srijeda, prosinca 25, 2013

Dies est laetitiae





Današnja je svetkovina pravi dan za predstavljanje kapucinki od vječnog klanjanja iz Salzburške nadbiskupije.

Koludrice žive u samostanu Gospe Loretske, i spadaju u krug onih samostana i redova koji su se vratili klasičnoj rimskoj misi još prije motuproprija Summorum Pontificum. Sljedeća je posebnost ovog samostana što je jedno od središta pobožnosti prema Isusovu djetinjstvu, na glasu ne samo u salzburškom kraju, nego i u okolnim zemljama njemačkog jezika.

Na stranici Reda manje braće kapucina na kojoj se predstavlja služba asistenta za koludrice (1), razlikuju četiri skupine kontemplativnih kapucinki: 1. klarise kapucinke sa 150 samostana, 2. klarise od vječnog klanjanja s 25 samostana, 3. kapucinke Trećega samostanskog reda sa 16 samostana i 4. kapucinke Franciske Taffin (2) s 23 sestre u 4 samostana.

Sestre koje danas upoznajemo spadaju u treću skupinu, a kratica reda nakon imena im je TORCap (3). Ne spadaju, dakle, u drugu navedenu skupinu kapucinki iako im u imenu stoji i odrednica "od vječnog klanjanja", jer su sveudiljnu adoraciju uvele 1940. godine. Same se predstavljaju ovako:

"Mi smo sestre Trećega samostanskog reda sv. Franje. Po uzoru na našeg utemeljitelja nastojimo živjeti sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista u bezbračnoj čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Sav svoj život stavljamo u službu Boga i Crkve. U zatvorenosti papinske klauzure želimo nasljedovati skriveni život Svete Obitelji iz Nazareta. Preblažena Djevica Marija i sv. Josip bili su prvi klanjatelji Božanskog Djetešca! Već preko 300 godina sestre Loretskog samostana čuvaju jednu malu skulpturu Isusa: 'Milosnog Djeteta Isusa', zvanog i 'Loretskim Djetićem', kojeg s velikim pouzdanjem štuju mnogi vjernici. Sestrama je On pravi gospodar kuće i hranitelj.

Naša se životna zadaća prvenstveno sastoji u vječnom klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ujedinjene s našim Gospodinom Isusom Kristom smijemo Presvetom Trojstvu u ime cijele Crkve i za sav svijet prinositi klanjanje, hvalu, zahvalu, nadoknadu i prošnje. S radošću smijemo s izvora spasenja crpiti milost na milost. Radost zbog Gospodina naša je snaga. Uzdržavamo se ručnim radom i proizvodima iz našeg vrta"
(4).

Ukratko ćemo se upoznati i s dolaskom milosnog kipa u Salzburg te nastankom samostana kapucinki. U vrijeme Tridesetogodišnjeg rata Šveđani su provalili u Bavarsku i čak zauzeli München. Pomoć i zaštitu je kod kneza-nadbiskupa Salzburga Parisa od Lodrona, 1632. zamolilo deset koludrica Trećega samostanskog reda sv. Franje iz Landshuta. Nadbiskup je za njih počeo graditi samostan 1633. uz pomoć ostavštine od 5000 guldena koje je za osnutak samostana s pravilom svetog Franje, prije svog odlaska u kapucine, ostavio Fridrik od Grimminga. Kad su se ratne prilike stišale, u Bavarsku se vratila većina spomenutih sestara prognanica, ali su ostale tri; sr. Marija Franciska, sr. Marija Tekla i sr. Marija Marta i 13. srpnja 1636. uselile u još nedovršeni samostan (5). Knez-nadbiskup blagoslovio ga je sljedeće godine, a gradnja je konačno dovršena 1648. Statute obnovljenih sestara sv. Franje nadbiskup je potvrdio 1649. Želeći ojačati malu zajednicu pozvao je još iz Elzasa nekoliko iskusnih koludrica.

Među njima je bila sr. Marija Eufrazija koja je kao mlada monahinja od jedne grofice dobila umjetnički izrezbaren kipić od slonovače Malog Isusa, nastao oko 1620., visok oko deset centimetara. Skulpturu je posudila kapucinu Ivanu Zlatoustom Schenku od Castella (6) koji je u narodu postao poznat kao svećenik Djeteta Isusa. On je osigurao prvu odjeću za sveti lik i drvenu kutiju kako bi ga mogao nositi sa sobom. I odjeća i kutija još se danas čuvaju i prema starom ruhu se kopira i izrađuje novo. Isus je kao nagradu tom kapucinu, štovatelju otajstva Njegova djetinjstva, dao brojne milosti i objavio mu razne skrivene stvari i buduće događaje. U povijesti milosnog kipa ističe se kako se nakon nezgoda u kojima je bio oštećen popravljao sam i kako se sam vraćao pobožnom kapucinu. Otac Ivan Zlatousti Schenk umro je 25. studenog 1634. na glasu svetosti kao definitor i gvardijan samostana u Delsbergu (7).

Nakon mnogo truda, majka Eufrazija je nakon njegove smrti uspjela ponovno doći do svoga kipa. U međuvremenu je došla u samostan Gospe Loretske u koji je tako dospjela i skulptura koja će po loretskom samostanu dobiti ime. U zahvalu za uslišanja i čudesna izlječenja zahvalni vjernici darovali su dragocjenu odjeću, krunu, žezlo i križ. Mnogi potrebiti i danas dolaze do rešetki samostana da im sestra vratarica položi kipić na glavu. Sestra Josipa koja često iznosi vjernicima kipić do rešetki, kaže da u tom liku 'poniznost Božja lijepo dolazi do izražaja' (8). Puk dolazi osobito kroz božićno vrijeme, a poštu dobivaju iz cijelog svijeta, od Amerike do Australije, a primile su molbu jedne gospođe čak iz Nairobija koja je željela stupiti u njihov samostan. Domaći svoje nakane upisuju u debeloj knjizi na samostanskoj porti. Tako, dok austrijski profesori teologije pišu peticije protiv pape, župnici pokreću svoje inicijative protiv doktrine, pastoralni asistenti i asistentice kreiraju svoje 'liturgije', ovaj je samostan u takvom okruženju prava oaza.

Iako sestre nemaju svoju internetsku stranicu, dosta se informacija i fotografija o njihovu samostanu i crkvi može pronaći u raznim postovima koje objavljuju hodočasnici, a što svjedoči o živoj pučkoj pobožnosti. Vjernici tako iz samostana odnose blagoslovljeno ulje, zatim male komade tkanine s otisnutim likom Loretskog Djetića ili njegove voštane replike, medaljice, sličice i knjižice. 

Koludrice, kojih je danas četrnaest, vratile su se tradicionalnoj misi u vrijeme nadbiskupa Edera (1988.-2002.), a u vrijeme njegova nasljednika koji je umirovljen ove godine, A. Kothgassera, sestre su svoj indult, koji je u svako doba mogao biti ukinut, morale neprestano obnavljati- sve do 2007. godine kada je papa Benedikt XVI. objavio motuproprij Summorum Pontificum kojim je vratio punu slobodu tradicionalnoj svetoj misi i ostalim obredima, što je sestre lišilo neizvjesnosti. S drevnom misom su im se javila i nova zvanja (9).

U samostanskoj crkvi se kroz dan održavaju i mise po novom misnom redu, no konventualna sveta misa je klasična, tradicionalna latinska misa. U neposrednoj blizini samostana kapucinki, u crkvi Sv. Sebastijana svoj apostolat ima Petrovo bratstvo čiji su svećenici uvijek na raspolaganju ne samo koludricama, nego i svima koji rado dolaze u crkvu kapucinki koja je jedno od omiljenih mjesta za ispovijedanje, i zbog toga što se u njoj održava sveudiljno klanjanje (10).

"Svakog dana se za sve štovatelje i također za sve one koji ne poznaju Isusa- za spas svijeta- u 14 sati udjeljuje blagoslov Loretskog Djetića na sve četiri strane svijeta. 'Mi kapucinke od vječnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu nosimo to ime zato što danju i noću držimo počasnu stražu pred Isusom u čudesnoj tajni ljubavi- pred Svetom Euharistijom. [...] To je naša najvažnija zadaća. [...] Možemo biti duhovne majke svih ljudi'" (11).

Adresa samostana i broj telefona nalaze se na stranici Salzburške nadbiskupije, dok se raspored bogoslužja i blagoslova milosnim likom nalaze na stranicama introibo.net i salzburg info.

Slike: 1. ?, 2. sagen.at, 3. gloria.tv

Broj komentara: 11:

  1. Bas mi je zao sto nisam cuo za taj blagoslov prije, ali barem sam bio na trad. Misi u Salzburgu.
    Drago mi je sto jos ima zajednica koje nam nisi predstavio.
    Sretan Bozic!

    OdgovoriIzbriši
  2. Krasan prilog! Hvala i Sretan Božić!
    (Da, u Salzburgu se može dva puta dnevno otići na klasičnu misu. U zoru u samostanu Gospe Loretske u 6,15h te predvečer, par desetina metara dalje, u crkvu sv. Sebastijana koju vodi FSSP u 18h. Neko vrijeme je prijetila opasnost da će bivši nadbiskup Kothgasser ukinuti tu prvu misu: http://www.kath.net/news/12596 . No nakon motuproprija je ta opasnost nestala. Sitna i nevažna ispravka: knez-nadbiskup iz 17 st. se zvao Paris Lodron).

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Puno hvala za link i ispravak! Tek sam sad primijetio da ni u imenu ulice nazvane po nadb. Lodronu ne pišu "von"- nisam znao da su tako strogi u tomu i kad se radi o povijesnim ličnostima.

      Izbriši
    2. Nadbiskup se zbilja zvao Paris (Graf) von Lodron. Međutim, u Austriji je 1919. zabranjena uporaba tzv.Adelsprädikat, plemićkog naslova, odnosno predikata. Stoga je danas Paris Lodron.
      Otto von Habsburg je zadržao plemićki predikat jer je među ostalim živio i u Njemačkoj. U Austriji je bio Otto Habsburg.

      Kikii

      Izbriši
    3. Prodaše oni i svoju carsku himnu. Vajmarskoj republici.

      Izbriši
    4. Koliko znam, Carska je himna imala privilegij da se smije svirati nakon Podizanja u staroj Misi?!
      Možda ipak bolje da se danas ne svira. Eventualno nakon sv.Mise!

      Kikii

      Izbriši
  3. Zanimljivo! Inače, prekrasan grad, k tome imam lijepe uspomene. Davne sam 1999. slučajno(!?) upao u crkvu sv.Sebastiana u Salzburgu i imao najveće otkriće svojeg života. Mislim da sam već onda čuo za sestre, ali, nažalost, nikada nisam bio kod njih. Podsjetili ste me na davno zaboravljenu stvar.
    Žalosno je da u prastaroj opatiji benediktinki na Nonnbergu nema stare Mise, kao ni u nadopatiji St.Peter u centru grada. A Salzburg je grad benediktinaca, a benediktinci uvijek bili čuvari liturgijskog blaga. Čudno vrijeme, ovo naše!
    Svima sretan i blagoslovljen Božić!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  4. U Nonnbergu ponekad pater Köhler (OSB) služi na latinskom i ad orientem. Ja sam, pak, po prvi puta u sv. Sebastijanu vidio što je missa solemnis i koliko kao takva po dostojanstvenosti podsjeća na najljepše istočne liturgije. Inače, u Paris Lodron Strasse, gdje se nalazi predstavljeni samostan, obitava grof Waldstein, negdašnji rektor tamošnjeg Sveučilišta nazvanog (opet!) po nadbiskupu Parisu Lodronu i dugogodišnji predsjednik udruge Pro missa tridentina. Kao davni prijatelj pape Benedikta XVI, bio je jedna od "sivih eminencija" iza donošenja motuproprija...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Veliki sam ljubitelj istočnih liturgija. No opet, u svojoj je biti stara latinska Misa drevnija od istočnih liturgija. Ona je trezvenija, manje je osjećajnosti, no takvo je i bilo vrijeme prvog stoljeća poslije Krista u Rimu. Osobito u Kanonu ona čuva drevnost, same početke. Kanon je tzv. "Petrova anafora". Istok je pustio određene preinake u srednjem vijeku. Istočne su liturgije egzotične, najprije jer je Istok nama na Zapadu egzotičan, djeluju drevno, jer su svoj svečani oblik dobile prije više od tisuću godina. Imaju neka obilježja Židovskog hramskog bogoslužja.
      Polifonija, orgulje, pučke pjesme jesu puno novijeg datuma. Ja osobno nisam protiv toga jer zahvaljujući tome Zapad oduvijek hrli na liturgiju. Mi živimo u dvadesetprvom stoljeću, stoga sve ne mora biti kao u četvrtom stoljeću.
      No, opet, stara se rimska Liturgija može ponovno slaviti u (novim?) katakombama, uz to se mogu pjevati latinske, koralne melodije, uz tamjan, kandila i prigušenu svjetlost te predtridentske paramente odisala bi baš atmosferom prvih stoljeća.
      S tim da nisam želio uspoređivati vrijednost i ljepotu istočnih i zapadnih obreda. To je samo bogatstvo svete Majke Crkve. Sve je lijepo na svoj način. Egzotika je nekada "in", a nekada manje. Nekada se željelo sve barokizirati, kasnije su se micali ukrasi. Istok je jedno vrijeme sve prilagođavao Bizantu, kasnije su jačale lokalne tradicije.
      Nekada volimo čisti Istok-no, većina nas voli slavenske liturgije, ukrajinske zborove...no opet, rusko pjevanje (da tako nazovemo slavensku verziju bizantske liturgije) po mnogim je obilježjima bliže zapadnom nego istočnom pjevanju, dok je grčko drevnije, ali vrlo teško pratiti duže od deset minuta.

      Kikii

      Izbriši
  5. Čestit i blagoslovljen Božić autoru bloga!

    Augustin

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ...kao i njegovim čitateljima!+

      Augustin

      Izbriši