Krunica G. N. I. K.

Blaženi Mihael iz Firence umro je na današnji dan 1522. Najpoznatiji je po iznašašću Krunice Gospodnje, odnosno Isusove, pobožnosti koja se u rijetkim oazama održala sve do sada (vidi 1, 2). Prenosim još jedan kratki oblik te krunice koji se nalazi na raznim stranicama i blogovima, a potječe iz knjižice koju su američki kamalduci preveli s talijanskog. U njoj se nalazi također životopis bl. Mihaela, dva duža načina moljenja ove krunice i još neke molitve. Knjižica ima imprimatur iz 1965., a može se pogledati ovdje. Krunicu Gospodnju kao nabožni predmet možemo vidjeti i za pasom ovih kamaldulaca montekoronina. Još takvih fotografija  iz prve polovice prošlog stoljeća možete pogledati na njihovoj Facebook-stranici.

"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Amen.

U prvoj desetki razmatrat ćemo djetinjstvo Gospodina našega Isusa Krista do Njegove dvanaeste godine. Osobito Njegovo utjelovljenje u utrobi Djevice Marije, rođenje u štalici, obrezanje, prikazanje u Hramu i izgnanstvo koje je pretrpio od svojih neprijatelja dok je još bio dijete.

Razmatrat ćemo također poniznost kojom se podlagao i bio na usluzi svojoj svetoj Majci i svetom Josipu, koji su ga s dvanaest godina pronašli kako u Hramu raspravlja s pismoznancima.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U drugoj desetki razmatrat ćemo život Gospodina našega Isusa Krista od Njegove dvanaeste godine do Njegove muke, promatrajući kako je On, božanska Mudrost, ponizno i milosrdno živio među ljudima do svoje tridesete godine. Pripravljao se na navještanje posteći četrdeset dana, a onda ga je krstio sv. Ivan Krstitelj.

Zatim je odabrao apostole, propovijedao svoj evanđeoski zakon i tvorio čudesa širom Palestine, trpeći progon i nebrojene teškoće.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U trećoj desetki razmatrat ćemo posljednji dio Otkupiteljeva života; Njegovu pregorku muku. Ušavši u Jeruzalem usred poklika naroda, ponizi sebe perući učenicima noge i ustanovi Svetu Euharistiju. Promatrajmo kako je nakon molitve u Getsemaniju tijekom koje se krvlju znojio, dopustio da ga Njegovi neprijatelji uhite i vežu, te vode od jednog suda do drugoga. Kako su ga pljuskali, ružili, bičevali na stupu i okrunili oštrim trnjem. Na koncu, nakon što je nosio križ na svojim ramenima do brda Kalvarije, razapeli su ga među dvojicom razbojnika i ispustio je svoju Presvetu Dušu za otkupljenje roda ljudskoga. Nakon smrti, iz Njegove je svete rane na boku potekla krv i voda.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U završnim molitvama razmatrat ćemo kako je naš Gospodin Isus Krist nakon što je Njegovo divno Tijelo bilo tri dana u grobu, opet ustao od mrtvih, ukazao se svojoj Blaženoj Majci i svojim učenicima. Također kako je postavio svetog Petra za poglavara Crkve, zapovjedio svim apostolima da idu u svijet propovijedajući vjeru i otpuštajući grijehe. Nakon četrdeset dana je uzašao na nebo o desnu Vječnog Oca, odakle će doći suditi žive i mrtve.

2 Zdravomarije, 3 Očenaša, 1 Slava Ocu.

Vjerovanje.

℣. Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo Te.

℞. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Pomolimo se.

Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, u čiju smo čast molili ovu krunicu, stavi svoju muku, svoj križ i svoju smrt između naših duša i suda svojega, sada i na čas naše smrti te nam udijeli milost i milosrđe, vjernim mrtvima pokoj i oprost, svojoj Crkvi mir i slogu, a nama grješnicima oproštenje i vječnu slavu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen."

Izvor: thechapletofourlord.weebly.com/
Slika: Camaldolesi Coronesi

Uz Gospu od Neprestane Pomoći

Engleski oratorijanci su ovdje dvaput spomenuti (1, 2); otada su nastala su još dva njihova oratorija, odnosno na putu su prema samostalnosti- Mančesterski i Jorkški oratorij. Svi su se do sada istaknuli ne samo kao promicatelji reforme reforme, nego i po tomu što je u njihovim zajednicama klasična sveta misa bez problema uključena u redoviti pastoral. To se odnosi i na neke druge oratorijanske zajednice u svijetu kao što su oratoriji u Perugi, Torontu, Beču, oratorij u nastanku iz Brisbanea, a nedavno se Konfederaciji oratorija sv. Filipa Nerija priključila i zajednica koja je do sada bila poznata pod imenom Djelo Marijino.

Ustanova sv. Filipa Nerija, pak, nije članica spomenute konfederacije, nego je samostalna družba svećenika pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei. Nedavno su dobili još jednog člana koji je za časopis Ustanove opisao kako je dospio u tu berlinsku zajednicu.

"Moj put u Ustanovu sv. Filipa Nerija započeo je na izvjestan način već 2000. godine. Tada sam u Le Barrouxu, jednom benediktinskom samostanu u južnoj Francuskoj, prvi put doživio drevnu misu. Ono što sam tada doživio, sažeo je pater zadužen za goste na čudesan način ovim riječima: 'Na misi se mora osjetiti kako se otvaraju nebeske brane'. To intenzivno iskustvo da na misi nebo i zemlja dodiruju jedno drugo, nije me otada više napustilo.

Usprkos tomu, bio je potreban obilazni put. Zaređen sam za svećenika Minhensko-frajsinške nadbiskupije. Nije bila slučajnost da mi je mlada misa pala 27. lipnja, na blagdan Gospe od Neprestane Pomoći. Nisam to znao kad sam kod sestara naručio mladomisničko ruho na kojem je trebala biti izvezena upravo ta milosna slika. Tako sam odlučio staviti svoje svećeništvo upravo pod djelotvornu zaštitu Gospe od Neprestane Pomoći.

Išao sam putem dijecezanskog svećenika u nadi da bi nakon motuproprija 'Summorum Pontificum' moralo biti moguće skladno uklopiti 'izvanredni oblik rimskog obreda' u svakodnevicu dijecezanskog svećenika. Moje su nade bile iznevjerene. Slaviti drevnu misu bilo je moguće gotovo jedino u tajnosti- ako se čovjek htio poštedjeti nervirajućih diskusija.

Moja je čežnja tako ostala neutišana dok nisam u lipnju 2013. prvi put posjetio Ustanovu sv. Filipa Nerija. Već sam nakon kratkog vremena naslutio da bih si ovdje mogao pronaći duhovni dom. Prije nego što sam otputovao htio sam još jednom otići u crkvu Svete Afre kako bih zamolio Boga za Njegova Svetog Duha i za jasnoću. Više iz znatiželje pošao sam i k bočnim oltarima, desno k sv. Josipu i lijevo- Majci od Neprestane Pomoći.

Tako sam se odvezao natrag u München i počeo moliti devetnicu Gospi od Neprestane Pomoći. Svakog dana te devetnice dobio sam kakav jasan znak, tako da sam nježno, ali posve sigurno bio vođen sve više u tom smjeru. Kad je devetnica prošla, pisao sam nadbiskupu i prepoštu Ustanove te zamolio da svoj svećenički put smijem nastaviti u Berlinu. Jedva tjedan dana poslije došao je prepoštov odgovor. Rado me primio u Ustanovu. Pismo je nosilo datum 27. lipnja. Blagdan Majke od Neprestane Pomoći. Dan moje mlade mise.

Minhensko-frajsinškoj nadbiskupiji bilo je, razumljivo, teško izgubiti mladog svećenika. No, tada je u Berlin stiglo pismo iz minhenskog ordinarijata. Nadbiskup mi je dopustio da se povučem. Bio je blagdan svete Afre.

Uz pomoć Majke Božje ojačao sam sada kao treći svećenik rad Ustanove, a sve prijatelje i dobrotvore Ustanove molim za njihovu molitvu."

Izvor: institut-philipp-neri.de
Slike: ispnberlin.blogspot.com,  institut-philipp-neri.de

Krunica pohvala

O, Majko od Neprestane Pomoći, vjerujem i ispovijedam da si po božanskoj odredbi djeliteljica svih milosti Božjih, i da te sva stvorenja trebaju voljeti i zauvijek pjevati tvoje pohvale i smilovanja.
Zdravo Marijo.

O, Majko od Neprestane Pomoći, ufam se u beskrajnu dobrotu Božju da mi dade zahvalno srce prema tvojoj dobroti, i da tvoje ime bude hvaljeno i blagoslivljano na nebu i na zemlji, kao znak ljubavi i milosrđa.
Zdravo Marijo.

O, Majko od Neprestane Pomoći, ljubim Boga što te učinio tako svetom, tako velikom i milosrdnom, i ljubim te jer si mi majka i nebeska dobročiniteljica koja mi svakog dana daješ kruha i sve milosti koje su mi potrebne za vječno spasenje.
Zdravo Marijo.

MOLITVA

O, Majko od Neprestane Pomoći, kraljice anđelâ i svih svetih; odričem se svijeta i zloduha, i priznajem te i izabirem za svoju vladaricu, za svoju majku i odvjetnicu kod tvoga ljubljenoga Sina, Isusa Krista. Amen.

(Nadbratovština Naše Gospe od Neprestane Pomoći i sv. Alfonza de Liguorija)

Izvor: Comunidad Valenciana: Arte y Memoria
Slika: nascetur.blogspot.com

Siromašni papa

Blog Ad Dominum objavio je nekoliko odlomaka iz intervjua nećaka pape Pija XII. iz 1973. godine.

"Pio XII. je stvarno, a ne samo riječju ljubio sve ljude, osobito one koji su patili. Ta ga je ljubav vodila dotle da je želio trpjeti kao oni, da si je nametnuo ista odricanja kao ona u kojima su bili prisiljeni živjeti ti ljudi. Za rata je znao da su mnogi trpjeli glad, tako da si je sam uskratio hranu koje je lako mogao imati u izobilju.

Kad je započelo bombardiranje Rima, mnogo je ljudi ostalo bez krova nad glavom i bili su prisiljeni trpjeti hladnoću zbog nedostatka ogrjeva, s malo odjeće i u stanju teškog siromaštva. Misleći na te obitelji, Pio XII. nije u svom stanu htio imati grijanje. Ruke i noge su mu otekle, imao je mnogo ozeblina. Teško je pisao na pisaćem stroju, teško je držao pero u ruci, nije bio u dobromu zdravstvenom stanju, a ipak nije želio grijanje.

Kad je u Italiji počelo nedostajati šećera i kave, moj je stric prestao piti kavu i do konca rata nije popio niti jedne šalice. Zalihe šećera i kave koje su stizale u Vatikan slao je bolesnicima u mjesne bolnice.

Javno je moj stric htio djelovati potpuno besprijekorno. Predstavljao je Crkvu i jako je osjećao značenje toga vrhovnog dostojanstva. Njegovo su ponašanje i odjeća izvana bili besprijekorni, kao kraljevski. A zapravo, bio je vrlo siromašan. Nakon njegove smrti smo ustanovili da mu je garderoba bila siromaška. Imao je samo tri košulje, iznošene i zakrpane, kojima je dao zamjenjivati samo donji dio rukava jer se taj vidio ispod odjeće. Imao je dva ili tri para cipela koja je stalno davao na popravak. Ratnih godina je siromasima razdao sve što je imao, sav novac koji je dobivao. Kad je umro, nikomu nije ništa ostavio jer jednostavno ništa nije imao. Kako su svi lako mogli vidjeti na fotografijama objavljenima nakon njegove smrti, spavao je u neopremljenoj sobi na željeznoj postelji."

Izvor: Ad Dominum
Slike: Catolico, Apostolico y Romano, HALLOWEDGROUND

Također podsjećam na molitvu za beatifikaciju sluge Božjega Pija XII. i na neke druge primjere (1, 2, 3) papa pokornika.

Figura diskontinuiteta

Za vrijeme prosinačkog posjeta Guamu, E. dal Covolo SDB, rektor Papinskoga lateranskog sveučilišta, kojeg je Benedikt XVI. izabrao za biskupa i postavio u više važnih tijela Svete Stolice, susreo se u sjemeništu Redemptoris Mater sa sjemeništarcima, profesorima i vodstvom Katoličkog bogoslovnog instituta za Oceaniju koje nosi ime po blaženom Didaku Ljudevitu de San Vitoresu. Nasuprot nadbiskupu Gänsweinu koji govori o apsolutnom kontinuitetu dvojice zadnjih papa, rektor spominje suprotno pa čak i egzorcizam nad Crkvom (video od 1:20).

"Vjerujem da papa Franjo predstavlja figuru diskontinuiteta glede prethodnog pontifikata i to krajnje pozitivnog diskontinuiteta, jer gura Crkvu, egzorcira Crkvu od svih strahova koje je imala u prošlosti.

Potpuno se slažem s promjenama koje provodi papa Franjo jer točno odgovaraju izazovima s kojima se danas moramo suočiti."

Izvor: katholisches.info, RORATE CÆLI

U nedaćama

Poznatog novinara A. Soccija ne može se svrstati u tradicionaliste i vrlo je naklonjen našem Svetom Ocu, zato su njegova razmišljanja, kao nekoga tko nije u uskom smislu zainteresirana strana u slučaju franjevaca Bezgrješne, privukla dosta pozornosti.

"Zna li Papa što u njegovo ime rade franjevcima Bezgrješne? Prije samo dva dana Franjo je s pravom ustvrdio da se 'evanđelje ne navješćuje batinama, nego ljubavlju i ljubaznošću'.

Ipak, bez ikakvog razloga ili kakve krivnje s njihove strane, franjevce Bezgrješne je zadesila oluja batina. Sravnjuju jednu od malobrojnih redovničkih zajednica koja je živa, pravovjerna i puna zvanja (koju je cijenio i podupirao Benedikt XVI.).

Najgore je što se to čini u Franjino ime. No, je li moguće da Papa nježnosti odobrava te metode i progon?

UDARAJU NAJBOLJE

Između ostalog, franjevce Bezgrješne u općoj katastrofi redovničkih zajednica (bez zvanja, često u doktrinarnoj i stegovnoj krizi s mnogobrojnim poznatim zabludama), trebalo bi istaknuti kao primjer: zapravo, radikalno žive siromaštvo, žive jedino od milostinje, imaju mnogo zvanja, provode vrlo asketski život, čine mnoga djela milosrđa za siromašne i odbačene, navješćuju radosnu vijest misionarskim žarom i poslušni su Crkvi (tijekom posljednjih mjeseci represije trpjeli su sve u krotkosti i mûku).

Mnogi su vjernici skandalizirani žestinom kojom su franjevci Bezgrješne pogođeni. Ima ljudi koji plaču zbog prisilnog uklanjanja tih dobrih fratara iz zajednica u kojima su do sada radili.

Nisam nikad s njima imao [izravnog] dodira, no, kao nepristran promatrač, divim im se. I čudim se: zašto takva tvrdoća protiv redovnika koji vjernicima predstavljaju jedan veliki uzor života i pravu duhovnu referenciju?

Nikad, pak, nije došlo do takve žestine ni u slučajevima redovnikâ, svećenikâ i telogâ s velikim problemima u nauku, stezi i ostalom.

Primjerice, poslijekoncilsko doba bilo je katastrofalno. Desetci tisuća su odbacili svoj redovnički habit: 'posvuda su se raširile ideje suprotne s objavljenom istinom koja se oduvijek naučavala'- rekao je Ivan Pavao II.- 'širila su se prava krivovjerja na dogmatskom i moralnom području, stvarajući sumnju, zbrku, pobunu, manipuliralo se i liturgijom; uronjeni u 'intelektualni i moralni indiferentizam', dakle u permisivizam, kršćani su kušani od ateizma, agnosticizma, maglovitoga moralnog iluminizma, sociologijskoga kršćanstva bez definiranih dogma i bez objektivnog morala'.

KATASTROFA ISUSOVACA

I Družba Isusova je, kako Bergoglio dobro zna, bila u oluji i neki su njeni članovi potpirivali konfuziju u teologiji. Pa ipak, protiv njih nikada nisu poduzete mjere kao ove koje se danas primjenjuju protiv franjevaca Bezgrješne.

Prema službenoj statistici od 1965. (kad je Koncil završio) do 2005., broj članova Družbe Isusove (isusovaca) pao je za 45%, salezijanaca za 24%, manje braće za 41%, kapucina za 29%, benediktinaca za 35%, dominikanaca za 39%.

Naprotiv, franjevci Bezgrješne, redovnička obitelj koju su '70.-ih utemeljili o. S. M. Manelli i o. G. M. Pellettieri, odmah je privukla mnogo zvanja.

Crkveno priznati 1990., s papinskim priznanjem od 1998., danas ih je oko 400 u 55 kuća na svijetu i s još toliko sestara u 47 kuća na svijetu. Također zvanja- koja u svim biskupijama sahnu- među njima rastu impresivnom stopom. Zaista se radi o zajednici koju je Bog blagoslovio.

Prošloga 11. srpnja vatikanska je Kongregacija za redovnike odlučila pogoditi tu cvatuću redovničku obitelj vanjskim povjerenikom.

PROGON

Otada je utemeljitelju o. S. M. Manelliju nametnuta izolacija (njegovi mu fratri ne mogu pisati niti telefonirati, niti mu otići u posjet, niti na bilo koji način s njim razgovarati); sva subraća koja su imala odgovorne uloge protjerana su u udaljena mjesta, katkad i preko granice; laički pokreti povezani s tim redovnicima zamrznuti su; sjemenište je zatvoreno i obustavljena su đakonska i svećenička ređenja.

Povjerenik nije bio u mogućnosti zgrabiti u šaku časopise redovnika jer pripadaju laicima, zato je zabranio fratrima da s njima surađuju. U biti, koristi se željezna šaka.

Nitko ne može vjerovati da je Prvosvećenik nježnosti htio ili ovlastio za nešto slično. Bila bi to prevelika kontradikcija između njegova naučavanja ('ljubav i ljubaznost, ne batine') i konkretne prakse koja doziva u pamet utvare inkvizicije.

Istina je također da je u prošlosti inkvizicija- čije su metode nestale zahvaljujući Josephu Ratzingeru- tijekom svoje povijesti pogodila razne svetce.

Zadnji je bio p. Pio. Kako je poznato, sveti je kapucin između 1960. i 1961. morao pretrpjeti- pod tzv. 'Dobrim Papom'- vrlo teške restriktivne i kaznene mjere. Bile su potpuno neopravdane kako je kasnije pokazala puna rehabilitacija za vrijeme Pavla VI. te kanonizacija stigmatiziranog fratra koju je poduzeo Ivan Pavao II.

Iznenađujuće je da je svetac poput njega bio progonjen, a da se u isto vrijeme nosilo na dlanu teologe kao što je Karl Rahner kojeg je Roncalli imenovao među konzultore II. vatikanskog.

Rahner je imao vrlo katastrofalan utjecaj u poslijekoncilskoj teologiji (dovoljno je kazati da mu je dostojan učenik bio H. Küng). Njegova teorija o 'anonimnim kršćanima' bila je pravi otrov.

Ipak, Rahner je i danas nedodirljiv. Postoje teolozi koji si dopuštaju staviti na raspravu dogme katoličke vjere, Gospu i svetce. No, o Rahneru se ne može diskutirati.

Naprotiv, među hrabrim inicijativama teologijske refleksije koje su poduzeli franjevci Bezgrješne proteklih godina, bila je studijska konferencija značajno naslovljena 'Karl Rahner: kritična raščlamba'. U jasnoj suprotnosti s danas dominantnom 'progresivnom teologijom'.

LIJEVI INKVIZITORI

Mnogi sumnjaju da su činjenice te vrste pridonijele da franjevci Bezgrješne postanu meta kleričkih moći koje danas imaju crkveni ljudi koji su u prošlosti imali udjela u 'teologiji oslobođenja, kao kard. Braz de Aviz, aktualna glava kongregacije koja je donijela odluku o postavljanju povjerenika.

Prije nekog vremena je u jednom intervjuu prelat rekao kako je iskusio tu fazu svog života, no začudo nije se složio s osudom zabluda teologije oslobođenja koju su potpisali i Ivan Pavao II. i J. Ratzinger.

Radije je ustvrdio: 'ostajem, međutim, uvjeren po tom iskustvu da se svakako nešto veliko dogodilo za čitavu Crkvu.'

Da, jedna velika katastrofa. A sada imamo nove 'progresističke' katastrofe kao što je uništenje franjevaca Bezgrješne. Da su ti fratri bili Rahnerovi sljedbenici, Küngovi ili teologije oslobođenja, njihov bi progon izazvao u medijima skandal. Umjesto toga oni su vjerni Crkvi, dakle nitko ih ne brani.

Neki tvrde da se radi o vrsti zaobilazne osvete protiv Benedikta XVI. zbog motuproprija kojim je oslobodio tradicionalnu misu. To je izazvalo snažne reakcije i opoziciju u Kuriji i među biskupima.

Za to su vrijeme franjevci Bezgrješne vjerno provodili motuproprij zato što su htjeli biti u jedinstvu s papom. Je li to njihov grijeh?

Vjerujem da bi njihovo uništenje moglo uvelike naštetiti sadašnjem papi. Zato što se tako uništava dragocjena karizma za Crkvu i jer vodi vodu na mlin 'lefebvreovaca' koji su javno napali Bergoglia. Sada oni mogu reći: 'Vidite, u Franjinoj Crkvi ima mjesta za sve osim za katolike.'

Budući da sam uvijek branio Papu od tih napada, nadam se da će kad bude informiran o činjenicama, prekinuti taj nevjerojatni progon što je prije moguće te opet uspostaviti istinu i pravdu."

Izvor: lo Straniero, RORATE CÆLI

Nepopustljivo

Nažalost, ne čini se izglednim da će se u ovoj novoj godini nešto promijeniti glede teške situacije u kojoj su se našli franjevci Bezgrješne. Jedan od fratara iznio je svoje dosadašnje iskustvo života u ovoj redovničkoj zajednici koja se od prošle godine nalazi pod upravom povjerenika. Nemoguće je ne primijetiti da niz mjera kojima su izloženi ovi fratri koje je povjerenik optužio za kriptolefebvrizam, po svemu podsjećaju na karikiranu sliku pretkoncilske rigidnosti. Sigurno im nije lako kad pisac na kraju teksta ide tako daleko da čak vidi sličnost između straha u kojem žive s raznim represivnim režimima i svršetkom zemaljskog života sv. Maksimilijana Kolbea, posebnog zaštitnika i uzora franjevaca Bezgrješne, koji je postao mučenikom u logoru pod nacističkim režimom.

"Otkada je o. F. Volpi, kapucin, apostolski povjerenik, zajedno s novim suradnicima preuzeo vodstvo naše ustanove franjevaca Bezgrješne, naš se život uvelike promijenio. Rekao bih da se potpuno iskrivio s obzirom na izvornu karizmu dvojice utemeljitelja, o. S. M. Manellija i o. G. M. Pellettierija, koju je potvrdila u svoje vrijeme Sveta Stolica (1. siječnja 1998. godine). Naš se život hranio franjevačkom duhovnošću, studijem izvora, molitvenim susretima i skupovima o biblijskim, liturgijskim i patrističkim spisima; crpio je iz prebogate katoličke liturgije, bilo u novom ili u starom redu, s gregorijanskim pjevanjem Libera usualis, 'Graduala Triplex', s polifonim pjesmama kršćanske tradicije, ali i tolikim starim i novim pučkim pjesmama na suvremenom jeziku za što je sastavljena posebna knjižica za korištenje u našim samostanima. Svake je godine u planu bio jedan međunarodni simpozij o nekoj posebnoj temi iz katoličke teologije; svi su mogli sudjelovati, nitko nije bio isključen. Zatim su svake godine bili organizirani dani duhovnosti, kako za braću tako i za oce, dani studija, konferencije o karizmi naše ustanove, no i o različitim temama franjevačke i marijanske duhovnosti, tečajevi o moralu i o teologiji bl. Ivana Dunsa Škota te o drugim velikim teolozima... Danas od svega toga nema ništa! Ne samo da je odjednom nestalo toga duhovnog i teologijskog supstrata koji je duša unutarnjeg života za svakog redovnika, njegova svakodnevna hrana za razmatranje i molitvu, nego taj nedostatak nije apsolutno ničim nadomješten! Samo grobni muk o biti redovničkog i kršćanskog života struji od novih čelnika našeg instituta.

Apostolski povjerenik- uvijek sa svojim vjernim i osvetoljubivim tajnikom, o. A. Brunom- nikada nije na opširan i sustavan način govorio braći; sastao se samo s nekima i u pojedinim kućama. Nikad nije dao kakvu duhovnu konferenciju, ni tumačio odlomak iz evanđelja, franjevačkih spisa ili iz Katekizma katoličke Crkve. Nikada nije govorio o Bezgrješnom Začeću, uporištu kršćanske duhovnosti. Zauzvrat, obilno je izdavao dekrete, nadasve prijeteće i uznemirujuće za sve nas, optužujući bez ikakva dokaza i opravdanja za neposluh, protivljenje Papi, II. vatikanskom koncilu, optužujući da smo 'lefebvreovci'. Tvrdoglavi i opsesivni prijekor udara poput lažnih optužaba u procesima-farsama zatočenika Lubjanke u staljinističkoj Moskvi. Mnogobrojne kaznene mjere koje nalijeću od jutra do sutra, bez ikakvog objašnjenja i bez ikakve odgojne ili korektivne svrhe. Imamo osjećaj da smo kažnjavani ili da trpimo bezrazložnu osvetu. Moto Reda je postao: slušati bez razmišljanja.

- Ako šef želi uništiti, onda mora uništiti. To želi komesar, dakle to žele Crkva i Papa.

Najvažnije komesareve mjere su:

1.) Obveza da se više ne celebrira misa prema starom misnom redu koji je zadnji promulgirao Ivan XXIII. godine 1962. Zašto? Bez objašnjenja. Prvih je dana našim svećenicima rečeno da treba napisati formalni pisani zahtjev povjereniku da je mogu služiti. Mnogi od njih (velika većina) uzdali su se u tu mogućnost i pisali su komesaru. Nitko od njih (osim smiješno malog broja) nije dobio nikakav odgovor. Možda je misa prema drevnom obredu loša? Iz komesarovih prijetnji zaključujem da je možda ta misa 'protiv Pape' i 'lefebvreovska' i da se zato ne smije služiti. No, onda su i bl. Ivan XXIII. koji ju je promulgirao i papa Benedikt XVI.- koji ju je vratio, dajući mogućnost svim svećenicima da je celebriraju- zapravo 'lefebvreovci', 'protiv Pape'; dakle protiv samih sebe?

2.) zabrana moljenja liturgije časova po latinskom obredu te uporabe latinskih obrednika, iako je to dopustio papa Benedikt XVI. Ovdje se, znači, ne radi više o misi, nego o latinskom jeziku. I latinski jezik je, čini se, prema komesarovu shvaćanju sve u svemu 'loš', 'lefebvreovski', 'protiv Pape', 'protiv Koncila'. Ne smiju se rabiti latinski tekstovi, ni studirati? Ali jezik je Crkve bio i još ostao latinski, kako to potvrđuje isti II. vatikanski koncil (usp. Sacrosanctum Concilium br. 36). Kako se može zabraniti studij i uporaba tog jezika? Što je u tom 'protiv Pape'? Primjećujem da je u našoj samostanskoj knjižnici tekst II. vatikanskog koncila u dvojezičnom izdanju. Na prvom je mjestu latinski koji je originalni jezik II. vatikanskog koncila, a ne suvremeni jezik. Dakle, II. vatikanski koncil bi bio u svom originalnom izdanju napisan jezikom koji je 'protiv Koncila'.

3.) Zabrana pristupa našem utemeljitelju o. S. M. Manelliju. Ne možemo mu pisati, nazvati ga telefonom, niti razgovarati, a još manje ga posjetiti. Zabrana je u toj točki apsolutna i radikalna. Čini se da je postao opasnim delikventom kojeg treba držati strogo zatvorenim. Što je lošega učinio? Zašto nitko s njim ne smije razgovarati? Apsolutna šutnja apostolskog povjerenika i poglavarstva našeg instituta. Ipak, on je taj koji nas je poučavao duhovnom životu, koji nam je dao dobar primjer koji proizlazi od velikih svetaca Reda: sv. Maksimilijana, sv. Pija iz Pietrelcine, sv. Franje, sv. Klare i tolikih drugih o kojima je pisao predivne životopise. On je taj koji je napisao Marijansku stazu pod vodstvom sv. Pija iz Pietrelcine i druge temeljne tekstove naše duhovnosti kao Marijanski zavjet. Trebamo zaboraviti sve duge godine formacije i intenzivnog duhovnog života sve do sada, i sve što smo naučili čitajući godinama po dekretu apostolskog povjerenika i neke druge 'vlasti' koja mu je odana?! Čovjek bi pomislio da naši 'novi odgovorni' u Redu ne poznaju duhovnost i karizmu naše ustanove.

4.) Zabrana pisanja u našim tjednicima, revijama, zabrana suradnje s našom izdavačkom kućom 'Casa Mariana Editrice', zabrana širenja spisa iste kuće. Ove drakonske mjere nalikuju nacističkim i starim komunističkim režimima u kojima je bio zabranjen sav tisak koji nije kontrolirao režim. Jedina sredstva informiranja bila su ona državna i jedne jedine partije. Toliko o 'slobodi djece Božje' o kojoj toliko pjeva i koju toliko slavi apostolski povjerenik! Tu se krše temeljna ljudska prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima (1948.) gdje se u čl. 19 čita: 'Svaki pojedinac ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, uključujući pravo da ga se ne ometa zbog vlastita mišljenja, te da traži, prima i širi informacije i ideje preko bilo kojeg sredstva i bez obzira na granice', da se ne vraćamo na evanđelje. Niječe se sloboda mišljenja i izražavanja! Mišljenje i pisanje ili primanje i širenje knjiga su 'lefebvreovske' aktivnosti, 'protiv Pape', 'protiv Koncila'? Znam da naša izdavačka kuća tiska spise sv. Alfonza M. de Liguorija, crkvenog naučitelja, sv. Ljudevita Montfortskog, sv. Pija iz Pietrelcine. Zasigurno su i ti auktori prema komesaru 'lefebvreovci', 'protiv Pape' i 'protiv Koncila', te zato treba zabraniti njihovo širenje. Naš je apostolski povjerenik, čini se, obnovio 'Indeks zabranjenih knjiga', koji je 1966. svečano ukinuo papinskim dekretom Pavao VI. To pokazuje da je kanonski auktoritet našeg komesara viši od onog vrhovnog svećenika!

5.) Zabrana laičkih skupina koje su prijašnjih godina nastale uz naše samostane. Iz kojeg razloga? Nema objašnjenja. Zajednice naših laika su raspuštene, ne smiju više nositi svoj habit iako su se zavjetovali kao svjetovnjaci Trećeg franjevačkog reda Bezgrješne. Znam za skupinu starijih gospođa koje prije mise mole krunicu u jednom našem samostanu. Bile su zatražile da se zavjetuju kao svjetovnjakinje i tako nose redovnički habit franjevačkih trećoredaca kako bi u njemu umrle, a koji je bio tako drag i bl. Piju IX. i bl. Ivanu XXIII. Apostolski je povjerenik svima nametnuo da se moraju lišiti redovničkog habita trećoredaca franjevaca Bezgrješne. Fratri su im prenijeli da više ne smiju nositi taj habit. Pitale su: 'Zašto?' Fratri su im odgovorili: 'Zato što je apostolski povjerenik rekao da ste protiv Pape.' Zatim su upitale: 'Zašto smo protiv Pape?!' Na to pitanje braća nisu znala odgovoriti.

6.) Zabrana vlastitog sjemeništa teologijskih studija. Zašto? Nikakva objašnjenja apostolskog povjerenika. Ukinuto je i gotovo. Svi profesori koji su predavali završili su aktualna papinska sveučilišta: Papinsko sveučilište 'Antonianum', Lateransko papinsko sveučilište, Patristički institut 'Augustinianum', Papinsko sveučilište 'Svetog križa' Opusa Dei, Papinski teološki fakultet 'Marianum' i ostala s punim odobrenjem Svete Stolice. No, čini se da su i ta papinska sveučilišta prema shvaćanju našeg apostolskog povjerenika sumnjiva zbog 'lefebvreovskih' aktivnosti, da su 'protiv Pape', 'protiv Koncila'. Povjerenje je dobro, još je bolje nepovjerenje. Pitam se je li naš komesar u svoje vrijeme studirao na nekom od tih sveučilišta koje sada sumnjiči za kriptolefebvrizam.

7.) Upravljanje ekonomskim poslovima je također tema za oštar i konstantan prijekor koji nam upućuje povjerenik. Ne znamo upravljati dobrima- uvijek govori. Zato trebamo njega da to čini. Zapravo, kruži glasina da za svoje uzvišene usluge našoj ustanovi komesar i njegovi nevidljivi suradnici ubiru iz kase franjevaca Bezgrješne 5300 € mjesečno. Nema sumnje- povjerenik nam je odmah dokazao da zna baratati novcem! Osobito onim prosjačkog franjevačkog instituta koji nema svrhu ostvarivanja profita. Čitao sam u tekstu liturgije časova sluge Božjeg pape Pavla VI. na blagdan sv. Franje Saleškog, 24. siječnja, odlomak iz Uvoda u pobožan život (I, 1) istog svetca u kojem stoji: 'Reci mi Filotea, bi li bilo prikladno da biskup želi živjeti u samoći sličnoj onoj kartuzijanaca? I da udane žene ne žele ništa imati kao kapucini?' (Liturgija časova prema Rimsko-serafskom obredu III, Asiz, 1975., str. 1254). Pitam se poznaje li o. F. Volpi, kapucin, taj aspekt kapucinskog siromaštva tako lijepo naglašen u liturgiji časova pape Pavla VI.?

8.) Čuo sam o predstojećem zatvaranju nekih naših samostana koje je poduzeo povjerenik. Slučajno su to bili jedini samostani u kojima je bilo dopušteno služiti misu u obliku koji je 1962. promulgirao bl. Ivan XXIII. Biskupi tih mjesta su bili suglasni s tim misama. Vjerojatno su i oni opasni za nas i za Crkvu, pa i za Papu jer su 'kriptolefebvreovci', ljubitelji mise i jezika koji više ne smije postojati.

9.) Ne možemo slobodno telefonirati ili koristiti mobitel ili računalo. Rečeno nam je da se naši telefoni i računala nadgledaju preko sofisticiranog elektroničkog sustava uhođenja, i da se sve što kažemo i pišemo iznosi apostolskom komesaru. Tako moramo biti oprezni što pišemo ili govorimo. Budući da smo kao franjevci Bezgrješne pod komesarijatom, naši mobiteli i računala koje koristimo ne uživaju pravilo privatnosti.

Upravo zbog ovoga zadnjega stvorena je doista klima sumnjičenja i straha među nama. Ne znamo tko nam je blizak. Vrlo smo oprezni kad govorimo. Jao šali, osobito o apostolskom komesaru. Mogao bi kakav mini-mikrofon biti skriven u džepu habita kakvog fratra-uhode koji bi mogao sve cinkati komesaru ili njegovim vjernim slugama. Nešto slično sam, čini mi se, čitao u memoarima sovjetskih disidenata iz vremena NKVD-a ili KGB-a i iz vremena Gestapa u nacističkoj Njemačkoj. Tvoj bližnji mogao bi biti tvoj neprijatelj. Čak i osoba koju poznaješ godinama mogla bi, naprotiv, biti tvoj izdajnik. Skupo bi mogao platiti svoj nevini komentar o radu povjerenika i njegovih najbližih suradnika: oni su sada sveta i nedodirljiva kasta. Znam braću koja su premještena u samostane na drugim kontinentima zbog jednostavnih razmišljanja danih prijateljski među drugom subraćom o apostolskom komesaru i novoj upravi naše ustanove. To bi bila karizma koju naš ljubljeni komesar želi 'ispraviti', kako kaže u svojim pismima. Možda nas treba vratiti u vrijeme 'oca naroda', kako se od milja nazivao drug Staljin, ili u vrijeme 'Führera', A. Hitlera, i njegovih koncentracijskih logora i rasnih zakona.

Zapravo, bolje promislivši, upravo je pod 'Führerom' postao svetcem nadahnitelj naše franjevačko-marijanske karizme sv. Maksimilijan Marija Kolbe..."

Izvor: Libertà e Persona

Slika: Traditio Catholica Romana

Iz punine vjere

Kako je bilo i najavljeno, zajednica sestara Klanjateljica Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika od ove godine premješta svoj međunarodni novicijat u Njemačku, u bivši samostan oblata Bezgrješne u starom hodočasničkom stjecištu Maria Engelport. Poglavarica majka Marija Karolina stigla je s manjom skupinom sestara već 30. prosinca 2013. kao prethodnica, da pripravi sve za dolazak ostalih redovnica. Budući da zajedno s Ustanovom Krista Kralja i Velikog Svećenika čine jednu duhovnu obitelj, kao duhovnik je stigao jedan njihov svećenik i klerički oblati, odnosno braća Ustanove koja obavljaju razne praktične poslove.

Oblati Bezgrješne koji su živjeli u tom samostanu, službeno su se oprostili od Maria Engelporta 8. prosinca 2013., no mise su u crkvi služene sve do Nove godine. Od 2. siječnja 2014. svete mise i molitva časova su prema izvanrednom obliku rimskog obreda.

Budući da su do sada u samostanu živjela samo dvojica starijih oblata (jedan šezdeset i sedmogodišnji svećenik i jedan pedesetogodišnji brat), očekuje se da će dolazak skupine od dvadesetak postulantica i novakinja Klanjateljica Kraljevskog Srca Isusova dati novi polet ovom hodočasničkom mjestu. Poglavarica ističe da je rad s mladeži jedan od prioriteta njihove zajednice. Žele dati mogućnost mladima da dožive živu Crkvu, da se sa sestrama, čija je prosječna dob daleko ispod trideset godina, zajedno mole, druže, pjevaju...

Već možete pogledati novu internetsku stranicu sestara koja ukratko predstavlja ovu redovničku zajednicu i donosi raspored ispovijedi, svetih misa, euharistijskog klanjanja i korske molitve.

Svetci koje ističu kao svoje osobite uzore su sv. Franjo Saleški i sv. Ivana de Chantal (o njoj na stranicama zagrebačkih vizitatinki: kratki životopis, litanije i prezentacija) koji su neumorno radili za spas svojih bližnjih. Prvi kao ženevski knez-biskup, a druga najprije kao udana žena, a nakon što je postala udovica kao majka svoje mlade duhovne obitelji. Primjer ovih velikana upućuje sestre da budu spremne pomoći ljudima današnjice- Iz punine vjere za bolji svijet u Kristu.

Sestre žele živjeti u stvarnoj prisutnosti Kristovoj, zato su tradicionalna sveta misa, latinski pjevana korska molitva i klanjanje Presvetom Sakramentu okosnica njihova dana.

Molitva ih, pak, vodi k djelotvornoj ljubavi. Nastoje sjediniti u svom životu poziv biblijskih učenica Marije i Marte u molitvi i radu.

Klanjateljice žele da Maria Engelport i dalje bude otvorena kuća, zato sve srdačno pozivaju k sebi jer su samostanska crkva i milosni oltari svima dostupni, a također rado preuzimaju razne osobne nakane i u molitvama ih iznose pred Gospodina.

Proštenište Gospi od Engelporta i svetoj Ani koje tu postoji od srednjovjekovlja opstat će, dakle, i u XXI. st. zahvaljujući mladim sestrama koje vole staru misu, obred koji- kako kaže sestra Karolina- i danas dira srce i dušu ljudi.

Prema: rhein-zeitung.de (1, 2), bistum-trier.de, kloster-engelport.de
Slika: Orbis Catholicus Secundus