Protector Sanctæ Ecclesiæ

Na blagdan Bezgrješnoga Začeća proglašena je Godina sv. Josipa u spomen na 150. obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve. O tom jubileju tijekom kojeg će se moći steći brojni oprosti piše R. de Mattei.

"Scenarij na koncu 2020. čini se jako različitim od onoga kojim je završila 2019. Prije godinu dana neumitan je pad pontifikata pape Franje bio potvrđen ishodom Panamazonske sinode koja nije uspjela ostvariti ništa od očekivanja progresista: od ukidanja kleričkoga celibata do svećeništva za žene. Na razini međunarodne politike pobjeda D. Trumpa se na izborima u nadolazećoj godini činila sigurnom, bez ikakve mogućnosti da je ugrozi kakva izborna prijevara. Otpor protiv revolucionarnih sila koje prevladavaju u svijetu očitovao se na mnogo načina: od velikih događanja za život do antikomunističkih demonstracija u Hong Kongu, pa sve do postrojavanja katolika u 'Acies ordinata'. Skupine najpovezanije s tradicijom bile su u ofenzivi s bitnim jedinstvom u namjerama.

Scenarij se promijenio godinu dana kasnije. Aspekt te panorame pred nama koji najviše zabrinjava nije pandemija Covida niti 'Veliko resetiranje' o kojem se toliko govori, pa ni neočekivani poraz predsjednika Trumpa, nego nejedinstvo koje se pokazuje među braniteljima Crkve i naravnoga kršćanskog reda. Točke u kojima se očituje ta nesloga nisu teorijskoga, nego praktičnoga reda, i izravna su posljedica koronavirusa. Žive rasprave o postojanju zdravstvene zavjere ili dopuštenosti cijepljenja dotiču svakodnevni život te zato među katolicima podižu osjećaje emocija, ljutnje, depresije. Osjećamo skrivenu prijetnju i širi se atmosfera gluhe pobune protiv svega i svakoga.

Uznemireni i uzburkani svijet ono što se zbiva pripisuje vladama ili skrivenim silama, a da ne ide do konačnih uzroka, ljudskih grijeha. Božanske se kazne ne priznaju kao takve, a gdje je uzbuđenosti i grozničava aktivnost, tamo ne ulazi božanska milost. Milost zahtijeva smirenost, refleksiju, red kojem je model bila Sveta Obitelj. Stoga nije ništa bolje u ove adventske dane nego uzdići naš pogled k sv. Josipu koji je kroz hladnoću i tminu teškoga puta povjerenu mu Svetu Obitelj s razboritošću i hrabrošću doveo u Betlehem. 

Sveti Luka kaže da je u one dane bio izdan dekret cara Augusta 'ut describeretur universus orbis', odnosno da se popiše čitav svijet, zbog čega su svi 'išli na popis, svaki u svoj grad' (Lk 2,3). Budući da je Josip bio 'iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem' (Lk 2,4). Popis koji je naredio August temeljio se na aroganciji jednoga cara koji je težio ambiciji dominacije svijetom. Mnogi su Židovi gajili iluziju sterilne i neučinkovite pobune. Takvi su, kako spominje o. Faber, gledali u svim smjerovima umjesto da se okrenu u smjeru betlehemske špilje, a kad se Mesija rodio, postao im je kamen smutnje (F. W. Faber, 'Betlehem', tal. prijevod SEI, Torino, 1949., str. 143).

Preblažena Djevica Marija i sv. Josip nisu se bunili, nego su, kako primjećuje časni L. de la Puente, nego su se izjasnili Augustovim vazalima i htjeli mu dati danak, da bi tim primjerom zbunili uznositost i pohlepu svijeta ('Meditazioni', tal. prijevod G. Marietti, Torino, 1835., sv. II, str. 145). Zapravo, Bog želi da se pokoravamo onima koji vladaju, pa i kad zapovijedaju s lošom nakanom, pod uvjetom da to što traže nije po sebi nedopušteno ni suprotno božanskom zakonu. Riječ 'auktoritet' u različitim jezicima potječe od latinskog 'augere', 'accrescere'. Sveti Josip, nazvan 'filius accrescens' (Postanak 49,22), koji se povećava, utjelovljuje načelo auktoriteta, shvaćeno prvenstveno kao služba za rast našega bližnjega. Bio je poočim Bogočovjeka i prečisti zaručnik Majke Božje, ali izvršavao je auktoritet nad Isusom i Marijom, a oni su mu se pokoravali. Ipak, nitko poput njega nije bio tako poslušan božanskim nalozima kad je krenuo u Betlehem.

Blaženi je papa Pio IX. dekretom 'Quemadmodum Deus', 8. prosinca 1870. proglasio sv. Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve. Taj je dekret dao kanonski oblik istini prema kojoj sv. Josip štiti Crkvu onako kako je tijekom života svojim auktoritetom štitio Svetu Obitelj. 

Da bi se proslavila 150. obljetnica dekreta Pija IX., papa Franjo navijestio je Godinu sv. Josipa od 8. prosinca 2020. do 8. prosinca 2021. Tim je povodom Apostolska pokorničarna, koja je vrhovni sud Crkve, udijelila vjernicima izvanredni dar posebnih oprosta. Dekretom kardinala M. Piacenze, velikog pokorničara Crkve, izdanog u skladu s voljom pape Franje, 'Apostolska pokorničarna daje potpuni oprost prema uobičajenim uvjetima (sakramentalna ispovijed, euharistijska pričest i molitva na nakanu Svetog Oca) vjernicima koji će duše nenavezane na ikoji grijeh sudjelovati u Godini sv. Josipa na načine koje naznačuje sama Kongregacija'.

Brojni su načini za dobivanje oprosta. Među njima su recitiranje svete krunice u obitelji, recitiranje Litanija sv. Josipa ili bilo koje zakonito odobrene molitve sv. Josipu, kao što su 'K tebi se o sv. Josipe utječemo u svojoj nevolji', posebno 19. ožujka, 1. svibnja, na blagdan Svete Obitelji, zatim svakoga 19. u mjesecu, i svake srijede, dana koji je posvećen spomenu na sveca. 

Malobrojni su shvatili značaj ovoga dekreta Svete pokorničarne. Znamo da je oprost otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za već otpuštene grijehe koji vjernik zadobiva posredovanjem Crkve, koja ima moć dijeliti blago zadovoljštine Krista i svetaca. Crkva nije nevidljiva stvarnost, nego društvo juridički savršeno, opskrbljeno svim sredstvima da djeluje u smislu ispunjavanja svoje misije. 

Papu Franju može se kritizirati, čak i oštro, ali toliko dugo dok se smatra legitimnim namjesnikom Kristovim, pravni su čini koje donosi valjani, dokle god nisu u proturječju s tradicijom Crkve. To nije slučaj s oprostima koje, kao papa, ima svako pravo darivati krjepošću snage ključeva danih Petru i njegovim nasljednicima: 'Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima' (Mt 16,19).

Onaj koji niječe valjanost tih oprosta, barem 'de facto' prihvaća tezu da je papa Franjo lažni ili nezakoniti papa, glava jedne 'Crkve' koja je različita od Katoličke Crkve. Onaj, pak, koji ga smatra papom, a ignorira ili umanjuje vrijednost njegova pravnog čina, preuzima odgovornost propuštanja rasta u milosti i u slavi mnogih duša, i u propuštanju oslobađanja drugih duša u čistilištu. Svaki vjernik može zadobiti oprost za sebe, i djelomični i potpuni, ili ga namijeniti za mrtve kao molitvu. 

Nije lako zadobiti potpuni oprost jer je potrebna dispozicija duše koja isključuje navezanost čak i na laki grijeh. Međutim, svaki je oprost veliki dar Crkve, pa i djelomični, posebno zato jer briše, u potpunosti ili djelomično, kaznu za grijeh, na zemlji ili u čistilištu. Ne možemo suditi o namjeri pape Franje, no moramo uzeti na znanje da je on ovim dekretom ponudio dragocjenu pomoć vjernicima katolicima koji u ovo grčevito doba u kojem živimo trebaju posebnu pomoć milosti. Nakon Blažene Djevice Marije, niti jedno drugo ljudsko stvorenje nije imalo vjeru sv. Josipa i nitko od njega  nije bio više logičan i misaon. U godini posvećenoj sv. Josipu molimo ga da nam dade osjećaj vjere i razum koji su potrebni za orijentaciju prema božanskoj betlehemskoj špilji, da se ne izgubimo."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI

Slike: Scuola Ecclesia Mater

Numisma Mirabile

Povodom 190. obljetnice Gospine čudotvorne medaljice novi članak dobro nam poznatog povjesničara i komentatora aktualnih zbivanja R. de Matteija.

"Zadnjih je tjedana nekoliko svjetski najvažnijih ljekarničkih kompanija najavilo neposrednu proizvodnju cjepiva protiv Covida 19. Komentirajući tu vijest, jedan je uvaženi talijanski virolog, prof. A. Crisanti, dao vrlo zdravorazumsku izjavu. Odgovarajući na pitanje bi li se cijepio ili ne, kazao je: 'Obično treba pet do osam godina da se proizvede cjepivo. Stoga, bez dostupnih podataka, ne bih uzeo prvo cjepivo koje bi trebalo stići u siječnju. Htio bih bio siguran da je pravilno testirano i da zadovoljava kriterije sigurnosti i učinkovitosti. Imam to pravo kao građanin i nisam voljan prihvatiti prečace.'

Odgovor je potpuno zdravorazumski, štoviše, koherentan s načelom opreza koje se danas toliko ističe u vezi zaštite okoliša i nije jasno zašto se ono ne bi primijenilo također na području zdravlja. Prof. Crisanti nije protiv cjepiva, no ispravno ustraje na tomu da priopćenja za tisak ljekarničkih kompanija nisu dovoljna da jamče sigurnost te čeka na znanstvene podatke koje će verificirati agencije za kontrolu. Zbog tih su ga razboritih riječi demonizirali masovni mediji i neki njegovi kolege. 

Crisanti se branio pismom objavljenim u listu 'Corriere della Sera', 23. studenoga 2020., gdje je među ostalim izjavio: 'Čuvari znanstvene ortodoksije ne dopuštaju oklijevanja ili kolebanja; zahtijevaju skok vjere od onih koji nemaju pristupa privilegiranim informacijama. 'Cjepivo će djelovati', grme ogorčeno. Prvi se nadam da je to istina; ipak, dopustite mi da prigovorim: cjepivo nije sveti predmet. Ostavimo vjeru religiji, a sumnju i diskusiju znanosti koji su njezin stimulus i jamac'.

Dao sam prostora ovim izjavama jer mi se čini da su glasi zdravog razuma u doba kada nedostaje njegove pravilne uporabe. Oni poput nas koji nisu niti imunolozi niti mikrobiolozi, i time u nemogućnosti da daju znanstvena predviđanja, mogu jedino učiniti napor da se ne odreknu dobre uporabe logike i ne mogu ništa drugo nego se složiti s prof. Crisantijem. No, budući da je uz razum tijekom ove pandemije potrebno živjeti u svjetlu vjere, možemo naznačiti postojanje jednoga lijeka protiv koronavirusa koji je daleko učinkovitiji jer sprječava ne samo tjelesne bolesti - kojih se svi boje - nego i one puno opasnije, bolesti duše koje nitko ne spominje. 

Govorim o čudotvornoj medaljici koja se slavi 27. studenoga. Sama se Gospa toga dana 1830. u Rue du Bac, pariškoj kući matici Kćeri milosrđa, ukazala dvadesetčetverogodišnjoj novakinji Katarini Labouré koja spominje što je vidjela: 'oko Presvete se Djevice formirao ponešto ovalni okvir na kojem su se u polukrugu od Gospine desne ruke do lijeve čitale ove riječi ispisane zlatnim slovima: 'O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k tebi utječemo'. Zatim se čuo glas koji mi je rekao: 'Daj kovati medaljicu prema ovom modelu. Oni koji je budu nosili primit će velike milosti, posebno ako je nose o vratu. Milosti će biti obilne za one koji je nose s pouzdanjem'... Odjednom mi se učinilo da se okvir okreće i vidjela sam drugu stranu medalje. Bilo je slovo M (Marijin inicijal) nadvišeno križem bez raspela koje je za svoju bazu imalo slovo I (inicijal imena Isusova). Nadalje su ispod bila dva srca, jedno okruženo trnjem (Srce Isusovo) i drugo probodeno mačem (Srce Marijino). Na koncu, sve je okruživalo dvanaest zvijezda. Zatim je sve nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala ispunjena ne znam čime, dobrim osjećajima, radošću, utjehom'.

Prvih je 1500 primjeraka medaljice koju je Gospa zatražila napravljeno 1832. Od tada su milosti i čudesa umnožila zahtjeve za njima: obraćeni grješnici, ozdravljeni umirući, izbjegnute opasnosti, zadobivene milosti svake vrste. Župa Gospe od Pobjede u Parizu postala je središe izvanredne promidžbe. Katarina Labouré bila je tihi apostol čudotvorne medaljice do svoje smrti, 31. prosinca 1876. Ukupan broj medaljica podijeljenih do tada premašivao je milijun. Najnevjerojatniji plod nove pobožnosti bilo je obraćenje Židova Alfonza Ratisbonnea kojem se 20. siječnja 1842. u crkvi Sant'Andrea delle Fratte ukazala Gospa od Čudotvorne Medaljice.

Papa Lav XIII. je povodom 50. obljetnice ukazanja u Rue du Bac Ratisbonneovo obraćenje proglasio autentičnim i dopustio blagdan Čudotvorne medaljice 27. studenoga svake godine. Papa Pio XII. proglasio je Katarinu Labouré svetom 27. srpnja 1947., a njezino se tijelo časti u kapeli ukazanja u Rue du Bac, zajedno s tijelom sv. Lujze Marillac koja je sa sv. Vinkom Paulskim utemeljila Kćeri milosrđa.

Zašto je Bezgrješna izabrala jednostavnu medaljicu da dijeli svoje milosti? Iz istog razloga iz kojega je izabrala jednostavnu novakinju primateljicu njezine poruke; da pokaže kako se Providnost uvijek služi prividno beznačajnim sredstvima da svrgne neprijatelje koji misle da su nepobjedivi. Kao što kaže sv. Pavao: 'slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog , i ono što nije, da uništi ono što jest' (I. Kor 1, 27-29).

Za ukazanja 27. studenoga sv. Katarini Labouré, Gospa je pobjedonosno stajala na globusu - svijetu - i u rukama držala drugi manji globus prinoseći ga Bogu. Ako ga prinosi Njemu, znači da joj pripada. Marija Posrednica svi milosti, Suotkupiteljica ljudskoga roda, također je Kraljica Neba i zemlje. Svijet pripada njoj, a ne vođama globalizma. Postoji svjetski red koji je svet, a taj je njezin.

Pio XI. je 19. srpnja 1931., prigodom procesa za beatifikaciju Katarine Labouré, ukazujući na nevolje koje pogađaju Crkvu, rekao: 'U ove dane sjaji čudotvorna medaljica kao da nas na vidljiv i dirljiv način podsjeća da je kod molitve sve moguće, čak i čudesa, i to ponajprije čudesa. U tomu je veličanstvena posebnost čudotvorne medaljice, a potrebiti smo čudesa. Veliko je čudo da slijepi vide... ali trebamo od Marije Kraljice Medaljice tražiti jedno drugo čudo, a to je da vide oni koji ne žele vidjeti...'

Čudotvornu medaljicu treba dati blagosloviti i po mogućnosti je nositi oko vrata. Neka je oni koji su joj vjerni ne nose samo oko vrata ili na odjeći, nego neka je šire, u svojim domovima, na mjestima boli i na mjestima grijeha, svuda gdje se može dijeliti.

Čudotvorna medaljica koju mnogi katolici diljem svijeta vjerno nose, i danas nastavlja svoju izvanrednu misiju i čudesno je cjepivo protiv zala našega vremena. Zadnje veliko čudo koje molimo je da se rasprši tmina kaosa koja obavija svijet u kojem živimo.

Škapular, krunica i čudotvorna medaljica: ovdje su tri stvari koje se sama Bezgrješna udostojila dati za spasenje čovječanstva.
(sv. Maksimilijan Kolbe, 1925.)

Izvor: RORATE CÆLI

Čovjek mira

Sve je moje nastojanje uvijek u tomu da u svim stvarima što jasnije upoznam i slijedim volju Božju, i to najsavršenije.

(bl. Karlo IV., hrvatski kralj)

"Prizor svih tih ruševina i rastrganih tijela za njega, čovjeka mira, bio je potpuno nepodnošljiv. Čitamo da je 'pod kišom metaka ostajao potpuno miran, sa zlatnom krunicom u rukama koju je tiho molio i uvijek je nosio sa sobom. Potpuno ju je istrošio tako da mu je mlada nadvojvotkinja morala nabaviti novu'. Ta je njegova krunica bila dar Pija X."

Slika: splendor

Izvor: G. Brizzi/emperorcharles.org

NON ARMA, NON DVCES, SED VIRGO MARIA ROSARII FECIT NOS VICTORES

Prof. R. de Mattei otvorio je u ime Fundacije Lepanto jubilejsku godinu kojom se želi obilježiti 450 godina od Bitke kod Lepanta (1571. - 2021.). Snimke njegova govora dostupne su na talijanskom i na engleskom jeziku.

"Nebo i zemlja nisu udaljeni toliko koliko mislimo jer je sve što se zbiva na zemlji pod trajnim pogledom neba.

I u nebu, koje je mjesto savršene božanske liturgije, obilježavaju se neke obljetnice, a među njima je ona od 7. listopada 1571., poseban dan, proslava pobjede kršćanske flote protiv islama kod Lepanta. 

Pobjeda je bila rezultat hrabrosti kršćanskih boraca koji su odoljeli divljem i snažnom neprijatelju sa čvrstom odlukom da pobijede ili da umru. Mnogi su poginuli, ali kršćanska je armada postigla pobjedu. 

No, više je od ljudske hrabrosti razlog pobjede bio u duhovnoj snazi čovjeka koji je stvorio kršćansku Svetu ligu i dnevice joj pomagao svojom molitvom - svetom Piju V.

Kao nagradu za tu njegovu vjeru i povjerenje sveti je papa u Rimu s nebesa dobio spoznaju o pobjedonosnom ishodu bitke u točno vrijeme kad je završila, na više od tisuću kilometara udaljenosti. 

Pio V. nije zaslugu za pobjedu pripisao sebi niti hrabrosti vojske, nego Onoj kojoj je sve povjerio. Tako je naredio da se zaziv 'Auxilium Christianorum, ora pro nobis' doda u Litanije lauretanske i odredio 7. listopada kao blagdan na čast Gospe od Ružarija. Jednako je tako Mletačka Republika na zgradu senata dala naslikati natpis: 'Non Arma, Non Duces, Sed Virgo Maria Rosarii Fecit Nos Victores' (Nisu nas pobjednicima učinili ni oružje ni vojskovođe, nego Djevica Marija od Ružarija).

Časni je papa Pio XII. u govoru 7. listopada 1947. jednoj skupini senatora i predstavnika Kongresa SAD-a izjavio: 'Sedmi je listopada u analima Zapadne Europe dan dostojan spomena. Toga su se dana 1571. sile koje su predstavljale kršćansku civilizaciju ujedinile da pobijede kolosalnu opasnost s Istoka u Bitci kod Lepanta. Dan je to zahvale koji se obilježava u crkvenom kalendaru, ne samo zato što su europska svetišta i njihovi oltari tako sačuvani od potpunoga uništenja, nego i zato što su molitve koje naredio papa Pio V. imale velikoga udjela u pobjedi'.

Pobjeda je, dakle, došla s neba, kao i svaki dobar čin koji se obavlja na zemlji, jer čovjek je po svojim vlastitim silama sposoban samo za zlo, dok je za dobro sposoban samo kad surađuje s Bogom i kad mu pomaže Njegova milost.

Budući da Bog koristi anđele u provedbi svojih planova, trebamo vjerovati da su anđeli na dan Bitke kod Lepanta pomogli pobjedi pod vodstvom svoje kraljice, Preblažene Djevice Marije. Zato anđeli u nebu 7. listopada slave Mariju, 'Auxilium Christianorum', Gospu od Pobjede, pobjednicu nad svim neprijateljima Katoličke Crkve, vanjskim i unutarnjim.

Otad je proteklo mnogo godina. Sljedeće godine, 7. listopada 2021., bit će točno 450 godina od pobjede kod Lepanta. Ta će se obljetnica proslaviti u nebu, a mi je se ovdje na zemlji želimo posebno svečano spomenuti. 

Mjesec nakon pada Tornjeva blizanaca, Kulturni centar 'Lepanto', u palači u kojoj se nalazi ured u Rimu, 7. listopada 2001. organizirao je veliku konferenciju o proslavi 430 godina Bitke kod Lepanta, u nazočnosti uzoritih kardinala i potomaka mnogih obitelji koje su se borile kod Lepanta. A sada zakazujem sastanak s vama u Rimu, 7. listopada 2021., da zajedno proslavimo taj svečani dan za kršćanstvo. Do tada je još godina dana, ali danas, 7. listopada 2020., možemo otvoriti jubilejsku godinu. Tako je to odredio španjolski biskup Alcale de Henares, J. A. Reig Pla u pastirskom pismu kada je objavio:

'U XVI. je stoljeću neprijatelj kršćanske civilizacije bio realnost u Otomanskom Carstvu. Danas je neprijatelj puno zamagljeniji pa je nazočan i unutar Crkve. Napadi danas nisu smješteni na određenom teritoriju, nego su prodrli u duše. U situaciji smo kada se Bog zanemaruje, a zahtijeva se 'destrukturiranje' ljudskoga bića, obitelji, obrazovanja i kršćanskoga osjećaja društvenoga i političkog života. Danas se suočavamo s kulturalnom bitkom koja stoljećima oblikovala svoja načela i dogme.'

Podupirem taj apel za jubilejsku godinu i pozivam sve prijatelje Fundacije 'Lepanto' da nam se pridruže pod zaštitom Naše Gospe, anđelâ i sv. Pija V., uzora katoličkog pape i za XXI. st.

Naša inicijativa ne smjera samo tomu da bude spomen-čin, već prvenstveno da bude izjava vojne ili radije odgovor na rat koji nam je stoljećima objavljen i na koji namjeravamo odgovoriti svim silama, ne napuštajući mjesto koje je svakom od nas dodijelila Božanska providnost. 

Ratovi su kao posljedica istočnoga grijeha od samoga početka pratili povijest čovječanstva, ali s Francuskom revoulcijom rat je promijenio lice: postao je građanski rat, ideološki rat, potpuni rat, između onih koji imaju vjeru, ljubav i ufanje Katoličke Crkve na svom barjaku i onih koji su na svoje barjake stavili načela 1789.: sloboda, jednakost, bratstvo, u značenju vrhovnih i apsolutnih vrijednosti, s ničim što bi ih transcendiralo. 

Zamisao trajnoga rata izvire iz revolucionarnih načela trajnoga mira i sveopćega bratstva koja su shvaćena kao vrhovne vrijednosti. Zato je potrebno suprotstaviti se antikršćanskoj revoluciji koja nam prijeti sve od tada, koherentnom i integralnom katoličkom kontrarevolucijom, baš kakva treba biti naša vjera. 

Lav XIII. je u svojoj enciklici 'Humanum genus' od 20. travnja 1884. opisao ulogu masonerije u tom žestokom ratu protiv prirodnoga i kršćanskoga reda. 

Francusku je revoluciju 1917. slijedila komunistička. U enciklici 'Divini Redemptoris', 19. ožujka 1937., Pio XI. opisao je ulogu komunizma - kojem je masonski liberalizam utro put - tvrdeći da 'prvi put u povijesti svjedočimo smišljenoj, hladnokrvnoj bitci koju je čovjek priredio protiv 'svega što je božansko' (I. Sol. 2,4).'

Enciklika Pija XI. objavljena je dvadeset godina nakon Gospina ukazanja koja je u Fatimi 1917., iste godine kada se dogodio prevrat u Rusiji, navijestila da će Rusija, ako čovječanstvo ne napusti svoje grješne pute, raspršiti svoje zablude po čitavom svijetu.

Fatimsko proročanstvo još nije potpuno ispunjeno. Zablude komunizma kontaminirale su čitav svijet kao pogubni virus. Oni koji vjeruju da je komunizam nestao propašću Sovjetskog Saveza, čine pogubnu pogrješku u prosuđivanju.

Od 1970-ih, slijedeći naputke A. Gramscija i Frankfurtske škole, nakon ideološkog rata, komunizam se razvio u novi tip rata: psihološki rat koji oružjem riječi i slika prije nego što udari na tijela, cilja na duše, a u dušama na duboke tendencije u čovjeku, njegove osjećaje i emocije.

Taj je rat prodro u Crkvu jer je Crkva, koja je neprijateljica 'par excellence' revolucije, također mjesto gdje se formiraju duše za boj. Duše sinova i kćeri Crkve - posebno od II. vatikanskog koncila - postale su žrtve procesa izobličenja. Tako II. vatikanski koncil, bez obzira na to kakav bio teološki sud o njegovim dokumentima, ima povijesnu odgovornost za gubitak vojujućeg duha te za psihološko i moralno razoružanje katolika.

Zašto bismo bili iznenađeni ako danas za tim ideološkim i psihološkim virusom slijedi biološki, neprijatelj za kojeg se čini da je - iako nevidljiv - fizički simbol u procesu kulturnoga i moralnoga trovanja čovječanstva? Zašto bismo bili iznenađeni ako je nakon ideološkoga i psihološkoga rata uslijedila organizirana pandemija, koju su u laboratoriju fabricirali profesionalni manipulatori? Svaki dan sve više nestaje sumnja o tomu da virus ima umjetno podrijetlo. I zašto bismo bili iznenađeni ako virus ima svoje podrijetlo u komunističkoj Kini, zemlji koja još uvijek službeno zastupa ideje Marxa, Lenjina i Maoa, čineći ih programom za svoju i našu budućnost?

Ušli smo u fazu biološkoga ratovanja koja ne znači kraj ideološkoga ili psihološkoga rata. Mentalna anarhija, kroz koju svijet prolazi u ovo vrijeme koronavirusa, posljedica je toga psihološkoga rata koji djeluje na ono što se naziva 'kognitivna disonanca'. Načelo kognitivne disonance potiče pojedinca da daje prednost izobličenoj predodžbi stvarnosti pred stvarnošću samom, čak i onda kad činjenice to pobijaju, jer iskrivljena ideja koju je pojedinac načinio od stvarnosti nije plod logičke analize činjenica, nego unutarnjih osjećaja koji proizlaze iz onoga što pojedinac želi vjerovati, ili bolje, onoga što specijalisti dezinformacija žele da pojedinac vjeruje. Jedna od takvih manipulacija stvarnosti je nametanje uvjerenja da je Zapad uzrok, a ne žrtva rata koji napreduje. 

Psihološki rat je zauzvrat potaknuo socijalnu revoluciju koja će se razviti u zadnju fazu koflikta da dovede svijet ne prema novom svjetskom poretku, nego prema novom planetarnom neredu; ne prema političkoj ili sanitarnoj diktaturi, nego prema vladavini nereda kojoj se nadaju sile tame, kao odrazu pakla. Globalni nered u kojem revolucija dobiva svoju prividnu pobjedu doživjet će svoj vlastiti poraz, jer je zakon stvorenoga red, a povratak k redu program je svih onih koji se protive revoluciji.

Božanska je providnost red; sve što se zbiva predvidjela je, dopustila i odredila Providnost, a mi želimo biti oruđe Božanske providnosti u toj bitci koju vojujemo na ideološkoj i psihološkoj razini, ali prvenstveno na duhovnoj razini, računajući ne samo na svoje slabe sile, nego na pomoć One koja je 1571. omogućila lepantsku pobjedu. Majci Božjoj 'uzvišenoj Vladarici Crkve vojujuće' koja je 'terribilis ut castrorum acies ordinata' (strašna kao vojska postrojena, Pjesma nad pjesmama 6,10), Pio XII. istaknuo je da joj s pravom zaslužuje ime 'Gospa od Pobjede'. U Fatimi je Preblažena Djevica otkrila da će nakon strašnih kušnja, uništenja čitavih nacija, doći konačni trijumf njezina Bezgrješnog Srca. 

Vjerujemo u to obećanje i borimo se da pridonesemo njegovu ispunjenju. Međutim, Ona je ta koja organizira vojsku, bira vojskovođe, određuje čas, način i mjesto boja.

S tom porukom želimo jednostavno odgovoriti zovu s neba jer ono nikada ne prestaje svraćati svoj pogled na ljude koji djeluju na zemlji i čeka njihov i naš odgovor. 'Auxilium Christianorum, ora pro nobis'."

Izvor: RORATE CÆLI

Sanctus Joachim

O Joachim, sanctae conjux Annae, pater almae Virginis, hic famulis ferto salutis opem.

O Joakime, sveti mužu Anin, oče blagoslovljene Djevice, udijeli ovdje slugama pomoć spasenja.

Litanije sv. Joakima

Gospodine, smiluj se.

Kriste, smiluj se.

Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.

Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,

Duše Sveti, Bože,

Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas

Sveti Joakime,

Djede Isusa Krista,

Oče Blažene Djevice Marije,

Dostojni supruže svete Ane,

Uresu imena Judina,

Plemeniti korijene Jesejev,

Potomče doma Davidova,

Sine kraljeva izraelskih,

Uzore strpljivosti,

Zrcalo milosrđa,

Primjere pobožnosti,

Primjere povjerenja,

Uzore čvrste vjere,

Pomoćniče potlačenih,

Uresu svetoga braka, 

Preziratelju tjelesnih strasti,

Prijatelju svetih anđela,

Kruno patrijarha,

Nasljedovatelju proroka,

Slavo ispovjedatelja,

Družbeniče svih svetih,

Milostiv budi, oslobodi nas, Gospodine

Milostiv budi, usliši nas, Gospodine

O svakoga zla, oslobodi nas Gospodine

Od srdžbe svoje,

Od prestupanja zapovijedi Tvojih,

Od nestrpljivosti u trpljenju,

Od svake opasnosti za dušu i tijelo,

Od smrti vječne,

Po zaslugama svetog Joakima,

Po njegovu izabranju za oca Marijina,

Po njegovu svetom vezu sa svetom Anom,

Po pravednom životu njegovu,

Po svetoj smrti njegovoj,

Mi, siromašni grješnici, Tebe molimo, usliši nas

Da nas poštediš,

Da nam oprostiš,

Da nas željama za nebeskim stvarima ispuniš,

Da nam u patnjama ovoga života pomogneš,

Da nam pravu ljubav prema Tebi udijeliš,

Da nam kršćansko predanje u Tvoju volju daruješ,

Da nam milosrđe prema patnicima udijeliš,

Da nam duh pobožnosti uliješ,

Da nam povjerenje prema Tebi umnožiš,

Da nas od grijeha i napasti očuvaš,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine. 

Kriste, čuj nas.

Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Joakime.

℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Bože, koji si htio da iznad svih svetih tvojih blaženi Joakim bude otac majke Sina tvoga, daj, molimo, da neprestano osjećamo zaštitu onoga kojega svetkovinu slavimo. Po istom Gospodinu našemu Isusu Kristu. Amen.

Izvor: Vollständigstes katholisches Litaneienbuch, Einsiedeln, 1859.

Slike: ordemterceiradocarmose.com.br

Stoljeće

Krajem svibnja navršilo se točno 100 godina od beatifikacije poznate mistikinje, majke sedmero djece i članice Trećeg reda Presvetoga Trojstva (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11), bl. Ane Marije Taigi. 

Sljedeću molitvu sastavila je blaženica, a papa Pio VII. dao je za tu molitvu oprost od 100 dana (navedena je u množini prema ovom izvoru, a postoji i verzija u jednini).

"Klečeći pred tvojim presvetim nogama, o velika Kraljice neba, častimo te s najvećim štovanjem i ispovijedamo da si kći Boga Oca, majka božanske Riječi i zaručnica Duha Svetoga. Ti, puna milosti, krjeposti i dara nebeskih, prečisti si hram Presvetoga Trojstva. Blagajnica si i djeliteljica Njegova milosrđa. Tvoje je Prečisto Srce prepuno milosrđa, slatkoće i nježnosti prema nama grješnicima, zbog čega te zovemo Majkom božanske sućuti.

Zato s velikim pouzdanjem dolazimo preda te, Majko naša preljubljena, bolni i tjeskobni, i molimo te da iskusimo tvoju pravu ljubav. Udijeli nam milost koju te molimo, ako je u skladu s božanskom voljom i na korist naših duša. Svrati, molimo te, svoje prečiste oči na nas i na sve naše bližnje, a posebno na one koji su najviše preporučeni u naše molitve.

Pogledaj na okrutni rat koji zloduh, svijet i tijelo vode protiv naših duša i kolike propadaju! Sjeti se, prenježna Majko, da smo svi tvoja djeca otkupljena Predragocjenom Krvlju tvoga Jedinorođenca. Dostoj se s najvećom predanošću moliti Presveto Trojstvo da nam udijeli milost, da uvijek budemo nadmoćni zloduhu, svijetu i svim našim izopačenim strastima; onu milost po kojoj se pravedni više posvećuju, grješnici obraćaju, krivovjerja uništavaju, nevjernici prosvjetljuju, Židovi obraćaju. 

Moli, o Majko preljubljena, za tu milost po beskrajnoj dobroti Svevišnjega Boga, po zaslugama tvojega Presvetoga Sina, po mlijeku koje si mu davala, po skrbi kojom si mu služila, po ljubavi kojom si ga ljubila, po suzama koje si lila i po boli koju si podnijela u Njegovoj Presvetoj Muci. Zadobij nam veliki dar da sav svijet tvori jedan narod i jednu Crkvu koja neka daje slavu, čast i zahvalu Presvetom Trojstvu i tebi Posrednici. Neka nam tu milost udijeli moć Oca, mudrost Sina i krjepost Duha Svetoga. Amen."

Izvor: Direttorio della sagra funzione e preci, Rim, 1815.

Slika: Orbis Catholicus Secundus

Grgur XVI. i doba kolere

Tema koronavirusa još uvijek je prisutna iako više nije prva vijest. Pomoću novog članka R. de Matteija možemo baciti kratak pogled u prošlost i usporediti tadašnje načine borbe protiv širenja bolesti s današnjima.

"Kolera, koja je u XIX. st. šibala Europu, krenula je 1817. s obala Gangesa u Indiji. Bolest je putovala sporo, ali neumoljivo. Proširila se do Kine i Japana, ušla u Rusiju, otuda u skandinavske zemlje, u Englesku i u Irsku, odatle je s emigrantskim brodovima stigla u Ameriku i pogodila '30-ih godina Kanadu, SAD, Meksiko, Peru, Čile. Godine 1832. stigla je u Pariz, potom u Španjolsku i konačno u srpnju 1835. prešla talijanske sjeverne granice kod Nice, Genove i Torina.

Povjesničar Gaetano Moroni (1802. - 1883.) u svom je slavnom djelu 'Dizionario di erudizione', govoreći o 'destruktivnom i žalosnom indijskom ili azijskom biču 'Cholere morbus', nazvao ga je 'pošašću' i ovako opisao: 'Pošast označava jednu vrstu biča, božanske kazne koja svima unosi spasonosni strah i bojazan, nagoneći tvrdokorne grješnike na pravu pokoru - s čudesnim učincima, jer grijesi su trajni uzrok svakojakih nedaća' ('Dizionario di erudizione storico-ecclesiastica', Tipografia Emiliana, Venezia, 1840-1861, vol. 52, p. 219).

Grgur XVI., izabran 1831. na papinsko prijestolje, poslao je u Pariz 1835. medicinsko povjerenstvo da bi se dobilo znanstveno izvješće o bolesti čija je narav bila nepoznata. Kad je bolest prvi put izbila u Italiji, nastala je rasprava između dviju medicinskih škola, 'kontagionista' i 'epidemista', da bi se ustanovilo je li kolera zarazna bolest ili epidemija. Kontagionisti su tvrdili da se širenje bolesti zbiva izravnim ili neizravnim dodirom s bolesnima, i da se prema tomu mjere za zaustavljanje bolesti trebaju sastojati u uspostavi sanitarnih kordona i karantena. Naprotiv, epidemisti su tvrdili da se uzrok bolesti treba tražiti u lošim higijenskim uvjetima i u klicama iz atmosfere. Protivili su se mjerama izolacije i karantene jer je nemoguće zaustaviti cirkuliranje zraka (Eugenia Tognotti, 'Il mostro asiatico. Storia del colera in Italia', Laterza, Roma-Bari, 2000).

Općenito su monarhijske vlade naginjale kontagionističkoj hipotezi, a liberali i karbonari, koji su sve inicijative štetne za individualnu slobodu držali tiranskima, podupirali su epidemističku hipotezu. Kada je bolest izbila u Kraljevstvu Dviju Sicilija, širili su vijest da je koleru izazvao otrov koji je proširila sama burbonska vlada.

Grgur XVI., koji je u svojoj enciklici 'Mirari vos' od 15. kolovoza 1832. osudio liberalizam, naginjao je kontagionističkoj hipotezi. Zdravstvena kongregacija koju je papa ustanovio objavila je 12. kolovoza 'Regulativu i metodu za aktivaciju sanitarnih kordona'. da bi se na granicama Papinske Države, pa i u nekim unutarnjim zonama, spriječio ulazak i izlazak ljudi i stvari koji bi na neki način mogao prenositi i širiti zarazu. Sanitarni su se kordoni sastojali od dvije susljedne barijere, svaka milju široka ('inficirani' kordon i 'zdravi' kordon) koje su kontrolirale serije straža rigorozno blokirajući svakomu pristup. Između dvaju kordona bile su predviđene barem tri kuće u kojima su ljudi trebali provesti 14-dnevnu karantenu. Ediktu su bile dodane daljnje mjere, među njima 'sanitarne putovnice' izdavane onima pod kontrolom koji su se onda mogli slobodno kretati, kao i žurna i kompletna segregacija općina 'u kojima bi po nesreći to zlo izbilo'. Bilo je naređeno da ako bolest, usprkos svim mjerama opreza, prodre u dio grada, trebalo bi 'zabarikadirati ulice' i u isto se vrijeme pobrinuti za opskrbu stanovnika namirnicama. Na koncu je navedeno da će se svako kršenje ovih odredaba oštro kazniti: kazne su predviđale doživotni zatvor u slučaju ilegalnog prelaska kordona, a smrtnu kaznu u slučaju krivice za prenošenje zaraze (Marcello Teodonio, Francesco Negro, 'Colera, omeopatia ed altre storie', Roma 1837', Fratelli Palombi, Roma' 1988, pp. 38-39). Rim još nije bila pogodila kolera, ali je kardinal A. D. Gamberini, ministar unutarnjih poslova Papinske Države, u ime Grgura XVI. objavio edikt u kojem je dao na znanje da je - s ciljem 'poduzimanja svega što ljudska razboritost nalaže' i da 'napad bolesti bude sa što manje štete' ako 'nam je ona određena kao kazna za naše grijehe' - u Rimu osnovano 'Izvanredno povjerenstvo za javnu sigurnost' kojim je predsjedao G. kard. Sala i koje se sastojalo od šestero članova, tri crkvena člana i tri laika, uz trajni medicinski konzilij. Rim je bio podijeljen u 14 sanitarnih odjela koji su odgovarali okruzima, svaki sa specijalnim povjerenstvom koje se sastojalo od liječnika, kirurga i bolničara. Svako je povjerenstvo za zadaću imalo čišćenje ulica, prodaju živežnih namirnica i pića, pomoć potrebitima i oboljelima od kolere. Ljekarne su bolesnima trebale besplatno pružiti lijekove, a liječnici su trebali voditi dnevni registar slučajeva. Kardinalu Sali je u njegovoj misiji nadzora svih gradskih bolnica pomagao svećenik don Joakim Pecci, budući Lav XIII., koji je iste godine postigao doktorat teologije i kanonskoga prava. Vojno povjerenstvo koje je ustanovio Grgur XVI. objavilo je 7. siječnja 1837. da je šestorici nametnulo doživotni zatvor, jer su bili krivi za povrjedu sanitarnog kordona. Zatim je 14. siječnja, uz prosteste mnogih, izdan edikt kojim je zabranjena proslava povijesnoga rimskoga karnevala. Kardinal Odescalchi je na Čistu srijedu potaknuo Rimljane da 'postovima, molitvama i drugim djelima pobožnosti umilostive srdžbu Svemogućega koju su prouzročile teške krivice, s ciljem da daleko ostanu bičevi koji prijete'.

U srpnju 1837. prijavljeni su prvi slučajevi kolere u Rimu. Javno se mnijenje podijelilo između onih koji su priznavali i onih koji su nijekali postojanje epidemije. Ipak, kolera se proširila između srpnja i rujna. Dok su liberalni krugovi nastavili širiti glasine da papinska vlada namjerno širi bolest, Grgur XVI. je naredio ojačanje sanitarnih kordona i obustavio sve proslave, blagdane i svaku vrstu okupljanja. Mobilizirane su milicije, zatvorene granice i luke, korpusima konjice naređeno je da obavljaju ophodnju udaljenih mjesta. Svečana procesija Gospe od Sv. Luke održana je 6. kolovoza od bazilike Svete Marije Velike do crkve Il Gesù gdje je čudotvorna slika ostala izložena osam dana. Gospi, kojoj je prethodio odred draguna na konjima, štovanje je putem odao papa s cijelim Svetim zborom i rimskom vladom.

Kronike su zabilježile požrtvovnost svećenstva, svjetovnog i redovničkog, te 'evanđeosku predanost prvosvećenika koji se nije ustezao poći na mjesta gdje je bolest najviše bjesnila i osobno proviđajući za duhovne i materijalne potrebe žrtava' (Paolo Dalla Torre, 'L’opera riformatrice ed amministrativa di Gregorio XVI', in 'Gregorio XVI', Pontificia Università Gregoriana, Roma 1948, vol. II, p. 70). Među svećenicima koji su se istaknuli u herojskoj pomoći bolesnima i u pomaganju umirućima bili su sv. Vinko Pallotti i sv. Gašpar del Bufalo. Diario di Roma bilježi da je u razdoblju od tri mjeseca, od 28. srpnja do 9. listopada 1837., bilo 8090 ljudi u Vječnom gradu koje je zadesila kolera, a mrtvih je bilo 4446. Umro je i sam sv. Gašpar del Bufalo, 28. prosinca, čijoj je smrti nazočio sv. Vinko Pallotti i vidio njegovu dušu kako poput plamena uzlazi na nebo. Među onima koje je bolest pogodila u blagom obliku bio je benediktinski opat Solesmesa, dom Prosper Guéranger, koji se našao u Rimu da bi zadobio službeno priznanje svoga osnutka. Kad se oporavio i dobio odobrenje od Grgura XVI., dom Guéranger se pokušao vratiti u Francusku, ali njegov životopisac spominje da je bila obustavljena komunikacija Papinske Države s ostatkom svijeta i da je sanitarni kordon blokirao luku u Civitavecchiji i sve ostale ceste. Dom Guérangeru je tek 4. listopada uspjelo napustiti papinsku državu i nakon beskrajnoga putovanja napokon stići u Pariz (Dom Guy-Marie Oury, 'Dom Guéranger moine au coeur de l’Eglise', Editions de Solesmes, 2000, pp. 158-160). Epidemija je u međuvremenu polako jenjala pa se u tri patrijarhalne bazilike, sv. Ivana, sv. Petra i sv. Marije Velike, i u svim župnim crkvama, pjevao svečani Te Deum s potpunim oprostom u zahvalu za prestanak kolere. 

Dvanaest godina kasnije, 1849., uragan Rimske Republike, gori od epidemije kolere, zahvatio je Rim tvoreći novu etapu u revolucionarnom procesu koji se nastavlja do naših dana. Vibrion odgovoran za koleru otkrio je tek 1884. Robert Koch, a godinu dana kasnije španjolski je liječnik Jaime Ferrán omogućio realizaciju prvoga cjepiva."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA

Slike: CORRISPONDENZA ROMANA, spiritofthedaughtersofcharity, salondeltrono