Papa Benedikt XVI. u popratnom pismu motupropriju 'Summorum Pontificum' piše: 'uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji dojam da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći.' Tako postupa unutar Crkve prema Piovu bratstvu, kao i prema onima koji tek žele ući u Crkvu, kao što su anglikanci. Papa želi 'postupiti poput pravih odgajatelja koji mogu prečuti ponešto od onoga što nije dobro i potruditi se pomoći osobi da se oslobodi svojih uskih okvira' (1).
Na redu je, dakle, tema kojoj se nismo dugo vraćali, a nalazi se pod oznakom 'unutarnje pomirenje'. Prošle i ove godine Piovo bratstvo obilježava važne obljetnice. Četrdeset godina od utemeljenja i dvadeset godina od smrti utemeljitelja. Donosim tim povodom dva priloga; prijevod propovijedi poglavara Njemačkog distrikta Bratstva prigodom godišnjice smrti nadb. Lefebvrea (25. III. 2011.) i intervju sa superiorom Bratstva (2. II. 2011.).
Ne bih se želio upuštati u zavrzlame koje su povezane s tim temama, ali se nadam da je zanimljivo vidjeti što sami članovi Bratstva misle o svom utemeljitelju i njegovu djelu. Treba reći i da postoji mnogo primjera koji pokazuju napredak u pomirenju i međusobno otvaranje. Tako se 26. studenog 2009. pomoćni biskup Melbourna P. Elliot susreo sa svećenicima Bratstva na zajedničkoj krunici i večeri. Nakana sv. krunice bila je za uspjeh razgovora Svete Stolice i Bratstva. Zajedničko druženje je prema biskupovim riječima 'ključ za jedinstvo' (2). Smatra da bi svaki biskup koji ima tu zajednicu na svom području trebao trebao 'pružiti ruku prijateljstva.[...] Ako prakticiramo ekumenizam s odijeljenim kršćanima, zasigurno smo obvezni isti duh unijeti u naše odnose s vlastitom braćom i sestrama u Crkvi, bez obzira na probleme koji su se pojavili u nedavnoj prošlosti.' Na molitvi i večeri je bio i biskup C. Prowse čija biskupija ima najveću zajednicu Bratstva u Australiji. Izjavio je da se i na lokalnoj razini mora osjetiti otvorenost koju je pokrenuo Sveti Otac. Nadalje, za vrijeme raznih hodočašća s vjernicima, svećenici Bratstva mogu slobodno služiti sv. mise u raznim svetištima- npr. u Bazilici sv. Petra, u Lisieuxu, a u Lurdu je njihovo hodočašće bilo u službenom programu svetišta. Iznenadilo me da su se na francuskoj stranici Bratstva potrudili prevesti na francuski video kojim franjevci Bezgrješne, koji žive u savršeno regularnom stanju u Crkvi, promiču zvanja za svoj red (3). Najnoviji primjer je iz 2010./'11. bila molitvena suradnja na Filipinima protiv zakona koji promiče kontracepciju. Potporu su dali i snimili promotivni spot predstojnik Povjerenstva za obitelj i život Filipinske biskupske konferencije, msgr. Paciano Aniceto i Ricardo kardinal Vidal (4). Također treba spomenuti i suradnju s drugim, regulariziranim, tradicionalnim institutima s kojima katkad postoje trzavice. Tako je Petrovo bratstvo dalo potporu prosvjedu Piova bratstva protiv svetogrdne izložbe u Avignonu (5, 6), ili primjer zajedničkih okupljanja u promicanju kulture života poput ovoga u Bordeauxu (7).
U vrijeme kad se mnoge crkve zatvaraju, vrijedno je spomena da je Bratstvo samo u Njemačkoj od svojih 50 filijala, 12 crkava potpuno izgradilo, 7 kupilo, a ostalo su zgrade preuređene u kapele- sve to iako ne dobivaju ništa od crkvenog poreza. Krajem 2010. kupili su crkvu u Kölnu od neke protestantske zajednice (8). Pozornost privlače i nova zvanja. Prošle godine, 8. prosinca, 27 sjemeništaraca druge godine položilo je obećanja u Bratstvu; 13 u švicarskom Ecôneu, 11 u američkoj Winoni i 3 u njemačkom Zaitzkofenu (9), a 2. veljače 2011. su sutanu primila sedamnaestorica sjemeništaraca u Parizu (10). To je razlog što Papa kaže: "Možemo li biti ravnodušni prema zajednici u kojoj je 491 svećenik, 215 bogoslova, 6 sjemeništa, 88 škola, dva sveučilišna instituta, 117 braće i 164 sestre i tisuće vjernika? Trebamo li ih zaista mirno odbaciti iz Crkve? Posebice mislim na 491 svećenika." (11)
Iako je teško predvidjeti konačni ishod razgovora s Piovim bratstvom, ostaje obveza koju je Papa uputio svima u motupropriju Ecclesiae unitatem: "da se neprestano mole Gospodinu po zagovoru Blažene Djevice Marije, ut unum sint" (12)- da budu jedno. Tim više jer se odnedavno u sjemeništu Bratstva u Zaitzkofenu nalazi i prvi Hrvat, iz Đakovačko-osječke nadbiskupije (13).
"Propovijed o dvadesetoj godišnjici smrti nadbiskupa Lefebvrea (Pater Schmidberger, 25. 3. 2011, Ecône)
Cijenjeni rektore, cijenjeni poglavaru distrikta, draga subraćo, dragi sjemeništarci, moja braćo!
Okupili smo se danas da proslavimo blagdan Navještenja Presvete Djevice Marije. Blagdan, dakle, onoga dana na koji je naš Gospodin i Spasitelj- Isus Krist- u utrobi Marijinoj uzeo tijelo i postao našim Otkupiteljem i Spasiteljem. Došli smo također da obilježimo dvadesetu obljetnicu smrti onoga koji je postao našim ocem u Kristu- monsinjora Lefebvrea. Spomen njegove zadaće biskupa, kao nasljednika apostola i odanoga čovjeka, toga čovjeka koji je nastupio kao prorok u XX. stoljeću i njegove posebne zadaće koju mu je Bog povjerio, kojoj je bio potpuno vjeran.
U čemu se sastojala ta zadaća?
U ničemu drugom, nego u spašavanju svete misne žrtve u njenom starom i časnom obredu, koji je savršeni izraz katoličke vjere, te u ponovnoj uspostavi i obnovi katoličkoga svećeništva.
Monsinjor Lefebvre je umro na današnji dan, 25. ožujka prije dvadeset godina u 3.30 h u bolnici u Martignyju. Reći ćemo stoga ponajprije nešto o njegovoj osobi, zatim o njegovu radu i na koncu o posljedicama koje iz toga proizlaze.
Dragi vjernici!
Nadbiskup Lefebvre je na prvom mjestu bio čovjek vjere. Vjere koja je premještala gore.
Vjerovao je u obećanja Isusa Krista da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Pa, ni u XX. stoljeću.
Vjerovao je da se Bog ne mijenja, da se istina ne mijenja, da se naš Gospodin Isus Krist ne mijenja, da je Crkva uvijek ista- Kraljevstvo Božje. Ona nije ekumenska, nego misionarska i apostolska. Vjerovao je u sredstva za posvetu duša koja je Crkvi dao sam Isus Krist. To znači, u navješćivanje evanđelja, u slavljenje svete misne žrtve, u podjelu sakramenata, molitvu, pokoru. Rekao je da su ta sredstva djelotvorna i u XX. st., samo ako ih se primjenjuje.
Bio je čovjek koji je živio u savršenom skladu između nadnaravnog i naravnog. Njemu je nadnaravno postalo drugom naravi, prirodnim stanjem.
Nadalje, bio je čovjek postojane nade. Vjerovao je u blizinu Božju, u Njegovu pomoć, Njegovu milost za veliko djelo koje mu je bio povjerio; i nikada u tu pomoć Božju nije posumnjao.
Konačno, bio je čovjek pun ljubavi. Ljubavi prema Bogu, prema našem Gospodinu Isusu Kristu, ljubavi prema Njegovoj Crkvi.
Kad je 1986. vidio sramotu u Asizu, upao je u sveti gnjev. Neki su ljudi na to bili vrlo zapanjeni, ali mi to možemo razumjeti! Kako je prorok rekao: 'Izjeda me revnost za dom Tvoj.'
On nije mogao podnijeti da se Crkva na takav način ponizi. Monsinjor Lefebvre bio je iznad svega čovjek velike poniznosti. Sveti Bernard iz Clairvauxa je rekao: 'Ako želiš postati ponizan, onda ne bježi s puta koji k tomu vodi, a to su poniženja.'
Poniženja je imao u izobilju; Nakon što je 1962. pozvan natrag iz Afrike, povjerena mu je jedna od najmanjih francuskih dijeceza. Njemu pod čijim su auktoritetom u Africi bile 64 biskupije i koga su u različitim državama primali s državničkim počastima.
Francuski biskupi, naime, pokretani zavišću, nisu ga htjeli imati u zboru svojih kardinala i nadbiskupa.
Godine 1968. morao je odstupiti kao poglavar misionara Duha Svetoga jer je njegova vlastita redovnička obitelj bila potresena revolucijom. Ostao je s koferom na cesti i nije znao kamo dalje.
Zatim je 1976. bio razriješen svećeničke i biskupske službe! Zašto? Jer je činio ono što je radio čitav svoj život; naime, obrazovao i posvećivao svećenike.
Godine 1988. bio je čak isključen iz Crkve. Zašto to? Jer je posvetio biskupe koji će rediti svećenike za slavlje isključivo stare, tradicionalne, plodonosne, svete misne žrtve. Najviše su mu, dakle, naškodili oni kojima je najviše želio služiti!
Nadbiskup Lefebvre, dragi vjernici, povrh svega je bio čovjek bogatog molitvenog života.
Kad sam sâm još početkom '70.-ih godina bio kao sjemeništarac u ovoj kući i imao zadaću da ujutro otključam sjemenište, nalazio sam nadbiskupa još uronjena u molitvu u kapeli, dok kleči kako bi razmatrao i izmolio brevijar.
Nije uzalud vladajući Prvosvećenik Benedikt XVI. rekao 29. kolovoza 2005. našem generalnom poglavaru u privatnoj audijenciji: 'Nadbiskup Lefebvre je bio veliki čovjek sveopće Crkve.'
Draga moja braćo!
Božanska je Providnost mnogo godina unaprijed pripremala našega utemeljitelja na njegovu misiju; osnivanje svećeničkog bratstva. Prije svega, on je kao misionar u Africi vidio kako se izgrađuje kršćanstvo. Kako se obraćaju ljudi. Kako se bude zvanja. K tomu, i sam je puno pridonio tom sretnom zbivanju, tomu lijepom razvitku. Vidio je kako se jedno pogansko društvo pretvara u kršćansko.
Tada je poslan 1962. u Francusku, u jednu od najmanjih dijeceza; Tulle. Već je vidio potpuno obeshrabrenje klera. Kratko vrijeme koje je tamo proveo, prije svega je proveo u tomu da hrabri svećenike i kaže im: Nije sve izgubljeno! Morate sami postati sveti, poduzimati apostolska djela, postati plodonosni, i u neopoganskom svijetu.
Konačno, bio je koncilski otac. Vidio je borbe, duhovne borbe, koje su proizašle iz zbivanja od 1962. do 1965. Sam je bio predsjednik Međunarodnog zbora otaca (Coetus internationalis patrum), predsjedatelj konzervativnog koncilskog kruga koncilskih otaca koji je bio nasuprot rajnskoj alijansi modernista, liberala i progresista. On je taj spor često označavao trećim svjetskim ratom. Tako su mu se nasilnima činile te duhovne borbe.
Kao poglavar misionara Duha Svetoga mogao je putovati u različite zemlje i izbližega upoznati i vidjeti kako se vodi redovnička zajednica. Sve to nije bilo ništa drugo, nego priprema za ono što je zatim došlo.
Prigodom njegova 72. rođendana koji je proveo u novoosnovanom sjemeništu sv. Karla Boromejskog u Weissbadu u kantonu Appenzell, ovdje u Švicarskoj, rekao sam mu u malom govoru za stolom: 'Monsinjore, izvanredno je što ste učinili u životu! Poduzeli ste mnoštvo lijepih stvari, ali ono što sada činite je najljepše!'
A, on je u svojoj jednostavnosti odgovorio: 'Ne mogu to zanijekati.' To djelo svećeničkog bratstva, moji dragi vjernici, ne pripada nadbiskupu Lefebvreu! On je htio ustanoviti, naime, samo djelo Crkve, u Crkvi, za Crkvu. Htio je biti samo oruđe božanske Providnosti. Već smo rekli da je u tomu vidio svoju čast.
Zato što je to djelo Crkve, ono je odraz četiriju svojstava Crkve; Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska.
Ona je jedna! To jedinstvo vidimo ostvareno ne samo unutar Bratstva, nego i u jedinstvu s Crkvom- svih stoljeća.
Jednoga je dana nadbiskup Lefebvre rekao u Ecôneu svojim sjemeništarcima: 'Pođite u knjižnicu i pogledajte tamo što učite. Ništa drugo nego glas papa, izjave koncilâ i teologa. Ništa drugo, a ako vam se ovdje iznese nešto drugo, tada napustite ovu kuću jer niste na dobrom mjestu.
Bratstvo je ujedinjeno u slavljenju svete misne žrtve i to svete misne žrtve svih vremena.
Monsinjor Gamber, koji je vodio Liturgijski institut u Regensburgu, jednom mi je pokazao kopiju iz misala svetog Bonifacija koji je umro 754.; baš kanona misala. I gle: bio je to isti kanon kojim slavimo misu. Točno ista sveta misa!
Crkva je sveta! To ne znači da su sveti svi njeni članovi, nego uvijek ima svetih i da Crkva ima sredstva da vodi duše k svetosti! Tu svetost ne vidimo samo kod našeg utemeljitelja, nego i kod nekih njegovih sinova svećenika; naveo sam oca La Praza- otac Abduh kratko vrijeme prije svoje smrti, tek godinu nakon svoga ređenja 1987., pisao je svojoj sestri redovnici: 'Moli za mene da postignem mistično sjedinjenje s našim Gospodinom Isusom Kristom!'
Crkva je katolička! To znači da u svom krilu nosi članove svih jezika i kontinenata, bogate i siromašne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Ali Crkva nije samo katolička utoliko što je proširena na svim kontinentima, nego i utoliko što se brine za ljude u cjelini! I upravo isto to čini Bratstvo! Etablirano u 30 zemalja ima podružnice i više-manje redovite posjete u još 30 zemalja. Na svim kontinentima.
Bratstvo se skrbi o ljudima u cjelini. Za obitelji. Za mladež preko škola, izleta, euharistijskih dječjih akcija. Brine se za obitelji koje se okupljaju oko žrtvenikâ. Isto tako skrbi za redovnički život! Podupire nove redovničke zajednice koje idu istim putem vjernosti tradiciji kao i mi! Podržava svećenike! Pokušali smo- s izvjesnim uspjehom- nakon motuproprija iz 2007. uvoditi svećenike u služenje tradicionalne svete mise.
Bratstvo je nadalje također apostolsko. Utemeljio ga je biskup, dakle nasljednik apostola.
I, dragi vjernici, ne samo to! Bratstvo propovijeda točno isto što su propovijedali apostoli. Poslušajte propovijed svetoga Petra u Sinedriju kad kaže: 'I nema ni u kome drugom spasenja'! To je upravo to što mi svake nedjelje u našim prioratima propovijedamo; da je Krist jedini spasitelj čovječanstva. Sveti je Petar rekao na Duhove, ako se želite spasiti 'Obratite se, i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista'. To su uvjeti za spasenje. To je ono što našim vjernicima iz godine u godinu govorimo. Ništa drugo.
To su plodovi djela nadbiskupa Lefebvrea:
Uspjelo mu je da ponovo izgradi kršćanstvo u malenom. Po prioratima koju su poput župa. Po sjemeništima gdje se formira kler kako ga je Crkva oduvijek formirala. Po školama u kojima se mladi pripremaju za kršćanski život. Po samostanima i konventima koje podupire Bratstvo. Po kućama za duhovnu obnovu.
Zaključno i konačno, dragi vjernici, moramo još baciti pogled na povezanost otajstva današnjega blagdana sa smrću nadbiskupa Lefebvrea. Mislim da nam je dragi Bog izborom dana njegove smrti htio dati znak: na današnji se dan arkanđeo Gabrijel ukazao Presvetoj Djevici da joj navijesti tajnu utjelovljenja Božjega.
I nadbiskup Lefebvre je tako glasnik Božji. Kako je anđeo Gabrijel sišao s neba, tako nas je nadbiskup uvijek upućivao na nebo i upozoravao nas da se ne smijemo izgubiti u ovom svijetu, da smo na njemu samo putnici i stranci. On je svijetu, materijalističkom svijetu, svijetu koji je zaboravio na Boga, koji se predao apostaziji, uvijek iznova propovijedao kršćanske istine. Pa i hijerarhiji koja je često Crkvu identificirala sa svijetom.
Vidimo i povezanost s Presvetom Djevicom Marijom koja se potpuno izručila otajstvu Utjelovljenja, Otkupljenja. 'Ecce ancilla Domini'- Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!.
Vidimo i povezanost sa samom Utjelovljenom Riječi. Naš Gospodin Isus Krist je u trenutku svoga utjelovljenja postao svećenik i žrtva u krilu Presvete Djevice Marije. On je nadalje kralj cijeloga društva. Svećenik, žrtva i kralj.
Upravo je to nadbiskup Lefebvre uvijek propovijedao; pogledajte program njegovih propovijedi. Uvijek je propovijedao o svećeništvu, o kraljevstvu Isusa Krista nad cijelim društvom. To je bio njegov program.
Dolazim do zaključaka koje moramo izvući, dragi vjernici.
Najprije nešto o nama svećenicima, sjemeništarcima, braći, sestrama, oblatkinjama.
Prvo, treba nastaviti naš rad u najvećoj vjernosti onome što je monsinjor Lefebvre naznačio.
Drugo, uvijek ponovo moramo upozoravati na stranputice, zablude, na izdaju i kompromise koji se tu i tamo očituju. To nije duh kritiziranja, nego ta kritika proizlazi iz ljubavi prema Crkvi. Gnoj treba isteći iz rana, inače one ne mogu zacijeliti. Kod poziva Izaije proroka čitamo da ga Bog poziva i postavlja iznad država i naroda dok iščupa i rasprši; da konačno sadi i gradi.
Treće, dragi sjemeništarci, imamo zadaću da ljudima pokazujemo put koji izvodi iz krize. Koji je to put? Propovijedanje raspetoga i uskrsloga Krista.
Naposljetku imamo zadaću sami na tom programu raditi. Monsinjor Lefebvre je izgradio malu vojsku radnika koja je u stanju poduzeti ovo djelo. Mi smo spremni preuzeti zadaću obrazovanja svećenika u sjemeništima. Mi u Bratstvu imamo snage koja se ne nalazi nigdje u crkvenom organizmu, ali Papa i biskupi nas moraju pozvati!
I, tu je zadaća za vas dragi vjernici; neka milosti koje vam Bog po Bratstvu i djelu nadbiskupa Lefebvrea nudi, ne ostanu zanemarene! Iskoristite te milosti! Čitajte knjige koje nam je nadbiskup Lefebvre ostavio kao duhovnu hranu.
'Svrgnuli su ga', 'Pismo zbunjenim vjernicima', 'Ja optuženi morao bih suditi vama' ili 'Tajna našega Gospodina Isusa Krista'. Zatim novoobjavljene knjige, 'Svećenička svetost' i 'Misa svih vremena'.
Te su knjige solidna hrana za naše duše.
Nadalje obnavljajmo uvijek iznova duhovne vježbe da se obnovimo iznutra. Da sami nađemo tišinu, mir, osvježenje i da se povratimo Bogu u ovom raspuštenom svijetu.
Na kraju: ako je ovo djelo Bratstva djelo Crkve, onda je djelo Božje, a ja vjerujem, i potpuno sam uvjeren da nam je Bog u Bratstvu darovao izvanredne milosti za ovo vrijeme. izvanredne milosti za Crkvu, izvanredne milosti za duše i izvanredne milosti za cijeli ljudski rod. Izvanredne milosti za drugu polovicu XX. stoljeća i sada za XXI. stoljeće.
Ali; te se milosti moraju steći.
'Virgo fidelis, ora pro nobis'-Djevice vjerna, moli za nas.
Amen."
Izvor: Piusbruderschaft
Slika: WDTPRS
2.) Intervju s poglavarom FSSPX-a
Cijenjeni rektore, cijenjeni poglavaru distrikta, draga subraćo, dragi sjemeništarci, moja braćo!
Okupili smo se danas da proslavimo blagdan Navještenja Presvete Djevice Marije. Blagdan, dakle, onoga dana na koji je naš Gospodin i Spasitelj- Isus Krist- u utrobi Marijinoj uzeo tijelo i postao našim Otkupiteljem i Spasiteljem. Došli smo također da obilježimo dvadesetu obljetnicu smrti onoga koji je postao našim ocem u Kristu- monsinjora Lefebvrea. Spomen njegove zadaće biskupa, kao nasljednika apostola i odanoga čovjeka, toga čovjeka koji je nastupio kao prorok u XX. stoljeću i njegove posebne zadaće koju mu je Bog povjerio, kojoj je bio potpuno vjeran.
U čemu se sastojala ta zadaća?
U ničemu drugom, nego u spašavanju svete misne žrtve u njenom starom i časnom obredu, koji je savršeni izraz katoličke vjere, te u ponovnoj uspostavi i obnovi katoličkoga svećeništva.
Monsinjor Lefebvre je umro na današnji dan, 25. ožujka prije dvadeset godina u 3.30 h u bolnici u Martignyju. Reći ćemo stoga ponajprije nešto o njegovoj osobi, zatim o njegovu radu i na koncu o posljedicama koje iz toga proizlaze.
Dragi vjernici!
Nadbiskup Lefebvre je na prvom mjestu bio čovjek vjere. Vjere koja je premještala gore.
Vjerovao je u obećanja Isusa Krista da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Pa, ni u XX. stoljeću.
Vjerovao je da se Bog ne mijenja, da se istina ne mijenja, da se naš Gospodin Isus Krist ne mijenja, da je Crkva uvijek ista- Kraljevstvo Božje. Ona nije ekumenska, nego misionarska i apostolska. Vjerovao je u sredstva za posvetu duša koja je Crkvi dao sam Isus Krist. To znači, u navješćivanje evanđelja, u slavljenje svete misne žrtve, u podjelu sakramenata, molitvu, pokoru. Rekao je da su ta sredstva djelotvorna i u XX. st., samo ako ih se primjenjuje.
Bio je čovjek koji je živio u savršenom skladu između nadnaravnog i naravnog. Njemu je nadnaravno postalo drugom naravi, prirodnim stanjem.
Nadalje, bio je čovjek postojane nade. Vjerovao je u blizinu Božju, u Njegovu pomoć, Njegovu milost za veliko djelo koje mu je bio povjerio; i nikada u tu pomoć Božju nije posumnjao.
Konačno, bio je čovjek pun ljubavi. Ljubavi prema Bogu, prema našem Gospodinu Isusu Kristu, ljubavi prema Njegovoj Crkvi.
Kad je 1986. vidio sramotu u Asizu, upao je u sveti gnjev. Neki su ljudi na to bili vrlo zapanjeni, ali mi to možemo razumjeti! Kako je prorok rekao: 'Izjeda me revnost za dom Tvoj.'
On nije mogao podnijeti da se Crkva na takav način ponizi. Monsinjor Lefebvre bio je iznad svega čovjek velike poniznosti. Sveti Bernard iz Clairvauxa je rekao: 'Ako želiš postati ponizan, onda ne bježi s puta koji k tomu vodi, a to su poniženja.'
Poniženja je imao u izobilju; Nakon što je 1962. pozvan natrag iz Afrike, povjerena mu je jedna od najmanjih francuskih dijeceza. Njemu pod čijim su auktoritetom u Africi bile 64 biskupije i koga su u različitim državama primali s državničkim počastima.
Francuski biskupi, naime, pokretani zavišću, nisu ga htjeli imati u zboru svojih kardinala i nadbiskupa.
Godine 1968. morao je odstupiti kao poglavar misionara Duha Svetoga jer je njegova vlastita redovnička obitelj bila potresena revolucijom. Ostao je s koferom na cesti i nije znao kamo dalje.
Zatim je 1976. bio razriješen svećeničke i biskupske službe! Zašto? Jer je činio ono što je radio čitav svoj život; naime, obrazovao i posvećivao svećenike.
Godine 1988. bio je čak isključen iz Crkve. Zašto to? Jer je posvetio biskupe koji će rediti svećenike za slavlje isključivo stare, tradicionalne, plodonosne, svete misne žrtve. Najviše su mu, dakle, naškodili oni kojima je najviše želio služiti!
Nadbiskup Lefebvre, dragi vjernici, povrh svega je bio čovjek bogatog molitvenog života.
Kad sam sâm još početkom '70.-ih godina bio kao sjemeništarac u ovoj kući i imao zadaću da ujutro otključam sjemenište, nalazio sam nadbiskupa još uronjena u molitvu u kapeli, dok kleči kako bi razmatrao i izmolio brevijar.
Nije uzalud vladajući Prvosvećenik Benedikt XVI. rekao 29. kolovoza 2005. našem generalnom poglavaru u privatnoj audijenciji: 'Nadbiskup Lefebvre je bio veliki čovjek sveopće Crkve.'
Draga moja braćo!
Božanska je Providnost mnogo godina unaprijed pripremala našega utemeljitelja na njegovu misiju; osnivanje svećeničkog bratstva. Prije svega, on je kao misionar u Africi vidio kako se izgrađuje kršćanstvo. Kako se obraćaju ljudi. Kako se bude zvanja. K tomu, i sam je puno pridonio tom sretnom zbivanju, tomu lijepom razvitku. Vidio je kako se jedno pogansko društvo pretvara u kršćansko.
Tada je poslan 1962. u Francusku, u jednu od najmanjih dijeceza; Tulle. Već je vidio potpuno obeshrabrenje klera. Kratko vrijeme koje je tamo proveo, prije svega je proveo u tomu da hrabri svećenike i kaže im: Nije sve izgubljeno! Morate sami postati sveti, poduzimati apostolska djela, postati plodonosni, i u neopoganskom svijetu.
Konačno, bio je koncilski otac. Vidio je borbe, duhovne borbe, koje su proizašle iz zbivanja od 1962. do 1965. Sam je bio predsjednik Međunarodnog zbora otaca (Coetus internationalis patrum), predsjedatelj konzervativnog koncilskog kruga koncilskih otaca koji je bio nasuprot rajnskoj alijansi modernista, liberala i progresista. On je taj spor često označavao trećim svjetskim ratom. Tako su mu se nasilnima činile te duhovne borbe.
Kao poglavar misionara Duha Svetoga mogao je putovati u različite zemlje i izbližega upoznati i vidjeti kako se vodi redovnička zajednica. Sve to nije bilo ništa drugo, nego priprema za ono što je zatim došlo.
Prigodom njegova 72. rođendana koji je proveo u novoosnovanom sjemeništu sv. Karla Boromejskog u Weissbadu u kantonu Appenzell, ovdje u Švicarskoj, rekao sam mu u malom govoru za stolom: 'Monsinjore, izvanredno je što ste učinili u životu! Poduzeli ste mnoštvo lijepih stvari, ali ono što sada činite je najljepše!'
A, on je u svojoj jednostavnosti odgovorio: 'Ne mogu to zanijekati.' To djelo svećeničkog bratstva, moji dragi vjernici, ne pripada nadbiskupu Lefebvreu! On je htio ustanoviti, naime, samo djelo Crkve, u Crkvi, za Crkvu. Htio je biti samo oruđe božanske Providnosti. Već smo rekli da je u tomu vidio svoju čast.
Zato što je to djelo Crkve, ono je odraz četiriju svojstava Crkve; Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska.
Ona je jedna! To jedinstvo vidimo ostvareno ne samo unutar Bratstva, nego i u jedinstvu s Crkvom- svih stoljeća.
Jednoga je dana nadbiskup Lefebvre rekao u Ecôneu svojim sjemeništarcima: 'Pođite u knjižnicu i pogledajte tamo što učite. Ništa drugo nego glas papa, izjave koncilâ i teologa. Ništa drugo, a ako vam se ovdje iznese nešto drugo, tada napustite ovu kuću jer niste na dobrom mjestu.
Bratstvo je ujedinjeno u slavljenju svete misne žrtve i to svete misne žrtve svih vremena.
Monsinjor Gamber, koji je vodio Liturgijski institut u Regensburgu, jednom mi je pokazao kopiju iz misala svetog Bonifacija koji je umro 754.; baš kanona misala. I gle: bio je to isti kanon kojim slavimo misu. Točno ista sveta misa!
Crkva je sveta! To ne znači da su sveti svi njeni članovi, nego uvijek ima svetih i da Crkva ima sredstva da vodi duše k svetosti! Tu svetost ne vidimo samo kod našeg utemeljitelja, nego i kod nekih njegovih sinova svećenika; naveo sam oca La Praza- otac Abduh kratko vrijeme prije svoje smrti, tek godinu nakon svoga ređenja 1987., pisao je svojoj sestri redovnici: 'Moli za mene da postignem mistično sjedinjenje s našim Gospodinom Isusom Kristom!'
Crkva je katolička! To znači da u svom krilu nosi članove svih jezika i kontinenata, bogate i siromašne, mlade i stare, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane. Ali Crkva nije samo katolička utoliko što je proširena na svim kontinentima, nego i utoliko što se brine za ljude u cjelini! I upravo isto to čini Bratstvo! Etablirano u 30 zemalja ima podružnice i više-manje redovite posjete u još 30 zemalja. Na svim kontinentima.
Bratstvo se skrbi o ljudima u cjelini. Za obitelji. Za mladež preko škola, izleta, euharistijskih dječjih akcija. Brine se za obitelji koje se okupljaju oko žrtvenikâ. Isto tako skrbi za redovnički život! Podupire nove redovničke zajednice koje idu istim putem vjernosti tradiciji kao i mi! Podržava svećenike! Pokušali smo- s izvjesnim uspjehom- nakon motuproprija iz 2007. uvoditi svećenike u služenje tradicionalne svete mise.
Bratstvo je nadalje također apostolsko. Utemeljio ga je biskup, dakle nasljednik apostola.
I, dragi vjernici, ne samo to! Bratstvo propovijeda točno isto što su propovijedali apostoli. Poslušajte propovijed svetoga Petra u Sinedriju kad kaže: 'I nema ni u kome drugom spasenja'! To je upravo to što mi svake nedjelje u našim prioratima propovijedamo; da je Krist jedini spasitelj čovječanstva. Sveti je Petar rekao na Duhove, ako se želite spasiti 'Obratite se, i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista'. To su uvjeti za spasenje. To je ono što našim vjernicima iz godine u godinu govorimo. Ništa drugo.
To su plodovi djela nadbiskupa Lefebvrea:
Uspjelo mu je da ponovo izgradi kršćanstvo u malenom. Po prioratima koju su poput župa. Po sjemeništima gdje se formira kler kako ga je Crkva oduvijek formirala. Po školama u kojima se mladi pripremaju za kršćanski život. Po samostanima i konventima koje podupire Bratstvo. Po kućama za duhovnu obnovu.
Zaključno i konačno, dragi vjernici, moramo još baciti pogled na povezanost otajstva današnjega blagdana sa smrću nadbiskupa Lefebvrea. Mislim da nam je dragi Bog izborom dana njegove smrti htio dati znak: na današnji se dan arkanđeo Gabrijel ukazao Presvetoj Djevici da joj navijesti tajnu utjelovljenja Božjega.
I nadbiskup Lefebvre je tako glasnik Božji. Kako je anđeo Gabrijel sišao s neba, tako nas je nadbiskup uvijek upućivao na nebo i upozoravao nas da se ne smijemo izgubiti u ovom svijetu, da smo na njemu samo putnici i stranci. On je svijetu, materijalističkom svijetu, svijetu koji je zaboravio na Boga, koji se predao apostaziji, uvijek iznova propovijedao kršćanske istine. Pa i hijerarhiji koja je često Crkvu identificirala sa svijetom.
Vidimo i povezanost s Presvetom Djevicom Marijom koja se potpuno izručila otajstvu Utjelovljenja, Otkupljenja. 'Ecce ancilla Domini'- Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!.
Vidimo i povezanost sa samom Utjelovljenom Riječi. Naš Gospodin Isus Krist je u trenutku svoga utjelovljenja postao svećenik i žrtva u krilu Presvete Djevice Marije. On je nadalje kralj cijeloga društva. Svećenik, žrtva i kralj.
Upravo je to nadbiskup Lefebvre uvijek propovijedao; pogledajte program njegovih propovijedi. Uvijek je propovijedao o svećeništvu, o kraljevstvu Isusa Krista nad cijelim društvom. To je bio njegov program.
Dolazim do zaključaka koje moramo izvući, dragi vjernici.
Najprije nešto o nama svećenicima, sjemeništarcima, braći, sestrama, oblatkinjama.
Prvo, treba nastaviti naš rad u najvećoj vjernosti onome što je monsinjor Lefebvre naznačio.
Drugo, uvijek ponovo moramo upozoravati na stranputice, zablude, na izdaju i kompromise koji se tu i tamo očituju. To nije duh kritiziranja, nego ta kritika proizlazi iz ljubavi prema Crkvi. Gnoj treba isteći iz rana, inače one ne mogu zacijeliti. Kod poziva Izaije proroka čitamo da ga Bog poziva i postavlja iznad država i naroda dok iščupa i rasprši; da konačno sadi i gradi.
Treće, dragi sjemeništarci, imamo zadaću da ljudima pokazujemo put koji izvodi iz krize. Koji je to put? Propovijedanje raspetoga i uskrsloga Krista.
Naposljetku imamo zadaću sami na tom programu raditi. Monsinjor Lefebvre je izgradio malu vojsku radnika koja je u stanju poduzeti ovo djelo. Mi smo spremni preuzeti zadaću obrazovanja svećenika u sjemeništima. Mi u Bratstvu imamo snage koja se ne nalazi nigdje u crkvenom organizmu, ali Papa i biskupi nas moraju pozvati!
I, tu je zadaća za vas dragi vjernici; neka milosti koje vam Bog po Bratstvu i djelu nadbiskupa Lefebvrea nudi, ne ostanu zanemarene! Iskoristite te milosti! Čitajte knjige koje nam je nadbiskup Lefebvre ostavio kao duhovnu hranu.
'Svrgnuli su ga', 'Pismo zbunjenim vjernicima', 'Ja optuženi morao bih suditi vama' ili 'Tajna našega Gospodina Isusa Krista'. Zatim novoobjavljene knjige, 'Svećenička svetost' i 'Misa svih vremena'.
Te su knjige solidna hrana za naše duše.
Nadalje obnavljajmo uvijek iznova duhovne vježbe da se obnovimo iznutra. Da sami nađemo tišinu, mir, osvježenje i da se povratimo Bogu u ovom raspuštenom svijetu.
Na kraju: ako je ovo djelo Bratstva djelo Crkve, onda je djelo Božje, a ja vjerujem, i potpuno sam uvjeren da nam je Bog u Bratstvu darovao izvanredne milosti za ovo vrijeme. izvanredne milosti za Crkvu, izvanredne milosti za duše i izvanredne milosti za cijeli ljudski rod. Izvanredne milosti za drugu polovicu XX. stoljeća i sada za XXI. stoljeće.
Ali; te se milosti moraju steći.
'Virgo fidelis, ora pro nobis'-Djevice vjerna, moli za nas.
Amen."
"A) Doktrinalni razgovori s Rimom
1. Preuzvišeni, odlučili ste poduzeti doktinalne razgovore s Rimom. Možete li nas podsjetiti na njihov cilj?
Morate razlikovati naš cilj i cilj Rima. Rim je naznačio da postoje doktrinalni problemi s Bratstvom i da ih treba raščistiti prije kanonskog priznanja. Ti problemi se odnose na naše prihvaćanje Koncila. Ali, za nas se radi o nečemu drugomu; mi želimo reći Rimu što je Crkva uvijek naučavala i time pokazati kontradiktornosti koje postoje između toga nauka starog stoljećima i onoga što se u Crkvi učinilo nakon Koncila. S naše strane to je jedini cilj za kojim idemo.
2. Kakvi su to razgovori; jesu li to pregovori, diskusije ili izlaganja nauka?
Ne može se to uopće nazvati pregovorima. S jedne strane se tu radi o izlaganju nauka, a s druge o diskusiji jer imamo sugovornike s kojima razgovaramo o dokumentima i načinu kako ih treba shvatiti. Ali, ne može se govoriti o pregovorima niti o traženju kompromisa. To je pitanje vjere.
3. Možete li nas podsjetiti na metodu koja se koristi u radu? Koje su teme do sada obrađene?
Koristimo se pisanim načinom. Najprije se sastave tekstovi koji su zatim podloga daljnjoj teološkoj diskusiji. Nekoliko tema je obrađeno, ali ostavimo zasada to pitanje. Mogu Vam samo reći da dolazimo kraju jer smo već napravili rundu o glavnim pitanjima koja je postavio Koncil.
4. Možete li nam predstaviti rimske sugovornike?
Oni su eksperti, odnosno profesori teologije koji su i savjetnici Kongregacije za nauk vjere; profesionalni teolozi. Jedan je Švicarac, rektor Angelicuma, otac Morerod OP, drugi je nešto stariji, isusovac otac Becker, jedan je član Opusa Dei, generalni vikar, msgr. Ocariz Braña, zatim nadbiskup Ladaria Ferrer, tajnik Kongregacije za nauk vjere i konačno msgr. G. Pozzo, tajnik Povjerenstva 'Ecclesia Dei'.
5. Je li bilo razvoja u mišljenju naših dijaloških partnera otkad su čitali izlaganja teologa Bratstva?
Mislim da se to ne može reći.
6. Biskup Galarreta je u svojoj propovijedi u prosincu 2009., prilikom ređenja svećenika u La Reji, rekao da je Rim prihvatio da će se Učiteljstvo prethodno II. vatikanskom koncilu uzeti kao 'jedini mogući zajednički kriterij' u tim razgovorima. Ima li nade da će naši sugovornici ponovno razmotriti II. vatikanski koncil ili im je to nemoguće? Je li doista II. vatikanski kamen spoticanja?
Mislim da se pitanje mora drugačije postaviti. Papa Benedikt XVI. je u prosincu 2005. napravio razliku. Tako se dobro vidi da jedna posebna interpretacija Koncila više nije dopuštena te da i bez izravnoga govora o preispitivanju Koncila, usprkos svemu postoji intencija da se revidira način na koji je Koncil predstavljan.
Razlika se može činiti suptilnom, ali upravo se na tu razliku pozivaju oni koji ne žele dirati Koncil, ali koji ipak zbog određenih dvoznačnosti priznaju da se tu otvara put prema zabranjenim putevima, i da moramo zapamtiti da su zabranjeni. Je li doista II. vatikanski koncil kamen spoticanja? Za nas nesumnjivo, da!
7. Zbog čega im je tako teško priznati razliku između II. vatikanskog koncila i njemu prethodećeg Učiteljstva?
Odgovor je prilično jednostavan. Od trenutka kad priznate načelo da se Crkva ne može mijenjati, morate reći- ako želite prihvatiti II. vatikanski- da taj koncil nije ništa promijenio. Zbog toga ne dopuštaju kontradikcije između II. vatikanskog i njemu prethodnog Učiteljstva, ali tako ne mogu objasniti narav promjene koja je sasvim evidentno nastupila.
8. Izuzevši svjedočenje za vjeru, je li važno i korisno za Bratstvo da ide u Rim? Je li opasno i mislite li da će još dugo trajati?
Važno je da Bratstvo dade to svjedočanstvo; to je razlog za ove doktrinalne razgovore. Radi se o tomu da se katolička vjera shvati u Rimu i da se pokuša- zašto ne- stvoriti više sluha za nju širom Crkve.
Postoji pritom jedna opasnost- prihvaćanja iluzija. Vidimo da su se neki katolici uspjeli uljuljati u iluzije, ali nedavni događaji su uspjeli rastjerati te iluzije. Mislim na najavljenu beatifikaciju Ivana Pavla II. i najavu novog Asiza na tragu međureligijskih okupljanja 1986. i 2002.
9. Je li Papa izbliza pratio te razgovore ili ih komentirao?
Mislim da je, iako ne znam detalje. A, je li ih komentirao? Na sastanku sa svojim bivšim studentima prošloga ljeta u Castel Gandolfu rekao je da je zadovoljan razgovorima. To je sve.
10. Može li se kazati da je Sveti Otac, koji se bavi Bratstvom više od dvadeset i pet godina, dobrohotniji prema njemu danas, negoli u prošlosti?
Nisam siguran. Da i ne. Mislim da Papa kao takav ima odgovornost za cijelu Crkvu, brigu za njeno jedinstvo i bojazan da ne dođe do raskola. Sam je jednom rekao da su ga ti motivi pokretali na djelovanje. On je danas vidljiva glava Crkve, što objašnjava zašto tako djeluje. Znači li to da pokazuje više razumijevanja za Bratstvo? Vjerujem da ima izvjesne simpatije za nas, ali simpatije s granicama.
11. Što biste ukratko danas rekli o tim razgovorima?
Kad bismo ih trebali opet voditi, učinili bismo to. To je vrlo važno. Oni su od odlučujuće važnosti. Ako se nadate ispravljanju cijelog misaonog pravca, ne možete to bez tih razgovora.
12. Već se neko vrijeme u crkvenim krugovima čuju glasovi, na primjer msgr. Gherardinija ili biskupa Schneidera, koji su čak i u Rimu izrazili pravu kritiku dokumenata II. vatikanskog, a ne samo njihovu interpretaciju. Možemo li se nadati da će taj pokret rasti i naći svoj put u Vatikan?
Ne da se možemo nadati, nego se moramo nadati. Zaista se moramo nadati da će se ove početne kritike, nazovimo ih ozbiljnima, objektivinim kritikama, dalje razviti. Do sada se na II. vatikanski uvijek gledalo kao na tabu, što je činilo izlječenje bolesti, a to je kriza u Crkvi, gotovo nemogućim. Moramo biti u stanju razgovarati o problemima i ići u bit stvari, u protivnom nećemo nikada moći primijeniti pravi lijek.
13. Može li Bratstvo imati važnu ulogu u tome da Rim postane toga svjestan? Ako da, kako i koja je uloga vjernika laika?
Što se tiče Bratstva, možemo imati tu ulogu, tako da izlažemo što je Crkva uvijek naučavala i da dajemo primjedbe na koncilske novine. Uloga se vjernika sastoji u tomu da svojim djelovanjem svjedoče za vjeru. Oni su dokaz da se tradicija može živjeti danas. Ono što je Crkva oduvijek zahtijevala, tradicionalni moralni nauk, nije samo relevantan, nego se i danas po njemu može živjeti.
B) Učinak motuproprija
14. Mislite li da je motuproprij, usprkos svojim nedostatcima, korak prema obnovi tradicije?
To je korak od presudne važnosti. Bitni korak, iako do sada nije imao praktički nikakvoga učinka, ili vrlo maloga, zbog masivnoga otpora biskupa. Na pravnoj razini motuproprij je priznao da pravo koje se tiče tradicionalne mise nikada nije bilo ukinuto; to je od ogromne važnosti da tradicija povrati svoje mjesto.
15. Praktično govoreći, jeste li vidjeli u cjelini kakve važne promjene sa strane biskupa glede tradicionalne mise, od vremena motuproprija?
Ne. Tu i tamo pokoji sluša Papu, ali takvi su rijetki.
16. Kako je sa svećenicima?
Da, s njihove strane vidim interes, ali mnoge šikaniraju. Treba izvanredne hrabrosti da se doslovno primijeni motuproprij. Naravno, da, postoji sve više svećenika, posebno mlađih, koji se zanimaju za tradicionalnu misu. To je vrlo ohrabrujuće!
17. Postoje li zajednice koje su odlučile prihvatiti staru liturgiju?
Možda nekoliko. Jedna poznata u Italiji je zajednica franjevaca Bezgrješne, koja se odlučila vratiti staroj liturgiji; ženska grana je to već učinila. Svećenicima koji sudjeluju u dijecezanskim službama to nije tako lako.
18. Što savjetujete katolicima koji od motuproprija, i zahvaljujući njemu, sada imaju tradicionalnu misu bliže sebi, nego što im je kapela Bratstva?
Moj savjet im je da najprije pitaju svećenika Bratstva za savjet, a ne da zatvorenih očiju idu na bilo koju tradicionalnu misu u njihovoj blizini. Misa je blago, ali moraju odgovarati i način na koji je se služi, propovijed, kateheza, način podjele sakramenata... Nije svaka tradicionalna misa nužno popraćena traženim uvjetima da mogne donijeti sve plodove i zaštititi dušu od opasnosti današnje krize. Dakle, najprije pitajte svećenika Bratstva za savjet.
19. Kriza u Crkvi nadilazi liturgijska pitanja. Mislite li da je povratak (tradicionalne) liturgije uvijek i početak povratka cjelovitosti vjere?
Tradicionalna misa u sebi uključuje izvanrednu snagu milosti. To se vidi u apostolatu, osobito kod svećenika koji joj se vraćaju, ona je zaista protuotrov za krizu. Zaista je vrlo moćna na svim razinama; na razini milosti, vjere... Mislim da bi se Crkva, ako se staroj misi zaista dade sloboda, mogla brzo izvući iz krize, ali i tada bi to potrajalo godinama!
20. Papa dugo govori o 'reformi reforme'. Mislite li da se nada pomiriti tradicionalnu liturgiju s naukom II. vatikanskog, jednom reformom koja bi predstavljala srednji put?
Slušajte, za sada o tomu ne znamo ništa! Zna se da hoće tu reformu, ali dokle će ona sezati? Hoće li se na koncu sve pomiješati, 'redoviti oblik' i 'izvanredni'? To nije ono što stoji u motupropriju koji zahtijeva da se dva 'oblika' razlikuju i ne miješaju; što je vrlo mudro. Moramo čekati i vidjeti; za sada ostanimo pri onomu što kažu rimski auktoriteti.
C) Asiz 2011.
21. Sveti Otac je najavio sljedeći asiški susret. Vi ste reagirali u propovijedi, 9. veljače 2011., u crkvi sv. Nikole i usprotivili se kao i nadbiskup Lefebvre prije dvadeset i pet godina. Planirate li izravno intervenirati kod Svetog Oca?
Bude li prilike i bude li imalo izgleda za uspjeh, zašto ne?
22. Je li to tako strašna stvar pozvati druge religije da rade za mir?
U jednom pogledu, i samo u tom pogledu, nije. Pozvati druge religije da rade za mir- građanski mir- s tim nema problema, ali u tom slučaju to nije na religijskoj razini, nego na građanskoj. To nije religijski čin, nego jednostavno akcija vjerske zajednice koja se civilno-pravno zauzima za mir. Tu se ne ide za religijskim mirom, nego za građanskim mirom među ljudima.
Nasuprot tomu, tražiti od ljudi da za vrijeme takvog okupljanja obavljaju religijske čine je apsurdno. Religije su međusobno različite. Pod tim uvjetima nije jasno što znači težiti za mirom kad nema sporazuma o naravi Boga, o tomu što se misli pod božanstvom. Pitanje je kako se može postići nešto ozbiljno.
23. Mogli bismo pomisliti da Sveti Otac ne shvaća ekumenizam na isti način kao Ivan Pavao II. Ne postoji li stupnjevita razlika u istoj zabludi?
Ne, mislim da ga shvaća na isti način. On doduše ispravno kaže: 'Nemoguće je zajedno moliti.' Ali, moramo vidjeti točno što time misli. Dao je objašnjenje 2003. u knjizi naslovljenoj 'Istina i tolerancija: kršćanstvo i svjetske religije'. Mislim da tu sitničari. Pokušava opravdati Asiz. Zaista se pitam kako će to izgledati sljedećega listopada.
24. Neki su talijanski intelektualci javno izrazili nelagodu o posljedicama takvog okupljanja. Znate li za druge reakcije u Crkvi?
U pravu su. Vidimo li drugih reakcija unutar Crkve? U službenimm krugovima ne. Među nama, svakako da.
25. Što je s tradicijskim zajednicama u okviru 'Ecclesiae Dei'?
Koliko znam, nema ih!
26. Kako objašnjavate činjenicu da Sveti Otac koji osuđuje religijski relativizam i koji je odbio sudjelovati na okupljanju u Asizu 1986., sada hoće obilježiti takav skup, ponavljajući ga?
To mi je zagonetka. Ne znam. Mislim da bi mogao biti pod nekim pritiskom ili izložen nekim utjecajima. Vjerojatno je uznemiren antikršćanskim ispadima, antikatoličkim nasiljem; te bombe po Egiptu i Iraku. Vjerojatno je to razlog koji ga je pokretao da predloži novi asiški skup. Neću to nazvati činom očaja, nego zadnjeg izbora... U najmanju ruku nešto pokušava učiniti. Ne bih bio iznenađen da se radi o tomu, ali ne znam ništa pobliže.
27. Postoji li mogućnost da će Sveti Otac otkazati taj skup?
Mi i ne znamo dobro kako će to biti organizirano. Vidjet ćemo. Pretpostavljam da će pokušati minimizirati zbivanja jer je za sadašnjega Papu nemoguće da zajedno mogu moliti različite skupine, koje čak ne priznaju istoga boga. Ponovo, pitam se što će oni tamo moći zajedno raditi!
28. Što bi katolici trebali raditi glede najavljenog asiškog skupa?
Moliti da Bog intervenira kako, na ovaj ili na onaj način, ne dođe do njega, i svakako započeti činiti zadovoljštinu!
D) Beatifikacija Ivana Pavla II.
29. Predstavlja li predstojeća breatifikacija Ivana Pavla II. problem?
Ozbiljan problem. To je bio pontifikat otpočetka pogrešno usmjeren; u smjeru progresizma i svega što se zove 'duhom II. vatikanskog koncila'. To, dakle, nije samo priznanje osobe Ivana Pavla II., nego i Koncila te cijelog duha koji ga prati.
30. Postoji li novo shvaćanje svetosti nakon II. vatikanskog koncila?
Bojim se da je tako! To je koncept svetosti za svakoga, univerzalne svetosti. Nije pogrješno kazati da postoji poziv, zvanje na svetost za sve ljude, ali pogrješno je srozati svetost na takav nivo da ljudi povjeruju kako svi idu u nebo.
31. Je li moguće da Bog pravim čudima potvrđuje kriva učenja, kao kod brojnih beatifikacija i kanonizacija zadnjih desetljeća?
Upravo tu leži problem. Jesu li to prava ili prividna čuda? Za mene tu postoji sumnja. Jako sam zapanjen kojom se lakoćom, prema onomu što ja znam, bave tim stvarima.
32. Ako kanonizacija uključuje papinsku nezabludivost, mogu li se odbaciti novi sveci koje je papa kanonizirao?
Točno je da postoji problem s pitanjem suvremenih kanonizacija. Možemo se pitati postoji li u formulacijama vladajućih prvosvećenika zaista nakana pozivanja na nepogrješivost. Formula kanonizacije je promijenjena, danas je manje jaka nego ranije. Mislim da je to na liniji novog mentaliteta koji ne želi donositi dogmatske definicije pozivajući se na nepogrješivost. Ovo je samo razmišljanje... Nema zadovoljavajućega odgovora osim o intenciji vrhovnoga auktoriteta da se posluži karizmom nepogrješivosti ili ne.
33. Možemo li birati između novijih svetaca? Što je s o. Pijom?
Nije moguće birati. Ipak, možemo se držati kriterija koji je u prošlosti imao univerzalnu vrijednost. Ako postoji štovanje čvrsto ukorijenjeno u narodu, kao kod o. Maksimilijana Kolbea ili o. Pija, tada ne bi smjelo biti poteškoća. Ali, još jednom, ovo su samo razmišljanja u nedostatku dogmatske odluke Učiteljstva.
34. Sada o nadbiskupu Lefebvreu. Znate li za slučajeve u kojima su njegovim zagovorom zadobivene milosti?
Da, znam ih i ima ih upravo mnogo, ali ne znam jesu li dosegli stupanj čuda; možda u jednom ili drugom slučaju. Ako govorimo o ozdravljenjima, nemamo svu nužnu dokumentaciju, koliko znam. Mnoge su milosti zadobivene nadbiskupovim zagovorom, ali ne bih dalje ulazio u to.
E) Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
35. Bratstvo je nedavno proslavilo važan jubilej. Kako biste saželi tih 40 godina?
Nadahnjujuća povijest... s mnogo suza u velikoj radosti. Jedna od velikih radosti je ustanoviti u kojoj nam je mjeri ljubav Božja dopustila da udjelujemo u blaženstvima propovijedanim u govoru na gori; na primjer, o trpljenju za Njegovo Ime. Povrh toga, usred nedaća današnje krize, vidimo da naše djelo sve dalje raste; što je čisto ljudski gledajući nemoguće. Ruka Božja vidljivo počiva na djelu nadbiskupa Lefebvrea.
36. Ima li porasta zvanja? Ako ima iz kojih razloga?
Mislim da postoji stalnost. Rado bih vidio više zvanja. Mislim da moramo pokrenuti novu akciju za zvanja. Svijet je kao takav neprijateljski prema procvatu zvanja, stoga moramo pokušati uspostaviti posvuda klimu u kojoj će moći nicati. Zvanja naime ime, ali zbog ovoga materijalističkoga svijeta rijetko dozriju.
37. Nedavno ste na kongresu koji je organizirao 'Courrier de Rome' u Parizu izvijestili o susretu s tridesetak talijanskih biskupijskih svećenika. Što ti svećenici danas očekuju od Bratstva?
Svećenici su nas pitali prije svega o nauku, što je dobar znak. Oni nam dolaze stoga što žele naučiti staru misu, ali kada je upoznaju, žele nešto drugo. Žele više jer im se otvara jedan novi svijet o kojem osjećaju da je autentičan. Ne sumnjaju da je to prava religija. Trebaju osvježiti i doraditi svoje teološko znanje. I, s nepogrješivom sigurnošću idu upravo sv. Tomi Akvinskom.
38. Je li taj pokret svećenika koji se okreću Bratstvu u svim zemljama, u različitim stupnjevima, više-manje jednak?
Postoje odstupanja, a i brojke ovise o zemlji. Međutim, istu pojavnost vidimo posvuda; svećenik, općenito mlađi, koji se približi tradicionalnoj misi, koji s velikim entuzijazmom otkrije to blago, pomalo napreduje na putu prema tradiciji dok ne postane na koncu potpuno tradicionalan.
39. Gajite li nadu da bi ovaj ili onaj biskup mogao razviti sličan interes, pa možda i za suradnju?
Već imamo kontakata s biskupima, ali su oni, zbog biskupskih konferencija i cijelog pritiska okruženja, trenutačno na ledu. Međutim, u budućnosti bi nesumnjivo moglo doći do suradnje s određenim biskupima.
40. Jeste li se spremni usuditi na eskperiment tradicije s nekim biskupom na dijecezanskoj razini?
Nije za to još dozrjelo vrijeme, ali mislim da će se to dogoditi. Bit će teško, morali bismo to izbližega promotriti kako bi se to moglo ostvariti. Pri tom je nužno da se takva suradnja ograniči na one biskupe koji doista shvaćaju krizu i koji nas zaista žele.
41. Sve je više vjernika kao i kapela, i dalje postoji stanje nužnosti. Predviđate li posvetu drugih pomoćnih biskupa za Bratstvo? Mislite li da bi Rim danas blagonaklono gledao na biskupske posvete za tradiciju?
Odgovor je za mene vrlo jednostavan; biskupa će biti ili ih neće biti ovisno o tomu hoće li biti prisutne okolnosti koje su postojale za vrijeme prvih posveta.
F) Razvoj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u SAD-u
42. Preuzvišeni, radujemo se što ste nam često gost u SAD-u. Očito rado dolazite, zašto?
Volim sve duše koje nam je Gospodin povjerio, a u SAD-u nam ih nije dao malo. Stoga.
43. Jeste li već mogli sresti kard. Burkea?
Pokušao sam nekoliko puta, ali nisam ga još vidio.
44. Biskupi SAD-a su u velikom broju dali podršku Maršu za život, jedan od njih je čak energično postupio protiv katoličke bolnice u kojoj su poduzimani pobačaji. Smijemo li se nadati da će sadašnju krizu shvatiti i kao krizu vjere?
Kod modernih klerika trebate razlikovati između vjere i morala. Tako ćete naći više biskupa čiji je osjećaj za moralne probleme izoštren, nego onih koji se suočavaju s pitanjem vjere. Ipak, moramo reći da mora imati i vjere tko s toliko srčanosti brani katolički moral, i da bi time morala biti ojačana njegova vjera... Tomu se nadam, premda treba biti svjestan činjenice da postoji par iznimaka...
45. Američki biskupi žele revidirati smjernice za sveučilišta koje je izdao Ivan Pavao II. Koje bi prema Vama bile nužne mjere koje bi se danas morale uvesti da sveučilišta ponovo budu zaista katolička sveučilišta?
Prva i najžurnija mjera je povratak skolastici. Moraju se odbaciti te moderne filozofije i povratiti se zdravoj, objektivnoj, realističnoj filozofiji. Kao i na početku XX. st., sv. Toma mora opet postati norma. Ranije su tomističke teze bile obvezatne. Neodložno je potrebno vratiti im se. Dogodi li se promjena u filozofiji, moglo bi se nastaviti istim pravcem i u teologiji.
46. Msgr. R. Vasa iz Biskupije Baker u Oregonu je upozorio da zaključci biskupske konferencije ne mogu obvezivati biskupa u njegovoj dijecezi. Postavlja li se time u pitanje kolegijalnost, što je pokrenuo koncil?
O pitanju kolegijalnosti je progovorio više nego jedan biskup. Sam se Papa obratio Brazilskoj biskupskoj konferenciji oštrim riječima o ulozi biskupske konferencije, te inzistirao na osobnom auktoritetu biskupa i njihovu izravnom odnosu sa Svetim Ocem.
47. Sjemenište u Winoni je najznačajnije od naših sjemeništa po broju sjemeništaraca. Kako to objašnjavate?
Mislim da to možemo zahvaliti velikodušnosti ove zemlje koja se lako dade oduševiti za dobru stvar.
48. Što se može učiniti da poraste broj svećeničkih i redovničkih zvanja?
Moliti, moliti, moliti i također se žrtvovati!
49. Koje su jake strane tradicije u SAD-u?
Mislim da se tu ubrajaju velikodušnost, koju sam upravo spomenuo, i također škole. Postoji lijep broj svećenika, ali trebamo ih još. Prije svega bih rekao da su škole neizostavne. Mora se poticati pomoć obiteljima koje pripadaju tradiciji. Mora se izgraditi mreža za pomoć i formaciju obitelji. Obitelj je osnovna stanica društva, od temeljnog je značenja kako u naravnom, tako i u nadnaravnom redu.
50. Kakvo je prema Vašem mišljenju, Preuzvišeni, značenje škola?
One su od najveće važnosti. U njima je budućnost. Mladež će biti katolička, ako dobije dobru naobrazbu. Zato trebamo katoličke škole.
51. Obitelji s brojnom djecom su katkad prisiljene poučavati djecu doma. Što preporučujete onima koji imaju pristup dobrim školama?
Oni koji im imaju pristupa ne trebaju ni trenutka oklijevati da pošalju djecu u te škole! Kućna pouka nikada ne može nadomjestiti dobru školu. Dakako, nema li dobre škole, to je druga stvar.
52. Preuzvišeni, planirate li novu molitvenu akciju krunice? Što savjetujete vjernicima?
Akciju krunice: Da! Stanje u svijetu i u Crkvi je, kako se vidi, vrlo sumorno, iako ima bljeskova nade. Zastrašujući razvoj nas to više obvezuje na pojačanu molitvu, na obraćanje Majci Božjoj. Vjernicima je neophodna molitva. Postojana, redovita molitva, osobito obiteljska, popraćena onim što oblikuje kršćansku dušu, naime duhom žrtve.
G) Zaključna riječ
53. Sljedeće godine ćete moći proslaviti 30. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja. U tom razdoblju ste 18 godina bili, i još uvijek ste, na vrhu Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Koji su najvažniji događaji u tom razdoblju?
Mogao bi se napisati roman!... Najprije treba spomenuti biskupsku posvetu! Zatim je tu radost što sam mogao biti pomoćnik nadbiskupa Lefebvrea, a zatim o. Schmidbergera. Od njih sam puno naučio. Bila mi je velika radost što sam mogao surađivati s biskupima Bratstva i sa svim našim svećenicima, veliki elanom i žarom za vjeru i očuvanje Katoličke crkve.
54. Što biste poželjeli u nadolazećim godinama?
Da Crkva opet dođe na pravi smjer! To je slikovit izraz, ali zaista naša želja. Zato mora trijumfirati Bezgrješno Srce Presvete Djevice Marije! Toliko ga trebamo!
Hvala, Preuzvišeni što ste se stavili na raspolaganje za naša pitanja!"
Izvor: Piusbruderschaft
Svaka čast na postu! Jako dobar!
OdgovoriIzbrišiČitajući tekst osjeti se Istina!
Bog te Blagoslovio u svom radu!
Veliko je to djelo objavit Istinu na blogu!
Pomogneš mnogima!
Bilo bi mi jako drago kad bi češće katolički blogeri stavljali tekstove vezane za bratstvo (neke propovijedi od msn. Marcela Lefevra...)
Sveti Benedikte, moli za nas!
Pomoćnice kršćana, moli za nas!
U ovom tamnom vremenu, u ovoj preljubničkoj generaciji, kad se ogromna većina katolika predaje i prihvaća duh modernizma i laži, pustoš bezakonja, Bratstvo je svjetlo vjere i snažno ufanje koje dokazuje - vrata paklena neće nadvladati!
OdgovoriIzbrišiUistinu Ecclesia Militans.
Zahvaljujmo Gospodinu.