AMRG

Krist uskrsnu, aleluja!

Ad maiorem Resurgentis gloriam  ili Na veću slavu Uskrsloga, značenje je kratice AMRG iz grba Reda manjih regularnih klerika koji 2013. obilježavaju 450 godina od rođenja jednoga od svojih utemeljitelja, sv. Franje Caracciola. Spomenuto je geslo za red uzeto jer su dvojica od trojice osnivača zavjete položila na Bijelu nedjelju, 9. travnja 1589. 

Svetac je rođen u gradiću Santa Maria de Villa u Abruzzima i kršten imenom Askanije. Po majci je u rodu s Anđeoskim naučiteljem, sv. Tomom Akvinskim. Od djetinjstva se odlikovao pobožnim životom, a kad je u dvadeset i drugoj godini obolio od teške bolesti koja mu je izobličila lice, zavjetovao se da će ako ozdravi postati svećenikom. Po ozdravljenju je otišao u Napulj gdje je i primio svećenički red i priključio se pobožnom bratstvu koje je nastojalo oko spasa bolesnika, siromaha, zatvorenika i osuđenika na smrt.

Utemeljiteljem je postao "slučajno". Ivanu Augustinu Adornu sveti Ljudevit Bertran je prorekao je da će osnovati red koji će biti vrlo koristan svetoj Crkvi. Adorno se pismom obratio za pomoć Caracciolovu prezimenjaku Fabriciju, no pismo je zabunom dospjelo u Askanijeve ruke. Vidio je u tomu volju Božju i priključio se ovoj dvojici. Pravila su napisali u Camaldoliju, a odobrenje dobili od pape hrvatskih korijena Siksta V. Taj je papa, franjevac konventualac, po poniznosti i pokori bio sličan velikom papi dominikancu sv. Piju V. Poput njega je ispod lijepog papinskog ornata nosio, očima drugih skriven, grubi habit koji je grebao kožu (1). Prvotno su se htjeli nazvati Marijanskim klericima, kako se danas nazivaju u Njemačkoj, no Siksto V. im je dao ime Manjih regularnih klerika. Malenost se sastoji u tomu što su uz tri uobičajena preuzeli i zavjet odricanja od crkvenih časti. Adorno je ubrzo umro, a Askanije koji je na zavjetima uzeo ime Franjo po slavnom asiškom svecu, i protiv svoje volje morao je preuzeti vodstvo reda. Usprkos protivljenjima uspio je novi red proširiti i u Španjolsku jer ga je pretjecao glas o njegovoj svetosti. Poput svoga rođaka Anđeoskog naučitelja sačuvao je svetu čistoću, a žene koje su ga htjele navesti na pad, pridobio za Krista. Odjeća manjih regularnih klerika se sastoji od crnog talara opasana kožnatim pojasom i od ogrtača iste boje. O pojasu je krunica, znak Blažene Djevice Marije kojoj je red posvećen. Franjo je za sebe birao iznošenu odjeću svoje subraće, a spavao je na podu ili na drvenoj klupi, pokorama je dodao post o kruhu i vodi triput tjedno. Posjedovao je dar proroštva i pronicanja srdaca, uvijek je bio spreman poučiti druge svetoj vjeri, pa je dobio nadimak Lovac Duša. 

Po još jednoj odlici je bio sličan sv. Tomi Akvinskom; po ljubavi prema Presvetom Sakramentu. Odricao se sna i veći dio noći provodio u klanjanju Svetotajstvu. S tom je pobožnošću spojio razmatranje otajstava muke Isusove i tu metodu izložio u knjizi "Sedam postaja o muci Našeg Gospodina Isusa Krista". Glavna je karizma Reda manjih regularnih klerika kontinuirana molitva- budući da je pojedincu nemoguće, za svaku kući njihova reda postoji raspored da se koliko je moguće održava neprestano klanjanje pred Božjim veličanstvom. Zato se sv. Franjo često prilazuje s otvorenom knjigom na kojoj je na jednoj stranici ispisan njihov četvrti zavjet- odricanje od crkvenih časti, a na drugoj upravo oratio circularis continua.

Za vrijeme molitve u Gospinoj kućici u Loretu, bilo mu je objavljeno da mu se bliži smrt. Otputovao je u Agnone kod učenika svetog Filipa Nerija gdje ga je uhvatila vrućica. Pobožno je primio sakramente i preminuo 4. lipnja 1608., upravo uoči blagdana Presvetoga Tijela Kristova koje je toliko častio.  Na srcu su mu pronađene ispisane riječi iz Psalma 68: Zelus domus tuae comedit me (Izjela me revnost za dom tvoj). U strahu da njegov red ne zatraži relikviju svečeva srca, mjesni ju je svećenik, don F. de Bonis, sakrio negdje u crkvi Navještenja u Agnoneu i više nije pronađena.

Danas mu tijelo počiva u Napulju čiji je suzaštitnik. Blaženim ga je proglasio Klement XIV., a svetim Pio VII. Najljepša slika koja sažima sve bitne sastavnice njegove duhovnosti bila bi vjerojatno ova.

Krajem XVIII. st. manji samostanski klerici su imali tri pokrajine u Italiji i dvije u Španjolskoj s oko 700-800 članova. Revolucije, sekularizacija i konfiskacije su ih sveli na vrlo mali broj. Godine 2005. bilo ih je 86 od čega 44 svećenika. Osim svećeničkih obveza (sv. mise, propovijedi, duhovno vodstvo...) i djela milosrđa, posebno prema bolesnicima i zatvorenicima, danas je svaki član naizmjenično obvezan na jedan sat klanjanja pred Presvetim dnevno i na pokoru.

Bože, Ti si svetog Franju, utemeljitelja novog reda, odlikovao duhom molitve i ljubavlju prema pokori; daj slugama svojim da tako napreduju nasljedujući ga, da ustrajući u molitvi i podjarmljujući tijelo, zavrijede prispjeti nebeskoj slavi. Po Gospodinu.

Slika: padricaracciolini.org