Utriusque Siciliae Regina

Deus, qui in figúra huius mundi beátam Maríam Christínam prudénti ardentíque caritáte decorásti et artificem in augmento Regni tui effecisti, praesta nobis, eius exémplo et intercessióne, ut de vero amóris tui thesáuro benefaciéntes accípere valeámus. Per Dóminum

U Napuljskoj nadbiskupiji danas će se prvi put proslaviti spomendan blažene Marije Kristine Savojske (1, 2), kraljice Kraljevine Dviju Sicilija (3). Svečanost beatifikacije (4) bila je prije manje od jednog tjedna, 25. siječnja 2014., u napuljskoj bazilici Sv. Klare (5, 6) u kojoj se nalaze grobovi Burbonaca od Dviju Sicilija (7) kao i blaženičino tijelo.

Marija Kristina (1812.-1836.) bila je najmlađa kći Viktora Emanuela I., kralja Sardinije, i njegove supruge Marije Terezije Austrijske Este. Malo poslije rođenja u Cagliariju odnijeli su je u svetište Gospe od Bonarije (8), zaštitnice Sardinije, i posvetili Presvetoj Djevici. Baziliku kojom upravljaju mercedarci zadnjih su desetljeća pohodili bl. Ivan Pavao II. (1985.), papa Benedikt XVI. (2008.) i prošle godine papa Franjo- upravo je po tom svetištu Buenos Aires dobio ime (9, 10, 11). Malu kraljevnu roditelji su odgajali na dvoru u Torinu u pravomu katoličkom duhu.

Svete godine 1825. hodočastila je s majkom kao trinaestogodišnja djevojčica u Rim i u hodočasničkom gostinjcu koji je ustanovio sv. Filip Neri uz crkvu SS. Trinità dei Pellegrini (12) (danas personalna župa Petrova bratstva za vjernike privržene klasičnoj sv. misi), po uzoru na istog sv. Filipa, papu Klementa VIII., kraljicu Kristinu Švedsku, prala hodočasnicima noge. Često je pri hodočašćenju po rimskim bazilikama hodala bosonoga poput sv. Karla Boromejskog što nisu primijetili samo obični ljudi, nego i pjesnici koji su joj na talijanskom i na latinskom spjevali stihove: "Nuda pedes nigroque caput velamine amicta, Matre incedebas comitante tua."- "Bosonoga i zaogrnuta crnim velom, hodala si u pratnji svoje majke." (13). Blaženica je također vodila dnevnik koji svjedoči o njenoj pobožnosti.

Udala se 21. studenog 1832. za Ferdinanda II. kralja Dviju Sicilija, dakle na blagdan Prikazanja Marijina, u crkvi Gospe dell'Acquasanta u Voltriju. Nije joj lako pao život na dvoru koji nije dijelio njenu senzibilnost, a postojale su i karakterne razlike između nje i supruga. Uspjeli su ipak uspostaviti bračni sklad, no na grube šale svog supruga mlada kraljica znala je i vješto uzvratiti. Njezin pobožan život brzo je zamijećen kako na dvoru tako i među pukom, osobito njena euharistijska pobožnost. Omiljeno štivo bilo joj je Biblija i Nasljeduj Krista (14).

Mladi par nekoliko godina nije imao potomstva pa su se utekli zagovoru svete Filomene čije se reklikvije čuvaju u mjestu Mugnano del Cardinale. Kraljica je 16. siječnja 1836. rodila sina, a u zahvalu sv. Filomeni kasnije je izgrađeno sirotište za djevojčice. Svetište u Mugnanu još čuva kraljičine zavjetne darove (15).

Nakon poroda se nije oporavila. Zadnji put je dijete uzela u ruke 29. siječnja, a mužu je nakon toga rekla: "[...] kad odraste reci mu da sam umrla za njega." Reginella Santa, preminula je u dvadeset i trećoj godini, 31. siječnja 1836. govoreći: "Credo Domine! Credo Domine!" ("Vjerujem Gospodine! Vjerujem Gospodine!") (16).

Uspomena na pobožnu kraljicu koja je pomagala potrebitima i radnicima, osiguravala miraz za siromašne djevojke, brinula za školovanje djece seljaka, spasila svojim utjecajem osuđene na smrt... nije izblijedila. Sluga Božji Siksto kard. Riario Sforza (17), nadbiskup napuljski, pokrenuo je 1852. proces o glasu svetosti kraljice Marije Kristine. Blaženi Pio IX. je 9. srpnja 1859. službeno pokrenuo postupak, a papa Pio XI. joj je 6. svibnja 1937. priznao herojske krjeposti i od tada se nazivala časnom službenicom Božjom. Drugi svjetski rat omeo je postupak da bi onda dugo mirovao. Tek se od osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo razmišljati o ponovnom pokretanju. Od 1983. se za beatifikaciju tražilo jedno čudo, a do tada tri. Pravna valjanost dotadašnjih procesa (rada na ispitivanju čuda) potvrđena je 2007. godine. Liječnici su dali svoje mišljenje 2009., a teolozi 2012. Čudo o kojem je riječ dogodilo se Mariji Vallarino, služavci markize A. Carrega, koja je imala 36 godina kad joj je dijagnosticiran rak dojke. Masa koju je osjetila bila je veličine oraha da bi nakon malo vremena dosegla veličinu jajeta. Zatim se pojavio još jedan manji tumor i u lijevoj dojci. Bilo je to 1866. godine. Dvaput je odbila upitni kirurški zahvat, a pomoći nije bilo. Tada joj je njen prvi liječnik preporučio da se obrati jednoj gospođici, V. Lombardo, koja je širila pobožnost prema današnjoj blaženici. Od nje je dobila relikviju, komadić odjeće koji je pripadao kraljici. Molila je: "Isuse, o Dobri Isuse, proslavi službenicu svoju Mariju Kristinu". Otada je počela zamjećivati rapidno smanjenje volumena kancerogene mase koja je za svega nekoliko dana potpuno nestala. U više navrata su je pregledavali liječnici (1870., 1875., 1887.), no bolesti nije bilo ni traga. Umrla je 11. siječnja 1905. u dobi od 75 godina. Liječnici savjetnici Kongregacije za kauze svetih izjasnili su se da je njeno izlječenje bilo vrlo brzo, kompletno, trajno i neobjašnjivo (18). Sveti Otac Franjo priznao je 2. svibnja 2013. čudo po zagovoru Marije Kristine što je omogućilo njeno poblaženje.

Uoči beatifikacije dogodilo se i jedno malo čudo. Nakon desetljećâ nesloge, potpisivanjem Akta o pomirenju izglađen je spor između francuske i španjolske grane Burbonaca Dviju Sicilija (19). Početak prijeporu ima početke davne 1901., a produbio se 1960. godine. Obje strane vođene željom za zbližavanjem te obiteljskim i dinastičkim pomirenjem konstatirale su da je podjela već donijela dosta štete nedostojne tako "svijetle kuće" te "svjesne kontinuiranih napora naših posljednjih papa i osobito sadašnjega Svetog Oca Franje, u korist nove evangelizacije Europe i jedinstva svih kršćana,/ izražavaju svoju zajedničku želju za pomirenjem"- što se ne odnosi samo na obitelj, nego i na ujedinjenje dviju grana Svetog vojnog konstantinskog reda sv. Jurja (20, 21)- "pod obnovljenim katoličkim i konstantinskim duhom služenja Svetoj crkvi i širenja naše svete vjere" (22, 23). U južnoj se Italiji još čuva sjećanje na staru slavu pa se na beatifikaciji ispred bazilike Sv. Klare moglo vidjeti mnogo ljudi s burbonskim zastavama. Medijima je također bilo zanimljivo vidjeti kako je nova blaženica okupila osim spomenutih Burbonaca i članove Savojske kuće; dinastije iz koje je Marija Kristina potjecala, a koja je koštala prijestolja njezina sina koji je kao Franjo II. bio zadnji vladar Kraljevine Dviju Sicilija (sjetit ćete se slavnog romana Il Gattopardo (24)).

U svom nedjeljnom Angelusu, 26. siječnja 2014., vjernike je s novom blaženicom ukratko upoznao Sveti Otac Franjo: "Jučer je u Napulju blaženom proglašena Marija Kristina Savojska, kraljica Dviju Sicilija iz prve polovice XIX. st. Ta žena duboke duhovnosti i velike poniznosti znala je na se preuzeti patnje svog naroda tako što je postala majkom siromaha. Njezin izvanredan primjer ljubavi svjedoči kako je dobar evanđeoski život moguć na svakom mjestu i u svim društvenim uvjetima" (25).

Postoji, naravno, još dosta raznih događaja i činjenica rasutih po raznim člancima objavljenima prigodom prošlotjedne beatifikacije i ranije. Nadam se da sam uzeo u obzir važnije i dojmljivije, ali postoji još jedan podatak koji bi nam mogao biti zanimljiv, a vjerojatno su ga uočili svi koji bolje poznaju povijest ili su pogledali zemljovid Regni Utriusque Siciliae, ili pak na Wikipediji pogledali jezike kojima se govorilo u Kraljevini Dviju Sicilija; taj da je blažena Marija Kristina bila kraljica i moliških Hrvata (26).

Možete pogledati i nekoliko videa (27, 28, 29, 30)  i tri fotogalerije (31, 32, 33) o današnjoj temi.

Slike: RORATE CÆLI, Orbis Catholicus Secundus

Nova oaza

Glasnik sestara Oaze Isusa Svećenika blizu Barcelone nedavno je prenio vijest o otvaranju novog samostana o kojem je bilo riječi u prethodnom postu o ovim klauzurnim redovnicama.

Nova fundacija nosi ime Oaza sv. Josipa, a nalazi se u Villaviciosi kod Córdobe u Španjolskoj. Otac utemeljitelj služio je svetu misu u Gospinoj kapelici, 26. studenog 2013. čime je započeo život u novom samostanu. Iz matične kuće je pet sestara došlo u novi dom. Po jedna Španjolka, Meksikanka, Kolumbijka, Argentinka i Francuskinja.

Glede muške grane Oaze, u biltenu 148 iz 2012. stoji da je prvi novak obukao kleričku sutanu 22. travnja 2012. U intervjuu iz iste godine odgovorio je na nekoliko pitanja o sebi za internetsku stranicu svoje zajednice. Brat Ljudevit, kako mu je sada ime, školovao se kod salezijanaca i oduvijek je osjećao želju da postane svećenikom. Potječe iz seoske kolumbijske obitelji koja je zajedno s drugima pretrpjela veliku nesreću zbog gerilaca koji su im zaplijenili svu zemlju, stoku i uništili posao. Bili su na rubu smrti i "spasili se čudom, zahvaljujući molitvama koje smo neprestano, danju i noću, uzdizali Bogu i Djevici". U kontakt s Oazom Isusa Svećenika došao je preko sunarodnjaka kard. Castrillóna Hoyosa. Tu je pronašao što je tražio: molitvu, mir, pobožnost Djevici Mariji, ljubav prema papi. Ono što ga se posebno dojmilo bili su obredi Velikog tjedna prema klasičnom rimskom obredu.

Te godine je on bio prvi, a očekivali su dolazak još trojice Španjolaca koji su zatražili ulazak u ovu novu redovničku zajednicu.

Slike: Acción Litúrgica, proeis

Zaštitnik i uzor obiju grana Oaze je sv. Franjo Saleški čiji je danas blagdan po starom kalendaru. O jednoj njegovoj relikviji nedavno je objavljen članak povjesničara R. de Matteija.

"Sveti Franjo Saleški poznat je u cijelom svijetu, a osobito dobro u Italiji, zahvaljujući uvelike sv. Ivanu Boscu koji je osnivajući salezijance htio očuvati njegovu uspomenu i duh. Malobrojni znaju da tijelo sv. Franje Saleškog počiva u Annecyju, no njegovo čitavo i neraspadnuto srce čuva se u Italiji, u gradiću Trevisu. Vrijedi prisjetiti se toga burnog putovanja.

Veliki savojski svetac umro je od moždanog udara, 28. prosinca 1622. u Lyonu u dobi od tek 54 godine. Kad se vijest proširila, slili su se vjernici kako bi počastili njegovo tijelo. Vjerni puk nije ga više htio pustiti iz grada. Tek su nakon dugoga trvenja posmrtni ostatci vraćeni u Annecy gdje je rezidirao kao biskup kalvinističke Ženeve, i gdje je zajedno sa sv. Ivanom de Chantal osnovao Red Pohoda Marijina. Srce za koje je u vrijeme balzamiranja tijela ustanovljeno da je bilo 'veliko, zdravo i cjelovito', ostalo je u Lyonu kod sestara vizitatinki koje su ga ugostile u njegovim zadnjim danima. 

Taj lyonski samostan osnovan 1615. zvao se Sv. Marije de Bellecour. Nadbiskup toga grada, msgr. D.-S. de Marquemont, odbacio je izvornu ideju sv. Franje Saleškog da osnuje žensku kongregaciju aktivnog života, bez klauzure.

U svom pokoravanju Providnosti, koja karakterizira njegovu duhovnost, svetac je prihvatio promjenu izvornih pravila vizitatinki. Sestre Pohoda Marijina postale su 1618. red sa svečanim zavjetima i s papinskom klauzurom. 

Sada kontemplativan red, zbog svog je izvanrednog procvata bio određen da u XVII. i XVIII. st. na kontemplativnoj razini provodi službu kakvu su u isto vrijeme na odgojnoj i kulturalnoj razini provodili isusovci. 

Koludricama iz Lyona, 'drugog' samostana Pohoda nakon onog u Annecyju, pripala je čast da čuvaju srce svog utemeljitelja u jednom raskošnom zlatnom relikvijaru koju je darovao francuski kralj Ljudevit XIII.

Kad je 1658. poslanik pape Aleksandra VII. pregledao relikviju, našao je srce neraspadnutim, u izvanrednom stanju, a odisalo je slatkim, intenzivnim mirisom. Upravo isti otajstveni miomiris dolazio je iz njegovih posmrtnih ostataka u Annecyju, pa i od svih stvari koje su pripadale svetcu, poput njegova klobuka koji se čuva u Beču ili njegova Brevijara koji se čuva u Neversu. 

Srce sv. Franje Saleškog postalo je Lyoncima jednim od najdragocjenijih predmeta čašćenja. Svake se godine zadnjih dana siječnja javno izlagalo na četiri susljedna dana i pohađale su ga rijeke vjernika.

- U revolucionarnoj oluji

Tko bi sredinom  XVIII. st. slutio da će 'najkršćanskije' Francusko kraljevstvo udariti putem revolta i raskršćanjenja? 'Prvorođena kći Crkve' sazvala je 5. svibnja 1789. svoje Generalne staleže još u sakralnoj klimi, no nakon nekoliko mjeseci obznanili su svijetu ukidanje crkvenih redova, nacionalizaciju crkvenih dobara i civilni ustav klera te tako otišli otvorenim smjerom konfrontacije s Rimom. 

Nakon 10. kolovoza 1792. i za vizitatinke je stanje postalo nepodnošljivim. Koludrice su bile izložene svim vrstama preslušavanja i šikaniranja te konačno prisiljene na razdvajanje i na bijeg. 

Od danas do sutra morale su ostaviti sve, no ne i svoje najveće blago, relikviju svoga utemeljitelja koja im je postala pratiteljicom na njihovu hodočašću. Prvih mjeseci 1793. kad je kralj Ljudevit XVI. odveden na stratište i u katoličkoj Vendeji izbio oružani ustanak, sestre su podijeljene na manje skupine bez putovnica i pisma zaštite prelazile Francuskom, a onda Švicarskom dok konačno nisu dospjele u Mantovu gdje im je car Svetog Rimskog Carstva omogućio da otvore samostan.

Dobrodošlica je bila srdačna, no kratko je trajala. Početkom travnja 1796. general Bonaparte prešao je Alpe i prodro u dolinu rijeke Po. Pod pritiskom francuske vojske sestre su bile prisiljene na novo 'hodočašće', pri čemu su stalno sa sobom nosile Salezijevo srce. Put ih je odveo u Krumau u Bohemiji [Češkoj], zatim u Beč i konačno 1801. u Veneciju. 

Srce sv. Franje Saleškog i njegove koludrice našli su novi dom u samostanu Sv. Josipa di Castello u Veneciji, u kojem su osnovale obrazovnu ustanovu koju su uskoro gotovo jedno stoljeće pohađale najbolje venecijanske obitelji. Iz tog plemstva po krvi i duhu potjecale su u XIX. st. vodeće glavarice vizitatinki kao G. G. Thiene, T. C. Michiel i G. A. Monico.

Na koncu stoljeća počeo je puhati vjetar laicizma i antiklerikalizma. U Italiji je ciljao na redovnička dobra i među njima na samostan Sv. Josipa, koji je po ondašnjim zakonima postao državnom imovinom.

Pio X. koji ih je štitio još kao kardinal, potaknuo ih je na gradnju novog samostana u Trevisu, na lokaciji Le Corti, nedaleko od Riesea gdje je rođen i proveo djetinjstvo.

Svetac privlači svetca. Na dan naslovnika Reda, 2. srpnja 1913., msgr. G. Longhin, biskup Trevisa za kojeg je pokrenut postupak za beatifikaciju, prihvatio je novi samostan u svom gradu. Do svoje smrti 1936. ostao je neumorni pokrovitelj samostana.

- 'Ostavljam vam svoj duh i svoje srce'

Nakon tri stoljeća uzbudljive povijesti čini se da je putujuće srce sv. Franje Saleškog pronašlo smiraj u aristokratskom i mirnom venecijanskom gradiću. Baštinice lyonskog samostana koji je preživio u Trevisu, žive u kontemplaciji, u molitvi i tišini oko srca svog utemeljitelja koji je kratko pred smrt svojim kćerima rekao: 'Ostavljam vam svoj duh i svoje srce'. 

Tko želi kušati dubine tog duha, treba crpiti s izvora. Brojna su ponovo tiskana djela velikog pisca i zaštitnika novinara, među njima 'Trattenimenti' i 'Esortazioni' (Città Nuova) njegovim sestrama vizitatinkama, očaravajuća pisma ('Lettere') sv. I. de Chantal (Rusconi), ratoborne 'Controversie' (Morcelliana) i naravno, dva glavna djela: Filotea i Rasprava o Božjoj ljubavi (Paoline).

Sveti Franjo Saleški, poznat kao svetac osjećaja i slatkoće, pritom se čini kao čovjek nepokolebljiv u obrani vjere i u ljubavi isključivo prema Bogu i Njegovoj pravdi. 'Ja sam'- pisao je- najnježniji čovjek na svijetu, pa ipak ne ljubim- vjerujem- apsolutno ništa osim Boga i sve duše zbog Boga'."

Izvor i slike: riscossacristiana.it, defidecatholica

1200

Danas se obilježava 1200 godina od smrti Karla Velikog, vladara koji je stekao velike zasluge za izgradnju Europe, ali je značajan i za hrvatsku povijest. To da je svetac nekako se nerado ističe, kao da se ne uklapa u današnje shvaćanje svetosti.

Na sljedećem je linku dostupan rad S. Rendić, poznate novinarke o kojoj se više može naći kod Tome. I slučaj s Karlom Velikim vjerojatno bi spadao, kako se izrazila u tom radu, u "prekid katoličkog povijesnog pamćenja", "stanovitu odbojnost spram onoga najvrednijeg što je Katolička Crkva vjekovima prinosila upravo gradnji, bolje budućnosti: odbojnost spram povijesnih oblika katoličke svetosti izražena u vremenu i prostoru. Tako smo mogli čuti, pa i na ovim našim meridijanima, da su uglavnom svi ti oblici katoličke svetosti zastarjeli, »datirani«, za budućnost beživotni. To odbacivanje odnosilo se i na svetost asketsko-mističkog tipa, koja je izgarala većinom u samostanskoj skrovitosti, ukorijenjena svojom stvaralačkom žrtvenošću u najdublje potrebe vremena; i - još više- na svetost koja je izravnije gradila povijest u djelu svetih vladara, svetih vojskovođa, svetih državnika, svetih propovjednika konkretne kršćanske akcije u obrani kršćanskih vrednota ugroženih u konkretnim povijesnim situacijama. 

Kad je umro general de Gaulle, koji je na zemljovidu zacrtao vojni put oslobođenja Francuske od sjeverne Afrike do katedrale u Strasbourgu i koji je nakon svake svoje pobjede odlazio u crkvu pjevati Gospin Magnificat, kardinal Jean Daniélou, član Francuske Akademije, bio je rekao da je general de Gaulle zaslužio da bude proglašen svetim. Kardinal Daniélou bio je točno shvatio da se svetost tog vojskovođe i državnika, osloboditelja Francuske u II. svjetskom ratu, u biti ne razlikuje od svetosti jednoga svetog Luja, posljednjeg kralja križara iz XIII. stoljeća, ili jedne svete Jeanne d'Arc, osloboditeljice Francuske od okupatora u XV. stoljeću, Djevice Orleanske koja se, pišući Englezima neka se vrate u svoju zemlju, predstavljala riječima: «Je suis chef de guerre» («Ja sam ratni poglavar»). Govoreći o poželjnosti i uputnosti kanonizacije generala de Gaullea, kardinal Daniélou stajao je u jasnoj struji katoličkog vrednovanja stvarateljske povijesne svetosti. Ali ostao je u tome mišljenju veoma osamljen: jer već je bio nastao spomenuti prekid katoličkog povijesnog pamćenja, već se bilo raširilo u Katoličkoj Crkvi odbacivanje katoličkog lica građenog vjekovima u ime najnemogućnijeg ideala na svijetu: takozvanog »vraćanja izvorima« radi nekoga posve »novog« i posve «drukčijeg» zakoračenja u budućnost. Zatvarajući sedamnaest od dvadeset stoljeća Crkve u jednu zgradu smatranu neugodnom i mučnom i vrijednom uglavnom samo odbacivanja, htjelo se od velikoga evanđeoskog stabla, koje se od zrna gorušična kroz vjekove razraslo, opet načiniti sitno zrno gorušično, namijenjeno «drukčijem« rastu. Ali ništa nije tako beznadno kao htjeti brisati povijest, i ništa nije tako nemoguće kao htjeti okrenuti tijek rijeke k izvoru."

Izabrao sam samo nekoliko rečenica iz  dolje navedenog članka dr. G. Weishaupta o Karlu Velikom.

"Današnjem se čovjeku postavlja pitanje je li način života cara Karla Velikog bio tako svetački da je mogao biti uzdignut na čast oltara.

Ako se također Karlu Velikom u nekim točkama njegova djelovanja, u kojima je bio dijete svoga vremena, može nešto predbaciti, treba istodobno imati u vidu da svetci nisu savršeni, neokaljani ljudi: kralj David bio je Isusov predak, a bio je brakolomac i ubojica; Petar je triput zanijekao Isusa, a postao je ipak prvi papa i namjesnik Kristov na zemlji; Pavao se od fanatičnog progonitelja kršćana razvio u gorljivog apostola pogana itd. Sjene Karla Velikog ne smiju zapriječiti pogled za njegova ogromna postignuća: njegovo neumorno zauzimanje za navješćivanje evanđelja, širenje kršćanstva, izgradnju Crkve, uređenje liturgije, njegovu duboku pobožnost... U 'Barbarossinoj povelji' od 8. siječnja 1166. Karla Velikog se označuje kao 'jakog borca i pravog apostola', čak ga se zbog njegove svakodnevne spremnosti da umre pri obraćenju pogana promatralo kao mučenika, kao pravog priznavatelja koji je zbog svojih zasluga bio okrunjen u nebu.

[...]

Kultno čašćenje franačkog vladara tradicija je osobito u Aachenu, Frankfurtu i Osnabrücku, ali je prošireno i u Švicarskoj, Italiji, Češkoj, Španjolskoj i Francuskoj.

Karlov oficij i misa te aachenska Karlova sekvencija 'Urbs Aquensis, urbs regalis' čine jezgru Karlove liturgije. Liturgijski blagdan istovremeno je dan smrti Karla Velikog, 28. siječnja. Preminuo je toga dana 814. godine u dobi od 66 godina.

Njegovi ostatci otada počivaju u današnjoj aachenskoj katedrali, nekoć palatinskoj kapeli. Predstojeća 2014. godina u znaku je 1200. obljetnice smrti svetog Karla.

[...]

'Ono što je Karlo Veliki učinio za svoj narod, Carstvo, Europu, poticaj nam je i uzor za našu današnju odgovornost da ništa ne pretpostavimo Kristu', rekao je nadbiskup J.-C. Périsset, 28. siječnja 2013.- tada još u službi apostolskog nuncija u Njemačkoj- u carskoj katedrali u Frankfurtu, prilikom pontifikalne mise na čast sv. Karlu Velikom."

Izvor: kathnews.de, et nunc

Schola Carolina iz Aachena objavila je CD sa srednjovjekovnim liturgijskim pjesmama u čast Karlu Velikom, a sprema se također i izložba u istom gradu.

Urbs Aquensis, urbs regalis,
regni sedes principalis,
prima regnum curia.
Regni regnum pange laudes,
quae de magni regis gaudes
Caroli praesentia.

Iste coetus psallat laetus,
psallat chorus hic sonorus,
vocali concordia.
At dum manus operatur,
bonum quod cor meditatur,
dulcis est psalmodia

Hac in die, die festa,
magni regis magna gesta,
recolat Ecclesia,
reges terrae et omnes populi,
omnes simul plaudant et singuli,
celebri laetitia.

Hic est magnus imperator,
boni fructus bonus sator,
et prudens agricola,
infideles hic convertit,
fana, deos hic evertit
et confringit idola.

Hic superbos domat reges,
hic regnare sacras leges
facit cum justitia.
Quam tuetur eo fine
ut et justus sed nec sine
sit misericordia.

Stella maris, o Maria,
mundi salus, vitae via,
alma nostra Domina.
Vacillantum rege gressus
et ad regem des accessus
in perenni gloria.

Christe splendor Dei patris
incorruptae fili matris
gentem tuam adjuva.
Per hunc sanctum, cuius festa
celebramus, nobis praesta
sempiterna gaudia.

Izvor: pius.info
Slike: 1, 2 WIKIMEDIA COMMONS

Deſponſatio B. M. V. cum ſ. Joſeph

℣. Deſponſatio eſt hodie ſanctæ Mariæ Virginis
℞. Cujus vita inclyta cunctas illuſtrat Eccleſias.

Današnji blagdan Zaruka Blažene Djevice Marije sa sv. Josipom nikada nije bio proširen na opću Crkvu, već se slavio u pojedinim redovima i biskupijama. Kod nas se svečano slavi u Krčkoj biskupiji, a početci su mu u XV. st. Kancelar Pariškog sveučilišta J. Gerson sastavio je oko 1400. nacrt oficija za Zaruke Naše Gospe, a od 1413. se zauzimao za uvođenje takvog blagdana koji je tek 1517. papa Lav X. dopustio anuncijatkinjama sv. Ivane de Valois. Franjevci su dobili dopuštenje 1537., otprilike tada i serviti, a od dijeceza prva ga je 1556. u svoj kalendar uvrstila Biskupija Arras.

Dostupne su molitve mise na taj blagdan prema rimskom obredu i ulazna pjesma za karmelski obred, odnosno obred Svetog groba jeruzalemskog. Ovaj blagdan i danas ima istaknuto mjesto u duhovnosti stigmatinaca.

Odabrao sam  litanije koje su dio devetnice svetim zaručnicima Mariji i Josipu.

Litanije Svetim zaručnicima

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
Sveti Josipe, mužu pravedni,
Sveta Marijo, milosti puna,
Sveti Josipe, slavni porode Davidov,
Sveta Marijo, kraljice nebeska,
Sveti Josipe, sjaju patrijarhâ,
Sveta Marijo, kraljice anđelâ,
Sveti Josipe, zaručniče svete Bogorodice,
Sveta Marijo, ljestve Božje,
Sveti Josipe, prečisti čuvaru Marijin,
Sveta Marijo, rajska vrata,
Sveti Josipe, serafski po čistoći,
Sveta Marijo, izvore slatkoće,
Sveti Josipe, mudri čuvaru Svete obitelji,
Sveta Marijo, majko milosrđa,
Sveti Josipe, najkrjeposniji,
Sveta Marijo, majko prave vjere,
Sveti Josipe, najposlušniji božanskoj volji,
Sveta Marijo, riznice nebeskog blaga,
Sveti Josipe, prevjerni zaručniče Marijin,
Sveta Marijo, naše pravo spasenje,
Sveti Josipe, zrcalo nepobjedive strpljivosti,
Sveta Marijo, blago vjernika,
Sveti Josipe, ljubitelju čistoće,
Sveta Marijo, naš pute Gospodinu,
Sveti Josipe, uzore radnicima,
Sveta Marijo, naša moćna zagovornice,
Sveti Josipe, uresu domaćega života,
Sveta Marijo, vrelo prave mudrosti,
Sveti Josipe, čuvaru djevica,
Sveta Marijo, naša neprocjenjiva radosti,
Sveti Josipe, potporo obitelji,
Sveta Marijo, puna nježnosti,
Sveti Josipe, utjeho patnika,
Sveta Marijo, preblaga Gospo,
Sveti Josipe, nado bolesnika,
Sveta Marijo, kraljice života našega,
Sveti Josipe, zaštitniče umirućih,
Sveta Marijo, tješiteljice patnika,
Sveti Josipe, strahu zlih duhova,
Sveta Marijo, naša presveta vladarice,
Sveti Josipe, zaštitniče Crkve,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine.

Pomolimo se.

Gospodine Isuse, izrekli smo u ovim litanijama velike stvari koje si ostvario u Mariji, svojoj blaženoj Majci i u svetom Josipu njezinu slavnom zaručniku. Podaj nam njihovim zagovorom da živimo u velikoj vjernosti naše kršćansko zvanje prema nauku Crkve i Evanđelja te da jednom s njima sudjelujemo u nebeskoj slavi. Amen.

Izvor: preghiereperlafamiglia.it, lasacrafamiglia.it, cattoliciromani.com...
Slike:1. WIKIMEDIA COMMONS, 2. splendor

Rasplet

Napokon je poznata budućnost kompleksa bivšega sardskog sjemeništa u Cuglieriju koje je željela kupiti Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika, kojoj nedostaje kapaciteta za smještaj svojih sjemeništaraca (vidi I. dio). Tko bi se u vrijeme opće raspuštenosti i vjerskog otpada mogao usprotiviti takvom plemenitom pothvatu?! Odgovor je, nažalost, sardski biskupi.

Namjeravani dolazak katoličke družbe apostolskog života izazvao je među njima pravu uzbunu, posebno nakon što je mjesna vlada izrazila spremnost za prodaju bivšeg sjemeništa Ustanovi ne nađe li se i drugih zainteresiranih kupaca za nadmetanje. Tako je zaboravljena građevina koju su još 1976. prodali regionalnoj vladi opet privukla pozornost biskupâ, koji su poduzeli sve da pomrse račun Ustanovi Krista Kralja. Kako nemaju vlastitih svećeničkih kandidata koji bi mogli ispunili toliku građevinu, dosjetili su se da u suradnji s pokrajinskim vlastima u desetljećima praznim prostorima otvore centar za integraciju doseljenika. To im je na koncu pošlo za rukom.

Prošlog petka su predsjednik pokrajinske vlade, gradonačelnik Cuglierija i predsjednik Sardske biskupske konferencije potpisali zajednički protokol. "Od nekadašnjeg Papinskog sjemeništa u Cuglieriju treba nastati 'međuvjerski i međukulturalni centar' pod vodstvom sardskog Caritasa [...]".

Čak su se pozvali na riječi bivšeg prvosvećenika jer novi centar "treba poslužiti milosrđu i ljudskom podupiranju slabih, kako je poticao papa u miru Benedikt XVI."

Što će se tu točno odvijati ne može se još jasno naslutiti iz iznesenih općenitih fraza.

"'Međuvjerski i međukulturalni centar' treba postati 'središnjom točkom integracije različitih naroda koji pokazuje na budućnost, kao simbol da je integracija moguća. Ne time što se ona podnosi, nego time što ju se oblikuje i promiče'- kaže tiskovna služba.

U protokolu stoji da će buduća 'aktivnost' koja će se odvijati u bivšem sjemeništu prvenstveno biti 'obrazovanje i istraživanje' o temi integracije migranata u povezanosti s obrazovnim inicijativama. Negdašnje Papinsko sjemenište iz Cuglierija treba 'promicati gospodarsko-socijalni razvoj i suradnju među sredozemnim državama te postati mjesto susreta i dijaloga'."

Izvor: katholisches.info

Krunica G. N. I. K.

Blaženi Mihael iz Firence umro je na današnji dan 1522. Najpoznatiji je po iznašašću Krunice Gospodnje, odnosno Isusove, pobožnosti koja se u rijetkim oazama održala sve do sada (vidi 1, 2). Prenosim još jedan kratki oblik te krunice koji se nalazi na raznim stranicama i blogovima, a potječe iz knjižice koju su američki kamalduci preveli s talijanskog. U njoj se nalazi također životopis bl. Mihaela, dva duža načina moljenja ove krunice i još neke molitve. Knjižica ima imprimatur iz 1965., a može se pogledati ovdje. Krunicu Gospodnju kao nabožni predmet možemo vidjeti i za pasom ovih kamaldulaca montekoronina. Još takvih fotografija  iz prve polovice prošlog stoljeća možete pogledati na njihovoj Facebook-stranici.

"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Amen.

U prvoj desetki razmatrat ćemo djetinjstvo Gospodina našega Isusa Krista do Njegove dvanaeste godine. Osobito Njegovo utjelovljenje u utrobi Djevice Marije, rođenje u štalici, obrezanje, prikazanje u Hramu i izgnanstvo koje je pretrpio od svojih neprijatelja dok je još bio dijete.

Razmatrat ćemo također poniznost kojom se podlagao i bio na usluzi svojoj svetoj Majci i svetom Josipu, koji su ga s dvanaest godina pronašli kako u Hramu raspravlja s pismoznancima.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U drugoj desetki razmatrat ćemo život Gospodina našega Isusa Krista od Njegove dvanaeste godine do Njegove muke, promatrajući kako je On, božanska Mudrost, ponizno i milosrdno živio među ljudima do svoje tridesete godine. Pripravljao se na navještanje posteći četrdeset dana, a onda ga je krstio sv. Ivan Krstitelj.

Zatim je odabrao apostole, propovijedao svoj evanđeoski zakon i tvorio čudesa širom Palestine, trpeći progon i nebrojene teškoće.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U trećoj desetki razmatrat ćemo posljednji dio Otkupiteljeva života; Njegovu pregorku muku. Ušavši u Jeruzalem usred poklika naroda, ponizi sebe perući učenicima noge i ustanovi Svetu Euharistiju. Promatrajmo kako je nakon molitve u Getsemaniju tijekom koje se krvlju znojio, dopustio da ga Njegovi neprijatelji uhite i vežu, te vode od jednog suda do drugoga. Kako su ga pljuskali, ružili, bičevali na stupu i okrunili oštrim trnjem. Na koncu, nakon što je nosio križ na svojim ramenima do brda Kalvarije, razapeli su ga među dvojicom razbojnika i ispustio je svoju Presvetu Dušu za otkupljenje roda ljudskoga. Nakon smrti, iz Njegove je svete rane na boku potekla krv i voda.

1 Zdravomarija, 10 Očenaša, 1 Slava Ocu

U završnim molitvama razmatrat ćemo kako je naš Gospodin Isus Krist nakon što je Njegovo divno Tijelo bilo tri dana u grobu, opet ustao od mrtvih, ukazao se svojoj Blaženoj Majci i svojim učenicima. Također kako je postavio svetog Petra za poglavara Crkve, zapovjedio svim apostolima da idu u svijet propovijedajući vjeru i otpuštajući grijehe. Nakon četrdeset dana je uzašao na nebo o desnu Vječnog Oca, odakle će doći suditi žive i mrtve.

2 Zdravomarije, 3 Očenaša, 1 Slava Ocu.

Vjerovanje.

℣. Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo Te.

℞. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.

Pomolimo se.

Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, u čiju smo čast molili ovu krunicu, stavi svoju muku, svoj križ i svoju smrt između naših duša i suda svojega, sada i na čas naše smrti te nam udijeli milost i milosrđe, vjernim mrtvima pokoj i oprost, svojoj Crkvi mir i slogu, a nama grješnicima oproštenje i vječnu slavu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen."

Izvor: thechapletofourlord.weebly.com/
Slika: Camaldolesi Coronesi

Uz Gospu od Neprestane Pomoći

Engleski oratorijanci su ovdje dvaput spomenuti (1, 2); otada su nastala su još dva njihova oratorija, odnosno na putu su prema samostalnosti- Mančesterski i Jorkški oratorij. Svi su se do sada istaknuli ne samo kao promicatelji reforme reforme, nego i po tomu što je u njihovim zajednicama klasična sveta misa bez problema uključena u redoviti pastoral. To se odnosi i na neke druge oratorijanske zajednice u svijetu kao što su oratoriji u Perugi, Torontu, Beču, oratorij u nastanku iz Brisbanea, a nedavno se Konfederaciji oratorija sv. Filipa Nerija priključila i zajednica koja je do sada bila poznata pod imenom Djelo Marijino.

Ustanova sv. Filipa Nerija, pak, nije članica spomenute konfederacije, nego je samostalna družba svećenika pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei. Nedavno su dobili još jednog člana koji je za časopis Ustanove opisao kako je dospio u tu berlinsku zajednicu.

"Moj put u Ustanovu sv. Filipa Nerija započeo je na izvjestan način već 2000. godine. Tada sam u Le Barrouxu, jednom benediktinskom samostanu u južnoj Francuskoj, prvi put doživio drevnu misu. Ono što sam tada doživio, sažeo je pater zadužen za goste na čudesan način ovim riječima: 'Na misi se mora osjetiti kako se otvaraju nebeske brane'. To intenzivno iskustvo da na misi nebo i zemlja dodiruju jedno drugo, nije me otada više napustilo.

Usprkos tomu, bio je potreban obilazni put. Zaređen sam za svećenika Minhensko-frajsinške nadbiskupije. Nije bila slučajnost da mi je mlada misa pala 27. lipnja, na blagdan Gospe od Neprestane Pomoći. Nisam to znao kad sam kod sestara naručio mladomisničko ruho na kojem je trebala biti izvezena upravo ta milosna slika. Tako sam odlučio staviti svoje svećeništvo upravo pod djelotvornu zaštitu Gospe od Neprestane Pomoći.

Išao sam putem dijecezanskog svećenika u nadi da bi nakon motuproprija 'Summorum Pontificum' moralo biti moguće skladno uklopiti 'izvanredni oblik rimskog obreda' u svakodnevicu dijecezanskog svećenika. Moje su nade bile iznevjerene. Slaviti drevnu misu bilo je moguće gotovo jedino u tajnosti- ako se čovjek htio poštedjeti nervirajućih diskusija.

Moja je čežnja tako ostala neutišana dok nisam u lipnju 2013. prvi put posjetio Ustanovu sv. Filipa Nerija. Već sam nakon kratkog vremena naslutio da bih si ovdje mogao pronaći duhovni dom. Prije nego što sam otputovao htio sam još jednom otići u crkvu Svete Afre kako bih zamolio Boga za Njegova Svetog Duha i za jasnoću. Više iz znatiželje pošao sam i k bočnim oltarima, desno k sv. Josipu i lijevo- Majci od Neprestane Pomoći.

Tako sam se odvezao natrag u München i počeo moliti devetnicu Gospi od Neprestane Pomoći. Svakog dana te devetnice dobio sam kakav jasan znak, tako da sam nježno, ali posve sigurno bio vođen sve više u tom smjeru. Kad je devetnica prošla, pisao sam nadbiskupu i prepoštu Ustanove te zamolio da svoj svećenički put smijem nastaviti u Berlinu. Jedva tjedan dana poslije došao je prepoštov odgovor. Rado me primio u Ustanovu. Pismo je nosilo datum 27. lipnja. Blagdan Majke od Neprestane Pomoći. Dan moje mlade mise.

Minhensko-frajsinškoj nadbiskupiji bilo je, razumljivo, teško izgubiti mladog svećenika. No, tada je u Berlin stiglo pismo iz minhenskog ordinarijata. Nadbiskup mi je dopustio da se povučem. Bio je blagdan svete Afre.

Uz pomoć Majke Božje ojačao sam sada kao treći svećenik rad Ustanove, a sve prijatelje i dobrotvore Ustanove molim za njihovu molitvu."

Izvor: institut-philipp-neri.de
Slike: ispnberlin.blogspot.com,  institut-philipp-neri.de

Krunica pohvala

O, Majko od Neprestane Pomoći, vjerujem i ispovijedam da si po božanskoj odredbi djeliteljica svih milosti Božjih, i da te sva stvorenja trebaju voljeti i zauvijek pjevati tvoje pohvale i smilovanja.
Zdravo Marijo.

O, Majko od Neprestane Pomoći, ufam se u beskrajnu dobrotu Božju da mi dade zahvalno srce prema tvojoj dobroti, i da tvoje ime bude hvaljeno i blagoslivljano na nebu i na zemlji, kao znak ljubavi i milosrđa.
Zdravo Marijo.

O, Majko od Neprestane Pomoći, ljubim Boga što te učinio tako svetom, tako velikom i milosrdnom, i ljubim te jer si mi majka i nebeska dobročiniteljica koja mi svakog dana daješ kruha i sve milosti koje su mi potrebne za vječno spasenje.
Zdravo Marijo.

MOLITVA

O, Majko od Neprestane Pomoći, kraljice anđelâ i svih svetih; odričem se svijeta i zloduha, i priznajem te i izabirem za svoju vladaricu, za svoju majku i odvjetnicu kod tvoga ljubljenoga Sina, Isusa Krista. Amen.

(Nadbratovština Naše Gospe od Neprestane Pomoći i sv. Alfonza de Liguorija)

Izvor: Comunidad Valenciana: Arte y Memoria
Slika: nascetur.blogspot.com