Svjetlo Crkve

Sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj, poznat je kao plodan duhovni pisac, a među mnogima koji su proučavali njegovo djelo je i naš blaženi Ivan Merz koji je 1928. napisao članak Liturgija i sveti Franjo Saleški. Svetac je bio poznat i kao veliki propovjednik, preko 70 000 kalvinista se njegovim zalaganjem vratilo Svetoj crkvi, objavljivao je razne brošure i letke zbog čega ga je papa Pio XI. proglasio zaštitinikom novinara. Sa sv. Ivanom F. de Chantal utemeljio je Red vizitatinki koji djeluje i u Hrvatskoj. Mnoge su ga redovničke zajednice uzele za uzor i zaštitnika, među njima koludrice Oaze Isusa Svećenika, dok Ustanova Krista Kralja i Klanjateljice Kraljevskog Srca svake godine odlaze na hodočašće u samostan vizitatinki u Treviso gdje se čuva relikvija njegova srca. Dostupno je više litanija na čast ovom svecu, a ja sam izabrao ove koje su najsličnije litanijama koje se nalaze u knjizi Trodnevna osama k duhovnoj obnovi za sve kršćanske duše. Iz spisa sv. Franje Saleškog, kneza-biskupa ženevskog i utemeljitelja Reda pohoda Marijina, Augsburg, 1839., str. 325-328. Uvodne zazive sam ostavio kako je danas uobičajeno.

Litanije sv. Franje Saleškog

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveti Franjo, izvrsni biskupe, moli za nas
Sveti Franjo, miljeniče Božji,
Sveti Franjo, nasljedovatelju Isusa Krista,
Sveti Franjo, darovima Božjim ispunjeni,
Sveti Franjo, ljubimče Majke Božje,
Sveti Franjo, među svetcima preblaženi,
Sveti Franjo, koji si gorio ljubavlju za križem Kristovim,
Sveti Franjo, s voljom Božjom najuže sjedinjeni,
Sveti Franjo, izabrana posudo,
Sveti Franjo, svjetlo Crkve,
Sveti Franjo, savršeni uzore redovnicima,
Sveti Franjo, izvore mudrosti,
Sveti Franjo, branitelju katoličke vjere,
Sveti Franjo, dobri pastiru svoga stada,
Sveti Franjo, neusporedivi propovjedniče,
Sveti Franjo, biču krivovjerja,
Sveti Franjo, soli zemlje,
Sveti Franjo, uzore pravednosti,
Sveti Franjo, preziratelju svijeta,
Sveti Franjo, ljubitelju siromaštva,
Sveti Franjo, uzore slatkoće,
Sveti Franjo, ukrotitelju tjelesnih strasti,
Sveti Franjo, strahu zloduhâ,
Sveti Franjo, milosrdna potporo pokornicima,
Sveti Franjo, utočište grješnika,
Sveti Franjo, providnosti siromaha,
Sveti Franjo, utješitelju ožalošćenih,
Sveti Franjo, primjeru savršenosti,
Sveti Franjo, škrinjo svetosti,
Sveti Franjo, nasljedovatelju anđeoske čistoće,
Sveti Franjo, kerubine mudrosti,
Sveti Franjo, serafine ljubavi,
Sveti Franjo, naš sveti patrijarše,
Sveti Franjo, naše slatko svjetlo,
Sveti Franjo, naš moćni zaštitniče,
Sveti Franjo, naš vodiču na putevima Božjim,
Sveti Franjo, naše utočište,
Sveti Franjo, nasljedovatelju anđela,
Sveti Franjo, nasljedovatelju apostola,
Sveti Franjo, koji udjeluješ u slavi mučenika,
Sveti Franjo, slavo svetih ispovjedatelja,
Sveti Franjo, učitelju i ravnatelju djevica,
Sveti Franjo, slavni sugrađanine svih svetih,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Moli za nas sveti Franjo Saleški!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se. Bože, po čijoj je milostivoj volji sveti Franjo, Tvoj ispovjedatelj i biskup, postao svim ljudima sve da spasi njihove duše, podaj milostivo da ispunjeni slatkoćom tvoje ljubavi uzmognemo, vođeni njegovim savjetima i potpomognuti njegovim zaslugama, pristići k radostima vječnoga života. Amen.

Izvor i slika: St. Louis Catholic

Poradi kraljevstva nebeskoga (Mt 19, 12)

Kako se približava Papin pohod Njemačkoj javljaju se inicijative koje pod krinkom skrbi za dobro Crkve idu za drugačijim interesima. Najnoviju kampanju protiv celibata pokrenuli su poznati članovi CDU-a. Zahtijevaju svojevrsno njemačko "regionalno izuzeće" od ove obveze. Inicijativa je, naravno, naišla na pozitivan odjek u medijima kao i kod svih kojih se to pitanje najmanje tiče. Dok se prigovori različitim pomodnim "životnim stilovima" smatraju napadom na slobodu i pravo izbora, takvoga obzira ovdje nema. Mediji već prebrojavaju biskupe koji se ne žele priključiti proturimskoj kampanji. Osim kardinala Meisnera i biskupa Müllera, to su, znakovito, većinom mlađi biskupi; F. J. Overbeck, F. P. Tebartz-van Elst, K. H. Wiesemann i kardinal Marx. Prenosim odgovor na tu kampanju obraćenika na katoličku vjeru i, od prošloga studenog kardinala, W. Brandmüllera, donedavnog predsjednika Papinskog odbora za povijesne znanosti. Jedan je od najvećih zagovornika hermeneutike kontinuiteta koju zagovara papa Benedikt XVI. Srž njegova odgovora podsjeća na riječi sluge Božjega pape Pija XII.: "Ako svećenici, redovnici, redovnice kao i svi oni posvećeni na bilo koji način božanskoj službi njeguju savršenu čistoću, čine to stoga što je njihov božanski Učitelj živio djevičanski sve do smrti"(enciklika Sacra Virginitas).

"Budući da ste Vašu protucelibatsku inicijativu iznijeli u javnost, to onda zaslužuje i javni odgovor. On se ponajprije sastoji u pitanju: Što Vas kao političare legitimira da zauzimate stajalište o jednoj unutarcrkvenoj temi, koja Vas se ne tiče niti što se tiče Vaše službe, a niti osobno? Začuđuje Vaše pozivanje na manjak svećenika kad se promisli da je sve manji broj vjernika koji dolaze ne bogoslužje i žele primati sakramente. Ako unatoč tomu ustrajete na svojoj želji, potičete sumnju da se tu ne radi samo o celibatu, nego o prvom koraku prema jednoj 'drugoj Crkvi'. U tom surječju, zazivati jedan poseban nacionalni njemački put vodi prema raskolu, nacionalnoj crkvi.

Jeste li svjesni i toga da time samo nastavljate kampanju koja u Njemačkoj traje od početka XIX. st.- i koja do danas nije uspjela? Time stavljate u pitanje životni oblik o kojem je razmislio, dragovoljno ga prihvatio i vjerno ga živi premoćan broj svećenika. Za sve njih Vaša kampanja znači osobnu uvrjedu. Čini se da Vam nije palo napamet da ste time uvrijedili također Isusa Krista, Sina Božjega. Svećenik svojim beženstvom kao učenik Isusov ne čini ništa drugo, nego usvaja način života svoga Učitelja.

Izgleda da Vam nije jasno niti to da svećenički celibat počiva na apostolskoj tradiciji. Prema sigurnim rezultatima istraživanja u početku su sigurno posvećivani za biskupe i svećenike oženjeni muškarci, koji su nakon dana posvete doduše nastavljali obiteljski život, ali ne i bračno zajedništvo. To znači da 'Svjetska crkva', dakle i ekumenski koncil, ne smije i ne može ignorirati apostolsku predaju.

Stoga je izuzetno važno ovu diskusiju koja već do sitosti dosađuje i vrijeđa, a povrh toga unosi zbunjenost među vjernike, okončati."

Izvor: summorum-pontificum.de (25.1.2011.)
Slika: MJS

Crkva sv. Martina

"od 20. veljače 2011. godine. Za spomenuta misna slavlja daje se na raspolaganje crkva sv. Martina u Zagrebu (Vlaška 36). U njoj će se sveta misa po 'Misalu blaženog Ivana XXIII.' slaviti nedjeljom i zapovjedanim blagdanima, u 11,30 sati."
2. slika: "Blaženi Augustin Kažotić. Vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju", XLI (36), Zagreb, 2008.: 40

Izvor: Toma Blizanac (i brat Marko)

Gospa Walsinghamska

U subotu, 15. siječnja osnovan je prvi personalni ordinarijat za anglikance koji žele ući u zajedništvo s Papom, u skladu s apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus Svetog Oca Benedikta XVI. Istoga dana su prva trojica bivših anglikanskih biskupa zaređena za katoličke svećenike u westminsterskoj katedrali, nakon što su dva dana ranije primila red đakonata. Zaredio ih je nadbiskup V. Nichols i održao ovu propovijed:

"U ovoj je katedrali tijekom stotinu godina njene povijesti održano mnogo ređenja, ali nijedno kao ovo. Danas na jedistven način obilježavamo novi korak u životu i povijesti Katoličke crkve. Jutros je objavljen osnutak prvoga personalnog ordinarijata prema odredbama apostolske konstitucije 'Anglicanorum coetibus'. Stoga, pozdravljam J. Broadhursta, A. Burnhama i K. Newtona koji će postati prvi svećenici Ordinarijata Gospe Walsinghamske. Na poseban način pozdravljam o. Keitha kojega je Sveti Otac izabrao za prvoga ordinarija personalnog ordinarijata.

Radi se zaista o povijesnom trenutku. Ovim Vas uvodnim riječima pozdravljam Keithe, Andrew i Johne. Iza sebe imate značajnu povijest punu pravih dostignuća. Sada, pred sobom imate važnu i zahtjevnu budućnost! Izražavajući vam dobrodošlicu odajem puno priznanje teškom putu koji ste prošli sa svojim obiteljima, putu koji je uključivao mnogo godina razmišljanja i molitve, bolnih nesporazuma, konflikata i nesigurnosti. Posebno želim odati priznanje Vašoj predanosti u službi svećenika i biskupa Anglikanske crkve i potvrditi plodnost Vaše službe.

Zahvaljujem mnogima u Anglikanskoj crkvi koji su prepoznali Vašu iskrenosti i inregritet kad ste krenuli ovim putem i koji su vam zajamčili svoje svoje molitve i dobre želje. Prvi među njima je Rowan, nadbiskup Canterburyjski, sa svojom karakterističnom vizijom, velikodušnošću srca i duha.

To je putovanje, dakako, uključivalo tužan rastanak od prijatelja. Svjesni smo toga, što samo jača toplinu naše dobrodošlice.

Naravno, bio je to I. H. Newman koji je govorio o 'tužnom rastanku od prijatelja'. Zahvaljujemo našem Svetom Ocu Benediktu što nije samo stavio ovaj ordinarijat pod zaštitu Gospe Walsinghamske, nego mu je kao patrona dao također bl. Ivana Henrika Newmana.

Papa Benedikt je u rujnu, u palači Lambeth, kazao: 'U osobi Ivana Henrika Newmana slavimo svećenika čija se crkvena vizija razvijala iz njegove anglikanske formacije i dozrijevala kroz mnogo godina njegove službe u Anglikanskoj crkvi. On nas može naučiti vrlinama koje zahtijeva ekumenizam: s jedne je strane bio potaknut da slijedi svoju savjest, što ga je i osobno puno koštalo; a s druge strane, toplina njegova trajnog prijateljstva s bivšim kolegama vodila ga je k tomu da s njima, zbog duboke čežnje za jedinstvom vjere, istražuje, u istinski koncilijantnom duhu, pitanja na kojima su se razilazili' (Palača Lambeth, 18. rujna 2010.).

Zatim, govoreći u Rimu, 20. prosinca, papa Benedikt je nadalje razmišljajući o kardinalu Newmanu izgovorio ove riječi, pune značaja i nade za današnjicu:

'Put Newmanova obraćenja je put savjesti- ne put samopotvrđujuće subjektivnosti, nego, naprotiv, put poslušnosti istini koja mu se stupnjevito otvarala. Njegovo treće obraćenje, na katolištvo, tražilo je od njega da se odrekne gotovo svega što mu je bilo drago i dragocjeno; imetka, zvanja, akademske titule, obiteljskih sveza i mnogih prijatelja. Žrtva koju je od njega tražila poslušnost istini, svojoj savjesti, išla je i dalje. Newman je uvijek bio svjestan da ima misiju za Englesku. Ali, u katoličkoj teologiji njegova vremena, njegov se glas teško mogao čuti...

U siječnju 1863. je zapisao u dnevnik ove potresne riječi: 'Kao protestant, osjećao sam da je moja religija turobna, ali ne i moj život; ali, kao katolik, moj je život turoban, ne moja religija.' Još nije došao do trenutka kad će postati utjecajna ličnost. U poniznosti i tami posluha, morao je čekati dok njegova poruka ne bude uporabljena i shvaćena. U prilog tvrdnji da je Newmanov koncept savjesti identičan s njenim modernim subjektivnim shvaćanjem, često se citira pismo u kojem je rekao da bi najprije nazdravio savjesti, a zatim papi. Ali, 'savjest' u toj izjavi ne znači obvezujuću kakvoću subjektivne intuicije, nego mogućnost pristupa istini i njenu obvezujuću snagu; na tomu je utemeljen njezin primat. Druga zdravica može biti posvećena papi jer je njegova zadaća da zahtjeva poslušnost istini' (20. prosinca 2010.).

Danas zahvaljujemo Svetom Ocu na hrabrom vodstvu u uspostavi prvoga personalnog ordinarijata. Njegove su nakane jasne. To je, kako je rekao, 'proročka gesta' koja želi pridonijeti širem cilju vidljivog jedinstva među našim dvjema crkvama, pomažući nam da u praksi spoznamo kako se naša nasljeđa vjere i života mogu međusobno jačati u našoj današnjoj misiji. U Oscott Collegeu Papa je nama biskupima rekao: '[Ordinarijat] nam pomaže da se usmjerimo na krajnji cilj svih ekumenskih aktivnosti: obnovu punog crkvenog jedinstva u kontekstu gdje međusobna izmjena darova iz našeg duhovnog nasljeđa služi svima nama za obogaćenje.'

Vidljivo jedinstvo crkve i danas ima u našim mislima središnje mjesto. Doista, ono nikada nije bilo izočno iz srca sv. Pavla kako je dobro vidljivo u Poslanici Efežanima, i malo ranije, Filipljanima. Njegov apel je jasan; da vjerujući u Krista kao Gospodina, udjelujući u Njegovoj ljubavi, klanjajući se jednom Bogu i Ocu, stvaramo jedinstvo kojemu vazda treba služiti vježbajući se u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi. U 'Filipljanima' je eksplicitniji nabrajajući stavove i ponašanja koja prijete tom jedinstvu: sebična ambicija za moći povezanom sa službom, traženje samopotvrde ili prestiža, usredotočenje na vlastitu važnost u kompetitivnom duhu, sve to nas odalečuje, nije 'isto mišljenje kao i u Isusu Kristu' (usp. Fil 2, 1-5).

Povijest pokazuje kako je u pravu. Takvi krivi obrasci obilježavaju našu povijest, a nalaze i danas izraz u svakom od nas. Stoga tražimo oproštenje za naše pogrješke i nastojimo u sebi obnoviti misao Isusa Krista.

Potraga za vidljivim jedinstvom u Crkvi ostaje imperativ. U tomu je uloga Petrova nasljednika krucijalna. Papa Benedikt je to izrazio u Westminsterskoj opatiji: 'Vjernost riječi Božjoj, upravo zato što je prava riječ, zahtijeva od nas poslušnost koja nas zajedno vodi dubljem razumijevanju Gospodinove volje, poslušnost koja mora biti slobodna od svakog intelektualnog konformizma ili prilagođavanja duhu vremena. To je riječ ohrabrenja koju vam večeras želim ostaviti, a to činim u vjernosti mojoj službi biskupa Rima i nasljednika sv. Petra, zadužena za posebnu brigu oko jedinstva Kristova stada (Westminster Abbey, 18. rujna 2010.).

Za katoličku je vjeru od središnje važnosti papinska služba za vidljivo jednistvo Crkve. Od središnje je važnosti za vjeru onih koji ulaze u puno zajedništvo u ovom ordinarijatu, kao i za dobrodošlicu, ohrabrenje i potporu koje katolička zajednica Engleske i Walesa daje tom razvoju kao i svima koji žele biti njegovim dijelom.

U Poslanici Efežanima sv. Pavao govori o različitim darovima danima zajednici vjernika. Dok priznajemo te razlike na ovoj se misi posebno usredotočujemo na dar zaređenoga svećeništva u Katoličkoj crkvi. Radi se o svećništvu koje svoj oblik, svoju svrhu, svoje iskustvo dobiva od križa Kristova, velikog križa iznad nas na koji se tako dirljivo osvrnuo papa Benedikt. Po ovom zaređenom svećeništvu jedna te ista žrtva Kristova ostvaruje se na oltarima i ponovo prinosi Vječnom Ocu. Prisutna je kao sakrament našega spasenja. Ta misa, svaka misa, ujedno je molitva Kristova i molitva Tijela Kristova, Njegova naroda. Po njoj Krist iznova tvori svoju Crkvu, svakoga dana, u sebi samom i u njemom vidljivom jedinstvu, u svijetu. To je zadaća zaređenog svećenika, dnevno tvorenje Crkve; neprocjenjiv dar i služba za što moramo neprestano zahvaljivati Bogu. Toj jednoj žrtvi, mi pridružujemo naše vlastite male žrtve, gubitke i teškoće koje podnosimo zbog našega pada i grijeha, dok tragamo za istinom i ljubavlju. Sve se prinosi Ocu u jednoj žrtvi hvale da se preobrazi u sredstvo našega spasenja.

U današnjem čitanju Evanđelja po Ivanu, opet smo slušali o pojavljivanju uskrsloga Krista njegovim učenicima. Donosi im plodove svoje pobjede nad smrću; opraštanje grijeha i dar mira. I ovdje dolazimo do djela zaređenog svećenika- da s pouzdanjem navješta Božje opraštanje i donese mir uznemirenoj duši i nemirnomu svijetu.

Danas ovoj trojici svećenika izgovaramo dobrodošlicu u tu službu, u taj ministerij. Međutim, moramo biti pozorni na riječi evanđelja. Pružajući ove darove, uskrsli Krist također koristi rječitu gestu: pokazuje im svoje ruke i bok.

Pokazuje im svoje rane. Misija koju primaju, misija pomirenja, proizlazi iz rana Kristovih. To je misija koju dijelimo i na svakoj misi ponovo gledamo na ozlijeđeno Tijelo uskrslog Gospodina. Naša je misija obilježena tom značajkom: radi se o misiji za ranjeni svijet; misiji povjerenoj ranjenoj Crkvi, koju provode ranjeni učenici. Rane grijeha naš su posao. Rane Kristove, iako smo ih mi prouzrokovali, također su naša utjeha i snaga.

Prva koja je svjedočila tim ranama, prva, možda, koja je shvatila njihovo pravo značenje bila je Marija, Majka Isusova. Stojeći pod križem svjedočila je nanošenju tih rana. Držeći Njegovo mrtvo Tijelo, morala je biti označena krvlju koja je iz njih tekla. Sada odozgor gleda na ove naše svećenike s druge strane ovoga katedralnog raspela koje je iznad mene. Marija uvijek pred nama drži svoga Sina, nudeći ga nama kao našu nadu i spasenje. Ni na jednom drugom mjestu to ne čini s više ljupkosti i elegancije nego na slici Gospe Walsinghamske. Kako ovaj ordinarijat, Njezin ordinarijat, počinje postojati, povjerimo joj njegov rad da mogne ispuniti svoju misiju.

Gospo Walsinghamska, moli za nas!
Blaženi Ivane Henriče Newman, moli za nas!

+ Vincent
nadbiskup westminsterski"

Izvor: The Anglo-Catholic
Slika: Lawrence OP

Samo najbolje za oltar

Opširan intervju s utemeljiteljem Regularnih kanonika sv. Ivana Kentijskog o ovoj novoj redovničkoj zajednici i o njihovu apostolatu.

"Fatima je od 8. do 11. rujna 2010. ugostila konferenciju čiji je cilj bio otkrivanje i promicanje celebriranja sv. mise u izvanrednom obliku rimskog obreda u Portugalu.

Organizatori ovoga u Portugalu prvog skupa o tradicionalnoj liturgiji od objave motuproprija 'Summorum Pontificum' pape Benedikta, bili su Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog. Ova redovnička zajednica osnovana je 1998. u čikaškoj biskupiji.

Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog vode dvije župe u Illinoisu. Njihov je moto 'instaurare sacra'. Celebriraju u oba oblika rimskog obreda, a osobitu pozornost posvećuju liturgiji i svetim umjetnostima, osobito glazbi koju dobro poznaju i aktivno promiču.

Susreli smo se s njihovim utemeljiteljem i glavarom, vlč. F. Phillipsom, učiteljem glazbe, u kasno proljeće kad je vodio svoje župljane na hodočašće u Rim.

I. INTERVJU

- 1.) Oče, možete li predstaviti Vašu ustanovu čitateljima udruge 'Paix Liturgique'?

U središtu je naše misije uvjerenje da Crkva poučava kroz sjetila; što su naša sjetila poučenija, više rastemo u vjeri. Ugaoni kamenovi crkava nose natpis 'kuća Božja i vrata nebeska'. To je Crkva, 'kuća Božja i vrata nebeska', božanska ustanova povjerena čovjeku. Sve crkve, budući da su mjesta bogoštovlja, trebaju nas tomu voditi odgajajući naša sjetila; naš vid ljepotom okruženja, naš njuh mirisom tamjana, naš sluh harmonijom orgulja, naš opip dodirivanjem drva klupa i klecala ulaštenog patinom generacija vjernika koji su nam prethodili; konačno, naš okus primanjem svete hostije, Isusa Krista koji nas časti svojom prisutnošću. To je značenje našeg javnog mota 'instaurare sacra' koje smo nadopunili kućnim motom, 'samo najbolje za oltar'.
Naša misija svoju inspiraciju crpi i od našeg zaštitnika, sv. Ivana Kentijskog, poniznog i učenog svećenika iz XV. st. Glavna naša župa koju su sagradili poljski imigranti krajem XIX. st. posvećena je njemu.

- 2.) Biste li nam rekli nešto o svojim statutima i brojnosti?

Za sada smo jednostavna 'udruga vjernika'. Kažem 'za sada' jer smo podnijeli zahtjev za statusom dijecezanskog prava, što naš biskup razmatra. Taj je status bitan za naš razvoj jer bi nam omogućio da prihvatimo pozive onih biskupa koji nas pozivaju u svoje dijeceze.
Što se tiče brojeva, trenutačno imamo devet svećenika i dvadeset i devet sjemeništaraca. Zvanja nam dolaze preko interneta (opaska: Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog imaju vrlo atraktivnu, dobro osmišljenu, internetsku stranicu koja je jako posjećena) ili po preporuci prijateljâ svećenikâ. Sjemeništarci nam studiraju konektikutskom sjemeništu Svetih apostola koje pohađaju i članovi drugih zajednica. Dnevno imaju misu, krunicu, časoslov, a triput tjedno sv. misu u izvanrednom obliku. Jedan od naših svećenika, o. D. Kolinski, poučava sjemeništarce u sjemeništu Svetih apostola izvanrednom obliku mise.
Naši svećenici žive u zajednici prema pravilu sv. Augustina. Moram usput reći da su me u Rimu pitali, kada sam predstavljao naš zahtjev da dobijemo status dijecezanskog prava: 'Kako je reguliran vaš zajednički život?' To je znak da svećenička godina već donosi plodove jer se svećenika ne sudi samo po njegovoj aktivnosti, nego i po načinu života.

- 3.) Glavnina vaše misije se odvija na župnoj razini, kako je to uređeno?

Osim onoga što činimo za svete umjetnosti, jedna od naših posebnosti je promicanje obiteljske pobožnosti među našim vjernicima. Potičemo ih da u kući naprave oratorij oko kojeg će se okupljati obitelj. Pozivamo ih da kad mogu sudjeluju u molitvi božanskog časoslova. O Bogojavljenju blagoslivljamo domaćinstva- blagoslovljenom kredom upišemo inicijale triju kraljeva i tekuću godinu na ulazna vrata da pod njihovu zaštitu stavimo dom. Na blagdan sv. Ivana, 27. prosinca, blagoslivljamo vino. Nitko od naših vjernika ne pije, a da ne zazove sv. Ivana, u sjećanje na epizodu iz njegova života kad je iz otrovanog kaleža koji je trebao ispiti izašla zmija, kad je načinio znak križa. Također obitelji posvećujemo Presv. Srcu i proširujemo blagoslov Crkve na blagdan Svete obitelji.
Pokušavamo promicati među našim vjernicima i sjemeništarcima znanje i ljubav prema crkvenoj povijesti, osobito onoj Rima, s tim počinjemo već od vjeronauka. U vrijeme korizme obiteljima dajemo brošuru s popisom svih liturgijskih postaja s prikazom sveca dana i različitim napomenama, uključujući plan Rima, da bi djeca lakše usvojila ono što je dio njihove povijesti. Za Duhove u Crkvi priredimo kišu ruža, kao u Pantheonu, da proslavimo silazak Duha Svetoga u obliku plamenih jezika nad glave apostola. Iz Rimskog martirologija uzimamo čitanja za vrijeme obroka; sve je uređeno da potiče ljubav i pobožnost za Svetu crkvu i da osnaži našu vezu s Petrovom stolicom.
I kako završava ova lijepa Svećenička godina koju nam je dao Sveti Otac, želio bih naglasiti našu privrženost sakramentu ispovijedi. Slijedimo primjer sv. Ivana Marije Vianneya, čije smo svete moći ove godine počastili, i držimo ispovjedaonicu našim naravnim svećeničkim radnim mjestom. Svake nedjelje petorica svećenika cijeli dan ispovijeda. Nije neobično da se ispovijedi nedjeljama i petsto od naših dvije i pol tisuće župljana.

- 4.) Rekli ste, 'samo najbolje za oltar', što savršeno izražava vašu pozornost koju pridajete celebraciji liturgije. Kako ste odgovorili na motuproprij 'Summorum Pontificum' koji je oživio tradicionalnu liturgiju?

Ta je liturgija u našoj župi sv. Ivana Kentijskog bila služena još i prije utemeljenja naše družbe. Misal iz 1962. bio je u njoj u uporabi od sredine '90.-ih, na zahtjev kardinala Bernardina, koji je tada bio čikaški nadbiskup. On nas je ohrabrio da služimo tu misu koja još nije bila nazvana izvanredim oblikom rimskog obreda.
Kad sam krajem '90.-ih imao zadovoljstvo susresti kardinala Ratzingera kako bih mu predstavio našu župu, nisam propustio spomenuti da celebriramo rimski obred u novom i u tradicionalnom obliku. Na moje iznenađenje, rekao je: 'Konačno! Konačno zajednica koja celebrira obje liturgije!'
U izvjesnom smislu motuproprij nije bio za nas prekretnica jer smo se već vratili tradicionalnoj misi, ali u drugu ruku, čim smo čuli za motuproprij 7. srpnja 2007. odlučili smo sudjelovati u njegovu širenju. Smjesta smo poduzeli stvaranje tutorijala koje smo stavili na internet u kolovozu 2007., neposredno prije nego što je motuproprij stupio na snagu, 14. rujna iste godine.
U obje naše župe, nedjeljama i kroz tjedan, imamo oba oblika obreda. Nedjeljama u našoj glavnoj župi služimo i tihu i svečanu misu u izvanrednom obliku.

- 5.) Kardinal George, OMI je 2007. za vašu zajednicu zaredio bivšeg sjemeništarca Petrova bratstva prema redovitom obliku rimskog obreda. To nameće pitanje vašeg odnosa s ustanovama pod nadležnošću 'Ecclesiae Dei', i hoćete li možda izabrati izvanredni oblik za vaša ređenja?

Zapravo, da izbjegnemo svaki spor u našoj zajednici o valjanosti ređenja bilo kojeg od naših svećenika, odlučio sam koristiti samo novi obred za naša ređenja. To će nas čuvati od svake buduće podjele među našim svećenicima i vjernicima.
Taj nas izbor razlikuje od ustanova pod 'Ecclesiom Dei'; Petrova bratstva čijih je nekoliko članova bilo nazočno na ređenju o. S. Haynesa 2007. i od Instituta Krista Kralja koji također djeluje u Chicagu i s kojim smo u dobrosusjedskim odnosima.

- 6.) Za Benedikta XVI. celebracija obaju oblika znači izvor međusobnog obogaćenja, ali za biskupe i svećenike koji mu se protive, ona je izvor problema i napetosti. Kako je u vašoj župi?

Nećete se iznenaditi kad Vam kažem da je ta celebracija u oba oblika za nas izvor obogaćenja, kako to i želi Sveti Otac. Uzet ću samo jedan primjer koji se često izvlači protiv Papina dokumenta, liturgijski kalendar.
Nama postojanje dvaju kalendara ne predstavlja poteškoću. Naprotiv, to je jedna od radosti koju donosi motuproprij, velika milost za nas i naše vjernike da svakoga dana možemo slaviti dva sveca, ili čak istoga dvaput u godini! Tako na primjer, našeg zaštitnika sv. Ivana Kentijskog slavimo 20. listopada prema tradicionalnom kalendaru, i 24. prosinca prema novom. Dva dana za istog sveca, naš je župni život stoga samo bogatiji.

- 7.) Možete li na naposljetku reći kako je jednostavno čikaško 'udruženje vjernika' došlo na ideju da organizira susret za upoznavanje izvanrednog oblika u Fatimi?

Za vrijeme našeg prošlogodišnjeg hodočašća u Fatimu, gdje u pravilu vodimo naše novake prije zavjeta, pristupio nam je mladić i upitao nas jesmo li mi zaista kanonici sv. Ivana Kentijskog. Tijekom razgovora opisao nam je situaciju u Portugalu i u susjednoj Španjolskoj te nevoljkost koja blokira svaki napredak izvanrednog oblika u tim zemljama. Jednostavno vjernici mu nemaju pristupa, barem u Portugalu.
On redovito čita našu internetsku stranicu i zna da smo već organizirali konferencije za predstavljanje i upoznavanje izvanrednog oblika. Zamolio je da po istom principu organiziramo nešto tako u Fatimi za vrijeme našeg sljedećeg hodočašća, te nas je uvjerio da će okupiti dovoljno zainteresiranih laika i klerika kako bi opravdao tu inicijativu.
Najprije smo zamolili za odobrenje našeg nadbiskupa, a zatim smo pisali biskupu Leirije i rektoru fatimskog svetišta kako bismo im izložili ideju i privolili ih na nju. Priča je mogla završiti kad bi odbili jedan ili dvojica, kako su se neki bojali, ali Providnost nam se smilovala pa su i rektor i biskup dali pozitivan odgovor.

II. Razmišljanja udruge 'Paix Liturgique'

- 1.) Kanonici sv. Ivana Kentijskog su zajednica koja dobro predstavlja novi liturgijski pokret koji želi i ohrabruje Benedikt XVI. Znaju što hoće, vjerni su Rimu i privlače zvanja. Ekvivalent su nursijskim benediktincima (francusko pismo PL, br. 186) jer celebriraju 'in utroque usu' (u oba oblika rimskog obreda). U prve tri godine od motuproprija 'Summorum Pontificum', održali su 31 seminar za učenje izvanrednog oblika na kojima je sudjelovalo 700 svećenika, đakona i sjemeništaraca, većinom iz SAD-a.

- 2.) Za vrijeme zadnjeg generalnog zasjedanja biskupa SAD-a u studenom, kanonici sv. Ivana Kentijskog razdijelili su biskupima materijale kako bi ih uputili u pontifikalnu misu prema izvanrednom obliku rimskog obreda. Svaki je biskup dobio DVD pontifikalne mise na tronu koja je služena prošlog travnja u vašingtonskog Bazilici Bezgrješnog Začeća.

Na velikom zaslonu su nekoliko puta prikazali DVD pontifikalne mise u izvanrednom obliku, što je izazvalo interes nekolicine biskupa. Osobitu je pozornost izazvao dokumentarac koji je prikazivao sakrament potvrde prema Pontifikalu rimskom iz 1962. Nekoliko je biskupa kanonicima izrazilo želju da celebriraju u izvanrednom obliku za vjernike svojih biskupija, ali su rekli da ne znaju odakle početi.

- 3.) Kako bismo ilustrirali duh kanonika sv. Ivana Kentijskoga, prenijet ćemo riječi kanonika Haynesa, već spomenutog bivšeg sjemeništarca Petrova bratstva, koje je za vrijeme konferencije u Fatimi prenijela portugalska radijska postaja 'Renascença': 'Sveti Otac je rekao da je motuproprij za sve vjernike... U SAD-u su se mnogi obratili zahvaljujući interesu za tradicionalnom liturgijom. Mnogo je mladih ljudi koji su kršteni ili čak potvrđeni, a ne prakticiraju svoju vjeru. Takvi u tradicionalnoj liturgiji nalaze put koji ih ponovo vodi vjeri, misi, ispovijedi, prakticiranju katoličke vjere. Po ovoj misi se obnavlja Crkva.'

- 4.) Iako posjećenost nije bila velika, dani otkrivanja izvanrednog oblika koje su organizirali kanonici sv. Ivana Kentijskog u Fatimi, bili su vrhunac za portugalske vjernike znatiželjne da otkriju tu 'novu misu' pape Benedikta XVI. Prvi put nakon reforme, na velikom oltaru marijanskog svetišta mogla se služiti tradicionalna liturgija. Kao plod ove misijskog apostolata kanonikâ, u listopadu je formirana prva skupina portugalskih vjernika privrženih izvanrednom obliku mise. To pokazuje da nitko ne treba u Gospodinovu vinogradu biti zaobiđen i da je primjena motuproprija 'Summorum Pontificum' zaista univerzalna zadaća."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: S. Smith Photography

Ususret Papi

Sveti Otac će osim Hrvatske, Španjolske, Benina i Njemačke, ove godine pohoditi i Prevedru Republiku Svetog Marina, i to u istom mjesecu kad i našu domovinu. Tamošnji biskup, msgr. L. Negri, bio je profesor povijesti filozofije i uvoda u teologiju na milanskom Katoličkom sveučilištu i blizak suradnik utemeljitelja pokreta Communione e Liberazione, msgr. L. Giussanija. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2005. biskupom San Marina i Montefeltra. Jedan je od rijetkih biskupa koji su papi Benediktu poslali pismo zahvale nakon objave motuproprija Summorum Pontificum, a za vrijeme prošlogodišnjih napada na Papu, kada su se mnogi kukavički ograđivali od Svetog Oca poslao mu je prelijepo pismo koje sam preveo u travnju 2010. Slijedi njegov intervju koji je dao u prosincu prošle godine za Glas Romagne.

"O liturgiji ovisi budućnost vjere i Crkve- kaže Joseph Ratzinger, odnosno Benedikt XVI. u 'Teologiji liturgije', prvom svesku svojih sabranih djela, 'Opera omnia'. Na Večernjoj za nerođeni život, 27. studenog, na početku došašća, definirao je liturgiju kao 'mjesto na kojem živimo istinu i gdje istina živi s nama'. Ovim smo se temama pozabavili oči u oči s biskupom San Marina i Montefeltra, msgr. Luigijem Negrijem koji se priprema za Papin pohod 2011.

- Preuzvišeni, zaštitni znak ovog pontifikata je odnos između vjere i razuma; zašto inzistirati na liturgiji?

Liturgija je život Kristov koji se odvija u Crkvi i egzistencijalno uključuje kršćane. Liturgija nije jednostavno kult koji čovjek upravlja Bogu kao u većini oblika prirodnih religija. Ona je pravo posadašnjenje života, muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, koji uzima oblik na sakramentalni način i uključuje bitno i dubinski kršćane, tako da pripadaju Kristu i Crkvi po sakramentima kršćanske inicijacije, a kasnije ih sakramenti prate pri velikim životnim odlukama i značajnim razdobljima njihova života. U izboru zvanja- ženidba ili sv. red ili pak na životnim prekretnicama. Dakle, liturgija brani stvarnost Krista i Crkve. Zato sam jako zahvalan prof. De Matteiju, njegov izvanredni svezak o povijesti II. vatikanskog koncila i stranice posvećene sporu i neumoljivoj 'socijalizaciji' liturgije, već i prije Koncila; kao da je vrijednost liturgije u mogućnosti da se okupi kršćanski puk u aktivnom sudjelovanju u nečemu što je lišeno svoje sakralnosti i postalo katolička društvena inicijativa. Ja vjerujem da se u pitanju liturgije radi o istini vjere jer se radi o velikoj alternativi koju Benedikt XVI. stavlja na početak svoje enciklike 'Deus caritas est': kršćanstvo nije ideologija religijskog karaktera, nije projekt moralističkog karaktera, nego susret s Kristom koji ostaje i ima mjesto u životu Crkve i svakog kršćanina. Liturgija uprisutnjuje čin Krista kroz generacije: 'Ovo činite meni na spomen'. Stoga vjerujem da obrana cjelovitoga nauka vjere ovisi o istini kojom se celebrira i živi liturgija. U tom je smislu Crkva uvijek tvrdila da je 'lex orandi, lex credendi'; da se iz zakona molitve rađa zakon vjerovanja.

- Dva se aspekta čine centralnima u svesku 'Teologija liturgije' kardinala Ratzingera; prvo, nažalost, prevaga razumijevanja mise kao sastanka, kao 'događaja jedne određene skupine ili neke mjesne crkve', gozbe i otuda shvaćanje sudjelovanja kao djelovanja različitih osoba, što se po auktoru katkad pretvara u pravu parodiju. Drugo, celebracija prema narodu, što se zbog niza nesporazuma i pogrješnih tumačenja 'danas čini kao plod liturgijske obnove koju je Koncil htio', kako piše Papa. Posljedica: zajednica kao krug zatvoren u sebe i dosad neviđena klerikalizacija gdje je sve usmjereno prema celebrantu.

Slažem se da Papa treba nastaviti u liturgiji 'reformu reforme' Koncila, prema izrazu don N. Buxa. Mora se, međutim, potpuno jasno kazati da Papa ima poteškoća u provođenju te 'reforme reforme'. Postoje ne tako pasivne, negativne tendencije suprotstavljanja. Poslijekoncilska liturgijska reforma nerijetko je bila pseudointerpretacija ili su se izuzetci postavljali kao pravilo- dovoljno se sjetiti problema jezika ili pričesti na ruku. To su bili pravi udarci biskupskih konferencija protiv Rima. Slaba vatikanska reakcija je bila uvjetovana napetostima i protivljenjima čak i unutar struktura, da bi mogla osigurati točnu interpretaciju i primjenu Koncila. Dakle, postoji s jedne strane 'socijalizirana' ('posvjetovljena', op. splendor) liturgija koja vodi primjeni ljudskih pravila međusobnog ophođenja i u liturgiji, a od zajednice i svećenika pravi subjekt i stavlja ih u središte, te nasuprot njoj, liturgija koja u središte vraća pravi subjekt euharistijske celebracije, samoga Isusa Krista. Struktura tradicionalne liturgije čuva prava Krista i nazočnost Kristovu. Sve ono što svijest o stvarnoj nazočnosti Kristovoj reducira u korist zajednice, uzrokuje gubljenje glavne vrijednosti liturgije, ontološke vrijednosti po don Giussaniju, i zatim metodološke i edukativne. U vrijeme stupanja na snagu liturgijske reforme nakon Koncila, jedna je visoka vatikanska ličnost- ne mogu reći tko, ali mogu potvrditi da je istinito jer sam čitao vlastitim očima- napisala da je misno slavlje konačno postalo prostor 'ostvarivanja zdravog katoličkog zajedništva'. Umjesto stvarne nazočnosti Krista koji umire i uskrsava, koji stvara novi narod Božji; prostor katoličke društvenosti (socialità cattolica).

- Možete li barem reći je li ta ličnost bila stepenicu iznad msgr. Bugninija?

Puno stepenica više od msgr. Bugninija.

- 'U Italiji se, osim rijetkih časnih iznimaka, biskupi i redovnički poglavari protive provođenju motuproprija', to je javno izjavio potpredsjednik Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei' godinu dana nakon što je papa Benedikt XVI. motuproprijem 'Summorum Pontificum' liberalizirao uporabu tradicionalne liturgije. Teška optužba protiv neposluha talijanskog episkopata. Dokle smo stigli u primjeni motuproprija i ima li u Vašoj dijecezi liturgijskih celebracija prema izvanrednom obliku, odnosno Rimskom misalu iz 1962.?

Potrudio sam se provesti i objasniti mojim svećenicima duboki smisao motuproprija koji daje mogućnost onima koji žele vrjednovati najveće bogatstvo u Crkvi. Papa je otvorio mogućnost liturgijske celebracije za koju pojedinci ili grupe više osjećaju da odgovara njihovoj želji za rastom i njihovim načelima. Ipak, treba reći da nedostaju provedbene smjernice na koje čekamo sve do danas. Uglavnom, tamo gdje je biskup poslušan, kao što je to u mojem slučaju, ne slavi se mnogo takvih misa, ali su sve zatražene održane u skladu s odredbama motuproprija. Kad sam maloprije rekao da Papa ima teškoća pri uvođenju 'reforme reforme' mislio sam i na smjernice za provedbu motuproprija na koje još uvijek čekamo. Čini mi se, međutim, da to protivljenje ne ide u prvom redu protiv motuproprija, nego puno više se radi o tomu što neki ne bi htjeli da se dovodi u pitanje liturgijska reforma, na način kako je predstavlja dominantna interpretacija koncilskih tekstova i njene praktične posljedice. Protivljenje se odnosi na samu mogućnost da postoje drugi oblici ostvarenja liturgijskog sakramentalnog života, a ne toliko na primjenu motuproprija. Papa je rekao da postoji liturgijsko sakramentalno bogatstvo kojemu, ako žele, svi mogu pristupiti, bez reduciranja na samo jedan oblik; a postoji, po mojem mišljenju, dugi niz klerika koji misle da su reforme nakon Drugog vatikanskog koncila izbrisale sve što je ranije postojalo. To je ta hermeneutika diskontinuiteta o kojoj se Papa izjasnio jasnim i odlučnim riječima.

- Prema jednom istraživanju Doxe, 71% katolika bi smatralo normalnim kad bi u istoj župi supostojala dva oblika rimskog obreda, tradicionalni i novi. Četrdeset posto onih koji idu na misu svake nedjelje dolazilo bi svakog tjedna na misu sv. Pija V., kad bi bila u župi. Kako komentirate ove podatke koji se kao i sve ostale ankete trebaju uzeti s oprezom?

Bez obzira na te rezultate, smatram da Crkva danas treba biti puno otvorenija da pruži one oblike i načine sudjelovanja u životu Kristovu, koji odgovaraju neizbježnim razlikama koje opstoje među ljudima i među mladeži. Mislim da nas treba pokretati istinski misionarski entuzijazam. U vrijeme kada se crkve prazne i kad postoje tolike poteškoće u ispravnoj percepciji misterija Krista i Crkve, treba uporabiti sve što tomu koristi, a ne ostvarivati vlastite ideološke opcije. Više nema razloga za sukob tradicionalizam-progresizam, za nadvladavanje toga zaista dugujemo Benediktu XVI. To su ideološke kontrapozicije koje hipostaziraju točke gledišta, senzibiliteta, a trebali bi pitati što više služi misiji Crkve i njenoj odgojnoj zadaći.

- Kako je don Giussani služio misu? Koje su Vaše misli o liturgiji i kako ste prihvatili reformu?

Vidio sam da je don Giussani celebrirao po obredu sv. Pija V.; služio je s dubokom sviješću da je protagonist milosnog događaja koji se otvara srcima i životima ljudi. Vidio sam ga i da služi po reformiranom obredu na isti način. Giussani po naravi nije bio sklon naglašavanju detalja. Ne mogu reći kako je reagirao na reformu jer se ne mogu sjetiti da smo o tomu razgovarali, ni javno, ni međusobno, iako smo stotinama sati razgovarali o svim problemima života Crkve i društva. Ali slika o liturgiji koju je imao sadržana je u prelijepoj knjižici 'Dalla liturgia vissuta, una proposta'. Vjerujem da liturgija, bilo tradicionalna bilo reformirana, ako zadržava identitet koji joj priznaje učiteljstvo, može postati ponuda za život; liturgija je život, život Kristov, koji postaje ponuda za život. Ne vjerujem da je bio spreman umrijeti za spas liturgije sv. Pija V., kao što ne vjerujem- koliko sam ga upoznao u pedeset godina- da bi rekao da je reformirana liturgija najbolja moguća. Dakle, vjerujem da je kao i u drugim pitanjima II. vatikanskog imao nekih teškoća s interpretacijom- kao i većina drugih pastira i teologa. Istina je da danas, nakon četrdeset godina, s papom Benediktom XVI. započinje autentično tumačenje Koncila.

- Kako će u vjerskom i crkvenom pogledu izgledati pohod pape Benedikta XVI. San Marinu?

Prema neslužbenom programu, koji pomalo postaje službenim, ujutro 19. lipnja bit će misa u San Marinu na stadionu 'Serravalle' za cijelu biskupiju.

- Ovih ste dana bili objekt opservacije jednoga novinara svjetovnoga lista koji je iznio disproporciju između Vaše ličnosti i biskupije koju je nazvao 'operetnom dijecezom'.

Zahvalan sam na pohvalama, pomalo nezasluženim. Na vijugavim stazama neke patikularne crkve ili u odgovornosti koja je također središnja u vođenju crkve, nitko, a najmanje ja nisam tako naivan da ne razumijem kako postoje pokreti, protupokreti, reakcije, kontrareakcije, interesi koji imaju veliku težinu. Napisao sam nešto o karijerizmu u kolumni 'Opportune et importune' u 'Studi Cattolici', tako da mi se ta pojava nazočnosti političkih stavova čini neobičnom ili skandaloznom. Ja sam iz one generacije svećenika i biskupa koja vjeruje da je u konačnici, iznad svih tih struja, protustruja, prijateljstava, volja Božja koju tumači Sveti Otac. Kada te Sveti Otac poziva, možeš biti siguran da te Bog poziva, a ako te poziva na nešto to je zato što je to za tebe najbolje u tom trenutku. Zato sam s tim stanjem duha i prepušten volji Božjoj, vrlo zadovoljan što sam biskup dijeceze koju je netko nazvao operetnom, ali vjerujem da sam dao ovoj biskupiji prezentnost i vidljivost u crkvenom i društvenom kontekstu Italije."

Izvor i slika: Benedicamus Domino