Tabernaculum Dei

Od sutra u američkoj biskupiji Fort Wayne-West Bend stupaju na snagu pravila koja propisuju smještaj tabernakula u središte svetišta crkve, što bolje odgovara našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji. Preuzeo sam i preveo odlomke koje su odabrali na njemačkom portalu summorum-pontificum.de, a originalni tekst normi se nalazi ovdje. Njemački komentator preporučuje da se pročita cijeli dokument koji na uzoran način povezuje uživljenost u tradiciju s poslušnošću sadašnjem crkvenom zakonodavstvu. Biskup D´Arcy spominje izjavu pape Pija XII. o bitnom jedinstvu oltara i svetohraništa te preuzimanju toga u nacrt Biskupske sinode 2005. Za razliku od vremena Pija XII., kada su i svećenik i puk bili okrenuti i oltaru i tabernakulu, to jedinstvo više nije vidljivo, jer i ovakav razmještaj koji predlaže spomenuti biskup vodi tomu da je svećenik za vrijeme mise okrenut leđima svetohraništu, što zamagljuje spomenuto jedinstvo. Komentator glavnu prepreku vidi u celebraciji "ad populum" odnosno tzv. "pučkom oltaru" na koji ne obvezuje ni jedan koncilski ni neki drugi dokument.

"Svećenicima, đakonima, redovnicima i svim vjernicima

Prisutnost Isus Krista u Presvetom Sakramentu je u središtu naše vjere i molitvenog života našega katoličkog puka.

Proteklih je godina smještaj svetohraništa u našim crkvama bio izvor kontroverzije, a ne treba biti. Kad govorimo o Euharistiji- bilo kao slavlju ili o mjestu njezina čuvanja- ona treba uvijek voditi jedinstvu i zajedništvu, a ne razilaženjima.

Mjesto svetohraništa u našim crkvama treba odgovarati našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu i uvijek slijediti crkvene dokumente.

Prema mojem iskustvu, naš je puk vođen svojim vjerskim osjećajem uvijek zahtijevao da svetohranište bude centralno i vidljivo. Iritantno je kada tabernakul nije vidljiv i po mogućnosti u središtu.

Zbog moje odgovornosti da promičem molitveni život našega naroda i da ga održavam zdravim, zamolio sam naš ured za bogoštovlje da izradi norme za smještaj i dizajn svetohraništa u našoj dijecezi. Te su se norme prodiskutirale na Svećeničkom vijeću, Liturgijskom povjerenstvu i Odboru za umjetnost i dizajn, što je donijelo preciziranja i poboljšanja.

Te norme će biti objavljene u dijecezi Fort Wayne-South Bend, 14. lipnja, na svetkovinu Corpus Christi, Tijela i Krvi Gospodinove. Na snagu stupaju 4. kolovoza, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika svećenika, na čiju je čast Sveti Otac proglasio tekuću Svećeničku godinu.

Od svih svećenika očekujem da potpuno i pažljivo slijede ove norme i prije svega promiču štovanje Presvetoga Sakramenta.

Iz dekreta:

1. Mjesto i izgled svetohraništa u kojem se čuva Presveti Sakrament, od ogromne je važnosti u dizajnu naših crkava, jer je crkva "privilegirano mjesto za čašćenje stvarne prisutnosti Kristove u Presvetom Sakramentu". Za poticanje liturgije i molitvenog života "prikladno mjesto nije nevažno za pravu molitvu"(KKC 2691)

3. Crkva poučava da tabernakul treba biti smješten na najčasnijem mjestu s najvećim štovanjem (KKC 1183). Papa Benedikt XVI. naglašava te misli u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis: "Ispravan smještaj svetohraništa pridonosi tomu da se prepozna stvarna prisutnost Kristova u Presvetom Sakramentu. Stoga, treba mjesto, na kojem se čuvaju euharistijske prilike, biti istaknuto vječnim svjetlom i svakomu tko stupa u crkvu lako vidljivo."

4. U dijecezi Fort Wayne-South Bend, biskup je odlučio da svetohranište u pravilu bude postavljeno u svetištu crkve u središnjoj osi iza glavnog oltara. Pri tomu treba svetohranište biti na povišenom, otvorenom mjestu u apsidi ili na drugom središnjem mjestu u svetištu koje je jednako primjetno. Gdje je ostao sačuvan veliki oltar sa svetohraništem, prikladno je da ga se dalje koristi za čuvanje Presvetog Sakramenta.

5. Ovih se propisa treba pridržavati u svim budućim građevinskim ili restauracijskim zahvatima u dijecezi, uključujući sve crkve, oratorije i privatne kapele. Izuzeci trebaju biskupovo dopuštenje i moraju biti prepoznatljivi kao dostojne alternative, koje naglašavaju sakramentalnu narav crkvenih prostora i pridonose molitvenom životu i pobožnosti zajednice.

6. U bogoštovnim prostorima u kojima je svetohranište trenutačno smješteno na nekom drugom mjestu u svetištu ili crkvenom prostoru, treba se savjetovati s vjernicima i dijecezom o mogućnostima za premještaj svetohraništa na središnje mjesto u svetištu. Osobito tamo gdje je tabernakul prvotno bio na centralnoj poziciji, a kasnije premješten drugdje, treba biti vraćen na izvorno mjesto.

9. Kako je uvodno navedeno, crkva je "privilegirano mjesto za klanjanje" Isusu Kristu u Svetoj Euharistiji i uređenje mjesta "za pravu molitvu nije nebitno". Dakle, propisi o središnjem smještaju svetohraništa utemeljeni su u duhovnoj stvarnosti.

Crkva je oboje, "kuća Božja na zemlji" (domus Dei) i kuća za molitvu svetih (domus Ecclesiae),ima i sakramentalnu dimenziju. [...] Iz tih razloga definirao je papa Pavao VI. prisutnost Gospodinovu u svetohraništu kao "živo srce svake naše crkve."

10. Nadalje, naše sakramentalno bogoslužje mora uvijek težiti da oslikava nebesku savršenost, premda sada živimo u nesavršenom i grijehom okaljanom svijetu. Općenito govoreći vrijedi: Red i simetrija u dizajnu svetih mjesta i predmeta, upravo ima zadaću da odražava Božju savršenost, i smještaj svetohraništa u centralnoj osi pridonosi da se postigne taj cilj.

11. Dok je istina da svetu misnu žrtvu ne treba pomiješati s euharistijom koja se čuva izvan liturgije, zasigurno se međusobno ne isključuju.

Papa Pio XII. je rekao o odnosu oltara i svetohraništa: "Svijest o njihovu jedinstvu je važnija od uvida u njihovu razliku. Jedan je i isti Gospodin koji se na oltaru žrtvuje i u tabernakulu časti, i čiji blagoslov se iz tabernakula izlijeva." Te misli nalaze svoj odjek u nacrtu Biskupske sinode o Euharistiji 2005.: "Nema protivnosti u znakovima između svetohraništa i oltara euharistijskog slavlja."

Iako je oltar ritualno i simbolički za vrijeme slavlja euharistije na prvom mjestu (GIRM 274), smještaj svetohraništa u svetište ne treba shvaćati kao skretanje pozornosti s misnog slavlja. Doista, postoji mogućnost da Presveti Sakrament ako se čuva na udaljenosti od mjesta na kojem se uobičajeno slavi liturgija, postupno iščezne iz svijesti župe ili zajednice i da ga samo rijetki privatno potraže.

[Sljedeći odlomci 12-23 daju upute za dizajn svetohraništa i upućuju na materijale od kojih se trebaju izrađivati. Pri tomu biskup D´Arcy poseže duboko u tradiciju.]

17. Prethodnik euharistijskoga svetohraništa u Starom je zavjetu bio kovčeg Saveza i "Shekinah", koji je predstavljao istinsku prisutnost Božju kod Izraelaca. Kovčeg je bio obložen i urešen čistim zlatom i okružen kerubinima. Druga predslika euharistije bili su "prinosni kruhovi" koji su se morali čuvati na stolu od čistoga zlata. Gospodin je zapovijedio Izraelu da kovčeg i kruhove uvijek čuvaju u jednom šatoru kao svetištu zajedno sa "svjećnjakom od čistoga zlata", na kojemu treba gorjeti vječni plamen.

Tu prepoznajemo židovski izvor naše tradicije "vječnoga svjetla", koje "neprekidno goreći označuje i časti Kristovu prisutnost" (GIRM 316, CAN c 940). Ali, još je važnije da iz toga vidimo da su Izraelci Božju prisutnost držali u tolikoj časti, da su koristili svoje najskupocjenije materijale kako bi božanskome u svojoj sredini načinili prikladan stan. Kako je onda neopisiva naša odgovornost da sakramentalnom ispunjenju tih predslika iz starine damo dostojan stan. Istinska i živa Božja prisutnost koja je osjenjivala Kovčeg zavjetni u svetištu, stanuje sada u svetištima naših crkava. Dizajn tabernakula se prema tome treba temeljiti na najdubljem razumijevanju biti crkvene umjetnosti.

[Sljedeći odlomci 24-27 tiču se odnosa prema tabernakulu i katehezi. Odatle dvije točke:]

24. Naša se skrb ne odnosi samo na svetohranište. Moramo se pobrinuti da vjernici prime ispravnu pouku i naputak za primjereno ponašanje pred Presvetim Sakramentom. Danas je mnogo starih i mladih, koji uopće ne znaju kada se nakloniti ili pokleknuti.

Treba paziti na to da se vjernici pouče kako je prigibanje koljena primjeren znak štovanja u nazočnosti Presvetog sakramenta, "neovisno o tomu je li u tabernakulu ili je izložen na štovanje" (Ecclesia de Eucharistia 49). Prije ili nakon mise uvijek trebaju pokleknuti prema svetohraništu ako ga vide negdje u crkvi. Oni koji prignu koljena i onda kada nema svetohraništa ili se Presveti Sakrament ne čuva u njemu, kao za vrijeme Velikog trodnevlja, čine to iz pohvalnoga pobožnog običaja, ali u tom se slučaju treba radije nakloniti u smjeru oltara.

25. Svaka se crkva treba pobrinuti da svetohranište bude dostupno za klanjanje tijekom dana i stvoriti okružje koje je povoljno za pobožne pohode."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Lawrence OP