Čežnja za nebeskom liturgijom

Sve više je članaka i reportaža koje govore o redovničkim zajednicama koje nakon Papina motuproprija Summorum Pontificum otkrivaju tradicionalnu liturgiju. Kako se na blagdan Svijećnice slavi i Dan posvećenog života, izabrao sam intervju s poglavaricom švicarske kontemplativne zajednice sestara sv. Klare koja otkriva zašto su se odlučile na taj korak.

"'Mi smo mala franjevačka kontemplativna sestrinska zajednica koja živi po pravilu sv. Klare Asiške. Na srcu su nam radost naše vjere i povezanost sa Svetim Ocem.
Liturgiju slavimo u izvanrednom obliku rimskog obreda.
Nastale smo 1992., a crkveno priznanje kao ustanove posvećenog života (samostan dijecezanskog prava) dao nam je 2000. baselski biskup.
Naša glavna zadaća je veličanje Boga po liturgiji, molitvi časova i osobnoj molitvi.
Život u klauzuri nam omogućuje pripadajuću povučenost kao i otvorenost za našu braću.' (Citat s internetske stranice samostana)

- U jednom novinskom članku nedavno je uporabljena formulacija 'pustolovina koja se zove tradicija'. Put kojim ide Vaša zajednica zasigurno je pustolovan, međutim, istovremeno je težak i tegoban. Kako gledate na prve korake Vašeg samostana na novom putu?

Ne smatramo da je naš put 'tradicionalnog' samostana tako pustolovan, u preko dvije i pol godine smo već urasle u tridentski oblik svete mise u koju su nas uveli jako dobri svećenici, koji su nas naučili da taj oblik sve dublje cijenimo i ljubimo. Budući da se svaka sestra složila s tim korakom, nije bilo rascjepa u jednistvu, nego samo zajedništvo koje sve više produbljujemo studijem i predavanjima.

- Koja je to odlučujuća točka zbog koje ste se vratili tradiciji u liturgiji i molitvi?

Čežnja da naše mistično zaručništvo s Kristom sve dublje živimo i da na svetoj misi osjetljivije sudjelujemo u nebeskoj liturgiji, stalno nas je ponovo vodila prema kontaktu s tridentskom liturgijom. Usto smo godinama imali ispovjednika iz jedne tridentske zajednice koji je za nas bio pravo obogaćenje. Tako da nismo imali krzmanja i rado smo prihvatile kad nam je to ponudio jedan svećenik odan izvanrednom obredu. I to je bio početak! Kao kontemplativna zajednica iznad svega cijenimo tišinu i mir za vrijeme žrtve i pretvorbe te primjetnu uzvišenost otajstva.

- Kako je povratak tradiciji djelovao na zvanja, nove ulaske u samostan? Je li mladež tim novim smjerom zastrašena ili je privlači?

Prema našem iskustvu mladež je vrlo otvorena i poučljiva te se rado upuštaju u novo, nepoznato, ako osjećaju dubinu toga. Tako da kod skupina mladeži koje nam dolaze nema nikakvoga problema s 'novim' oblikom. Jedna od tih mladih žena započela je 24. travnja 2010. novicijat. Iako joj je izvanredni oblik bio nepoznat, brzo je prepoznala njegovo bogatstvo i prihvatila ga. U već opstojećim tradicionalnim krugovima donedavno nismo bile poznate, pa s njihovom mladeži još nemamo iskustva.

- Kako Vas susreću subraća i susestre Vašega vlastitoga reda, ali i drugih zajednica, odnosno ostali svećenici i biskupi od Vašeg povratka tradiciji?

Još prije prihvaćanja izvanrednog oblika rimskog obreda slavili smo svetu misu prema normama Crkve. Zadržale smo veliki oltar, primale pričest na usta i skrbile za latinski u liturgiji. Tako da u odnosu na to za nas nije nastala nova situacija. Kad se jedna zajednica odluči na hod s Kristom i želi biti u srcu Crkve, mora računati i na patnju.

- Kako reagiraju vjernici (=laici) u Vašoj okolini?

Za one koji dolaze na misu u početku je bilo neobično. Neki su otišli, drugi su došli i razvila se jezgra. U našem krugu prijatelja neki su uzeli nešto odmaka.

- Put koji ste si zadale je dug. Što Vam trenutačno nedostaje? Što bi mogli vjernici, prijatelji i podupiratelji učiniti da Vam olakšaju?

Kako velite, put je dug. Kad bih smjela napraviti popis želja za budućnost, bio bi baš dug! Najviše bih željela porast zvanja za naš samostan da zajednica ojača. Za samostan bi bio od pomoći širi krug poznanika. Kad se napusti stara domovina, nije lako stići u novu. Treba postati poznat i priznat. To je duži proces kod kojega nam možete pomoći jer mi vodimo povučen život. Zahvalni smo Vam ako nas nosite u molitvi i date nam osjetiti da nismo same. Bog Vam platio!

- Što je prema Vašem viđenju najvažnije da Crkva na njemačkom govornom području otkrije bogatstvo vlastite liturgijske i duhovne tradicije?

Najvažnijim mi se čini postojanje mreže na njemačkom govornom području gdje se slavi i živi tradicionalna liturgija. Vjeru treba produbiti i učvrstiti ponudama uvođenja u liturgiju i susretima nakon svete mise. Važnom mi se čine izvjesna otvorenost prema onima koji traže jedno produbljenje, kako bi i oni u tradicionalnoj liturgiji mogli pronaći izvor radosti i mira. Želim Vam svima u tomu obilje Božjeg blagoslova!

Vaša s. Mirjam od Predragocjene Krvi"

Izvor i slika: Pro Missa Tridentina