Procesija

U Venezueli se u siječnju odvija velika procesija u čast Majci Božanskog Pastira. Ove se godine o njoj više čulo, vjerojatno zbog načina na koji pojam participatio actuosa shvaćaju Chávezovi generali*.

"U Barquisimetu, na zapadu Venezuele, 270 km zapadno od Caracasa, svake se godine već 157 godina događa najmasovnija manifestacija vjere u zemlji: svetkovina Božanske Pastirice.

Usred glavnog bogoslužja nadbiskupa Barquisimeta, msgr. Antonija Lópeza Castilla, prekinule su vojne vlasti jer nije molio za zdravlje predsjednika Cháveza.

Ova vjerska svečanost se smatra trećim najvećim marijanskim okupljanjem na svijetu. Prvo je Gospe Guadalupske u Meksiku, a drugo Gospe Fatimske u Portugalu.

Ove se godine procjenjuje da je oko tri milijuna vjernika sudjelovalo u procesiji od sedam i pol kilometara, koji razdvajaju crkvu Sv. Ruže od katedrale u Barquisimetu.

- Poziv protiv nasilja

Prije početka procesije, msgr. A. López Castillo, nadbiskup Barquisimeta, koncelebrirao je euharistiju s nadbiskupom Calaboza, msgr. M. Díazom i msgr. T. Valerom iz Nadbiskupije Guanare."

U homiliji je "pred časnim likom Božanske Pastirice" očitovao svoju zabrinutost zbog velikog nasilja u zemlji i pozvao na poštivanje života.

"- Generali se penju na pozornicu

Za vrijeme bogoslužja bilo je trenutaka povišenih tenzija kada su se, nekoliko trenutaka prije prikazanja,  general F. Hernández Parababí, zapovjednik 14. infanterijske brigade i general O. Chacón, zapovjednik 4. regionalnog zapovjedništva Nacionalne garde, popeli na pozornicu gdje se odvijala misa da 'nategnu uši svećenicima' (prema riječima samog Parababíja) jer nisu pozdravili nacionalne vlasti niti molili za ozdravljenje predsjednika Cháveza."

Unatoč tom ekscesu misa je normalno dovršena, a zatim je krenula procesija. Unatoč visokim temperaturama, iznad 30°C, okupilo se neizmjerno mnoštvo vjernika, a kako bi lakše izdržali, razne su institucije i pojedinci besplatno dijelili vodu, naranče i mandarine.

Prošlih smo se godina malo upoznali s početkom ove pobožnosti u Španjolskoj (1, 2). U Venezueli se ona može pratiti od XVIII. st. Župnik Sv. Ruže je naručio kip Bezgrješne, a kada je stigao vidjeli su da je Gospa prikazana kao Majka Dobrog Pastira. Htjeli su ga vratiti natrag, ali ga nikako nisu mogli pomaknuti što su prihvatili kao znak da Božanska Pastirica želi ostati s njima. Za vrijeme razornoga potresa 1812., neoštećen je u crkvi ostao samo taj lik.
 

Sâm početak procesije 14. siječnja povezan je s čudesnim prestankom epidemije kolere u XIX. st. Među oboljelima je bio i svećenik M. Yepez koji je Gospu zamolio da bude zadnja žrtva te pošasti. Njegova je molitva ispunjena i otada se svake godine iz svih dijelova države okupljaju vjernici na godišnjoj procesiji. Majka Božanskog Pastira zaštitnica je Venezuele i pokrajine Lara. 

Izvor: Religión en Libertad
Slike: Verdad en Libertad, youtube.com

Priručnik

Kardinal Cañizares izjavio je 17. siječnja u govoru u Španjolskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici o temi "Katolička liturgija nakon II. vatikanskog koncila: kontinuitet i evolucija", da Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu priprema priručnik koji treba pomoći svećenicima da ispravno celebriraju, a vjernicima da bolje sudjeluju na svetoj misi. Rekao je: "Nadam se da će izaći ove godine, na ljeto."

Ponovio je koliku važnost II. vatikanski koncil daje liturgiji "čija se obnova mora shvatiti u kontinuitetu s Tradicijom Crkve, a ne kao prekid ili diskontinuitet", bilo zbog inovacija koje ne poštuju kontinuitet, bilo zbog zakočenosti koja sve zaustavlja na Piju XII.

Naglasio je da je svrha liturgije "klanjanje Bogu i spasenje čovjeka", ona nije naša kreacija, nego izvor i vrhunac Crkve. Kritizirao je zloporabu stvaranja spektakla od mise i podsjetio na važnost trenutaka šutnje. Uputio je na primjer sv. Ivana Krstitelja koji je rekao da se on sam mora smanjivati, a Krist rasti.

"Dodao je kako Koncil nije rekao da svećenik mora celebrirati misu licem prema narodu, da je naglasio važnost Krista na oltaru, što se ogleda u načinu na koji Benedikt XVI. služi misu u Sikstinskoj kapeli, prema oltaru. To ne isključuje da svećenik gleda u narod, posebno za vrijeme čitanja riječi Božje. Naglasio je potrebu pojma misterija, te pojedinosti kao što su oltar prema istoku i činjenicu da se žrtveni smisao euharistije ne smije izgubiti."

Osvrnuo se i na činjenicu da je u mnogim crkvama Presveti Sakrament smješten na pokrajnjem oltaru ili u kapelici, tako da je "tabernakul nestao", a ljudi pričaju prije mise i dolaze nepripravljeni.

Prema: ZENIT, Religión en Libertad
Slika: Una voce Laguna

Wisques

Pod oznaku Duhovna zvanja dodajem još jedan samostan koji se vraća tradiciji- Opatiju sv. Pavla u Wisquesu kojoj je prijetilo zatvaranje. Na opatijskoj internetskoj stranici objavili su prekjučer dobru vijest da se ipak neće ugasiti kao što se to u Biskupiji Arras već dogodilo s vizitatinkama ili s cistercitskom opatijom Belval čiji su preostali monasi raseljeni u druge samostane. 

Opatiju Wisques osnovala je 1889. Benediktinska kongregacija iz Solesmesa. Šezdesetih godina prošlog stoljeća imala je oko šezdeset članova. Padom novih ulazaka u samostan i umiranjem postojećih monaha opasno se približila svom kraju. Spas u zadnji čas stigao je od benediktinaca vjernih tradiciji iz Fontgombaulta koji ne oskudijevaju zvanjima, a ovdje su predstavljeni u kolovozu 2011. Ipak,  ta činjenica nije svima od preostalih malobrojnih monaha draga pa, kako izvješćuje La Croix, neki žele otići u druge samostane- koje vjerojatno očekuje ista sudbina.

Na samostanskoj stranici ističu kako je opatija iz Fontgombaulta "srećom" prihvatila izazov da pomogne "svojoj starijoj sestri" da preživi šaljući potrebnu "skupinu mladih koludara". Opatija Wisques tako će moći nastaviti svoju misiju molitvenog mjesta i pružanja gostoprimstva. Prva četvorica benediktinaca iz Fontgombaulta došla su 7. siječnja i ostat će najprije tri tjedna kako bi se upoznali sa svojim budućim zadaćama (između ostaloga samostan vodi i keramičku radionicu), te kako bi domaće koludre uveli u tradicionalni oficij. Ostali monasi dolaze najesen.

Obavijest završava zahvalom Božanskoj Providnosti koja "svim stvarima upravlja snagom i nježnošću" i pozivom na molitvu da se ovaj pothvat zaista ostvari "na veću slavu Božju i na čast Njegova svetog Imena".

Slika: gloria.tv

More antiquo

Više je članala na internetu s raznim vijestima o događajima i svečanostima zadnjih godina u venecijanskoj crkvi Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Katholisches.info je u dva članka donio priču o nedavnoj prošlosti vezanoj za tu crkvu i događajima koji su vodili do toga da postane personalnom župom za klasičnu sv. misu.

"Danas je teško zamislivo kakva je bila klima protiv klasičnog oblika rimskog obreda. Još prije nekoliko godina bila je znatno oporija. Nalazilo se svećenika koji su se čvrsto držali obreda u kojem su zaređeni za svećenike. Većina su bili usamljeni borci izloženi tvrdom pritisku crkvenog vodstva. Jedan je od njih bio don Siro Cisilino kojemu treba zahvaliti što celebracija svete mise prema 'starom obredu' u Veneciji nije nikada prekinuta. Ovaj kratki portret ocrtava njegov put.

Nekoliko mjeseci prije svoga izbora za papu, tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani, tvrdim je priopćenjem zabranio celebraciju 'starog obreda' u samom gradu i u cijeloj svojoj dijecezi. U slavnom 'gradu na vodi' bio je svećenik, don Siro Cisilino, koji je usprkos provedenim liturgijskim promjenama iz 1965. i liturgijskoj reformi koja je uslijedila nekoliko godina kasnije, ostao čvrsto uz tridentski obred.

Svećenik i muzikolog rođen 1903. u Pantianiccu kod Udina u Furlaniji, djelovao je kao svećenik u gradu na laguni. Skrbio se o lijepoj klasicističkoj crkvi sagrađenoj 1718. na prethodnoj srednjovjekovnoj građevini na Canalu Grande; crkvi San Simeone Piccolo. Posvećena je svetim apostolima Šimunu i Judi Tadeju. Kako bi se razlikovala od obližnje župne crkve koja je posvećena sv. Šimunu Proroku, zvane San Simeone Grande, crkva na Canalu Grande nazvana je San Simeone Piccolo. Najstariji tragovi obiju crkava sežu u X. stoljeće.

- Prijelomni liturgijski preokreti: 1965. uvođenje pučkog jezika, 1969. novi misal

Kad je 7. ožujka 1965. u Italiji uvedena celebracija sv. misne žrtve na pučkom jeziku, don Siro nije promijenio svoju praksu. I dalje je celebrirao na latinskom prema misalu iz 1962. Svećenik je već ranije u različitim manjim liturgijskim novinama vidio glasnike radikalnog prevrata.

Kada je na prvu adventsku nedjelju 1969. godine, nakon što je 1965. preveden misal iz 1962., uslijedio još dublji zahvat te uveden potpuno novi misal, don Siro ga nije prihvatio. Nikakve ga ponude ni prijetnje nisu prisilile da celebrira prema novom obredu.

- Egzodus i strpljenje u katakombama

Za don Sira su nastupila izazovna vremena. Zbog svoga neprihvaćanja morao je napustiti crkvu na Canalu Grande. Gradski su mu franjevci omogućili da izvan vremena ostalih misa služi misu prema starom obredu, u pravom smislu riječi 'tihu'.

Kad je 1976. izbio slučaj nadbiskupa Lefebvrea i Svećeničkog bratstva koje je osnovao, a 'tradicionalisti' postali progonjeni poput sektaša, franjevci su mu otkazali gostoprimstvo. Iako don Siro nije niti poznavao nadbiskupa Lefebvrea niti imao kontakata s njegovom zajednicom, postao je žrtvom ishitrene poslušnosti. Franjevcima je postao 'prevruć'.

Gostoprimstvo je našao kod benediktinaca na otoku San Giorgio, nasuprot Duždeve palače. U mrtvačkoj kapeli (kripti) koju su mu dodijelili preživjela je u izvjesnom smislu, u katakombama, misa Pija V. Iako su benediktinci na San Giorgiu prešli na novi misni red, celebrirali su na latinskom i njegovali gregorijanski koral. Ta je okolnost zaslužna što su našli razumijevanja za svećenika bez doma kojemu su dali azil.

- Putevi Providnosti i povratak u San Simeone Piccolo

Sretnom prilikom, prijatelji don Sira bez ustručavanja govore o Božjoj Providnosti, poznati crkveni glazbenik Carlo Durighello sudjelovao je 24. srpnja 1977. na skromnoj svečanosti upriličenoj o zlatnom svećeničkom jubileju don Sira. Durighello je od kurije dobio dopuštenje da smije koristiti za koncerte crkvene glazbe San Simeone Piccolo, crkvu zatvorenu još od prisilnog don Sirova odlaska. Durighelo se ne žaleći sredstva bacio na nužne renovacijske radove.

Taj je prvi susret crkvenog glazbenika i muzikologa zaslužan što je Durighelo pozvao don Sira da se vrati u svoju staru crkvu. Nakon prve mise u kolovozu 1977., za stalno je misio na Canalu Grande od kraja studenoga. Povratak je značio izlazak iz katakomba San Giorgia i novu vidljivost za stari obred. Smion korak pod onda vladajućom klimom koji don Siru nije bio jednostavan. Slutio je nadolazak novih teškoća.

Uskoro se okolo počelo govoriti da se nakon toliko godina u gradu opet celebrira dostupna misa u 'starom obredu'. Broj vjernika koju su pritjecali u San Simmeone Piccolo postajao je sve veći.

- A. kard. Luciani, kasniji papa Ivan Pavao I., zabranio je staru misu.

Zatišje nije dugo trajalo. Nakon samo nekoliko mjeseci izbila je oluja. Tadašnji venecijanski patrijarh, A. kard. Luciani priopćio je u pismu od 20. veljače 1978. da je 'celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo i na području cijele dijeceze' kategorički zabranjena. Patrijarh je don Siru dopustio 'da služi svetu misu 'more antiquo' samo u vlastitoj kući', to znači u vlastitim privatnim prostorijama i bez sudjelovanja vjernika. To je bio jedini ustupak.

U dijecezanskom službenom listu ('Rivista diocesana del Patriarcato di Venezia', izdanje od travnja-svibnja 1978., str. 167) kurija je ponovila izjavu: 'Patrijarh je nedavno zabranio da se u crkvi San Simeone Piccolo služi tzv. misa Pija X., koja je i protiv protesta nadležnog župnika, vikara i drugih vjernika, postala susretištem pokreta 'Una voce''. Barem je otpala zabrana da se u cijeloj dijecezi ne smije celebrirati u starom obredu. Don Siro je po drugi put morao napustiti San Simeone Piccolo, ali se mogao barem vratiti na služenju svete mise kod benediktinaca na otoku San Giorgio.

- Rana smrt Ivana Pavla I. i nastavak celebracije na Canalu Grande

Nakon smrti pape Pavla VI. venecijanski je patrijarh u konklavama, 26. kolovoza 1978., izabran za novoga papu, Ivana Pavla I. Njegova je rana smrt, nakon samo 33 dana pontifikata, imala za posljedicu da su stolica venecijanskog patrijarha i Petrova katedra u Rimu ostale prazne. Ta dvostruka vakancija omogućila je da se prešutno obnovi stara misa u San Simeone Piccolu. Don Siro je u lijepoj crkvi na Canalu Grande nasuprot kolodvora do kraja 1984. služio svetu misu prema tridentskom obredu. Narušena zdravlja, ne manje zbog teške borbe zadnjih dvadeset godina, konačno se vratio u rodnu Furlaniju gdje je 4. ožujka 1987. umro.

- Liturgijska patnja nakon njegove smrti

No, i u smrti mu je uskraćen liturgijski mir. Pokojni svećenik nije ni jedanput tijekom svoga života služio svetu misu prema novom redu. Njegova je želja i volja bila da bude pokopan prema tradicionalnom obredu. Poučeni iskustvom, njegovi su prijatelji više puta na to upozorili nadbiskupsku kuriju u Udinama. Pa ipak, tadašnji je nadbiskup Udina, msgr. A. Battisti, bez ustručavanja da povrijedi zadnju volju pokojnika, služio po novom obredu, na pučkom oltaru i 'versus populum', što je don Siro izbjegavao.

Svojom sposobnošću ustrajnosti, don Siro nije dopustio da se u Veneciji prekine celebracija mise prema 'starom obredu'. I nakon njegova odlaska, nastavljena je sveta misa u istom obredu u San Simeone Piccolu jer se našlo drugih svećenika koji su slijedili don Sirov primjer. Tako je u Veneciji celebracija klasičnoga obreda neprekinuto nastavljena do 2007. kada je papa Benedikt XVI. motu proprijem 'Summorum Pontificum' rehabilitirao 'misu svih vremena' i izveo je iz katakomba u koje je bila protjerana. 

- Don Siro prijemosnik do 'Summoruma Pontificuma'

Paolo Zolli, rano umrli profesor romanistike na Venecijanskom sveučilištu i prijatelj, opisao je don Sirov uspjeh ovim riječima: 'U nemilim vremenima nevolje treba neustrašivih ljudi koji nose dalje baklju dok Bog ne daruje bolja vremena'. Provodeći motuproprij 'Summorum Pontificum', donedavni je venecijanski patrijarh, A. kard. Scola, današnji milanski nadbiskup, 2008. uspostavio u crkvi San Simeone Piccolo personalnu župu za izvanredni oblik rimskog obreda o kojoj se brine o. Konrad zu Löwenstein iz Petrova bratstva."

Izvor: katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, katholisches.info

Izjava patrijarha od 20. veljače 1978.

"'Unatoč ponovljenim opomenama, u crkvi San Simeone Piccolo i dalje se nastavlja celebracija mise prema obredu koji više nije dopušten i sa sve brojnijim sudjelovanjem vjernika.

Isto se tako propagira sudjelovanje na tim misama: u našoj se ruci nalazi jedan hektografirani list s neke vrste liturgijskog kalendara i vremenima za različite celebracije. Zasigurno je napravljen za širenje što potvrđuje da se vodi propaganda u velikom stilu.

Budući da je to u suprotnosti s vrijedećim odlukama i aktualnim liturgijskim i kanonskim odredbama, naređuje se sljedeće:

1.) U svakom se smislu zabranjuje celebracija mise 'more antiquo' u crkvi San Simeone Piccolo kao i na području cijele dijeceze.

2.) U crkvi San Simeone Piccolo zabranjena je svaka liturgijska celebracija bez prethodnoga dopuštenja župnika i vikara župe San Simeone Grande.

3.) Don Siru Cisilinu [sic] dopušteno je svetu misu celebrirati 'more antiquo' samo u njegovoj vlastitoj kući.

Gornje odredbe stupaju na snagu od njihova primitka. S pouzdanjem da će se navedeno obdržavati, blagoslivljam vas odsrca.

A. kard. Luciani
patrijarh'

Kako je generalni vikar G. Bosa precizirao u jednom pismu od 5. ožujka 1978. predsjedniku udruge 'Una voce Venezia', odredbe kard. Lucianija nisu usmjerene 'protiv' stare mise koja se 'u sasvim privatnom obliku' potpuno isključujući vjernike 'može osigurati svećenicima iznad 70 godina'. Odredbe su prije svega usmjerene protiv nazočnosti 'velikog broja vjernika' koja vodi 'stvaranju skupine', koja 'se ne može trpjeti' jer vodi 'podjeli među vjernicima'.

Pismo kard. Lucianija i izmjena pisama koja je uslijedila označena je u talijanskom izdanju 'Una vocea'  kao 'novi primjer nesnošljivosti' (Una Voce, Notiziario 42-43, siječanj-travanj 1978.)."

Izvor: katholisches.info

Sv. Šimun i Juda Tadej, 2009. godine

Slike: New Liturgical Movement

Aktualno

bitno.net: 1, 2, 3...
hrsvijet.net: 1, 2, 3...
katolik.hr: 1, 2, 3...

Gospodine Isuse Kriste, koji si podlažući se Mariji i Josipu posvetio obiteljski život neizrecivim krepostima, daj da nam njihovom pomoću bude na pouku primjer tvoje svete Obitelji, te da se s njom združimo u vječnosti. Koji živiš...

Domine Jesu Christe, qui Mariae et Joseph subditus, domesticam vitam ineffabilibus virtutibus consecrasti: fac nos, utriusque auxilio, Familiae sanctae tuae exemplis instrui; et consortium consequi sempiternum: Qui vivis.

Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Molitve naraštajâ

Prve anglikanske redovnice koje su prihvatile mogućnosti predviđene Apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus bile su tri sestre Družbe sv. Margarete iz Walsinghama. Ušle su u Crkvu 1. siječnja 2011. i žive pomažući siromašnima i posebno hodočasnicima, te moleći časoslov u koru. Osim prema Svetotajstvu posebno mjesto u njihovoj pobožnosti ima Presveto Ime Isusovo i Gospa od Walsinghama.

Potkraj prošle godine mogli smo čitati da je jedanaest sestara anglikanske Zajednice sv. Marije Djevice također odlučilo ući u Crkvu preko Personalnog ordinarijata Gospe od Walsinghama. To se ostvarilo na svetoj misi 1. siječnja 2013. Ordinarijat tako sada ima u nastanku dvije ženske redovničke zajednice.

Msgr. K. Newton, ordinarij, nove je sestre službeno organizirao pod imenom Sestara Blažene Djevice Marije. Ove će redovnice živjeti pod pravilom svetog Benedikta pa su u skladu s tim prilagodile svoj habit tradicionalnom benediktinskom. Crne je boje, a kako vidite na sljedećoj slici, za razliku od mnogih starih katoličkih benediktinki koje ne nose nikakav habit, one koriste čak i bijeli vratnik. Zajednici se priključila i jedna od sestara sv. Margarete pa ih je ukupno dvanaest. Ordinarij je izjavio kako je sretan što "Ordinarijat sada ima red sestara koji trajno moli za naš rad." (1) Prema izjavi glasnogovornika, redovnice će svojom liturgijskim i glazbenim nasljeđem sigurno dati "pozitivan doprinos široj obnovi svete liturgije koju trenutačno vidimo u Katoličkoj crkvi." (2) Posebno je zanimljivo što je jedna od obraćenica bila anglikanska "svećenica". Prema njenim riječima: "Poziv za kršćanskim jedinstvom uvijek mora biti primarni motivirajući čimbenik u odluci anglikanaca da uđu u Katoličku crkvu. Sve što taj proces sprječava ne može biti od Boga, pa mora biti maknuto u stranu da se postigne taj cilj koji je volja Kristova." (3)

Odluka koju su donijele nije bila nimalo laka, posebno za neke sestre u visokim godinama, jer će morati napustiti samostan u kojem su možda provele desetljeća svoga života. Redovnice su od svoga početka koji je vezan uz Oxfordski pokret, molile za jedinstvo kršćana pa časna majka Sestara BDM u ponudi Svetog Oca, Apostolskoj konstituciji Anglicanorum coetibus, vidi proročku gestu koja privodi sretnom cilju molitve naraštajâ anglikanaca i katolika koji su nastojali oko kršćanskog jedinstva.

Izvor: (1) portalmag.co.uk, (2) ordinariate.org.uk (1. siječnja 2013.), (3) WDTPRS
Slike: Norbertine Vocations, ordinariate.org.uk

Tajna vjere

Podnaslov bi ovoga posta mogao biti Od autosekularizacije k autoevangelizaciji, odnosno evangelizaciji nas samih.

Povodom zlatnog jubileja misništva kard. Meisnera zaredalo je dosta vijesti o pastiru kölnske crkve koju vodi već dvadeset i četiri godine. Gloria.tv donosi sažetak iz njegova zadnjeg intervjua u kojem u osnovi ponavlja ono što je rekao za Die Welt, 22. prosinca 2012.: "Moramo se rastati od izvjesne autosekularizacije. Desakralizaciji možemo stati na kraj. To znači: Od naših crkava ponovo moramo napraviti domove Božje u kojima prvenstveno liturgija slavi Tajnu vjere".

"Katolička se crkva prema procjeni kölnskog kardinala J. Meisnera nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) previše prilagodila duhu vremena. Izgubljen je osjećaj za sveto, izrekao je kritiku u intervjuu za subotnje izdanje würzburškog 'Die Tagesposta'. Kateheza o sakramentima je strašno zanemarena, a vanjski znaci strahopoštovanja nenadomjestivo ukinuti.

Pričesne klupe, klečanje kao i pričest na usta i euharistijski post bili su poput zaštitnoga bedema oko Euharistije, naglasio je kardinal. Time je bilo jasno 'da se tu događa nešto jedinstveno'. Nasuprot tomu, otajstvo danas više nije zaštićeno i događa se potpuna profanacija svetoga. No, kada erodira razumijevanje sakramenta, a od vjere Crkve u stvarnu prisutnost Kristovu u Presvetoj euharistiji ostane samo još jedna 'uobičajeno oblikovana prijateljska gozba', tada raste pritisak da se koliko je više moguće svakoga pripusti pričesti.

'Ali mi ne možemo ukinuti vjeru Crkve ili je prilagoditi, nego je moramo upravo u ovoj situaciji naviještati odvažno, jasno i privlačno', objašnjava Meisner. Na svjetskoj Biskupskoj sinodi pozvao je na promicanje evangelizacije nas samih (Selbstevangelisierung) i zaustavljanje desakralizacije, što je naišlo na dosta odobravanja sudionika. 'Ne uspije li nam to, možemo se spakirati', kaže kardinal."

Izvor: gloria.tv
Slike: Catholic Church Conservation, Semper Idem