U subotu, 15. siječnja osnovan je prvi personalni ordinarijat za anglikance koji žele ući u zajedništvo s Papom, u skladu s apostolskom konstitucijom Anglicanorum coetibus Svetog Oca Benedikta XVI. Istoga dana su prva trojica bivših anglikanskih biskupa zaređena za katoličke svećenike u westminsterskoj katedrali, nakon što su dva dana ranije primila red đakonata. Zaredio ih je nadbiskup V. Nichols i održao ovu propovijed:
"U ovoj je katedrali tijekom stotinu godina njene povijesti održano mnogo ređenja, ali nijedno kao ovo. Danas na jedistven način obilježavamo novi korak u životu i povijesti Katoličke crkve. Jutros je objavljen osnutak prvoga personalnog ordinarijata prema odredbama apostolske konstitucije 'Anglicanorum coetibus'. Stoga, pozdravljam J. Broadhursta, A. Burnhama i K. Newtona koji će postati prvi svećenici Ordinarijata Gospe Walsinghamske. Na poseban način pozdravljam o. Keitha kojega je Sveti Otac izabrao za prvoga ordinarija personalnog ordinarijata.
Radi se zaista o povijesnom trenutku. Ovim Vas uvodnim riječima pozdravljam Keithe, Andrew i Johne. Iza sebe imate značajnu povijest punu pravih dostignuća. Sada, pred sobom imate važnu i zahtjevnu budućnost! Izražavajući vam dobrodošlicu odajem puno priznanje teškom putu koji ste prošli sa svojim obiteljima, putu koji je uključivao mnogo godina razmišljanja i molitve, bolnih nesporazuma, konflikata i nesigurnosti. Posebno želim odati priznanje Vašoj predanosti u službi svećenika i biskupa Anglikanske crkve i potvrditi plodnost Vaše službe.
Zahvaljujem mnogima u Anglikanskoj crkvi koji su prepoznali Vašu iskrenosti i inregritet kad ste krenuli ovim putem i koji su vam zajamčili svoje svoje molitve i dobre želje. Prvi među njima je Rowan, nadbiskup Canterburyjski, sa svojom karakterističnom vizijom, velikodušnošću srca i duha.
To je putovanje, dakako, uključivalo tužan rastanak od prijatelja. Svjesni smo toga, što samo jača toplinu naše dobrodošlice.
Naravno, bio je to I. H. Newman koji je govorio o 'tužnom rastanku od prijatelja'. Zahvaljujemo našem Svetom Ocu Benediktu što nije samo stavio ovaj ordinarijat pod zaštitu Gospe Walsinghamske, nego mu je kao patrona dao također bl. Ivana Henrika Newmana.
Papa Benedikt je u rujnu, u palači Lambeth, kazao: 'U osobi Ivana Henrika Newmana slavimo svećenika čija se crkvena vizija razvijala iz njegove anglikanske formacije i dozrijevala kroz mnogo godina njegove službe u Anglikanskoj crkvi. On nas može naučiti vrlinama koje zahtijeva ekumenizam: s jedne je strane bio potaknut da slijedi svoju savjest, što ga je i osobno puno koštalo; a s druge strane, toplina njegova trajnog prijateljstva s bivšim kolegama vodila ga je k tomu da s njima, zbog duboke čežnje za jedinstvom vjere, istražuje, u istinski koncilijantnom duhu, pitanja na kojima su se razilazili' (Palača Lambeth, 18. rujna 2010.).
Zatim, govoreći u Rimu, 20. prosinca, papa Benedikt je nadalje razmišljajući o kardinalu Newmanu izgovorio ove riječi, pune značaja i nade za današnjicu:
'Put Newmanova obraćenja je put savjesti- ne put samopotvrđujuće subjektivnosti, nego, naprotiv, put poslušnosti istini koja mu se stupnjevito otvarala. Njegovo treće obraćenje, na katolištvo, tražilo je od njega da se odrekne gotovo svega što mu je bilo drago i dragocjeno; imetka, zvanja, akademske titule, obiteljskih sveza i mnogih prijatelja. Žrtva koju je od njega tražila poslušnost istini, svojoj savjesti, išla je i dalje. Newman je uvijek bio svjestan da ima misiju za Englesku. Ali, u katoličkoj teologiji njegova vremena, njegov se glas teško mogao čuti...
U siječnju 1863. je zapisao u dnevnik ove potresne riječi: 'Kao protestant, osjećao sam da je moja religija turobna, ali ne i moj život; ali, kao katolik, moj je život turoban, ne moja religija.' Još nije došao do trenutka kad će postati utjecajna ličnost. U poniznosti i tami posluha, morao je čekati dok njegova poruka ne bude uporabljena i shvaćena. U prilog tvrdnji da je Newmanov koncept savjesti identičan s njenim modernim subjektivnim shvaćanjem, često se citira pismo u kojem je rekao da bi najprije nazdravio savjesti, a zatim papi. Ali, 'savjest' u toj izjavi ne znači obvezujuću kakvoću subjektivne intuicije, nego mogućnost pristupa istini i njenu obvezujuću snagu; na tomu je utemeljen njezin primat. Druga zdravica može biti posvećena papi jer je njegova zadaća da zahtjeva poslušnost istini' (20. prosinca 2010.).
Danas zahvaljujemo Svetom Ocu na hrabrom vodstvu u uspostavi prvoga personalnog ordinarijata. Njegove su nakane jasne. To je, kako je rekao, 'proročka gesta' koja želi pridonijeti širem cilju vidljivog jedinstva među našim dvjema crkvama, pomažući nam da u praksi spoznamo kako se naša nasljeđa vjere i života mogu međusobno jačati u našoj današnjoj misiji. U Oscott Collegeu Papa je nama biskupima rekao: '[Ordinarijat] nam pomaže da se usmjerimo na krajnji cilj svih ekumenskih aktivnosti: obnovu punog crkvenog jedinstva u kontekstu gdje međusobna izmjena darova iz našeg duhovnog nasljeđa služi svima nama za obogaćenje.'
Vidljivo jedinstvo crkve i danas ima u našim mislima središnje mjesto. Doista, ono nikada nije bilo izočno iz srca sv. Pavla kako je dobro vidljivo u Poslanici Efežanima, i malo ranije, Filipljanima. Njegov apel je jasan; da vjerujući u Krista kao Gospodina, udjelujući u Njegovoj ljubavi, klanjajući se jednom Bogu i Ocu, stvaramo jedinstvo kojemu vazda treba služiti vježbajući se u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi. U 'Filipljanima' je eksplicitniji nabrajajući stavove i ponašanja koja prijete tom jedinstvu: sebična ambicija za moći povezanom sa službom, traženje samopotvrde ili prestiža, usredotočenje na vlastitu važnost u kompetitivnom duhu, sve to nas odalečuje, nije 'isto mišljenje kao i u Isusu Kristu' (usp. Fil 2, 1-5).
Povijest pokazuje kako je u pravu. Takvi krivi obrasci obilježavaju našu povijest, a nalaze i danas izraz u svakom od nas. Stoga tražimo oproštenje za naše pogrješke i nastojimo u sebi obnoviti misao Isusa Krista.
Potraga za vidljivim jedinstvom u Crkvi ostaje imperativ. U tomu je uloga Petrova nasljednika krucijalna. Papa Benedikt je to izrazio u Westminsterskoj opatiji: 'Vjernost riječi Božjoj, upravo zato što je prava riječ, zahtijeva od nas poslušnost koja nas zajedno vodi dubljem razumijevanju Gospodinove volje, poslušnost koja mora biti slobodna od svakog intelektualnog konformizma ili prilagođavanja duhu vremena. To je riječ ohrabrenja koju vam večeras želim ostaviti, a to činim u vjernosti mojoj službi biskupa Rima i nasljednika sv. Petra, zadužena za posebnu brigu oko jedinstva Kristova stada (Westminster Abbey, 18. rujna 2010.).
Za katoličku je vjeru od središnje važnosti papinska služba za vidljivo jednistvo Crkve. Od središnje je važnosti za vjeru onih koji ulaze u puno zajedništvo u ovom ordinarijatu, kao i za dobrodošlicu, ohrabrenje i potporu koje katolička zajednica Engleske i Walesa daje tom razvoju kao i svima koji žele biti njegovim dijelom.
U Poslanici Efežanima sv. Pavao govori o različitim darovima danima zajednici vjernika. Dok priznajemo te razlike na ovoj se misi posebno usredotočujemo na dar zaređenoga svećeništva u Katoličkoj crkvi. Radi se o svećništvu koje svoj oblik, svoju svrhu, svoje iskustvo dobiva od križa Kristova, velikog križa iznad nas na koji se tako dirljivo osvrnuo papa Benedikt. Po ovom zaređenom svećeništvu jedna te ista žrtva Kristova ostvaruje se na oltarima i ponovo prinosi Vječnom Ocu. Prisutna je kao sakrament našega spasenja. Ta misa, svaka misa, ujedno je molitva Kristova i molitva Tijela Kristova, Njegova naroda. Po njoj Krist iznova tvori svoju Crkvu, svakoga dana, u sebi samom i u njemom vidljivom jedinstvu, u svijetu. To je zadaća zaređenog svećenika, dnevno tvorenje Crkve; neprocjenjiv dar i služba za što moramo neprestano zahvaljivati Bogu. Toj jednoj žrtvi, mi pridružujemo naše vlastite male žrtve, gubitke i teškoće koje podnosimo zbog našega pada i grijeha, dok tragamo za istinom i ljubavlju. Sve se prinosi Ocu u jednoj žrtvi hvale da se preobrazi u sredstvo našega spasenja.
U današnjem čitanju Evanđelja po Ivanu, opet smo slušali o pojavljivanju uskrsloga Krista njegovim učenicima. Donosi im plodove svoje pobjede nad smrću; opraštanje grijeha i dar mira. I ovdje dolazimo do djela zaređenog svećenika- da s pouzdanjem navješta Božje opraštanje i donese mir uznemirenoj duši i nemirnomu svijetu.
Danas ovoj trojici svećenika izgovaramo dobrodošlicu u tu službu, u taj ministerij. Međutim, moramo biti pozorni na riječi evanđelja. Pružajući ove darove, uskrsli Krist također koristi rječitu gestu: pokazuje im svoje ruke i bok.
Pokazuje im svoje rane. Misija koju primaju, misija pomirenja, proizlazi iz rana Kristovih. To je misija koju dijelimo i na svakoj misi ponovo gledamo na ozlijeđeno Tijelo uskrslog Gospodina. Naša je misija obilježena tom značajkom: radi se o misiji za ranjeni svijet; misiji povjerenoj ranjenoj Crkvi, koju provode ranjeni učenici. Rane grijeha naš su posao. Rane Kristove, iako smo ih mi prouzrokovali, također su naša utjeha i snaga.
Prva koja je svjedočila tim ranama, prva, možda, koja je shvatila njihovo pravo značenje bila je Marija, Majka Isusova. Stojeći pod križem svjedočila je nanošenju tih rana. Držeći Njegovo mrtvo Tijelo, morala je biti označena krvlju koja je iz njih tekla. Sada odozgor gleda na ove naše svećenike s druge strane ovoga katedralnog raspela koje je iznad mene. Marija uvijek pred nama drži svoga Sina, nudeći ga nama kao našu nadu i spasenje. Ni na jednom drugom mjestu to ne čini s više ljupkosti i elegancije nego na slici Gospe Walsinghamske. Kako ovaj ordinarijat, Njezin ordinarijat, počinje postojati, povjerimo joj njegov rad da mogne ispuniti svoju misiju.
Gospo Walsinghamska, moli za nas!
Blaženi Ivane Henriče Newman, moli za nas!
+ Vincent
nadbiskup westminsterski"
"U ovoj je katedrali tijekom stotinu godina njene povijesti održano mnogo ređenja, ali nijedno kao ovo. Danas na jedistven način obilježavamo novi korak u životu i povijesti Katoličke crkve. Jutros je objavljen osnutak prvoga personalnog ordinarijata prema odredbama apostolske konstitucije 'Anglicanorum coetibus'. Stoga, pozdravljam J. Broadhursta, A. Burnhama i K. Newtona koji će postati prvi svećenici Ordinarijata Gospe Walsinghamske. Na poseban način pozdravljam o. Keitha kojega je Sveti Otac izabrao za prvoga ordinarija personalnog ordinarijata. Radi se zaista o povijesnom trenutku. Ovim Vas uvodnim riječima pozdravljam Keithe, Andrew i Johne. Iza sebe imate značajnu povijest punu pravih dostignuća. Sada, pred sobom imate važnu i zahtjevnu budućnost! Izražavajući vam dobrodošlicu odajem puno priznanje teškom putu koji ste prošli sa svojim obiteljima, putu koji je uključivao mnogo godina razmišljanja i molitve, bolnih nesporazuma, konflikata i nesigurnosti. Posebno želim odati priznanje Vašoj predanosti u službi svećenika i biskupa Anglikanske crkve i potvrditi plodnost Vaše službe.
Zahvaljujem mnogima u Anglikanskoj crkvi koji su prepoznali Vašu iskrenosti i inregritet kad ste krenuli ovim putem i koji su vam zajamčili svoje svoje molitve i dobre želje. Prvi među njima je Rowan, nadbiskup Canterburyjski, sa svojom karakterističnom vizijom, velikodušnošću srca i duha.
To je putovanje, dakako, uključivalo tužan rastanak od prijatelja. Svjesni smo toga, što samo jača toplinu naše dobrodošlice.
Naravno, bio je to I. H. Newman koji je govorio o 'tužnom rastanku od prijatelja'. Zahvaljujemo našem Svetom Ocu Benediktu što nije samo stavio ovaj ordinarijat pod zaštitu Gospe Walsinghamske, nego mu je kao patrona dao također bl. Ivana Henrika Newmana.
Papa Benedikt je u rujnu, u palači Lambeth, kazao: 'U osobi Ivana Henrika Newmana slavimo svećenika čija se crkvena vizija razvijala iz njegove anglikanske formacije i dozrijevala kroz mnogo godina njegove službe u Anglikanskoj crkvi. On nas može naučiti vrlinama koje zahtijeva ekumenizam: s jedne je strane bio potaknut da slijedi svoju savjest, što ga je i osobno puno koštalo; a s druge strane, toplina njegova trajnog prijateljstva s bivšim kolegama vodila ga je k tomu da s njima, zbog duboke čežnje za jedinstvom vjere, istražuje, u istinski koncilijantnom duhu, pitanja na kojima su se razilazili' (Palača Lambeth, 18. rujna 2010.).
Zatim, govoreći u Rimu, 20. prosinca, papa Benedikt je nadalje razmišljajući o kardinalu Newmanu izgovorio ove riječi, pune značaja i nade za današnjicu:
'Put Newmanova obraćenja je put savjesti- ne put samopotvrđujuće subjektivnosti, nego, naprotiv, put poslušnosti istini koja mu se stupnjevito otvarala. Njegovo treće obraćenje, na katolištvo, tražilo je od njega da se odrekne gotovo svega što mu je bilo drago i dragocjeno; imetka, zvanja, akademske titule, obiteljskih sveza i mnogih prijatelja. Žrtva koju je od njega tražila poslušnost istini, svojoj savjesti, išla je i dalje. Newman je uvijek bio svjestan da ima misiju za Englesku. Ali, u katoličkoj teologiji njegova vremena, njegov se glas teško mogao čuti...
U siječnju 1863. je zapisao u dnevnik ove potresne riječi: 'Kao protestant, osjećao sam da je moja religija turobna, ali ne i moj život; ali, kao katolik, moj je život turoban, ne moja religija.' Još nije došao do trenutka kad će postati utjecajna ličnost. U poniznosti i tami posluha, morao je čekati dok njegova poruka ne bude uporabljena i shvaćena. U prilog tvrdnji da je Newmanov koncept savjesti identičan s njenim modernim subjektivnim shvaćanjem, često se citira pismo u kojem je rekao da bi najprije nazdravio savjesti, a zatim papi. Ali, 'savjest' u toj izjavi ne znači obvezujuću kakvoću subjektivne intuicije, nego mogućnost pristupa istini i njenu obvezujuću snagu; na tomu je utemeljen njezin primat. Druga zdravica može biti posvećena papi jer je njegova zadaća da zahtjeva poslušnost istini' (20. prosinca 2010.).
Danas zahvaljujemo Svetom Ocu na hrabrom vodstvu u uspostavi prvoga personalnog ordinarijata. Njegove su nakane jasne. To je, kako je rekao, 'proročka gesta' koja želi pridonijeti širem cilju vidljivog jedinstva među našim dvjema crkvama, pomažući nam da u praksi spoznamo kako se naša nasljeđa vjere i života mogu međusobno jačati u našoj današnjoj misiji. U Oscott Collegeu Papa je nama biskupima rekao: '[Ordinarijat] nam pomaže da se usmjerimo na krajnji cilj svih ekumenskih aktivnosti: obnovu punog crkvenog jedinstva u kontekstu gdje međusobna izmjena darova iz našeg duhovnog nasljeđa služi svima nama za obogaćenje.'
Vidljivo jedinstvo crkve i danas ima u našim mislima središnje mjesto. Doista, ono nikada nije bilo izočno iz srca sv. Pavla kako je dobro vidljivo u Poslanici Efežanima, i malo ranije, Filipljanima. Njegov apel je jasan; da vjerujući u Krista kao Gospodina, udjelujući u Njegovoj ljubavi, klanjajući se jednom Bogu i Ocu, stvaramo jedinstvo kojemu vazda treba služiti vježbajući se u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi. U 'Filipljanima' je eksplicitniji nabrajajući stavove i ponašanja koja prijete tom jedinstvu: sebična ambicija za moći povezanom sa službom, traženje samopotvrde ili prestiža, usredotočenje na vlastitu važnost u kompetitivnom duhu, sve to nas odalečuje, nije 'isto mišljenje kao i u Isusu Kristu' (usp. Fil 2, 1-5).
Povijest pokazuje kako je u pravu. Takvi krivi obrasci obilježavaju našu povijest, a nalaze i danas izraz u svakom od nas. Stoga tražimo oproštenje za naše pogrješke i nastojimo u sebi obnoviti misao Isusa Krista.
Potraga za vidljivim jedinstvom u Crkvi ostaje imperativ. U tomu je uloga Petrova nasljednika krucijalna. Papa Benedikt je to izrazio u Westminsterskoj opatiji: 'Vjernost riječi Božjoj, upravo zato što je prava riječ, zahtijeva od nas poslušnost koja nas zajedno vodi dubljem razumijevanju Gospodinove volje, poslušnost koja mora biti slobodna od svakog intelektualnog konformizma ili prilagođavanja duhu vremena. To je riječ ohrabrenja koju vam večeras želim ostaviti, a to činim u vjernosti mojoj službi biskupa Rima i nasljednika sv. Petra, zadužena za posebnu brigu oko jedinstva Kristova stada (Westminster Abbey, 18. rujna 2010.).
Za katoličku je vjeru od središnje važnosti papinska služba za vidljivo jednistvo Crkve. Od središnje je važnosti za vjeru onih koji ulaze u puno zajedništvo u ovom ordinarijatu, kao i za dobrodošlicu, ohrabrenje i potporu koje katolička zajednica Engleske i Walesa daje tom razvoju kao i svima koji žele biti njegovim dijelom.
U Poslanici Efežanima sv. Pavao govori o različitim darovima danima zajednici vjernika. Dok priznajemo te razlike na ovoj se misi posebno usredotočujemo na dar zaređenoga svećeništva u Katoličkoj crkvi. Radi se o svećništvu koje svoj oblik, svoju svrhu, svoje iskustvo dobiva od križa Kristova, velikog križa iznad nas na koji se tako dirljivo osvrnuo papa Benedikt. Po ovom zaređenom svećeništvu jedna te ista žrtva Kristova ostvaruje se na oltarima i ponovo prinosi Vječnom Ocu. Prisutna je kao sakrament našega spasenja. Ta misa, svaka misa, ujedno je molitva Kristova i molitva Tijela Kristova, Njegova naroda. Po njoj Krist iznova tvori svoju Crkvu, svakoga dana, u sebi samom i u njemom vidljivom jedinstvu, u svijetu. To je zadaća zaređenog svećenika, dnevno tvorenje Crkve; neprocjenjiv dar i služba za što moramo neprestano zahvaljivati Bogu. Toj jednoj žrtvi, mi pridružujemo naše vlastite male žrtve, gubitke i teškoće koje podnosimo zbog našega pada i grijeha, dok tragamo za istinom i ljubavlju. Sve se prinosi Ocu u jednoj žrtvi hvale da se preobrazi u sredstvo našega spasenja.
U današnjem čitanju Evanđelja po Ivanu, opet smo slušali o pojavljivanju uskrsloga Krista njegovim učenicima. Donosi im plodove svoje pobjede nad smrću; opraštanje grijeha i dar mira. I ovdje dolazimo do djela zaređenog svećenika- da s pouzdanjem navješta Božje opraštanje i donese mir uznemirenoj duši i nemirnomu svijetu.
Danas ovoj trojici svećenika izgovaramo dobrodošlicu u tu službu, u taj ministerij. Međutim, moramo biti pozorni na riječi evanđelja. Pružajući ove darove, uskrsli Krist također koristi rječitu gestu: pokazuje im svoje ruke i bok.
Pokazuje im svoje rane. Misija koju primaju, misija pomirenja, proizlazi iz rana Kristovih. To je misija koju dijelimo i na svakoj misi ponovo gledamo na ozlijeđeno Tijelo uskrslog Gospodina. Naša je misija obilježena tom značajkom: radi se o misiji za ranjeni svijet; misiji povjerenoj ranjenoj Crkvi, koju provode ranjeni učenici. Rane grijeha naš su posao. Rane Kristove, iako smo ih mi prouzrokovali, također su naša utjeha i snaga.
Prva koja je svjedočila tim ranama, prva, možda, koja je shvatila njihovo pravo značenje bila je Marija, Majka Isusova. Stojeći pod križem svjedočila je nanošenju tih rana. Držeći Njegovo mrtvo Tijelo, morala je biti označena krvlju koja je iz njih tekla. Sada odozgor gleda na ove naše svećenike s druge strane ovoga katedralnog raspela koje je iznad mene. Marija uvijek pred nama drži svoga Sina, nudeći ga nama kao našu nadu i spasenje. Ni na jednom drugom mjestu to ne čini s više ljupkosti i elegancije nego na slici Gospe Walsinghamske. Kako ovaj ordinarijat, Njezin ordinarijat, počinje postojati, povjerimo joj njegov rad da mogne ispuniti svoju misiju.
Gospo Walsinghamska, moli za nas!
Blaženi Ivane Henriče Newman, moli za nas!
+ Vincent
nadbiskup westminsterski"
Izvor: The Anglo-Catholic
Slika: Lawrence OP
Lijepa propovijed, sadrzajna i ne preduga.
OdgovoriIzbriši