Molitvom i postom

Ovaj je tjedan obilježio vatikanski skup o problemu zlostavljanja. Susret na vrhu započeo je upravo na dan kad se po novom kalendaru Crkva spominje sv. Petra Damjanskog, velikog borca protiv sodomije i simonije. Ipak, gotovo usporedno sa svođenjem na laički status najpoznatijeg nositelja nagrade Duh pape Franje, nekadašnji pomoćnici i miljenici istoga neslavnoga bivšeg nadbiskupa strjelovito se uspinju u crkvenoj hijerarhiji. Pitanje je koliko će biti koristi od skupa koji se ustručava nazvati stvari pravim imenom i sve mutno prekriva imenom "klerikalizma". Neugodni su pak glasovi ponovo bili ugušeni.

Postoji, međutim, još inicijativa koje odbacuju "jezik birokrata i biznismena" i nastoje odgovoriti na ovu duboku krizu crpeći iz crkvene tradicije, učeći od velikih obnoviteljskih svetaca. Kao što su nekoć nastajale pokorničke bratovštine koje smo ovdje upoznali, tako je prošle godine nastalo Društvo sv. Petra Damjanskog. Pokornička udruga koja se vodi Kristovom opomenom da se nekim zlodusima možemo suprotistaviti samo molitvom i postom (Mk 9, 29). U pismu J. Carpa, ravnatelja udruge, čitamo da je u korijenu svih sramotnih otkrića, od nakaznih spolnih zloraba nevinih do biskupâ koji vrebaju sjemeništarce i do izopačenosti u samom Vatikanu, samo jedan uzrok: "izgubili smo strah Božji".

"Mnogi su izgubili nadu i napustili Crkvu. Moja braćo i sestre, moram ispovjediti da sam i ja katkad razmišljao o tomu. Kako se mogu oprijeti takvom zlu? Kako kao otac i suprug mogu ostati u Crkvi gdje su čovjeka koji je silio svoje sjemeništarce na sodomiju promovirali i slavili - čak i oni koji su znali njegove zločine? Kako mogu ostati u Crkvi sa svećenicima koji su iskorištavali zbunjene adolescentne mladiće i uvodili ih u život spolne opačine i beznađa? Siguran sam da ste se i sami pitali iste stvari.

Ali Crkva jest i ostaje Zaručnica Kristova i nije nam dopušteno napustiti je. Ne možemo znati Božje namjere zbog kojih je podvrgnuo Crkvu takvoj kušnji, ali imamo Njegovo obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. I zato ostajemo i borimo se. Naš nam Gospodin u evanđelju kaže da se neki zlodusi mogu izgnati samo molitvom i postom, i to su naša glavna oružja. Društvo sv. Petra Damjanskog prvenstveno je pokorničko društvo. Trpimo za grijehe zlih ljudi koji se odbijaju pokajati. Molimo za spasenje i iscjeljenje žrtava, za pravdu i obraćenje opakih ljudi, i za uzvišenje Svete majke Crkve.

Ali naš nas je Gospodin upozorio da budemo mudri kao zmije i nevini kao golubovi. Mnogi od naših pastira danas vrebaju na ovce i ovčinjak više nije sigurno utočište. Društvo sv. Petra Damjanskog djelovat će i na druge načine, uključujući istrage, prosvjede i apele građanskim auktoritetima za istraživanje i kažnjavanje kriminalnog ponašanja svećenika i prelata. Nijedno sredstvo koje je moralno i u skladu s našom misijom neće ostati neupotrijebljeno u našem radu.

Braćo i sestre, Bog nas nije napustio. Duh Sveti djeluje i sada u Crkvi pobuđujući sveti gnjev i potičući na glad i žeđ za pravednošću. Društvo sv. Petra Damjanskog tek započinje s djelovanjem, ali vjerujem da će nas Bog voditi pravim putem i da ćemo izagnati tu prljavštinu iz Crkve. Krist svoju Zaručnicu želi bez mrlje i bore."

Nije grijeh otkrivati teške grijehe svećenikâ ili redovnikâ. Kako bi se drugačije priveli pokajanju i pokori? 

(sv. Petar Damjanski)

Društvo se među ostalim zalaže laicizaciju ili izopćenje počinitelja zloporaba i njihovih pomagača, obnovu obreda degradacije klerika, obnovu Vrhovne kongregacije Svetog uficija i osnaživanja njezina aparata, sveobuhvatnu obnovu provjere i formacije u sjemeništima i provođenje Kriterija za razlučivanje zvanja iz 2005., javnu i privatnu pokoru..., a o svojim aktivnostima redovito izvješćuje preko Twittera.

Izvor: Društvo sv. Petra Damjanskog
Slike: isto, Facebook/Kameduli

Si vis perfectus esse (Mt 19, 21-23)

Prekoalpski su redemptoristi 2017. na svom blogu objavili jedan post preko kojeg smo mogli doznati za pobožne žene koje se na Novom Zelandu pripremaju posvetiti svoj život Bogu. 

Male kćeri Presvetog Otkupitelja puno je ime ove zajednice iz Christchurcha koja je povezana sa sinovima Presvetog Otkupitelja i koja svoju snagu i nadahnuće nalazi u tradicionalnoj misi. Za sada je to tzv. privatna udruga vjernika s ciljem da jednoga dana postane redovnička zajednica. 

Redovnice će nastojati kombinirati pustinjački i aktivni život. Pravilo se sastoji od sedam poglavlja: I. O poslušnosti, II. O molitvi, III. O siromaštvu, IV. O čistoći, V. O samoći i mȗku, VI. O askezi, VII. O Mariji i pohodu. Svako je poglavlje nakon kratkoga uvoda podijeljeno na dvije polovice. Prva se bavi orisom života pustinjačke zajednice, a druga služi kao vodilja ili pomoć u osobnom duhovnom rastu.

Trenutačno skupljaju sredstva za trajni dom koji žele učiniti kućom zadovoljštine u kojoj će davati Presvetom Licu Isusovu nadoknadu za svetogrđa i kršenje treće Božje zapovijedi. Zbog te svoje pobožnosti prema Svetom Licu, nazivaju se veronikama. Samostan im također treba biti osnova zajedničkoga života iz kojega će moći izlaziti ususret potrebama bližnjih.

Dakle, osim tradicijskih redemptorista i koludrica koje smo već upoznali, sada nastaju i aktivne redovnice koje se nadahnjuju na bogatoj tradiciji svete Crkve i nauku sv. Alfonza de Liguorija.

Slika: givealittle.co.nz

De SS. Martyribus Arialdo & Herlembaldo

U jučerašnjem članku R. de Matteija oživjela je uspomena na zaboravljene obnovitelje Svete Crkve iz XI. stoljeća. 

"I obnova Crkve ima svoje mučenike. Među njima su sv. Ariald (+1066.) i sv. Herlembald (+1075.), vođe 'Patarije', laičkog pokreta XI. st. kojem je cilj bio obnova ćudoređa u Milanskoj dijecezi, jednoj od najiskvarenijih u Italiji.

Simonija i 'nikolaitizam' bile su dvije rane koje su zadesile Crkvu toga doba. Pod simonijom se podrazumijeva kupnja i prodaja kleričkih službi, a nikolatizam, je bila praksa mnogih biskupa i svećenika da si uzimaju suložnice. Međutim, najsramotniji je izraz ćudoredne raskalašenosti bila sodomija koja je - kako piše sv. Petar Damjanov - bjesnila 'kao krvožedna zvijer unutar stada Kristova' ('Liber Gomorrhianus', tal. prijevod Fiducia, Rim, 2015., str. 41). Ta su zla bila tako duboko ukorijenjena u sjevernoj Italiji da su bila opća praksa. 

Protiv raširenosti toga nemorala digao se obnoviteljski pokret đakona Arialda te braće Landulfa i Herlembalda Cotte. Pripadali su plemenitim lombardskim obiteljima, no budući da ih je slijedio narod, njihovi su ih protivnici prozvali 'patarenima' ili 'odrpancima' (Pataria je bila tržnica krpa).

Stranu protivnu obnovi vodio je nadbiskup milanski Guido da Velate koji je iz političkih razloga opravdavao iskvareno svećenstvo. To je rezultiralo otvorenim sukobom o kojem pripovijeda valumbrozijanski opat Andrija da Strumi u 'Životu sv. Arialda' ('Monumenta Germanica, Hist., Scriptores, XXX, 2, Lipsiae, 1935, str. 1047-1050; talijanski prijevod: 'Arialdo. Passione del santo martire milanese', Jaca Book, Milano, 1994.).

Ariald je prema Andriji da Strumiju bio moralni vođa pokreta, kojega je sâm Krist odabrao 'in defensione veritatis' (za obranu istine). Obratio se milanskom puku potičući ga da se odijeli od loših svećenika i pastira ovim riječima: 'Tko iskreno želi pronaći istinu, mora odlučno odbaciti svaki oblik laži. Stoga, da se mognete potpuno radovati u Istini, koja je Bog, u Njegovo vas ime preklinjem da se potpuno odijelite od lažnih svećenika. Doista, ne može biti nikakve mogućnosti sporazuma ili bliskoga jedinstva između vjernika i nevjernika, između Krista i Belijala. Zaista, pisano je: 'Iziđite i odijelite se od njih i ne dotičite ništa nečisto, i ja ću vas primiti, kaže Gospodin' (II. Kor. 6, 17-18). Kako može biti da vam neće dati najmanje, tj. pastire koji će vas ispravno voditi, ako ga molite; Onaj koji vam je, dok još niste postojali, dao najviše, tj. sama sebe za vaše spasenje? Nemojte, stoga, imati ništa sa svim tim krivovjercima i tražite s pouzdanjem od Boga dobre i vjerne pastire. Bez sumnje ćete ih dobiti, budite sigurni!' (str. 89). Gospodin je - nastavlja Ariald - rekao: 'Ako ušute ljudi, kamenje će vikati' (Lk 19, 40) i još: 'Proklet bio tko svoj mač suzdrži daleko od krvi' (Jer 48, 10). 

Mač koji je zazivao Ariald bio je prvenstveno onaj Riječi Božje, ali - kad je nužno - obnovitelji se nisu oklijevali oružjem braniti od nasilnih napada svojih neprijatelja, koji su nastojali spriječiti njihovo propovijedanje. 

Nadbiskup milanski, zabrinut, sve većom reakcijom puka, pozvao je svoje optužitelje da se opravdaju na sinodi koja se odvijala u samostanu Fontaneto, u Novarskoj biskupiji. Vođe Patarije, Ariald i Landulf, nisu se pojavili i biskup ih je u odsutnosti izopćio. 

Ariald je zatim otišao u Rim k papi Stjepanu IX. kojem je izložio razloge svoga otpora milanskom nadbiskupu. Papa koji je simpatizirao rastući pokret, poslao je u Milano dvojicu apostolskih vizitatora koji su u to doba vodili obnovu Crkve: nadbiskupa Lucce Anzelma da Baggija i rimskog arhiđakona Hildebranda. Obojica su bila određena da sljedećih godina postanu pape.

Zimi 1060.-'61., Anzelm da Baggio još je jedanput predstavljao papu u Milanu zajedno s kardinalom biskupom ostijskim Petrom Damjanovim. U oba su slučaja papinski vizitatori, svjesni skandalozne situacije u Milanskoj biskupiji, poticali Patariju da ustraje u borbi, propovijedajući puku protiv iskvarenoga klera. Kad je 1063. umro Landulf Cotta od posljedica atentata, Ariald je pozvao Herlembalda, brata Landulfova, da preuzme vodstvo pokreta. 

Prije nego što je prihvatio, Herlembald je htio hodočastiti u Rim da bi molio na grobu sv. Petra i savjetovao se s Anzelmom da Baggiom, koji je 1061. postao papa s imenom Aleksandar II. Papa ga je potaknuo da preuzme vodstvo pokreta, postavio ga stjegonošom Svete Rimske Crkve i povjerio mu 'vexillum sancti Petri' (barjak sv. Petra), koji je prethodno bio poslao Normanu Ruđeru, pobjedniku protiv muslimana na Siciliji.

Herembald je bio vitez vjerskoga i bojovnoga duha o kojem Andrija da Strumi piše: 'Plemeniti Herlembald kad se pojavio pred ljudima bio je poput generala u sjajnoj odjeći, okružen vitezovima i oružjem. Međutim, skriven, pred Bogom, bio je odjeven u jednostavnu vunu kao grubi pustinjak' (str. 103).

Papinska potvrda dala je novi polet borbi Patarije. Kad su u Milanu u maniri simonije bila izabrana trojica opata važnih samostana - Sv. Celza, Sv. Vinka i Sv. Ambrozija - digli su se patareni i izbilo je novo razdoblje borbe. Đakon Ariald koji je skupa s Herlembaldom bio i u vojnom vodstvu pokreta patarena, zajedno s njim je, podižući barjak sv. Petra, porazio nadbiskupa G. da Velatea.

U proljeće 1066. Herlembald se vratio u Milano noseći dvije papinske bule: prvu s izopćenjem nadbiskupa Guida i drugu kojom je papa potaknuo milanski kler da slijedi upute iz Rima. Guido da Velate sazvao je veliki skup na koji je došlo tisuće ljudi suprotnih frakcija, među njima Ariald i Herlembald.

Kad je nadbiskup govorio protiv papina nastojanja da diktira zakon u Milanu, dio okupljenih napao je Arialda i Herlembalda. Potonji se branio vitlajući zastavom Svete Crkve od koje se nikada nije odvajao. Ariald je bio prisiljen na bijeg, ali u blizini Piacenze bio je uhićen i odveden u dvorac gospođe Olive, nećakinje G. da Velatea, koja ga je 28. lipnja 1066. pogubila na jednom otočiću na jezeru Maggiore. Prije pogubljenja su ga zgrabili za uši naređujući mu da se pokori nadbiskupu milanskom.

Kad je odbio, odsjekli su mu uši dok je Ariald, uzdižući oči prema nebu, govorio: 'Zahvaljujem Ti Kriste koji si se udostojao danas me ubrojiti među svoje mučenike'. Mučitelji su ga ponovo pitali priznaje li Guidov auktoritet, no on je postojan u svojoj duševnoj čvrstoći rekao da ne priznaje. Odmah su mu - pripovijeda njegov životopisac - odsjekli nos i gornju usnu. Iskopali su mu oba oka i odsjekli desnu ruku govoreći: 'Ovo je ruka koja je pisala pisma u Rim'.

Zatim su mu odsjekli muškost uz riječi: 'Do sada si bio propovjednik čednosti: a od sada ćeš biti čedan'. Konačno su mu odrezali jezik govoreći: 'Konačno taj jezik koji je unosio nered u obitelji klerikâ i razbijao ih'. Andrija da Strumi zaključuje: 'ova sveta duša bila je oslobođena tijela koje je kasnije pokopano na drugom mjestu. Nakon tih događaja, ribarima se noću na tom mjestu ukazivala sjajna svjetlost' (str. 145).

Ubojice su zatim za tijelo vezali teško kamenje i bacili ga u najdublje mjesto jezera Maggiore. Međutim, nakon deset mjeseci, 3. ožujka 1067., tijelo je čudesno isplutalo na površinu. Gospođa Oliva je nakon mnogo odupiranja vratila njegovo tijelo Herlembaldu, koji ga je vratio u Milano gdje je bilo trijumfalno položeno u crkvu sv. Ambrozija, prije nego što je bilo pokopano u Sv. Celzu, a od konca XVIII. st. u prvostolnici.

Aleksandar II. beatificirao je Arialda 1068. Nakon što je drugi put bio izopćen, nadbiskup Guido odlučio se odreći biskupstva i zatražio od cara da njegova kapelana Gotfrida imenuje biskupom. Papa je Gotfrida izopćio i zadužio Herlembalda da mu spriječi ući u Milano. Otvorila se borba gdje su bila dvojica biskupa suprotstavljenih na milanskoj katedri. Gotfrid, kojeg je podržavao car Henrik IV., i Aton, kojeg je odredio papa Aleksandar II. i podupirao Herlembald.

Tijekom jednog od brojnih vojnih sukoba Herlembald je bio ubijen, 28. lipnja 1075.; istoga dana kada je devet godina ranije bio ubijen Ariald. Papa Urban II. je 10. svibnja 1095., prolazeći kroz Milano na putu u Clermont da bi navijestio I. križarsku vojnu, počastio je njegove ostatke u svečanoj ceremoniji koja je jednaka kanonizaciji. Tim je činom bl. Urban II. u liku Herlembaldovu laicima dao uzor vojnika Kristova, bojovnoga kršćanina, spremnoga na oružje i prolijevanje svoje krvi protiv neprijatelja unutar i izvan Crkve. Njemu i sv. Arialdu uputimo danas svoje molitve."

Izvor: RORATE CÆLI, CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Google Books

U Wangsu

Francuski časopis Monde & Vie prenosi vijest za koju smo u Hrvatskoj doznali još prije dva mjeseca od vlč. Freya (1, 2).

"Churski biskup Huonder prije nekoliko mjeseci nagovijestio je želju da svoje umirovljeničke dane proživi s Piovim bratstvom. Ovoga je puta to i službeno. Biskup Huonder, kojeg se smatra konzervativnim, nije samo prijatelj Bratstva, nego i blizak papi Franji koji je odbio njegovu ostavku 2017. Drugim riječima, netko može svoje umirovljeničke dane proživjeti s piovcima kao i s bilo kojom redovničkom zajednicom! Prema našim informacijama, biskup Huonder živjet će u okviru škole koju Bratstvo vodi u Švicarskoj. Ukratko, primjer 'statuta na rate' koji uživa Bratstvo. Uz suglasnost Pape periferija. Eto dodatnoga primjera regularizacije Piova bratstva."

Izvor: RORATE CÆLI, Le Salon Beige
Slika: FSSP Wigratzbad

Obraćenik

U tijeku je Molitvena osmina za sjedinjenje svih kršćana koja traje od 18. do 25 siječnja. Prenosim strjelovitu molitvu sa zanimljivom anegdotom iz života jednog obraćenika.

Dulce Cor Iesu, miserere nostri et fratrum nostrorum errantium!

Slatko Srce Isusovo, smiluj se nama i našoj zabludjeloj braći!

(sv. Pio X., 13. kolovoza 1908., 100 dana oprosta svaki put)

"'Ne volim one koji mijenjaju svoju vjeru' - rekao je jedan protestantski knez grofu Stolbergu.

'Ni ja ih ne volim' - uzvratio je grof - 'jer da su moji pređi ostali vjerni svojoj vjeri, ne bih se morao obraćati na katoličanstvo'.

Ovo priča, uostalom, nije izmišljena šala. Grof Stolberg bio je u svoje vrijeme jedan od najpoznatijih obraćenika s protestantizma na katoličku vjeru."

Izvor: Heiligstes Herz Jesu

Slika: Heiligstes Herz Jesu

1988. - 2019.

Važna vijest dana prestanak je postojanja Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei. Na hrvatskom je osim prijevoda samoga motuproprija pape Franje, objavljeno više vijesti i komentara (1, 2, 3).

"Papa Franjo danas je raspustio Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'. Glasine o tomu čule su se još protekloga došašća.

Povjerenstvo je sada integrirano u Kongregaciju za nauk vjere. Kako se na prvi pogled čini, ništa se ne mijenja gleda motuproprija 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI. i vjernika koji su vezani uz predajni oblik rimskog obreda. 

'De facto' u brojnim biskupijama puše prilično hladan vjetar; uglavnom u onima koje se do sada nisu baš pokazale prijateljskima prema predajnom obredu i tradicijskim zajednicama. To posebno vrijedi za Italiju. Konkretni učinci novoga motuproprija još se moraju pokazati. 

Razgovori između Piova bratstva i Svete Stolice ubuduće će se voditi izravno preko Kongregacije za nauk vjere. Neposredni sugovornici su prema tomu L. kard. Ladaria Ferrer, SI (za Svetu Stolicu) i novi poglavar piovaca o. D. Pagliarani.

Prema novom dokumentu, dijalog će se koncentrirati na pitanja koja se tiču II. vatikanskoga koncila. 

- Pozadina

Povjerenstvo 'Ecclesia Dei' ustanovio je 1988. istoimenim motuproprijem papa Ivan Pavao II. Isprva je trebalo biti dodirna točka između onog dijela tradicijskih zajednica koje nisu htjele krenuti prema lomu s Rimom, koji je nastao nedopuštenim biskupskim posvetama nadbiskupa M. Lefebvrea za Piovo bratstvo, jer je Rim reagirao izopćenjem biskupa posvetitelja i novoposvećenih biskupa.

Otada je nastao niz zajednica koje su stupile u zajedništvo sa Svetom Stolicom - poglavito Petrovo bratstvo - i bile podložene Povjerenstvu.

Taj je aspekt bio ojačan motuproprijem 'Summorum Pontificum' pape Benedikta XVI. iz 2007., tako što je Povjerenstvo dobilo nadležnost za provedbu spomenutog motuproprija i odlučivalo o pitanjima vezanima uz predajni obred.

Kad je Benedikt XVI. ukinuo izopćenja biskupâ Piova bratstva iz 1988., reorganizirao je Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' motuproprijem 'Ecclesiae unitatem'. Podložio ga je prefektu Kongregacije za nauk vjere i učinio ga tako dodatkom te Kongregacije. Prvenstveno stoga što su započeli službeni razgovori s Piovim bratstvom kod kojih se u prvom redu radilo o vjerskom nauku za koji je nadležna Kongregacija.

Koliko se zna, u svibnju 2012. i u svibnju 2017. kardinali članovi Kongregacije za nauk vjere odbili su sporazum do kojeg se došlo razgovorima, odnosno pozicije Piova bratstva, prema kojima se trebalo uspostaviti jedinstvo sa Svetom Stolicom.

Krajem lipnja 2018. papa Franjo otpustio je kardinala Müllera s mjesta prefekta i imenovao kurijalnoga biskupa Ladariju za njegova nasljednika, kojega je kasnije kreirao kardinalom.

U današnjem motupropriju Papa piše da su kardinali članovi Kongregacije za nauk vjere u studenom 2017. izrazili želju da se  dijalog između Svete Stolice i Piova bratstva prenese izravno na Kongregaciju, jer se otvorena pitanja ponajprije tiču vjerskog nauka. S tim se Papa složio još istoga mjeseca.

- Obrazloženje

Isto je potvrdilo plenarno zasjedanje Kongregacije u siječnju 2018. 

Papa Franjo ustanovio je danas u svom novom motupropriju da su sada promijenjene 'okolnosti' u kojima je Ivan Pavao II. godine 1988. ustanovio Povjerenstvo 'Ecclesia Dei' jer su:

'instituti i redovničke zajednice koje redovito celebriraju prema izvanrednom obliku danas dostigle stabilnost u broju i životu'; i jer su svrha i pitanja kojima se Povjerenstvo bavi 'pretežito doktrinarnoga reda'.

Papa Franjo, osim ovime, današnji motuproprij opravdava i željom da svrha i dotična pitanja 'postanu još više očita u svijesti crkvenih zajednica'.

- Mjere

Sâm motuproprij obuhvaća tri članka.

Prvi članak određuje da se ukida Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'.

Drugi kaže da se zadaće Povjerenstva 'u cijelosti' prenose na Kongregaciju za nauk vjere, unutar koje će biti ustanovljen 'poseban odjel' koji će nastaviti 'nadzor, promicanje i zaštitu' koje je obavljalo ukinuto Povjerenstvo.

Treći se članak tiče proračuna ukinutoga Papinskoga povjerenstva koji će biti dio redovitog računovodstva Kongregacije za nauk vjere.

Papa Franjo koji je 17. siječnja potpisao motuproprij odredio je k tomu da spomenuti članci stupaju na snagu današnjom objavom i da se imaju objaviti u službenom listu 'Acta Apostolicae Sedis'.

- 'Papin glasnogovornik' objašnjava značenje

Prvi je put od njegova imenovanja danas postala vidljiva reorganizacije vatikanskih medija. Naslovom ''Ecclesia Dei', kraj izuzetnog statusa', A. Tornielli objavio je članak koji su Vatikanske vijesti objavile na različitim jezicima i, kao novost, također na njemačkom.

Do svoga imenovanja za glavnog urednika svih vatikanskih medija, Tornielli je bio aktivan kao 'kućni' vatikanist pape Franje do kojeg je imao izravan pristup. Smije se pretpostaviti da je i sadržaj njegova komentara bio dogovoren s Franjom.

Tornielli današnjem motupropriju pripisuje 'dvostruko značenje'.

'Kao prvo, Papa podsjeća na to da više ne vrijedi izuzetni karakter zbog kojeg je Ivan Pavao II. godine 1988. ustanovio to Povjerenstvo.'

'Nužda' koja je tada postojala, više ne postoji; 'zahvaljujući također odluci Benedikta XVI. da dopusti uporabu Rimskog misala iz 1962., koji je prije početka Koncila promulgirao sv. Ivan XXIII'. Tornielli tvrdi da su zajednice koje se drže drevnoga obreda sada 'konsolidirane'. 

Drugo značenje u vezi je s procesom razgovora s Piovim bratstvom koji je još 2009. započeo papa Benedikt XVI.

Znakovito je što Tornielli piše o Piovu bratstvu:

'Kao što je dobro poznato, s povlačenjem izopćenja nedopušteno zaređenih biskupa godine 1988., sa slobodnom uporabom Rimskog misala iz 1962., s ovlastima koje je papa Franjo dao svećenicima Piova bratstva, otvorenim ostaje još jedino doktrinarno pitanje, iako je ono najvažnije - posebno otkad je Piovo bratstvo promijenilo poglavara.'

Papin medijski šef ustvari kaže da papa Franjo priznaje uporabu predajnoga oblika koji je oslobodio Benedikt XVI. te posvete i podjele sakramenata svećenika Piova bratstva. Ta točka u prošlosti mnogim vjernicima nije bila jasna. U Godini milosrđa papa Franjo odobrio je piovcima podjelu sakramenta pokore, a kasnije i ženidbe. To anticipira formalno, kanonsko priznanje Bratstva, i kaže da o tomu nema otvorenih pitanja. Poruka glasi: tko kao svećenik zakonito i s dopuštenjem može dijeliti jedan sakrament, može dijeliti sve.

Tornielli daje posebnu naznaku:

'To vrijedi posebno sada kad je Bratstvo promijenilo vodstvo. Novi voditelji Piova bratstva zapravo su najavili svoju želju za novim razgovorima sa Svetom Stolicom o tekstovima II. vatikanskoga koncila: osjetljiva tema kojom će se sada baviti prefekt Kongregacije za nauk vjere L. kard. Ladaria.'

[...]"

Izvor: Katholisches.info
Slika: Orbis Catholicus Secundus

(Ne)slomljeni pečat

Sve se češće u svijetu govori o potrebi ukidanja ispovjedne tajne u osobito teškim slučajevima jer se smatra da je zaprjeka dolasku do istine i pravde.  Krajem prosinca prošle godine o tomu je pisao R. de Mattei. Izdvajam primjere svetaca:

"Nepovrjedivost ispovjedne tajne jedan je od stupova katoličkog morala. Novi Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je "svaki svećenik koji sluša ispovijedi obvezatan, pod vrlo strogim kaznama, očuvati apsolutnu tajnost glede grijeha koje su mu pokornici ispovjedili. Nije mu dopušteno govoriti ni o onomu što je tijekom ispovijedi doznao iz života pokornika. Ta tajna, koja ne dopušta iznimke, naziva se 'sakramentalni pečat' jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom' (br. 1467). Novi Zakonik kanonskoga prava nameće izopćenje 'latae sententiae' svećeniku koji povrijedi sakramentalni pečat (kan. 1388 - § 1). Za Crkvu nikakav razlog ne može opravdati kršenje ispovjedne tajne jer, kako kaže sv. Toma, 'svećenik posjeduje znanje o tim grijesima ne kao čovjek, nego onako kako ih zna Bog' ('Summa theologiae', Suppl. 11, 1, ad 2).

Katoličke su države uvijek štitile ispovjednu tajnu. Alexandre Dumas u svom povijesnom romanu 'Trovačica' spominje epizodu preuzetu iz djela 'Tractatus de confessariis' lisabonskog nadbiskupa Rodriga da Cunhe y Silve (1577. - 1643.): 'Jedan Katalonac rođen u gradu Barceloni, osuđen na smrt zbog ubojstva koje je počinio i priznao, odbio se ispovjediti kad je za to došlo vrijeme. Više su ga puta pokušali uvjeriti, ali tako se žustro branio da je u drugih izazvao uvjerenje kako je takva pobuna izazvana duševnom uznemirenošću pred skorom smrti. Sveti Toma iz Villanove (1488. - 1555.), nadbiskup Valencije, doznao je za to pitanje. 

Visoki prelat odlučio se potruditi da bi delikventa nagovorio da se ispovjedi, kako zajedno s tijelom ne bi izgubio i dušu. Međutim, jako se iznenadio kad je nakon što ga je upitao za razlog njegova odbijanja ispovijedi, osuđenik odgovorio da mrzi ispovjednike jer je osuđen na smrt upravo zbog toga što je to otkrio na ispovijedi. 

Nitko nije znao za to ubojstvo osim svećenika kod kojeg se ispovjedio i kojem je osim pokajanja, otkrio gdje je pokopao tijelo i druge okolnosti zločina. Svećenik je kasnije sve pojedinosti prijavio vlastima i ubojica zato nije ništa mogao zanijekati. Tek je tada krivac shvatio da je svećenik bio žrtvin brat i da je zbog želje za osvetom zaboravio na sve svećeničke obveze. Sveti Toma iz Villanove prosudio je tu izjavu daleko težom od procesa zbog ugleda vjere. Dakle, njezine su posljedice bile daleko važnije. Zato je držao prikladnim istražiti vjerodostojnost izjave. Pozvao je k sebi svećenika i prisilio ga da prizna delikt razotkrivanja tajne, a sudce koji su krivca osudili da povuku svoju presudu i oslobode ga. Dogodilo se to s divljenjem i odobravanjem javnosti. Ispovjednik je bio osuđen na tešku kaznu koju je sv. Toma ublažio zbog njegove spremnosti na priznanje i posebno zbog zadovoljstva što je vidio kako sudci visoko cijene taj sakrament' (Trovačica, Mursia, Milano, 2018, str. 58 - 60).

[...]

Slavno je mučeništvo sv. Ivana Nepomuka (133. - 1383.) kojeg je u Pragu mučio i utopio u Vltavi kralj Vjenceslav Češki, zato što je svetac odbio otkriti što mu je kraljica rekla u ispovijedi. Manje je poznat slučaj meksičkog svećenika sv. Mateja Corree Magallanesa (1866. - 1927.). Tijekom ustanka cristerosa protiv masonske vlade general E. Ortiz - poznat po tomu što je ubio jednoga svog vojnika zato što je taj nosio škapular - dao je uhititi o. Mateja  i naredio mu da ispovjedi 'bandite' cristerose koji su trebali biti strijeljani sljedećega dana i da mu kaže što je čuo u ispovijedi. 

Svećenik je poslušao ispovijedi zarobljenikâ, ali se čvrsto odupro zahtjevu. General ga je 6. veljače 1927. vlastitim službenim pištoljem pogubio kod groblja u Durangu. Mateja Correu Magallaesa papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim 22. studenoga 1992. i svetim 21. svibnja 2000.

Naprotiv, zaboravljen je ostao peruanski mučenik o. Marieluz Garcés (1780. - 1825.). Taj je kamilijanac sudjelovao u ratu za neovisnost Perua kao kapelan španjolskog potkralja don Josipa de la Serne i njegovih trupa kojima je zapovijedao Josip Rajmund Rodil y Campillo (1789. -1853.). Nakon poraza monarhističke vojske u bitci kod Ayacucha (1824.), Rodilova je vojska ostala opkoljena u utvrdi Callao, a o. Marieluz ostao je s vojnicima da im duhovno pomaže. U rujnu 1825. demoralizacija trupa izazvala je urotu među nekim časnicima u utvrdi. General Rodil otkrio je urotu i uhitio trinaest sumnjivih časnika koji su nijekali postojanje urote. General je zapovjedio da se strijeljaju i pozvao o. Marieluza da ih ispovjedi i pripravi na smrt. U devet navečer svi su bili pogubljeni. Međutim, general nije bio siguran da je otkrio sve urotnike i pozvao je kapelana da ga u ime kralja zatraži da mu otkrije što je doznao u ispovijedi o uroti. Otac Marieluz odrješito je odbio i pozvao se na ispovjednu tajnu. Rodil mu je zaprijetio optužujući ga da izdaje svoga kralja, zemlju i generala. Svećenik je odlučno odgovorio: 'Vjeran sam kralju, zastavi i mojim nadređenima, no nitko nema pravo tražiti od mene da izdam moga Boga. Na toj točki ne mogu poslušati'. U tom je trenutku Rodil otvorio vrata i naredio jednom vodu od četiri vojnika da uđe s oružjem spremnim za pucanje. Bacio je svećenika na koljena i viknuo: 'U ime kralja, zadnji put te pitam: govori!'. 'U ime Boga ne mogu govoriti' - bio je miran odgovor Marieluza Garcésa koji je nakon nekoliko trenutaka pao mrtav od hitca; mučenik ispovjedne tajne. 

Rodil je nakon svoga povratka u domovinu odlikovan naslovom markiza, postao zastupnik, senator, predsjednik Vijeća ministara, veliki meštar framasona. Otac Marieluz Garcés čeka da ga Crkva proglasi blaženim."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA