Ususret Papi

Sveti Otac će osim Hrvatske, Španjolske, Benina i Njemačke, ove godine pohoditi i Prevedru Republiku Svetog Marina, i to u istom mjesecu kad i našu domovinu. Tamošnji biskup, msgr. L. Negri, bio je profesor povijesti filozofije i uvoda u teologiju na milanskom Katoličkom sveučilištu i blizak suradnik utemeljitelja pokreta Communione e Liberazione, msgr. L. Giussanija. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 2005. biskupom San Marina i Montefeltra. Jedan je od rijetkih biskupa koji su papi Benediktu poslali pismo zahvale nakon objave motuproprija Summorum Pontificum, a za vrijeme prošlogodišnjih napada na Papu, kada su se mnogi kukavički ograđivali od Svetog Oca poslao mu je prelijepo pismo koje sam preveo u travnju 2010. Slijedi njegov intervju koji je dao u prosincu prošle godine za Glas Romagne.

"O liturgiji ovisi budućnost vjere i Crkve- kaže Joseph Ratzinger, odnosno Benedikt XVI. u 'Teologiji liturgije', prvom svesku svojih sabranih djela, 'Opera omnia'. Na Večernjoj za nerođeni život, 27. studenog, na početku došašća, definirao je liturgiju kao 'mjesto na kojem živimo istinu i gdje istina živi s nama'. Ovim smo se temama pozabavili oči u oči s biskupom San Marina i Montefeltra, msgr. Luigijem Negrijem koji se priprema za Papin pohod 2011.

- Preuzvišeni, zaštitni znak ovog pontifikata je odnos između vjere i razuma; zašto inzistirati na liturgiji?

Liturgija je život Kristov koji se odvija u Crkvi i egzistencijalno uključuje kršćane. Liturgija nije jednostavno kult koji čovjek upravlja Bogu kao u većini oblika prirodnih religija. Ona je pravo posadašnjenje života, muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, koji uzima oblik na sakramentalni način i uključuje bitno i dubinski kršćane, tako da pripadaju Kristu i Crkvi po sakramentima kršćanske inicijacije, a kasnije ih sakramenti prate pri velikim životnim odlukama i značajnim razdobljima njihova života. U izboru zvanja- ženidba ili sv. red ili pak na životnim prekretnicama. Dakle, liturgija brani stvarnost Krista i Crkve. Zato sam jako zahvalan prof. De Matteiju, njegov izvanredni svezak o povijesti II. vatikanskog koncila i stranice posvećene sporu i neumoljivoj 'socijalizaciji' liturgije, već i prije Koncila; kao da je vrijednost liturgije u mogućnosti da se okupi kršćanski puk u aktivnom sudjelovanju u nečemu što je lišeno svoje sakralnosti i postalo katolička društvena inicijativa. Ja vjerujem da se u pitanju liturgije radi o istini vjere jer se radi o velikoj alternativi koju Benedikt XVI. stavlja na početak svoje enciklike 'Deus caritas est': kršćanstvo nije ideologija religijskog karaktera, nije projekt moralističkog karaktera, nego susret s Kristom koji ostaje i ima mjesto u životu Crkve i svakog kršćanina. Liturgija uprisutnjuje čin Krista kroz generacije: 'Ovo činite meni na spomen'. Stoga vjerujem da obrana cjelovitoga nauka vjere ovisi o istini kojom se celebrira i živi liturgija. U tom je smislu Crkva uvijek tvrdila da je 'lex orandi, lex credendi'; da se iz zakona molitve rađa zakon vjerovanja.

- Dva se aspekta čine centralnima u svesku 'Teologija liturgije' kardinala Ratzingera; prvo, nažalost, prevaga razumijevanja mise kao sastanka, kao 'događaja jedne određene skupine ili neke mjesne crkve', gozbe i otuda shvaćanje sudjelovanja kao djelovanja različitih osoba, što se po auktoru katkad pretvara u pravu parodiju. Drugo, celebracija prema narodu, što se zbog niza nesporazuma i pogrješnih tumačenja 'danas čini kao plod liturgijske obnove koju je Koncil htio', kako piše Papa. Posljedica: zajednica kao krug zatvoren u sebe i dosad neviđena klerikalizacija gdje je sve usmjereno prema celebrantu.

Slažem se da Papa treba nastaviti u liturgiji 'reformu reforme' Koncila, prema izrazu don N. Buxa. Mora se, međutim, potpuno jasno kazati da Papa ima poteškoća u provođenju te 'reforme reforme'. Postoje ne tako pasivne, negativne tendencije suprotstavljanja. Poslijekoncilska liturgijska reforma nerijetko je bila pseudointerpretacija ili su se izuzetci postavljali kao pravilo- dovoljno se sjetiti problema jezika ili pričesti na ruku. To su bili pravi udarci biskupskih konferencija protiv Rima. Slaba vatikanska reakcija je bila uvjetovana napetostima i protivljenjima čak i unutar struktura, da bi mogla osigurati točnu interpretaciju i primjenu Koncila. Dakle, postoji s jedne strane 'socijalizirana' ('posvjetovljena', op. splendor) liturgija koja vodi primjeni ljudskih pravila međusobnog ophođenja i u liturgiji, a od zajednice i svećenika pravi subjekt i stavlja ih u središte, te nasuprot njoj, liturgija koja u središte vraća pravi subjekt euharistijske celebracije, samoga Isusa Krista. Struktura tradicionalne liturgije čuva prava Krista i nazočnost Kristovu. Sve ono što svijest o stvarnoj nazočnosti Kristovoj reducira u korist zajednice, uzrokuje gubljenje glavne vrijednosti liturgije, ontološke vrijednosti po don Giussaniju, i zatim metodološke i edukativne. U vrijeme stupanja na snagu liturgijske reforme nakon Koncila, jedna je visoka vatikanska ličnost- ne mogu reći tko, ali mogu potvrditi da je istinito jer sam čitao vlastitim očima- napisala da je misno slavlje konačno postalo prostor 'ostvarivanja zdravog katoličkog zajedništva'. Umjesto stvarne nazočnosti Krista koji umire i uskrsava, koji stvara novi narod Božji; prostor katoličke društvenosti (socialità cattolica).

- Možete li barem reći je li ta ličnost bila stepenicu iznad msgr. Bugninija?

Puno stepenica više od msgr. Bugninija.

- 'U Italiji se, osim rijetkih časnih iznimaka, biskupi i redovnički poglavari protive provođenju motuproprija', to je javno izjavio potpredsjednik Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei' godinu dana nakon što je papa Benedikt XVI. motuproprijem 'Summorum Pontificum' liberalizirao uporabu tradicionalne liturgije. Teška optužba protiv neposluha talijanskog episkopata. Dokle smo stigli u primjeni motuproprija i ima li u Vašoj dijecezi liturgijskih celebracija prema izvanrednom obliku, odnosno Rimskom misalu iz 1962.?

Potrudio sam se provesti i objasniti mojim svećenicima duboki smisao motuproprija koji daje mogućnost onima koji žele vrjednovati najveće bogatstvo u Crkvi. Papa je otvorio mogućnost liturgijske celebracije za koju pojedinci ili grupe više osjećaju da odgovara njihovoj želji za rastom i njihovim načelima. Ipak, treba reći da nedostaju provedbene smjernice na koje čekamo sve do danas. Uglavnom, tamo gdje je biskup poslušan, kao što je to u mojem slučaju, ne slavi se mnogo takvih misa, ali su sve zatražene održane u skladu s odredbama motuproprija. Kad sam maloprije rekao da Papa ima teškoća pri uvođenju 'reforme reforme' mislio sam i na smjernice za provedbu motuproprija na koje još uvijek čekamo. Čini mi se, međutim, da to protivljenje ne ide u prvom redu protiv motuproprija, nego puno više se radi o tomu što neki ne bi htjeli da se dovodi u pitanje liturgijska reforma, na način kako je predstavlja dominantna interpretacija koncilskih tekstova i njene praktične posljedice. Protivljenje se odnosi na samu mogućnost da postoje drugi oblici ostvarenja liturgijskog sakramentalnog života, a ne toliko na primjenu motuproprija. Papa je rekao da postoji liturgijsko sakramentalno bogatstvo kojemu, ako žele, svi mogu pristupiti, bez reduciranja na samo jedan oblik; a postoji, po mojem mišljenju, dugi niz klerika koji misle da su reforme nakon Drugog vatikanskog koncila izbrisale sve što je ranije postojalo. To je ta hermeneutika diskontinuiteta o kojoj se Papa izjasnio jasnim i odlučnim riječima.

- Prema jednom istraživanju Doxe, 71% katolika bi smatralo normalnim kad bi u istoj župi supostojala dva oblika rimskog obreda, tradicionalni i novi. Četrdeset posto onih koji idu na misu svake nedjelje dolazilo bi svakog tjedna na misu sv. Pija V., kad bi bila u župi. Kako komentirate ove podatke koji se kao i sve ostale ankete trebaju uzeti s oprezom?

Bez obzira na te rezultate, smatram da Crkva danas treba biti puno otvorenija da pruži one oblike i načine sudjelovanja u životu Kristovu, koji odgovaraju neizbježnim razlikama koje opstoje među ljudima i među mladeži. Mislim da nas treba pokretati istinski misionarski entuzijazam. U vrijeme kada se crkve prazne i kad postoje tolike poteškoće u ispravnoj percepciji misterija Krista i Crkve, treba uporabiti sve što tomu koristi, a ne ostvarivati vlastite ideološke opcije. Više nema razloga za sukob tradicionalizam-progresizam, za nadvladavanje toga zaista dugujemo Benediktu XVI. To su ideološke kontrapozicije koje hipostaziraju točke gledišta, senzibiliteta, a trebali bi pitati što više služi misiji Crkve i njenoj odgojnoj zadaći.

- Kako je don Giussani služio misu? Koje su Vaše misli o liturgiji i kako ste prihvatili reformu?

Vidio sam da je don Giussani celebrirao po obredu sv. Pija V.; služio je s dubokom sviješću da je protagonist milosnog događaja koji se otvara srcima i životima ljudi. Vidio sam ga i da služi po reformiranom obredu na isti način. Giussani po naravi nije bio sklon naglašavanju detalja. Ne mogu reći kako je reagirao na reformu jer se ne mogu sjetiti da smo o tomu razgovarali, ni javno, ni međusobno, iako smo stotinama sati razgovarali o svim problemima života Crkve i društva. Ali slika o liturgiji koju je imao sadržana je u prelijepoj knjižici 'Dalla liturgia vissuta, una proposta'. Vjerujem da liturgija, bilo tradicionalna bilo reformirana, ako zadržava identitet koji joj priznaje učiteljstvo, može postati ponuda za život; liturgija je život, život Kristov, koji postaje ponuda za život. Ne vjerujem da je bio spreman umrijeti za spas liturgije sv. Pija V., kao što ne vjerujem- koliko sam ga upoznao u pedeset godina- da bi rekao da je reformirana liturgija najbolja moguća. Dakle, vjerujem da je kao i u drugim pitanjima II. vatikanskog imao nekih teškoća s interpretacijom- kao i većina drugih pastira i teologa. Istina je da danas, nakon četrdeset godina, s papom Benediktom XVI. započinje autentično tumačenje Koncila.

- Kako će u vjerskom i crkvenom pogledu izgledati pohod pape Benedikta XVI. San Marinu?

Prema neslužbenom programu, koji pomalo postaje službenim, ujutro 19. lipnja bit će misa u San Marinu na stadionu 'Serravalle' za cijelu biskupiju.

- Ovih ste dana bili objekt opservacije jednoga novinara svjetovnoga lista koji je iznio disproporciju između Vaše ličnosti i biskupije koju je nazvao 'operetnom dijecezom'.

Zahvalan sam na pohvalama, pomalo nezasluženim. Na vijugavim stazama neke patikularne crkve ili u odgovornosti koja je također središnja u vođenju crkve, nitko, a najmanje ja nisam tako naivan da ne razumijem kako postoje pokreti, protupokreti, reakcije, kontrareakcije, interesi koji imaju veliku težinu. Napisao sam nešto o karijerizmu u kolumni 'Opportune et importune' u 'Studi Cattolici', tako da mi se ta pojava nazočnosti političkih stavova čini neobičnom ili skandaloznom. Ja sam iz one generacije svećenika i biskupa koja vjeruje da je u konačnici, iznad svih tih struja, protustruja, prijateljstava, volja Božja koju tumači Sveti Otac. Kada te Sveti Otac poziva, možeš biti siguran da te Bog poziva, a ako te poziva na nešto to je zato što je to za tebe najbolje u tom trenutku. Zato sam s tim stanjem duha i prepušten volji Božjoj, vrlo zadovoljan što sam biskup dijeceze koju je netko nazvao operetnom, ali vjerujem da sam dao ovoj biskupiji prezentnost i vidljivost u crkvenom i društvenom kontekstu Italije."

Izvor i slika: Benedicamus Domino