srijeda, lipnja 29, 2011

Suradnici radosti

Prije 60 godina, na blagdan sv. apostola Petra i Pavla, svećenicima su postali naš slavno vladajući papa Benedikt XVI. i njegov brat msgr. Georg, uz brojne druge ređenike (film).

Od dvadeset i sedam njemačkih biskupija tu je vijest na svojim internetskim stranicama objavilo njih trinaest (!) (1).

Na sličicu s obavijesti o ređenju i mladoj misi Papa je tada stavio riječi iz 2. Kor. 1, 24: Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti.

Slike: Klosterneuburger Marginalien, Messainlatino.it, Piusbruderschaft.de

ponedjeljak, lipnja 20, 2011

Uvijek ljubiti, uvijek trpjeti

Približava nam se Tijelovo i blagdan Presvetog Srca Isusova kojemu je, uostalom, posvećen čitav lipanj. Pa što bi bilo prikladnije od još jednog članka o onima, koje život provode u euharistijskoj adoraciji i prikazuju se kao žrtve Božanskom Srcu za spasenje svijeta? Žrtvama Presvetog Srca posvetio sam dva posta (1, 2), već kako su se pojavljivale nove informacije. Braut des Lammes se u veljači i ožujku ove godine potrudila prepisati u nastavcima cijelu reportažu koja je o sestrama izašla devedesetih godina. U članku se spominju utemeljitelji kongregacije; to su, već nam poznata, sr. Marija Viktima od Isusa Raspetoga i utemeljitelj nekadašnje muške grane kongregacije, kojeg do sada nisam spomenuo, o. Ivan od Presvetog Srca. O ovom sluzi Božjem je na francuskom jeziku dostupan veliki životopis u kojem se nalazi i njegov portret, a u IV. poglavlju je životopis sr. Marije Viktime. Biografiju je napisao o. J.-M. Timon-David, utemeljitelj jedne kongregacije svećenika Presv. Srca, kojemu je o. Ivan bio ispovjednik. Osim ovih slika još ih se nalazi na dolje navedenom linku i ovdje.

"Pariz, 13. rujna 1969. Dominique Chiron je dvadeset dvogodišnja studentica prava. Otac ju je dopratio na željeznički kolodvor. Još se kratko opraštaju; Dominique se neće vratiti. Putuje bez prtljage, a u Marseilleu će je primiti jedna gospođa u čijem će stanu prespavati. Sljedećeg jutra će se autobusom uputiti u smjeru Belle de Mai u četvrti radnika koji rade u tvornici duhana. Zadnjih dvjesto metara prelazi pješice. Zvoni na neuglednim drvenim vratima Ulice Levat br. 28 koja nestaju u moćnim zidovima od prirodnog kamena. Očekuju Dominique.

Nedjelja, 15. rujna 1969. je datum koji je četrdeset četverogodišnjoj sestri Veronici od Sv. Lica bliskiji od dana njezina rođenja: tada je stupila u samostan Žrtava Presvetog Srca Isusova. Toga jutra se današnja zamjenica priorice zadnji put ogledala u zrcalu garderobe. Pravilo samostana zabranjuje zrcala. 'Dieu seul', Bogu samom živjeti znači odreći se sebe, pa i vlastite slike, i odreći se svijeta. Koludrice, okupljene u samostanskoj zajednici, su mistikinje koje se danas kao i ranije, podlažu strogim pravilima koje su prije 150 godina dali utemeljitelji. Samo u izuzetnim slučajevima mogu kroz rešetke razgovarati s rođacima i prijateljima u tamnoj prostoriji koju zovu 'parloir'. Osim u sličaju teške bolesti, ne napuštaju samostan.

Ravno je čudu što je francuski fotograf O. Martel nakon višegodišnjih nastojanja zadobio povjerenje priorice i dobio dopuštenje da fotografira u samostanu. Koludrice su u njemu vidjele Božje oruđe preko kojega mogu široj javnosti dati znak o svom skrovitom životu, svojoj predanosti i svom vjerskom žaru.

Kako bi ih snimio O. Martel je radio ponajprije polaroidnom kamerom. Koludrice su se nakon desetljećâ, neke i nakon pola stoljeća, prvi put ponovo susrele s vlastitim licem. Sve su bile jako zapanjene kako su se promijenile. Čak se sve i nisu prepoznale. Činilo im se da su tek jučer stupile u samostan.

Slike su im dokazale nešto što same nisu zamjećivale; vrijeme je prohujalo. Gubitak percepcije o vremenu skromno su objasnile svojim ustaljenim, točno utvrđenim dnevnim redom. Ali, zatim su se smijale. Trenutak koji je ulovio polaroid bio je fikcija; istina je da su desetljeća njihova života prohujala u samo jednom časku, jer i nisu ništa drugo doli kratak trenutak u Božjoj vječnosti.

Crna koprena padala je preko tunike boje jute prolazeći kroz dugački hodnik; iza nje slijedila je druga crna koprena. Pod je popločen crvenim kockama kakve se još mogu naći u starim dijelovima Marseillea. Na visokim bijelim zidovima nalaze se natpisi. Na ulazu u samostan stoji: 'ovo je kuća Božja i vrata nebeska'. Korak dalje: 'Pokora: spasenje duša, tješenje Srca Isusova'. Ti su zidovi stranice koje uvode u knjigu života samostanske zajednice.

Poluotvorena vrata otkrivala su tuniku i koprenu koje su ovijale figuru u klanjanju. Otvarao se prostor u bijelu kapelu. Tri su koludrice klečale uronjene u molitvu pred bijelim mramornim oltarom u čijoj se niši retabla u srebrnoj pokaznici iza stakla vidjela hostija. Pored vrata se uspinju male stube prema predprostoriji s podom od drvenih dasaka. Miriši na tamjan, vosak svijeća i amonijak.

Zidovi govore: 'Obdržavanje tišine je pitanje života i smrti za zajednicu'. Nadalje: 'Ne budimo prosječne, nitko nema pravo živjeti tako u ovom trenutku.' Iznad vrata knjižnice visi tamni križ s riječima: 'Uvijek ljubiti, uvijek trpjeti.'

Vrata se otvaraju. Knjižnica je velika, skromno namještena drvenim namještajem. Iza stakala i zavjesa skrivaju se knjige u visokim vitrinama. S prednje strane su portreti utemeljitelja. Može se sjesti.

Zlatno svjetlo poslijepodneva baca pruge na ulaštene drvene daske poda. Šezdeset osmogodišnja priorica, majka Marija od Presvetog Srca počinje: 'Mi smo djevice. Težimo za tim da budemo čiste i svete jer smo zaručnice Gospodinove.' Pored nje nasmiješena sjedi sestra Veronika, zamjenica priorice. Ruke koludrica položene su ispod smeđeg škapulara koji poput uskog štita pada od bijelog ovratnika do teških cipela. 'Guimpe', bijela kapa koju nose ispod koprene ovija vrat, uši, dio obraza i čela uklanjajući kosu, tako da je lice jasno ovalno uokvireno. Oko bijelog ovratnika nose zauzlani konopac na kojem visi raspelo.

Pred prozorom jedna mlada koludrica dovodi dvije koze do stare platane u dvorištu. Dok joj koze njuškaju koprenu ona lomi grane za kojima one posežu ustima, a koludrica ih gladi po njušci dok brste.

Priorica nastavlja: 'Mi smo svoj život darovale Bogu. Od danas kad smo stupile u samostan naš život više ne pripada nama.' Listam u rječniku. 'L'oblation' nastavlja ona 'je stara riječ. Pogledajte 'l'offrande'.' Žrtvovati se, predati se, ponavljam prateći prstom redak u rječniku. Kršćanski brak predviđa poniznu ulogu za ženu. Prema jednom muškarcu na to ne bi bila spremna, ali kada već, željela je savršeno predanje, Bogu. 'Potpuno izručenje, sasvim i posve. ' Voilà'!'

II. dio

Samostan je kuća puna zvonjenja. Znaci zvona podsjećaju na molitvene časove. Drugi udarci zvona opet označavaju kad dođe dostavljač ili majstor. Tada sestre posežu za drugom koprenom kojom prekriju lice. Svaka koludrica zna broj i ritam udaraca koji nju pozivaju. Na ploči u hodniku su zabilježeni znaci zvona za stanovnice ove velike kuće. Međusobno komuniciraju znakovnim jezikom, 'faire signe', koji obuhvaća oko tri tuceta znakova. Kažiprst položen na čelo znači- tražim 'Notre Mère', našu majku. Položen na oko- zamjenicu priorice. Uhvati li se za koprenu, traži 'mère Maitresse', učiteljicu novakinja. Sklopi li ruke- ide u kapelu; prekriži li prste na putu je u prostoriju za razgovore. Postoji i znak za toalet- tada se primi za čelo.

Znakovni jezik pokriva zajednicu koludruca jednom nečujnom mrežom međusobne pozornosti tako da se izbjegne rizik ulaska u dinamiku razgovora. Govorni jezik samostana je molitva fiksirana u brevijaru, psalmiranje po notama ili glasna lektira duhovnih tekstova za vrijeme ručka. Ono što govore nakon ručka i kratkog odmora nazvanog 'Récréation', zapravo je skupni razgovor koji vodi priorica. Samostanski život je tako strukturiran da u njemu jezik kao izraz pojedinca ne može imati ulogu, ponajmanje važnu. Natpis na ploči kaže: 'Tiha duša sluša Boga'. Sestre šute kako ne bi prekinule Boga dok govori.

Doputovala sam bez uređaja za snimanje i pokušala sam na početku moga boravka ne uzimati bilješke kako ne bih ometala sestre, ali 'Notre Mère' je znala da jedna novinarka mora zapisivati. Njenu strpljivost prema meni shvatila sam kao jednu od njezinih pokorničkih vježba.

Dan za danom sam se podvrgavala ritualu pristupa u samostan. Od ćelije za posjetitelje kod Madeleine, svjetovne pomoćnice sestara, koja stanuje u starom samostanskom krilu koludara s bračnim parom domara Nougier, prelazila sam do velikih vrata koja vode u unutarnje područje ženskog samostana. Tu treba povući zvono. Nakon trenutaka čekanja lanac otvara ponešto sa strane položena vrata u prostoriju za razgovor. Pred rešetkom je crni vrtuljak [ruota 1, 2, 3, op. splendor] koji služi da se u njega stavi pošta, darovi vjernika iz susjedstva kao zahvala za molitvu- kruh, boca ulja, rabljeni par cipela.

Navikla sam se govoriti glasno u taj crni vrtuljak, osjetivši svaki put olakšanje kad bi sr. Marija Anđela od Getsemanija odgovorila. Ona je unutarsamostanska vratarica nadležna za kontakte u prostoriji za razgovore. Molim za ulaz: 'Hvaljen budi Isus Krist!' Odgovara: ''Ainsi soil-il!'- Uvijeke, amen.' Napuštam tamnu prostoriju da opet pričekam pred samostanskim vratima, nakon koje minute čekanja šuštanje najavljuje prioricu i sestru Veroniku. Crna koprena priorice vodi, crna koprena sestre Veronike slijedi. Nisam u samostanu načinila ni koraka bez nadzora.

III. dio

O svom zvanju govori sestra Marija Hijacinta od Bezgrješnog Srca

Koludrice dolaze na molitvu. Na vratima kapelice prva umoči vrhove prstiju u škropionicu s blagoslovljenom vodom i pruži ih sljedećoj. Treća umoči i dade kapljice četvrtoj, a peta šestoj... Po dvije stupaju u sveti prostor, sinkrono kleknu pred oltarom, poljube drvene daske na podu, ustanu, naklone se jedna drugoj. Kretnje su im polagane i lake. Pristaje im atribut koji u francuskoj obuhvaća jednu riječ- 'grace'. Njemački tu diferencira: zahvalnost, ljupkost i milost.

Sve te koludrice su kćeri i sestre, bile su učenice i prijateljice. Neke su studirale, druge radile u uredima, treće su bile učiteljice ili pomagale u roditeljskom domaćinstvu. Sada nisu ništa od toga; one su zaručnice Isusa Krista kojemu se dnevno podvrgavaju. 'Molim Te da mi oprostiš, klanjam Ti se, ljubim Te'. Mole na koljenima, zatvorenih očiju okrenute k oltaru, sklopljenih ruku dok ne ustanu da sjednu na svoja drvena sklopiva sjedala.Priorica uzima pješčani sat i okreće ga. Pijesak curi. Sljedećih četvrt sata provest će koludrice nepomično u meditaciji.

Kako se približavao kraju moj četrnaestodnevni boravak, bilo mi je omogućeno da vodim neke intervjue s koludricama. Ti su razgovori bili pripremljeni i vodili su se u nazočnosti priorice i sestre Veronike.

Sr. Marija Hijacinta od Bezgrješnog Srca je najmlađa. Tko ju je u subotu vidio kako se visokim ljestvama penje na oltar i otamo balansira na vršcima prstiju, čisteći prašinu s rezbarija drvenog baldahina, ne dvoji da je praktično da mlade koludrice odmah nakon novicijata pomažu u sakristiji. Sestra Hijacinta ima 28 godina i već četiri godine živi strogu svakodnevicu žrtve. Njeno poziv za stalež koludrica nije došao spektakularno. Nešto je u njoj raslo. Dugo nije znala želi li Bog zaista da uđe u samostan. Bila je živahna mlada djevojka iz Marseillea kao i ostale, ali kada Bog zove sve se vrlo brzo mijenja.

Kad je imala 16 ili 17 godina ona je osjećala u sebi nešto što je bilo tako lijepo i što joj se činilo tako dragocjeno, da to nije htjela izgubiti ni po koju cijenu. Sumnjala je da bi u svijetu mogla očuvati tu ljubav. Nije znala kamo bi pošla. Jedan joj je svećenik dao adresu Žrtava. Njena teta, redovnica u jednom modernom redu, odvraćala ju je od toga: 'Zar želiš okolo hodati u toj odjeći kao iz srednjega vijeka? To tamo je religioznost XIX. stoljeća koja nema ništa zajedničko s našom stvarnošću.'

Kupila je plan Marseillea i potražila Rue Levat. Na samostanskim rešetkama je čula smijeh priorice i blagi glas sestre Veronike. Kroz vrtuljak [ruotu, op. splendor] su joj dali knjige. Informirala se i o drugim redovima, razmatrala o jednoj misijskoj družbi. Kad ju je nenadano glas priorice iza rešetaka zapitao: 'Gdje napokon želiš pristupiti?'; odgovorila je: 'Ovdje.' Kod kuće majka nije rekla ni riječi, a otac je plakao.

IV. dio

Sestra Marija Ivana Arška

I sr. Marija Ivana Arška nosi poput svih sestara reda ime Marija, a Ivana Arška zato jer je došla iz Reimsa. Njezin je otac tamo radio kao liječnik i zato ju je priorica odredila da postane samostanska bolničarka. Ona je studirala nešto drugo, ali načitanost iz latinske i francuske srednjovjekovne književnosti ne koristi u samostanu. Morala se, naprotiv prihvatiti gredica bilja u vrtu i samostanske bolničke kartoteke. Korisno je da se jedna sestra nešto razumije u masažu i da zna staviti zavoj. Sestra Ivana Arška je zaboravila poeziju i postala profesionalka u prvoj pomoći.

Sa svojih četrdeset šest godina ima lice dvadeset šestogodišnjakinje. Njena koža koja je desetljećima dolazila u dodir samo s vodom i sa sapunom koji same kuhaju, razobličuje lažna obećanja kozmetičke industrije. No, ona to ne zna.

U njenoj roditeljskoj kući se pobožno živjelo. Majka i kći su bile katolikinje, a otac i dječaci evangelici dok se nisu obratili. Ona je bila kuma svojoj braći. Nakon što su primili sakrament, izašli su pred katedralu gdje se održavao godišnji sajam. Teško se probijalo među masom, mirisalo je na bademe i pečenje. Ali, u crkvi, mislila je mlada kuma, ostao je Bog sam. U trenutku joj se učinilo da je grijeh to što je Bog sam u katedrali, i znala je da želi drugačije živjeti. Trebala je trajniju vezu, stalno prebivanje s Bogom.

Žrtve Srca Isusova se neprestano klanjaju svom božanskom Zaručniku. Najmanje jedna od njih uvijek boravi u kapeli. Raspored pored knjižnice točno bilježi kad je koja na redu. Preko dana se sestre izmjenjuju svakih pola sata, a preko noći svaki sat i pol. Jedna koludrica spava dvije noći, a treće obdržava svoje vrijeme.

Sestra Ivana Arška je određena da se brine za koze Bichou i Bichette jer ih jako voli. Ranije su sestre imale ovce, ali one su ostajale zatvorene dok koze pokazuju nježnost. Iza ušiju imaju male Gospine medaljice da bolje daju mlijeko. Nakon meditacije sr. Ivana Arška odlazi prijeko u štalu i pomaže kod mužnje. Penje se na sjenik i spušta stočnu hranu. Sestra Marija Margareta od Božanskog Srca, koja je nadležna za sakristiju, stavlja na vime samostanske krave muzilicu, a dovršava ručno. Kasnije za vrijeme svete mise koju svakodnevno čita jedan stari pater, dogodi se da vjetar donese vonj štale. No, sestre to ne osjećaju i Isus se od djetinjstva na to naučio.

U svojoj duši sr. Ivana Arška objedinjuje volju za pokorom sa sposobnošću za radovanjem, što je rašireno u samostanu. Naučila je da onaj tko polazi od sebe odjednom postaje slobodan od napora da mora postati sretnim. Ogledalo koje određuje njeno ponašanje je lice njenih susestara. Želi biti dio zajednice koji vodi brigu u skladnoj zajednici i služi samo Bogu. Došla je u samostan da čini pokoru, a iznenadilo ju je što je našla vedrinu i sklad. Ali, to je ispravno. Gospodin želi sretnu zaručnicu. Kada je koludrica sretna, može Boga bolje ljubiti.

Sljedećega proljeća je njena 25. godišnjica od ulaska. Nosit će vijenac od bijelih svilenih ruža s dugim crnim trnovima. Prvi put ga je nosila nakon svršetka dvogodišnjeg novicijata, koji je nastavak šestomjesečne postulature. Po drugi put ga je nosila tri godine kasnije kad je položila vječne zavjete; odrekla se grijeha, same sebe i svijeta. Zavjetovala se na siromaštvo, čistoću, posluh i klauzuru. Zadnji put će ga nositi nakon smrti kad će je susestre položiti u bijelu kapelicu i držati bdijenje.

Samostan ima četiri takva vijenca, a drže ih podignute u kartonskoj kutiji u praonici, gdje se nalaze i kutije s numeriranim rubljem koludrica. Sreća koludrice se sastoji u lakom umiranju. Njen život koji je težio za sjedinjenjem s Bogom, dolaskom smrti se nalazi pred ispunjenjem.

V. dio

Sr. Marija Emanuela od Anđelâ

Dva korska sjedala dalje sjedi sestra Marija Emanulea od Anđelâ. Poseban način kako kleca i ustaje, kako kod dnevne pokorničke molitve širi ruke u obliku križa i kako ih drži vodoravno ispruženima, samo držanje njenih ruku dovoljno je da privuče pozornost promatrača. Sestra Emanuela je bila balerina.

Danas se skrbi o refektoriju; blagovaonici koludrica. Nakon ručka briše stolove najprije mokrom, a zatim suhom krpom. Čisti mrvice kruha s klupa i namješta jastučiće koji se nalaze na mjestima starijih sestara. Dok su prozori širom otvoreni, mete kameni pod.

Kad je bila članica trupe klasičnog baleta išla je na turneje. Plesala je u Francuskoj, Belgiji, Berlinu, jednom u Montrealu. Puno je vježbala, kaže. Za ples treba dosta volje da se uvijek bude najbolji, da se neprestano korigira. Neprestano se treba gledati u zrcalo. U samostanu, naprotiv, pokušava se zaboraviti na sebe. Potpuno se promijenila.

Sestra Emanuela je u ovoj četvrti imala pobožnu poznanicu i gotovo je slučajno došla u razgovaraonicu. Postala je znatiželjna. Htjela je znati što koludrice po cijele dane rade iza zidina. Sumnjala je na misterij, i tako ju je počelo interesirati. U onoj tamnoj prostoriji razgovarala je s prioricom. Kad je čula kao u pozadini dvije koludrice nešto šapuću bilo joj je lakše. Moj Bože, mislila je, šapuću, pa one su kao ti.

Odvezla se natrag u Pariz i bilo joj je jasno kako joj teško pada voditi normalan život. Svi ti ljudi, ta lica dok je plesala. Sjedila je u metrou i čitala preklopni letak samostana. Bila je zima i mislila je na sestre- sirote, one ne griju. Napokon se počela dopisivati. Priorica ju je pozvala da jedno vrijeme živi kod Madeleine u jednoj ćeliji. Došla je u srpnju, a onda se opet vratila u Pariz. Nastavila je plesati, ali osjećala je da nešto, možda Bog, u njoj radi.

Sve se više odalečivala od svakodnevnog života. Sve ju je to pomalo plašilo. U jednom pismu je povjerila prijateljici da odlazi u samostan. Budući da je bila prava prijateljica, odmah je sjela u zrakoplov i došla da provedu još nekoliko dana zajedno. Svojoj trupi nije rekla ništa. Nakon ljetnih praznika nije se više pojavila na probama; postala je koludrica s 32 godine. Danas se prisjeća radosnog osjećaja da je zajednica očekuje. Osjećala je da sestre još prije nego što je bila kod njih, mole za nju, vole je i raduju joj se.

VI. dio

Sr. Marija Gema od Isusa

Sestra Marija Gema od Isusa poznaje sve svoje susestre od njihova novicijata. Na to je ponosna. Danas osamdeset jednogodišnjakinja već pedeset osam godina živi sveto zaručništvo. Četiri je puta nosila trnovu krunu sa svilenim ružama.

Obrazi su joj crveni od vjetra u polju. Kao jedna od četiriju sestara laikinja samostana radi u polju i u vrtu. Hoda pognuto, uvijek s pogledom na biljke. U rukama joj mogu spavati kunići. Za njih skuplja u svojoj plavoj, visoko zavezanoj pregači, maslačke s livade ili kuhane ljuske od krumpira iz samostanske kuhinje. Šezdeset kunića u dvadeset pet odjeljaka točno poznaju korak sestre Geme. Čim otvori vrata dvorišta za kokoši, njeni ljubimci jurnu i krenu prednjim nogama prema žici. Reagiraju i kokoši, samo opuštenije. Bakrenosmeđa perad koja se ljulja na granama smokve, skoči odozgor na pijesak gacajući i kokodačući.

Sestra Gema je na putu prema dvohektarskom samostanskom posjedu. Čuje zvona koja četiri puta na dan pozivaju na molitvu časova, ali ona kao sestra laikinja ne slijedi ih u kapelu gdje se psalmi pjevaju na latinskom. Među grmovima malina ili kod rajčica uzme križ i progovori koju riječ sa svojim Gospodinom.

'Vocation', zvanje, za nju je samo nepotrebna velika riječ. Već je kod svoje prve pričesti željela živjeti kao sestra. Više ne treba reći.

Njeni su roditelji došli kao gastarbajteri iz Italije; otac je iz Civitavecchije, a majka sa Sardinije. Nadali su se da će naći posla u Marseilleu. Otac je radio u tvornici vapna i tako oštetio svoja pluća, a trebalo je prehraniti šestero djece. Ona, Angelina, prvorođena, jako ga je voljela. On je nije htio pustiti u samostan jer se bojao da neće biti sretna. Sva druga braća su joj vjenčana i imaju djecu. Ona se nije mogla udati; željela je živjeti 'pour le bon Dieu'- za dragoga Boga. Još uvijek ima puno snage. U vrtu mora još obaviti neke poslove.

Kad bi se polja i livade mogli smijati, imali bi lice sestre Geme. Tko ne zna koliko je ona dugo u samostanu, može to dovoljno precizno očitati na korpusu Isusa od mesinga na njenom drvenom križu oko vrata. Kod mladih koludrica se dobro prepoznaju sve konture udova Raspetoga. Kod sestre Geme tu je još samo jedan temeljni obris prvošnjega stanja zbog mnogoga dodirivanja; kao što rijeka zagladi kamenčiće šljunka.

VII. dio

Mistikinje Presvetog Srca Isusova polažu vrijednost tomu da se za svoje uzdržavanje same brinu. Njihova ekonomska osnova je mala farma voća i povrća. Jednom godišnje, poslije Uskrsa, njihovi prijatelji u predvorju samostana i u vrtu naprave dobrotvorni sajam. Osim sadnica, marmelade, likera, bilja, kunića, bude u svim veličinama voštanih kipića Malog Isusa. Sestre ih prave tako da rastopljeni vosak ulijevaju u metalne kalupe. Kad se odljevi ohlade prave haljinice obrubljene čipkom i loknice od kose koju si same s vremena na vrijeme, po osjećaju, odrežu.

Omiljene su njihove figurice za jaslice od terakote; Sveta obitelj i Tri kralja s devama; ribar s kapom i njegova žena koja drži vagu; žena s vijencem češnjaka i druga s pogačom; jedna vodi magarca, a druga nosi fazana; mlinar s vrećom brašna. Sve te figurice za jaslice nose mjesnu nošnju s minijaturnim uzorkom.

Pelenice, sivo i smeđe krzno magarca i krave smiju kistom bojiti sve koludrice, ali lica samo sestra Marija od Malog Isusa. Nekadašnja učiteljica njemačkog redom stavlja svijetloplave točkice boje irisa za oči na bijelu podlogu. Kasnije crta usta i kosu i vraća u kartonsku kutiju gotove kipiće.

Život u izmjeni zvonjave je život u promjenjivoj tišini. Jedna je tišina kao ona jutros kod zajedničkog doručka u refektoriju kad koludrice sjedaju za uske drvene stolove. Svaka iz ladice vadi komad kruha s numeriranom salvetom. Na stolu stoji keramička šalica ispunjena zaslađenom bijelom kavom. Sestre ne pogledaju kad neka izađe. Vani sviće jutro, a iz vrta se čuje pjev ptica. Kavu uzimaju debelim drvenim žlicama. Neke kruh grizu, druge trgaju. Zadnjim komadićem kruha nestaju posljednje kapi iz šalice. Uliju iz vrča malo vode i kažiprstom operu drvenu žlicu. Otvore ladicu, slože štirkanu i izglačanu platnenu salvetu i na nju pažljivo polože žlicu; do ručka.

I rad na polju odvija se u tišini. Kad se neka koludrica zaputi tačkama u polje, uvijek je malo brža od lagane koprene koja kao da se opire pokretu i želi još malo ostati u zraku. Koprena nad malinama, koprena nad poljem artičoka, pod stablom dunje, iza lovora. Vezane bleje Bichou i Bichette. Galeb glasno pravi krug nad narcisima i tamnim ljiljanima kod pažljivo postavljenog križnog puta koji završava na kalvariji s gipsanim figurama u naravnoj veličini.

U tišini se i korača dugim hodnicima kad smeđe-crna silueta od tunike i koprene pojačava držanje svake koludrice pa je se može prepoznati izdaleka, i prije nego što joj se vidi lice. Tu je i kasna tišina navečer kad se nakon obavljena posla moli brevijar. Ćelije nemaju ni vode ni svjetla; pa ni svijeće. Tu je postelja, stolica, polica montirana na zid sa sapunom i četkicom za zube, starim brevijarom. Na podu je keramički lavor s vrčem vode. Na vješalici noćna košulja. Nečujno, prije sna, koludrica složi svoju koprenu koja nalikuje na krila.

Prije nego što otputujem, 'Notre Mère' i sr. Veronika me pitaju da mi spreme užinu. Zahvaljujem, ali kažem da nije potrebno- u avionu uvijek nešto daju. Začuđeno su me pogledale, a ja sam odvratila: 'Eto, takvi su svjetovni ljudi, voze se nebom i što rade? Jedu.'"

Izvor i slike:
Braut des Lammes

petak, lipnja 17, 2011

186 000

Kongregacija za svećenike je 13. svibnja 2011. poslala preko apostolskih nuncija pismo biskupima svijeta, da povodom šezdesete obljetnice svećeničkog ređenja pape Benedikta XVI. organiziraju euharistijska klanjanja. Ta će inicijativa sigurno naići na dobar odaziv i kod nas s obzirom na to da je još živo lijepo sjećanje na zajedničku adoraciju sa Svetim Ocem na Trgu bana Jelačića. Također, na stranici Münchenske nadbiskupije možete pogledati isječke iz filma koji je snimljen za ovaj Papin jubilej.

"186 000 sati euharistijskog klanjanja u nekoliko dana. To je dar Kongregacije za kler papi Benediktu XVI. za šezdesetu obljetnicu njegova svećeničkog ređenja. Kongregacija time zahvaljuje Bogu za Papu i moli za svete svećenike i svećenička zvanja.

Kongregacija za svećenike moli biskupe svih 3100 biskupija širom Katoličke crkve da održe 60 sati euharistijskoga klanjanja. Za svaku svećeničku godinu Benedikta XVI.

29. lipnja 1951. na svetkovinu apostolskih prvaka, Petra i Pavla, Joseph Ratzinger je zajedno sa svojim bratom Georgom i četrdeset drugih kandidata u freisinškoj katedrali zaređen za svećenika. Sveti red podijelio je Michael kardinal von Faulhaber, nadbiskup Münchena i Freisinga, koji se suprotstavio nacionalsocijalizmu i sastavio prvi nacrt enciklike pape Pija XI., 'Mit brennender Sorge'. Tom je enciklikom Crkva u ožujku 1937. osudila Hitlerove i nacionalsocijalističke rasističke teorije.

Nešto se zanimljivo dogodilo kad je mladi Joseph Ratzinger kleknuo pred starog kardinala. Opisuje to u svojoj autobiografiji 'Moj život': 'Ne treba biti praznovjeran, ali u trenutku kad mi je stari nadbiskup položio ruke na glavu, jedna ptičica- možda ševa- uzletjela je s glavnog oltara katedrale i zacvrkutala malu zahvalnicu, što mi je bilo poput utjehe odozgor: 'Dobro je, na pravom si putu.''

U svom pismu biskupima Kongregacija za kler pod vodstvom prefekta M. kard. Piacenze, istaknula je kako je ovaj trenutak posebno prikladan da se okupimo oko Svetog Oca i 'posvjedočimo mu svu svoju zahvalnost'. Prije svega zahvalnost za 'širenje istine u svijetu' koja proizlazi iz učiteljstva Crkve.

Taj molitveni dar 'može se zaključiti 1. srpnjem, svetkovinom Presv. Srca Isusova', koji je i Dan posvete svećenika. Na taj bi se način Papi 'poklonio izvanredni vijenac molitve i nadnaravnog jedninstva, koji je u stanju vidljivim učiniti pravo središte našega života od kojega proizlazi svake misijski i pastoralni napor, i koji daje da zasja pravo lice Crkve i njenih svećenika'."

Izvor: katholisches.info
Slika: Toma Blizanac (i brat Marko)

utorak, lipnja 14, 2011

U duhu sv. Filipa Nerija

U intervjuu s don Antom Sumićem, FSSP mogli smo, između ostaloga, pročitati kako je za vrijeme svoga boravka u Makarskoj svakodnevno služio klasičnu svetu misu u konkatedrali sv. Marka i Jeronima. U toj sustolnoj crkvi počivaju moći velikoga biskupa, misionara, dobročinitelja i čudotvorca Nikole Bjankovića za kojeg je trebinjski biskup A. de Primi rekao da je 'apostol Hrvata' (životopis). Sluga Božji N. Bjanković je oduševljen primjerom oratorijanaca iz Ferma od roditeljske ostavštine osnovao najprije oratorij u Splitu, s ciljem da 'poučavanjem, propovijedanjem i službom Božjom' njeguju 'živu vjeru i pobožnost u gradu Splitu' (idem). Danas je na tom mjestu Akademska crkva posvećena sv. Filipu Neriju, utemeljitelju oratorijanaca. Kasnije su osnovani oratoriji u Brelima i u Makarskoj, a zadnji naš oratorijanac bio je o. P. Ivanišević koji je umro 1844.

Članovi oratorija su svećenici koji žive poput redovnika, ali bez redovničkih zavjeta. Razni oratoriji su okupljeni u konfederaciju, a dosta ih provodi liturgijsku obnovu pape Benedikta XVI. Primjer su oratoriji u Birminghamu, Oxfordu, Londonu, Torontu, također su i bečki oratorijanci krenuli tim tragom, ali prvenstveno u smjeru reforme reforme.

Danas pak nekoliko riječi o jednoj ustanovi koja se ugledala na oratorijansku karizmu, ali nije članica te konfederacije. U Njemačkoj je 2003. godine nastao Institut sv. Filipa Nerija kao pokušaj da se odgovori na 'pad vjere u društvu i Crkvi te na rastuću polarizaciju između različitih unutarcrkvenih misaonih usmjerenja'.

Ustanova želi spojiti njegovanje katoličke tradicije sa suvremenim pastoralom, ne popuštajući duhu vremena i tendencijama banalizacije koje su s tim duhom povezane. S tim ciljevima je Sveta Stolica, uz aktivnu potporu tada kardinala J. Ratzingera, a danas pape Benedikta XVI., 26. svibnja 2004. godine službeno priznala institut kao družbu apostolskog života papinskog prava. Kao prvi prepošt postavljen je dr. G. Goesche i 2007. potvrđen na toj poziciji.

Dakle, riječ je o novoj, maloj zajednici koja polako raste, ne samo novim kandidatima za svećenike, nego se oko nje okuplja sve više vjernika i dobročinitelja tako da su mogli otkupiti berlinsku crkvu sv. Afre i samostan od jedne druge družbe koja ga je morala napustiti zbog pada zvanja. Vlastita rezidencija im je omogućila stabilnost. Osim svakodnevne klasične sv. mise, ispovijedanja, vjeronauka i raznih pobožnosti, organiziraju koncerte i različita događanja kojima žele misijski djelovati u raskršćanjenom okružju, i biti također jasno uočljivi kao svećenici, jer se u neopoganskom i dekristijaniziranom području njemačke metropole rijetko može vidjeti svećenička sutana. U Sv. Afri živi i jedna slijepa pustinjakinja kao oblatkinja instituta. Osim u Berlinu ustanova ima apostolat u obližnjem Potsdamu i u Trieru.

Slika: New Liturgical Movement

DODATCI:
1.) Malo sam preuredio Litanije sv. Augustina.
2.) Komentar iz prethodnog posta sam ipak izbrisao jer odstupa od molitvenog duha i namjere s kojom je nastao članak. Molim sve da se pri pisanju klone nepotrebne žučljivosti i polemičnosti!

subota, lipnja 11, 2011

Povijesna prilika?

Prema nekim informacijama (ili glasinama) ovaj je lipanj krucijalan u odnosima Rima i Piova bratstva. Messainlatino.it je zato pokrenula molitvenu akciju tijekom Duhovske osmine kako bi se iskoristila (možebitna) 'povijesna prilika'. O čemu se točno radi pročitajte u članku.

"Čini se da su odnosi između Svete Stolice i Piova bratstva u lipnju stupili u odlučujuću fazu i da možda idu prema prekretnici.

Za vrijeme Duhova 2011. se završava ono što je poglavar Bratstva, msgr. B. Fellay naveo kao preduvjete za pomirbu:

- motuproprij 'Summorum Pontificum' od 7. srpnja 2007., koji je osnažen naputkom 'Universae Ecclesiae' od 30. svibnja 2011., priznaje pravo svakom katoličkom svećeniku da celebrira svetu misu prema drevnom obredu.

- dekretom od 21. siječnja 2009. povučeno je izopćenje četvorice biskupa Bratstva

- Rim je pozvao teološko povjerenstvo Bratstva da s Kongregacijom za nauk vjere diskutira o doktrinalnim pitanjima. Za stolom su sjedila po tri teologa, Kongregacije za nauk vjere i Piova bratstva, kako bi ispitala koja slaganja postoje u očuvanju dobra vjere i postoje li pretpostavke da se nadvlada lom između Rima i nasljednika msgr. Lefebvrea.

U svom najnovijem intervjuu koji je u Gabonu dao msgr. Fellay, a koji je objavljen na stranici DICI Piova bratstva, poglavaru su postavljena dva pitanja o budućnosti Bratstva i odnosu prema Rimu. Na kojoj su točki odnosi s Rimom? Može li se srednjoročno računati s normalizacijom?

Fellay: Kontakti se nastavljaju. Mi smo zapravo došli do kraja faze razgovorâ. Stvar nije potpuno jasna. Što će se dogoditi? Što će biti rezultat te faze? Što Rim za nas ima u vidu? Ne smijemo se prepuštati iluzijama; nalazimo se usred crkvene krize koja još nipošto nije gotova. Što je naša zadaća u toj krizi? Mislim da nas je dobri Bog na neki način povezao s tom krizom da radimo na ponovnoj izgradnji Crkve. To može trajati još desetljeće ili dva. Treba puno hrabrosti i izdržljivosti. Sve se može riješiti već sutra ili prekosutra. Sve je u Božjim rukama. Naša je zadaća samo to da ostanemo vjerni."

Čini se da su doktrinalni razgovori stigli svom koncu. Kako je predviđeno, njihov će sadržaj ispitati Kongregacija za nauk vjere. Na kraju toga postupka navest će se jasno slaganja, ali i razilaženja o II. vatikanskom koncilu i o novoj liturgiji. 'Nakon vrlo dugog, zasigurno providonosnog dozrijevanja, to znači više jasnoće i milost koja se do prije nekoliko godina činila nemogućom, da obje strane u izravnoj i otvorenoj diskusiji jasno imenuju ključne probleme', piše 'Messainlatino.it'. Na koncu bi moglo doći do sporazuma kakav je već 1988. postignut između tadašnjega prefekta Kongregacije za nauk vjere, J. kard. Ratzingera i nadb. M. Lefebvrea. Otvorenim ostaje sporazum koji bi ostavio neke razlike u pogledima koje bi tek budućnost mogla riješiti. Do sporazuma je, dakle, već bilo došlo, ali je on propao zbog način na koji je nadb. Lefebvre proveo posvetu biskupa. Danas se pitanje biskupâ postavlja na sasvim drugi način zbog opoziva dekreta o izopćenju.

Za Piovo bratstvo glavno pitanje glasi: 'Što Papa za nas ima u vidu?' Papa Benedikt XVI. je zbog svojih pregovora s msgr. Lefebvreom od 1988. najbolje upoznat s pitanjem, predložit će poglavaru Bratstva uspostavu personalnog ordinarijata, kako bi Bratstvu i s njim povezanim zajednicama dao kanonsku poziciju u Crkvi. Time osigurava Bratstvu široku autonomiju prema dijecezanskim biskupima, koja je za Bratstvo od središnjeg značaja zbog odbojnog, dijelom čak neprijateljskog raspoloženja nekih biskupa, npr. na njemačkom i francuskom govornom području.

'Messainlatino.it' pozivajući se na jednu zajednicu koja pripada 'Ecclesiji Dei' izvješćuje da će papa Benedikt XVI. još u lipnju ponuditi msgr. Fellayu takvu mogućnost.

Sveti Otac je do sada u svom pontifikatu učinio 'ogromne korake' da se postigne pomirenje s Piovim bratstvom i nadvlada raskol. Tima spadaju i oni koji se nipošto ne odnose prvenstveno na Piovo bratstvo: Papin govor Rimskoj kuriji o interpretaciji II. vatikanskog koncila iz prosinca 2005.; motuproprij 'Summorum Pontificum' o povratku i liberalizaciji drevnog obreda za cijelu Crkvu iz srpnja 2007. Izravno se na Piovo bratstvo odnosilo ukidanje izopćenja četvorice biskupa u siječnju 2009. i početak doktrinalnih razgovora Kongregacije za nauk vjere s Piovim bratstvom.

Čini se da Papa drži kako je dozrijelo vrijeme da provede novu fazu, time što će Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i s njim povezane zajednice, prevesti iz statusa 'neregularnosti' u crkveno jasno određen i priznat status.

'Obje će strane time puno dobiti', komentira 'Messainlatino.it': 'Crkva će prevladati jedan bolan lom i dobiti svježe i odlučne trupe za borbu na ponovnoj izgradnji Crkve i onoga što je prethodnih desetljeća izgubljeno. Piovo bratstvo će se očistiti od stigme pobunjenika i 'šizme' i moći će razviti daljnji učinkoviti apostolat unutar Crkve i u ime Crkve, a da ne bude opterećeno i ograničeno tisućama predrasuda, kojima je do sada bilo opterećeno u očima prosječnih katolika. Također će očuvati svoju slobodu djelovanja.'

Poziv na molitvu

'Messainlatino.it' poziva na molitvu za vrijeme Duhovske osmine, da se 'ne propusti ova možda jedinstvena prilika', koju moraju iskoristiti 'svi katolici' s 'velikim ufanjem', osim onih koji 'više vole jednu izvjesnu interpretaciju II. vatikanskog koncila od Crkve'.

Katolici su pozvani moliti kroz cijelu Duhovsku oktavu, od Duhova do nedjelje Presvetog Trojstva, na sljedeću nakanu:

Nakana:

- da Svećeničko bratstvo svetog Pija Desetog dobije kanonski status u Svetoj Crkvi

Molitva:

V.Veni, Sancte Spiritus,
R. Reple tuorum corda fidelium, et tui amoris in eis ignem accende.
V. Emitte Spiritum tuum et creabuntur;
R. Et renovabis faciem terrae.

Oremus
Deus, qui corda fidelium Sancti Spiritus illustratione docuisti, da nobis in eodem Spiritu recta sapere, et de eius semper consolatione gaudere. Per Christum Dominum nostrum. Amen.

V. Dođi, Duše Sveti,
R. Napuni srca svojih vjernih i užezi u njima oganj svoje ljubavi.

V. Pošalji Duha svojega i postat će,
R. I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se.

Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu, što je pravo mislimo i njegovoj se utjesi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Vjernici su pozvani da dodaju i dnevnu krunicu."

Izvor: katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, RORATE CÆLI

petak, lipnja 10, 2011

Dar

Papin pohod Hrvatskoj je još uvijek nezaobilazna tema razgovora iako je od njega prošlo gotovo tjedan dana. Osvrnut ću se na jedan detalj.

Sveti Otac je za uspomenu na ove veličanstvene dane njegova pohoda našoj domovini dobio i Missale Zagrabiense, odnosno Zagrebački misal (1). Zagreb je imalo vlastiti obred sve dok 1788. godine biskup Vrhovac uredbom Regulatio divinorum in ecclesia cathedrali nije propisao uvođenje rimskog obreda. Toga dara se sjetio voditelj Metropolitanske knjižnice vlč. V. Magić. S obzirom da je papa Benedikt XVI. najveći suvremeni liturgičar, izvrsna zamisao. Metropolitana ima više primjeraka toga misala, a ima ih i drugdje. Radi se o prvom i jedinom tiskanom misalu zagrebačkog obreda. Tiskan je zalaganjem Ivana Müera, 20. lipnja 1511. u venecijanskoj tiskari Petra Liechtensteina, a naručio ga je biskup Luka Baratin koji nije doživio njegov izlazak. Poveznica sa Svetim Ocem je u činjenici što je otac Ivana Müera podrijetlom iz današnjega Kufsteina koji se nalazi na rijeci Inn, pored koje se smjestio i Marktl am Inn- Papin rodni grad. Taj je misal važan jer se u njemu nalazi i najstariji prikaz Zagreba.

Na slovenskom jeziku je dostupan rad o primjerku spomenutoga misala koji se čuva u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, u kojem možete pogledati neke ilustracije koje se na žalost u tom radu ne vide dobro (2). Nisam pronašao na internetu veću sliku iz koje je vidljiva ljepota Zagrebačkog misala, zato mi je drago što sam ove godine u knjižnici naišao na izložbu na kojoj je, među drugim izlošcima, bio i Zagrebački misal. Snimio sam jednu-dvije fotografije iz kojih se nešto bolje vidi sva ljepota tiskarskog umijeća XVI. st.

Pored njega je dobro vidljiva i kartica s opisom: MISSALE secundum chorum et rubricam almi episcopatus Zagrabiensis Ecclesiae: robotarum et approbatum in sacra synodo et generali capitulo sub mo. dmo. Luca episcopo... cum cantu et figuris omnium festiuitatum ac euangeliorum.- Venetiis: In officina Petri Liechtenstein, iussu et impensis ac sumptibus Johannis Mueer, 1511. Misal je otvoren upravo na stranici na kojoj se nalazi najstarija vizura našega grada, iza prizora raspeća. O samom zagrebačkom obredu možete čitati na stranici Tradicionalne mise u knjizi Liturgika, D. Kniewalda (3).

srijeda, lipnja 01, 2011

Reklama

Prvi ovomjesečni upis počinjem jednom značajnom novošću.

Nakon knjiga U. M. Langa: Okretanje prema Gospodinu, FTI, Zagreb 2007. i A. Schneidera: Dominus est, Duh i voda, Jelsa, 2008., iz tiska je napokon i na hrvatskom jeziku, prije nekoliko tjedana, izašlo još jedno djelo na tragu misli Svetog Oca o liturgiji. Riječ je o Krivovjerju bezobličja M. Mosebacha, koje je na raznim svjetskim jezicima već doživjelo više izdanja. Prevoditelj i pisac predgovora je M. Sladek, a izdavač je Modo iz Zagreba kod kojega se može i nabaviti.

Martin Mosebach je priznati i nagrađivani njemački književnik koji piše romane, pripovijetke, putopise, kritike, pa i pjesme i libretta. U široj javnosti je poznat kao zagovornik klasične rimske mise, a za vrijeme medijskih blaćenja Svetog Oca prošlih godina, odvažno je i argumentirano iznosio istinu o liku i svetim djelima pape Benedikta XVI., što se nažalost ne može reći ni o svim njemačkim biskupima. Pisac predgovora o njemu simpatično kaže da je nonkonformist s plemenitim darom za stvaranje neprijatelja. U dva navrata smo ga susreli i na ovom blogu kao sugovornika u intervjuima (1, 2).

Knjiga, posvećena R. Spaemannu, zapravo je zbirka eseja nastalih tijekom godina i objavljivanih u raznim časopisima i novinama. Među njima i dio iz njegova romana Duga noć, a sve ih ujedinjuje tema liturgije. Tradicionalne ili kako bi se kardinal Bartolucci izrazio, litrugije s velikim 'L' i one reformirane, te njezinim posljedicama. Pisac progovara i o načelnim pitanjima kao što je Treba li kršćanstvu liturgija?. Moći ćete pročitati zanimljiva razmišljanja o cijelom nizu pitanja poput značenja žrtve i rituala u raznim civilizacijama, gregorijanskoj glazbi koja mu je svratila pozornost na obred. U više poglavlja piše o elitizmu i ispraznosti suvremene crkvenoj umjetnosti koja je pratila reformu, kao i o modernom ikonoklazmu usporedivom s onim reformatora iz XVI. st. Drži da je na mjesto koje je zauzimala Biblia pauperum stupilo nešto čija je izgleda jedina svrha istrgnuti slike iz srca ljudi. Pronaći ćete i auktorova razmišljanja o modernizmu, važnosti gesta i simbola te raskoraku između nauka o misi i svakodnevnih ostvarenja mise za koja se čini da taj nauk zapravo žele obezvrijediti i negirati. Posebno bih vam svratio pozornost na poglavlje o benediktincima iz opatije Fontgombault koje prikazuje jedan život koji se sav pretvorio u liturgiju. Mislim da bi ga trebao pročitati svatko tko se zanima za monaški, benediktinski život koji je škola službe Gospodnje, kako kaže sv. Benedikt. Na pitanje s kraja toga poglavlja, hoće li taj monastički pokret vjeran tradiciji utjecati na sadašnjost i budućnost Crkve, danas sa sigurnošću i zadovoljstvom možemo potvrdno odgovoriti.

Nadam se da vas je ovih nekoliko ugrubo nabačenih podataka zainteresiralo za knjigu čije je prvo izdanje, istina, izašlo prije gotovo jednog desetljeća (Beč, 2002.), ali kako vidimo da se o problemima koje spominje Mosebach danas raspravlja na kongresima pod utjecajem novog liturgijskog pokreta pape Benedikta, jasno je da knjiga nije ništa izgubila, već naprotiv samo dobila na aktualnosti. Sva ova pitanja koja sam spomenuo nisu nipošto obrađena na suhoparan način, nego su predstavljena stilski dotjerano, privlačno, humoristično, katkad i na vlastiti račun, s bezbroj anegdota, zanimljivih uvida i podataka koji otkrivaju autorovu veliku erudiciju i ljubav prema klasičnoj sv. misi.