirom na pastoralne potrebe koje je iznijela Vaša Uzoritost, dopušteno je mjesnim ordinarijima Engleske i Walesa odobriti određenim skupinama vjernika za posebne prigode sudjelovanje na misi slavljenoj prema obredima i tekstovima bivšeg Rimskog misala. Izdanje misala koje tim prigodama treba koristiti je ono objavljeno dekretom Svete kongregacije za obrede (27. siječnja 1965.), i s modifikacijama naznačenim u 'Instructio altera' (4. svibnja 1967.).
To dopuštenje se može odobriti ako skupine to traže iz razloga čiste pobožnosti, i ako dopuštenje ne remeti niti šteti općem zajedništvu vjernika. Zato je to dopuštenje ograničeno na neke skupine za posebne prigode; na svim redovitim župnim ili drugim zajedničkim misama, treba koristiti red mise iz novog Rimskog misala. Zbog toga što je euharistija sakrament jedinstva, nužno je da uporaba reda mise iz bivšeg misala ne postane znak ili uzrok razjedinjenosti u katoličkoj zaajednici. Zato će dogovor među biskupima biskupske konferencije, o tomu kako će se ovo dopuštenje ostvarivati, biti daljnje jamstvo jedinstva prakse na tom području.
2. Svećenici koji katkad žele celebrirati misu prema gore spomenutom izdanju rimskog misala mogu to uz suglasnost svoga ordinarija i uz uvjete koje im zada. Kada ti svećenici celebriraju misu s narodom i žele koristiti obrede i tekstove bivšeg misala, trebaju se primijeniti uvjeti i ograničenja gore spomenuta za celebraciju za pojedine skupine o posebnim prigodama.
S mojim najvišim poštovanjem, Vaš u Kristu,
(Potpis): A. Bugnini
Tajnik Svete kongregacije za bogoštovlje'"

Izvor: Paix Liturgique