"[...]
- Papa Benedikt XVI. je 2007. godine motuproprijem, apostolskim pismom, ponovo dao slobodu drevnoj gregorijanskoj liturgiji. Zašto je Vatikan četiri godine kasnije izdao naputak o tomu kako treba provoditi Papinu volju?
Protivnici velike liturgijske tradicije Rimske crkve na mnogo načina nisu mogli podnijeti ponovnu slobodu drevnog obreda. Često se pokušavalo ignorirati Papin motuproprij i zadržati ograničenja. Pokušalo se birokratskim sredstvima učiniti nedjelotvornom njegovu velikodušnost. Zato je Vatikan morao biti jasniji, ukoliko je htio ostati kod motuproprija.
- U naputku se govori o 'dvije uporabe jednog rimskog obreda'. Ne otvaraju li se tu vrata tihom raskolu?
Već postoji raskol, ali ne između pripadnika starog i novog obreda, nego između onih katolika koji se drže nauka o sakramentima koji je svečano potvrđen prije II. vatikanskog koncila, i onih koji uvjeravaju da je II. vatikanskim koncilom bila utemeljena jedna nova crkva, s novom teologijom i novim sakramentima. Ta druga doktrina se svjesno, protivno boljem znanju, sveobuhvatno bila širila sjemeništima, sveučilištima i katoličkim akademijama te zaista poticala opasnost od raskola.
- 'Što je ranijim generacijama bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko; ne može odjednom biti zabranjeno ili čak štetno'; naputak na jednom mjestu citira Papu. Ali, nije li upravo to bilo shvaćanje premoćnog dijela katoličkih biskupa u zadnjih četrdeset godina?
Da, to je nažalost točno da se nemali dio katoličkih biskupa u jednom suicidalnom zanosu pokušao odvojiti od katoličke predaje i odsjeći Crkvu od izvora njene životne snage. Njima je Papa tom rečenicom dao instrukcije iz ekleziologije.
- Pa kako bi danas mogla biti ponuđena 'svim vjernicima rimska liturgija u 'ususu antiquioru'', kad samo manji dio vjernika zna latinski?
U svim je vremenima samo manji dio katolika mogao slijediti latinsku misu od riječi do riječi. Europa je preko tisuću godina imala sjajnu katoličku kulturu, a da ljudi nisu znali latinski. Oni su razumjeli nešto važnije; da se u obredu zbiva 'parusija' Gospodinova- Njegova otajstvena prisutnost. Bez toga razumijevanja, ništa se o misi ne razumije, pa ni kad se misli da se razumije svaka riječ. Osim toga, odavno postoje dvojezični misali kojima se može pratiti misa. Istina je da drevni obred zahtijeva izvjestan trud, spremnost da se uči.
- Kako računati sa zahtjevom da 'stariji' obred 'potiče pomirenje unutar Crkve' kad je već vodio k toliko prijepora?
Prijepor uglavnom počiva na nesporazumu koji je za Crkvu po život opasan; da je II. vatikanski utemeljio jednu novu Crkvu. Spor oko toga se mora riješiti, ne pomaže da ga se samo prikrije pomirljivim frazama.
- Župnici su pozvani na 'duh velikodušne gostoljubivosti' prema skupinama vjernika koje ponovo žele slaviti drevnu misu. Nije li to naivno, nakon desetljeća što se takve vjernike promatralo beznadno staromodnima i natražnjacima?
Doista su vjernici koji se drže starog obreda, ili su ga otkrili, na jedan način bili pogrđeni da po svoj prilici nemaju informaciju o duhovnoj vrijednosti reforme. Prema riječima Karla Rahnera, protivnici misne reforme su 'tragikomične rubne figure koje su pale u svojoj ljudskosti'. Ali, među mlađim svećenicima se danas nalazi iznenađujuće mnogo razumijevanja za pitanja tradicije.
- To što je Papa izmijenio molitvu za Židove u starom obredu na Veliki petak, jedva da je umirilo kojeg kritičara ili protivnika. Ne raspiruje li novi naputak tu žeravicu?
Kritičari molitve na Veliki petak prije svega osjećaju kao delikt ustrajanje Crkve na tomu da je Krist istina. Ali, taj bijes Crkva mora izdržati. Ona od toga uvjerenja ne može odstupiti.
- Svećenici sada mogu slaviti misu sami ili uz ministranta. Nije li to 'salto morale' u vrijeme kada je pojam 'communio' (zajedništvo) u Katoličkoj crkvi bio zapostavljen?
Izraz zajedništvo nikada u Crkvi nije bio zanemaren. 'Općinstvo svetih' je čak članak vjere. Zajednica o kojoj Crkva govori sastoji se od daleko više članova, nego od nazočnih ljudi. To je zajednica s preminulima, s anđelima, a prije svega zajednica s Isusom Kristom. To zajedništvo se prema iskustvu može daleko intenzivnije iskusiti na misi starog oblika, i to upravo na tihoj misi, negoli kroz neprekidno govorenje ili pjevanje upitnih pjesama koje obilježavaju poslijekoncilski oblik.
- Bogoslovima treba opet biti ponuđena 'mogućnost da nauče izvanredni oblik'. Ali od koga? Za to gotovo da više ne postoje učitelji.
Postoji niz tradicijskih svećeničkih zajednica koje svoju zadaću vide u tome da drevnu liturgiju prenesu mladim svećenicima. Treba im se samo obratiti i oni će rado dati informacije, što su do sada mnogi biskupi sprječavali.
- Što Vas je u novom naputku najviše iznenadilo?
Iznenadilo me koliko je Papa važan u liturgijskim pitanjima. On je u svakom slučaju stvorio zakonske uvjete da drevnom obredu vrati punu slobodu. Kad bi koji biskup htio spriječiti stari obred, za to nema više pravnog uporišta.
- Što Vas je razočaralo?
Razočaralo me što će se veličanstveni stari obred ređenja svećenika celebrirati samo u tradicijskim samostanima i svećeničkim družbama. Šteta je da će to duhovno blago koje tako precizno definira svećeništvo, privremeno biti izgubljeno za univerzalnu Crkvu.
- Što kažete na kritike da debata o liturgiji zaobilazi nevolje Crkve i svijeta?
Nevolja se Crkve sastoji u tomu da je zaboravila gdje joj je središte. Njena je zadaća navještati živoga Krista, a taj se živi Krist pojavljuje u liturgiji. Ako liturgija podliježe dnevnom ukusu, taj živi Krist postaje nevidljiv, a tad je Crkva zaista u nevolji."
- Papa Benedikt XVI. je 2007. godine motuproprijem, apostolskim pismom, ponovo dao slobodu drevnoj gregorijanskoj liturgiji. Zašto je Vatikan četiri godine kasnije izdao naputak o tomu kako treba provoditi Papinu volju?
Protivnici velike liturgijske tradicije Rimske crkve na mnogo načina nisu mogli podnijeti ponovnu slobodu drevnog obreda. Često se pokušavalo ignorirati Papin motuproprij i zadržati ograničenja. Pokušalo se birokratskim sredstvima učiniti nedjelotvornom njegovu velikodušnost. Zato je Vatikan morao biti jasniji, ukoliko je htio ostati kod motuproprija.
- U naputku se govori o 'dvije uporabe jednog rimskog obreda'. Ne otvaraju li se tu vrata tihom raskolu?
Već postoji raskol, ali ne između pripadnika starog i novog obreda, nego između onih katolika koji se drže nauka o sakramentima koji je svečano potvrđen prije II. vatikanskog koncila, i onih koji uvjeravaju da je II. vatikanskim koncilom bila utemeljena jedna nova crkva, s novom teologijom i novim sakramentima. Ta druga doktrina se svjesno, protivno boljem znanju, sveobuhvatno bila širila sjemeništima, sveučilištima i katoličkim akademijama te zaista poticala opasnost od raskola.
- 'Što je ranijim generacijama bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko; ne može odjednom biti zabranjeno ili čak štetno'; naputak na jednom mjestu citira Papu. Ali, nije li upravo to bilo shvaćanje premoćnog dijela katoličkih biskupa u zadnjih četrdeset godina?
Da, to je nažalost točno da se nemali dio katoličkih biskupa u jednom suicidalnom zanosu pokušao odvojiti od katoličke predaje i odsjeći Crkvu od izvora njene životne snage. Njima je Papa tom rečenicom dao instrukcije iz ekleziologije.
- Pa kako bi danas mogla biti ponuđena 'svim vjernicima rimska liturgija u 'ususu antiquioru'', kad samo manji dio vjernika zna latinski?
U svim je vremenima samo manji dio katolika mogao slijediti latinsku misu od riječi do riječi. Europa je preko tisuću godina imala sjajnu katoličku kulturu, a da ljudi nisu znali latinski. Oni su razumjeli nešto važnije; da se u obredu zbiva 'parusija' Gospodinova- Njegova otajstvena prisutnost. Bez toga razumijevanja, ništa se o misi ne razumije, pa ni kad se misli da se razumije svaka riječ. Osim toga, odavno postoje dvojezični misali kojima se može pratiti misa. Istina je da drevni obred zahtijeva izvjestan trud, spremnost da se uči.
- Kako računati sa zahtjevom da 'stariji' obred 'potiče pomirenje unutar Crkve' kad je već vodio k toliko prijepora?
Prijepor uglavnom počiva na nesporazumu koji je za Crkvu po život opasan; da je II. vatikanski utemeljio jednu novu Crkvu. Spor oko toga se mora riješiti, ne pomaže da ga se samo prikrije pomirljivim frazama.
- Župnici su pozvani na 'duh velikodušne gostoljubivosti' prema skupinama vjernika koje ponovo žele slaviti drevnu misu. Nije li to naivno, nakon desetljeća što se takve vjernike promatralo beznadno staromodnima i natražnjacima?
Doista su vjernici koji se drže starog obreda, ili su ga otkrili, na jedan način bili pogrđeni da po svoj prilici nemaju informaciju o duhovnoj vrijednosti reforme. Prema riječima Karla Rahnera, protivnici misne reforme su 'tragikomične rubne figure koje su pale u svojoj ljudskosti'. Ali, među mlađim svećenicima se danas nalazi iznenađujuće mnogo razumijevanja za pitanja tradicije.
- To što je Papa izmijenio molitvu za Židove u starom obredu na Veliki petak, jedva da je umirilo kojeg kritičara ili protivnika. Ne raspiruje li novi naputak tu žeravicu?
Kritičari molitve na Veliki petak prije svega osjećaju kao delikt ustrajanje Crkve na tomu da je Krist istina. Ali, taj bijes Crkva mora izdržati. Ona od toga uvjerenja ne može odstupiti.
- Svećenici sada mogu slaviti misu sami ili uz ministranta. Nije li to 'salto morale' u vrijeme kada je pojam 'communio' (zajedništvo) u Katoličkoj crkvi bio zapostavljen?
Izraz zajedništvo nikada u Crkvi nije bio zanemaren. 'Općinstvo svetih' je čak članak vjere. Zajednica o kojoj Crkva govori sastoji se od daleko više članova, nego od nazočnih ljudi. To je zajednica s preminulima, s anđelima, a prije svega zajednica s Isusom Kristom. To zajedništvo se prema iskustvu može daleko intenzivnije iskusiti na misi starog oblika, i to upravo na tihoj misi, negoli kroz neprekidno govorenje ili pjevanje upitnih pjesama koje obilježavaju poslijekoncilski oblik.
- Bogoslovima treba opet biti ponuđena 'mogućnost da nauče izvanredni oblik'. Ali od koga? Za to gotovo da više ne postoje učitelji.
Postoji niz tradicijskih svećeničkih zajednica koje svoju zadaću vide u tome da drevnu liturgiju prenesu mladim svećenicima. Treba im se samo obratiti i oni će rado dati informacije, što su do sada mnogi biskupi sprječavali.
- Što Vas je u novom naputku najviše iznenadilo?
Iznenadilo me koliko je Papa važan u liturgijskim pitanjima. On je u svakom slučaju stvorio zakonske uvjete da drevnom obredu vrati punu slobodu. Kad bi koji biskup htio spriječiti stari obred, za to nema više pravnog uporišta.
- Što Vas je razočaralo?
Razočaralo me što će se veličanstveni stari obred ređenja svećenika celebrirati samo u tradicijskim samostanima i svećeničkim družbama. Šteta je da će to duhovno blago koje tako precizno definira svećeništvo, privremeno biti izgubljeno za univerzalnu Crkvu.
- Što kažete na kritike da debata o liturgiji zaobilazi nevolje Crkve i svijeta?
Nevolja se Crkve sastoji u tomu da je zaboravila gdje joj je središte. Njena je zadaća navještati živoga Krista, a taj se živi Krist pojavljuje u liturgiji. Ako liturgija podliježe dnevnom ukusu, taj živi Krist postaje nevidljiv, a tad je Crkva zaista u nevolji."
Izvor: VoxClamantisInDeserto
Nema komentara:
Objavi komentar