Od sljedeće nedjelje se, zahvaljujući Papi i Tominom trudu, klasična ili tradicionalna sv. misa u velikom stilu vraća u našu domovinu. Izabrao sam, nadam se, prikladan članak- jedna djevojka pripovijeda kako je njena prijateljica doživjela svoju prvu tradicionalnu (tihu) misu.
"Još jedna nadopuna o mojem putovanju u Rim, ili bolje rečeno o jednom čudesnom iskustvu s kojim je povezana spoznaja da sam potcijenila djelovanje drevne mise. Naše zadnje večeri u Rimu, šetale smo pored Tibera i prema crkvi 'Ss. Trinità dei Pellegrini'. Ne samo zato da vidimo poznatu sliku G. Renija. Prijateljici s kojom sam putovala toliko sam često pričala o staroj misi da je postala znatiželjna. Međutim, razmišljala sam: ona nije učila latinski, obrazovanje joj je više prirodoslovno, ne bavi se liturgijskim pitanjima. Hoće li joj što značiti tiha misa? Bez lijepog gregorijanskog pjevanja koje gotovo svakoga dirne i pokrene. Samo svećenik i ministrant okrenuti oltaru tiho govore. Klečale smo, a ja sam oprezno i pomalo uplašeno pogledala sa strane da vidim lice moje prijateljice. Izgledala je usredotočeno. Kad smo izašle iz crkve, bila je na rubu suza jer je sve bilo tako svečano, tako dostojanstveno, tako dirljivo. Vjernici su bili tako tihi i pobožni, a latinski koji nije znala, dirnuo ju je na drugoj, dubljoj razini. Ništa joj pri tom nije bilo strano niti odbojno, a ja sam u tom trenutku shvatila nešto važno; ne treba čitati nikakve knjige da bi se išlo na staru misu, niti treba pripadati nekoj posebnoj frakciji u Crkvi, niti biti nostalgičar, ni avangardne samosvijesti. Stara misa je tu za sve, a ne samo za učene. Jednako za osjećajne mlade žene, jednostavne ljude i djecu. Bog je svakom dao osjećaj za sveto, pa i kad je taj često rasut. Ljepota se svakomu daje, ono što je uvijek bilo vrijedno, jest i bit će, ne mora se nikomu objašnjavati. Jedino što sprječava pristup je, nažalost, široko rasprostranjeno neprijateljstvo prema tradicionalnom obliku. Tko voli drevnu misu ne smije se izolirati, to bi bilo sebično. Mora to blago podijeliti s drugima."
"Još jedna nadopuna o mojem putovanju u Rim, ili bolje rečeno o jednom čudesnom iskustvu s kojim je povezana spoznaja da sam potcijenila djelovanje drevne mise. Naše zadnje večeri u Rimu, šetale smo pored Tibera i prema crkvi 'Ss. Trinità dei Pellegrini'. Ne samo zato da vidimo poznatu sliku G. Renija. Prijateljici s kojom sam putovala toliko sam često pričala o staroj misi da je postala znatiželjna. Međutim, razmišljala sam: ona nije učila latinski, obrazovanje joj je više prirodoslovno, ne bavi se liturgijskim pitanjima. Hoće li joj što značiti tiha misa? Bez lijepog gregorijanskog pjevanja koje gotovo svakoga dirne i pokrene. Samo svećenik i ministrant okrenuti oltaru tiho govore. Klečale smo, a ja sam oprezno i pomalo uplašeno pogledala sa strane da vidim lice moje prijateljice. Izgledala je usredotočeno. Kad smo izašle iz crkve, bila je na rubu suza jer je sve bilo tako svečano, tako dostojanstveno, tako dirljivo. Vjernici su bili tako tihi i pobožni, a latinski koji nije znala, dirnuo ju je na drugoj, dubljoj razini. Ništa joj pri tom nije bilo strano niti odbojno, a ja sam u tom trenutku shvatila nešto važno; ne treba čitati nikakve knjige da bi se išlo na staru misu, niti treba pripadati nekoj posebnoj frakciji u Crkvi, niti biti nostalgičar, ni avangardne samosvijesti. Stara misa je tu za sve, a ne samo za učene. Jednako za osjećajne mlade žene, jednostavne ljude i djecu. Bog je svakom dao osjećaj za sveto, pa i kad je taj često rasut. Ljepota se svakomu daje, ono što je uvijek bilo vrijedno, jest i bit će, ne mora se nikomu objašnjavati. Jedino što sprječava pristup je, nažalost, široko rasprostranjeno neprijateljstvo prema tradicionalnom obliku. Tko voli drevnu misu ne smije se izolirati, to bi bilo sebično. Mora to blago podijeliti s drugima."
Izvor: Literatur und Leben
Slika: Orbis Catholicus Secundus
Nema komentara:
Objavi komentar