Pet godina s papom Benediktom XVI.

Salvator mundi, tu illum adiuva. Sancte Petre, tu illum adiuva. Sancte Paule, tu illum adiuva.

Povodom pete obljetnice pontifikata slavno vladajućeg pape Benedikta XVI., nekoliko odlomaka iz najnovijeg intervjua s M. Mosebachom; dobitnikom Büchnerove nagrade- najvažnije njemačke nagrade za književnost- 2007., i poznatim zagovornikom klasične rimske mise. "- Kako osobno ocjenjujete pet godina pontifikata Benedikta XVI.? Benedikt XVI. si je zadao najtežu moguću zadaću: na nerevolucionaran način želi izliječiti najgore posljedice šezdesetosmaške revolucije. Ovaj Papa uopće nije papa diktator, on se oslanja na snagu boljeg argumenta i nada se da će narav Crkve, ako joj se pri tomu malo pomogne, nadvladati ono što nije u skladu s njom. Taj je program tako suptilan da se ne može predstaviti niti u službenim izjavama niti ga može razumjeti sirovi tisak. Radi se o planu koji će svoje učinke pokazati tek u budućnosti- u punoj jasnoći vjerojatno tek nakon Papina života. Ali već sada možemo prepoznati Papinu hrabrost kojom uspostavlja pomirenje preko uskih granica kanonskoga prava; u nastojanju na integraciji Patriotske crkve u Kini, u odnosu s ruskim i grčkim pravoslavljem ili u njegovom spajanju tradicionalne i prosvjetiteljske biblijske teologije, koja pokazuje put iz slijepe ulice racionalističke biblijske kritike. [...] - Kako će izgledati Crkva koju će iza sebe ostaviti Benedikt XVI.? Trebalo bi željeti ovom Papi da može sam opaziti prve manifestacije ozdravljenja Crkve, ali ovaj je Papa tako skroman i bez taštine da bi teško takvu pojavu gledao kao rezultat vlastita djelovanja. Vjerujem da svoga nasljednika želi poštedjeti nezahvalnoga, a ipak nužnoga posla, preuzimajući ga na sebe. Nadam se da će taj nasljednik iskoristiti tu veliku priliku koju mu je stvorio Benedikt. - Liturgijska je reforma iz temelja preokrenula Katoličku crkvu- kako to? Zahvati Pavla VI. u liturgiji staroj preko tisućljeće i pol, samo se zovu 'reforma liturgije'. U stvari se radi o revoluciji koja nema pokrića u naputku II. vatikanskog koncila koji je tražio samo 'nježnu' reviziju liturgijskih knjiga. Celebraciju usmjerenu zadnjih dvije tisuće godina na klanjanje Bogu, 'liturgijska reforma' je usmjerila na čovjeka, potkopala svećeništvo i uvelike zamračila crkveni nauk o sakramentima. - Kasnih šezdesetih je bilo u svijetu puno preokreta: kulturna revolucija u Kini, praško proljeće u Čehoslovačkoj, studentski nemiri kod kuće, vijetnamski rat- i II. vatikanski koncil. Možemo li sva ta previranja izustiti u istom dahu? Prema mojem mišljenju 1968. je fenomen koji je nedovoljno shvaćen. Ovdje u Njemačkoj volimo se u tom surječju podsjetiti na lijepe uspomene komuna i borbi oko ispravnoga tumačenja Marxa. U stvarnosti je 1968. 'ključna godina' u povijesti s antitradicionalističkim pokretima u cijelom svijetu koji su tek naizgled jedan o drugom neovisni. Uvjeren sam da će se jednom, kad nastane dovoljna distanca, kineska kulturna revolucija i rimska liturgijska reforma shvaćati kao usko povezane. - Papa Benedikt je sudjelovao u tom previranju kao koncilski teolog. Kako danas doživljavate njegovu predanost oživljavanju pojedinih liturgijskih elemenata pretkoncilske Crkve? Benedikt XVI. svoju glavnu zadaću vidi u tomu da ponovo jasnijom učini bit Crkve- katolicima, a zatim i nekatolicima. Papa zna da je Crkva nerazrješivo vezana uz svoju tradiciju. Crkva i revolucija su u nepomirljivom proturječju. On pokušava intervenirati tamo gdje je slika Crkve iskrivljena radikalnim lomom s prošlošću. Crkva jednako kao i njen utemeljitelj ima dvije naravi: povijesnu i nadvremensku. Ona ne smije zaboraviti odakle je došla niti smije zaboraviti kamo ide. Osobito Crkva na Zapadu ima s tim problema. Nema nikakav osjećaj za svoj povijesni organički razvoj niti za svoj život u vječnosti. - Kontroverza oko Piova bratstva nije donijela do sada Vatikanu vidljiv uspjeh. Što ta zajednica prema vašem mišljenju donosi Katoličkoj crkvi osim svoje ljubavi za stariju liturgiju? Osim za stariju liturgiju? Što je za Crkvu važnije od liturgije? Liturgija je tijelo Crkve. To je vidljiva vjera. Ukoliko se razboli liturgija, bolesna je cijela Crkva. To nije tek hipoteza, nego opis trenutačne situacije. Ne možemo je niti predstaviti dovoljno drastično: kriza Crkve je omogućila da njeno najveće blago, njen 'arcanum', bude pometen iz centra na periferiju. Piovu bratstvu i osobito njegovu utemeljitelju, nadbiskupu Lefebvreu, pripada povijesna slava što je sačuvao i desetljećima držao živim ovaj najvažniji dar. Dakle, Crkva Piovu bratstvu duguje prije svega zahvalnost. Dio te zahvalnosti je da radi na tomu kako bi Piovo bratstvo izvela iz svake vrste konfuzije i radikalizacije. - Ne čini se da se Piovo bratstvo približava Rimu. U diskusiji s Piovim bratstvom važan je strpljiv rad na uvjeravanju, kako priliči duhovnim stvarima. Čini se da razovori protječu u vrlo dobrom ozračju. Uspije li jednoga dana integracija Piova bratstva u puno crkveno zajedništvo, pontifikat Benedikta XVI. postići će uspjeh čija važnost daleko nadilazi broj članova Bratstva. [...]"

Izvor: The Society of St. Hugh of Cluny, I. dio The Society of St. Hugh of Cluny, II. dio Slika: The New Liturgical Movement