Liturgijska reforma i "reforma reforme"

Pojavio se zanimljiv, otvoren intervju s msgr. Domenicom Bartoluccijem o pitanjima liturgijske reforme kao i "reforme reforme". Monsignor je služio kao maestro perpetuo Sikstinske kapele petoricu papa, danas je u devedesetdrugoj godini, ali kako se vidi iz intervjuu, vrlo zainteresiran za suvremena zbivanja i veliki zagovornik pape Benedikta XVI. o kojemu je rekao da je nažalost "Napoleon bez generala". Bartolucci je svoju službu morao napustiti 1997. zbog neslaganja s ceremonijarom msgr. P. Marinijem, iako je bio izabran doživotno, to je naišlo na kritiku mnogih, a među njima i tada kardinala Ratzingera.

"Liturgijska reforma iz 1970.-ih danas zauzima dosta prostora u teološkim diskusijama jer su liturgija i teologija u jednom- usuđujemo se tako reći- «transcendentalnom odnosu». Nije moguće raspravljati o jednoj bez obzira na drugu, ako se ne želi upasti u teologiju odijeljenih posuda iz 1950.-ih. Danas je nužno- na početku šire debate u koju smo se uključili- otvoreno analizirati ono što se dogodilo i zauzeti prikladan stav prema praktičnim rješenjima i to iznad svega rješenjima koja su ostvariva («realizzabili») kako je ponavljao sveti Pio X. Naša je redakcija slijedeći zahtjeve tolikih čitatelja, željela argumente, po mogućnosti bez ponavljanja metodoloških pogrješaka iz prošlosti. Željeli smo započeti oslanjajući se na svjedočanstvo onih koji, ne samo po znanstvenom autoritetu, nego po godinama i prestižu poznaju prošlost, i doista prenose autentičnu tradiciju. Kako je liturgija praktična znanost, nismo željeli započeti s “liturgičarima” koji kažu da su pročitali toliko knjiga i toliko kodeksa, nego radije s nekim koji je živio i dodirivao liturgiju kao nitko drugi, jer je pripremao, ponavljao, koordinirao, poznavao vjerske ceremonije kako svoga toskanskog mjesta, zaključno s “messa in terza” i procesijama s glazbenom pratnjom, tako i one raskošne i sjajne “Cappelle Papale” u Sikstini: msgr. Domenicom Bartoluccijem. Rođen 1917. u Borgu San Lorenzu (Firenza), Toskanac po rođenju, Rimljanin po papinskom pozivu, 1952. zamjenik u Sikstini L. Perosiju, a od 1956. je “maestro perpetuo”. Vladajući Prvosvećenik, 24. lipnja 2006., organizirao je posebnu svečanost u čast ovom glazbeniku, da mu iskaže “ad perpetuam rei memoriam” svoju bliskost. Tom je prigodom Papa rekao: “sveta polifonija, osobito ona rimske škole, nasljeđe je koje moramo brižno očuvati (...); autentično posadašnjenje svete glazbe može uslijediti jedino nastavljajući se na veliku tradiciju prošlosti gregorijanskoga pjevanja i svete polifonije”. S.C.

Intervju s msgr. Domenicom Bartoluccijem
Puccija Ciprianija i Stefana Carusija

Susret s msgr. Domenicom Bartoluccijem velikim mugellanskim maestrom emeritusom Cappelle Sistine, poštovateljem, prijateljem i suradnikom Benedikta XVI. Sunčano je poslijepodne na zelenim brežuljcima mugellanskog krajobraza kada smo stigli do romaničke crkve Montefloscoli, u starom župnom dvoru prepunom uspomena "maestro perpetuo" Sikstinske kapele uživa svjež zrak, iza njega uokvirena slika zagrljaja vladajućeg Prvosvećenika i msgr. Domenica Bartoluccija, nasljednika Lorenza Perosija u Apostolskoj palači. Na njegovu pisaćem stolu danas slavna knjiga msgr. Brunera Gherardinija: «II. vatikanski koncil- rasprava koju treba započeti», izdavač je Casa Mariana.
Liturgijska reforma je bila naš povod za razgovor s maestrom Domenicom Bartoluccijem, koji je radio na liturgijskim i glazbenim pitanjima, savjetovao petoricu papa, a prijatelj je i suradnik Benedikta XVI., o kojemu kaže da je «neizmjeran dar Crkvi, samo ako ga puste da radi.»

-Maestro, nedavno objavljivanje motuproprija «Summorum Pontificum» donijelo je svježega zraka u pustu liturgijsku panoramu koja nas okružuje. Čak i Vi sada možete slaviti misu svih vremena.

Da budem iskren, uvijek sam je i bez prekida slavio od moga ređenja... naprotiv, imao bih teškoća slaviti po novom obredu, što nikada nisam učinio.

-Ta misa nikada nije bila ukinuta?

To su riječi Svetog Oca iako se neki pretvaraju da ne razumiju i premda su mnogi u prošlosti tvrdili suprotno.

-Maestro, morate priznati osporavateljima drevne mise da ona nije otvorena sudjelovanju vjernika.

Ma dajte, ne govorimo gluposti! Znam kako je sudjelovanje izgledalo u stara vremena, i u Rimu, u Bazilici, u svijetu, a i ovdje u Mugellu, u župi ovog lijepog mjestašca, koja je bila naseljena narodom punim vjere i pobožnosti. Za vrijeme nedjeljne Večernje svećenik je mogao samo započeti «Deus in adiutorium meum intende» i zatim zaspati do čitanja, dok bi mještani sami nastavili, a glave obitelji bi intonirali antifone.

-Vidimo li skrivenu polemiku, maestro, u vašoj konfrontaciji sa sadašnjim liturgijskim stilom?

Ne znam jeste li ikada bili na sprovodu i svjedočili tim «alelujama», pljeskanju, smiješnim frazama, treba se zapitati jesu li ti ljudi ikada čitali evanđelje. Sam je naš Gospodin plakao nad Lazarom i njegovom smrću. Danas, s tom neukusnom sentimentalnošću nema poštovanja ni prema boli jedne majke. Rado bih Vam pokazao kako je narod u stara vremena sudjelovao na pogrebnoj misi, s kojom sabranošću i pobožnošću je pjevao veličanstveni i potresni «Dies Irae».

-Nisu li reformu proveli ljudi svjesni onoga što rade i dobro doktrinalno formirani?

Oprostite, ali reformu su proveli suhoparni ljudi, ponavljam, suhoparni. Upoznao sam ih. Što se tiče doktrine, sjećam se da je kardinal Ferdinando Antonelli, časne uspomene, jednom rekao: «Kako smo stvorili liturgičare koji ne znaju teologiju?»

-Slažemo se s Vama monsignore, ali nije li istina da narod nije razumio...

Dragi prijatelji, niste li čitali sv. Pavla «nije važno znati više od onoga što je nužno», «nužno je ljubiti znanje ´ad sobrietatem´». Nastavimo li tako, za nekoliko godina će ljudi htjeti razumjeti transsupstancijaciju, na način kako se objašnjava matematički teorem. Ali, čak ni svećenik ne može razumjeti taj misterij!

-Kako je došlo do tog izobličenja liturgije?

Radilo se o modi, svi su govorili, svi «obnavljali», svi htjeli biti pape, na tragu sentimentalnosti do reforme. A, glasovi koji su se digli u obranu dvotisućljetne crkvene tradicije, bili su spretno ušutkani. Iznađena je neka vrsta «narodne liturgije»... kad sam čuo te refrene, došlo mi je na um što je moj profesor u sjemeništu običavao govoriti: «liturgija je dana klericima za laike» (“la liturgia è del clero per il popolo”), silazi od Boga, a ne uzlazi odozdol. Ali, svakako priznajem da se taj zagađeni zrak donekle razišao. Mlađe su generacije svećenika, možda, bolje od onih prije njih, nemaju ideološkoga bijesa posuđenog od ikonoklastičnoga modernizma, puni su dobrih osjećaja, ali im nedostaje formacije.

-Kako to mislite da im «nedostaje formacije»?

Znači da trebaju sjemeništa! Govorim o strukturi koju je mudrost crkve pažljivo usavršavala stoljećima. Ne razumijete važnost sjemeništa: življena liturgija, različita razdoblja godine življena «socijalno» s braćom... došašće, korizma, veliki blagdani nakon Uskrsa. Sve je to edukativno, ne možete zamisliti koliko. Neka glupa retorika želi oslikati sjemeništa kao mjesta koja uništavaju svećenika, da su sjemeništarci udaljeni i daleko od svijeta, da ostaju zatvoreni u sebi i daleko od puka. Potpuna izmišljotina ljudi koji žele uništiti formaciju razvijanu stoljećima kako bi je nadomjestili ispraznošću.

-Vratimo se krizi Crkve i zatvaranju mnogih sjemeništa, podupirete li Vi monsignore nastavak tradicije?

Gledajte, braniti drevni obred ne znači biti čovjek prošlosti, nego «vječnosti». Vidite, griješi se kada se tradicionalna misa naziva «misa sv. Pija V.» ili «tridentska», kao da se radi o misi neke posebne epohe: to je naša misa, rimska, univerzalna, nije vezana ni za vrijeme ni za mjesto, jedan jezik od Oceanije do Arktika. Obzirom na kontinuitet u vremenu, ispričat ću vam jednu anegdotu. Jednom smo bili s biskupom, čijeg se imena više ne sjećam, u maloj crkvi u Mugellu kada smo dobili vijest da je umro jedan naš subrat. Predložili smo da slavimo odmah misu, ali imali smo samo stare misale. Biskup je kategorički odbio celebrirati. Nikada to neću zaboraviti, ponavljam, kontinuitet liturgije znači da se, izuzevši detalje, može i danas slaviti tim starim prašnjavim misalima koji stoje na polici i koji su služili četiri ili više stoljeća mojim prethodnicima u svećeništvu.

- Monsignore, govori se o «reformi reforme», kojom bi se uklonile deformacije iz 1960.-ih?

Pitanje je vrlo kompleksno. Svima je bjelodano da novi obred ima nedostataka, i Papa je mnogo puta rekao i pisao da moramo «čuvati što je drevno» (guardare all'antico). Međutim, moramo se čuvati napasti da uvodimo hibride. Liturgija s velikim «L» je ona koja je do nas došla kroz stoljeća, ona je referentna točka, a ne ona opterećena kompromisima, «koja žalosti Boga, a veseli neprijatelje» (“a Dio spiacenti e a l’inimici sui”).

-Što želite reći maestro?

Uzmimo na primjer inovacije iz ´70.-ih. Neke ružne ritmične pjesme u modi sedamdesetih, danas su arheološki primjerci; tko se odrekne trajnosti tradicije da bi se vezao za vrijeme, osuđen je da bude žrtva modnih preokreta. Dolazi mi na pamet reforma Velikoga tjedna 1950.-ih, učinjena nekako u žurbi za Pija XII. tada već umorna i iscrpljena. Samo nekoliko godina kasnije, za pape Ivana XXIII. koji je u liturgijskim pitanjima naginjao i bio uvjeren tradicionalist, telefonirao mi je msgr. Dante, papin ceremonijar, kako bi mi rekao da pripremim “Vexilla Regis” za nadolazeći Veliki petak. Rekao sam: “Zabranili su mi to.” Odgovorio je: “Papa to želi.” U nekoliko sati sam organizirao probe pjesme i mogli smo opet pjevati istu pjesmu koju je Crkva stoljećima pjevala na taj dan. Sve to govorim da se vidi kako odvajanje od liturgijskoga tkiva ostavlja praznine koje se teško mogu popuniti i to se vidi! Trebamo kontemplirati s poštovanjem pred našom višestoljetnom liturgijom i upamtiti, da našom manijom “poboljšanja” samo riskiramo da učinimo veliku štetu.

- Maestro, koju ulogu igra glazba u tom procesu?

Nevjerojatno važnu ulogu, iz mnogo razloga. Afektirani «cecilijanizam», koji sigurno Perosiju nije bio stran, sa svojim mekim tonovima uveo je novi romantični sentimentalizam, koji nema ništa zajedničko s, na primjer, Palestrininom solidnom čvrstoćom. Nekim ekstravagantnim izmjenama koje je uveo Solesmes, nastalo je neko šaptavo gregorijansko pjevanje, koje je bilo plod pseudorestauriranih srednjovjekovnih pasija, što je bilo tako popularno u devetnaestom stoljeću.
Ideja o mogućnosti oživljenja arheološkog duha, u glazbi i u liturgiji, prošlosti od koje nas dijeli «mračni vijek» Tridentskoga koncila... ukratko arheologizam koji nema ništa zajedničko s tradicijom i koji želi obnoviti nešto što možda nikada nije postojalo, slično nekim crkvama restauriranima u «pseudoromaničkom» stilu Violleta-le-Duca.
Dakle, između arheologizma koji želi dohvatiti apostolsko doba, bez obzira na stoljeća koja nas razdvajaju, i između sentimentalnog romanticizma koji prezire teologiju i doktrinu u jednom egzaltiranom «stanju duše», pripremao se teren ovoj sklonosti prema samodostatnosti naprema svemu što su nam Crkva i naši oci prenijeli.

- Što znači, monsignore, kada na glazbenom području napadate Solesmes?

Znači da je gregorijansko pjevanje modalno, a ne tonalno, slobodno, ne ritmično, nema ništa s «jedan, dva, tri, jedan, dva, tri», ne smijemo prezrjeti način na koji puk pjeva u našim katedralama i nadomjestiti ga pseudomonaškim i afektiranim mumljanjem. Srednjovjekovna pjesma se ne tumači današnjim teorijama, nego treba uzeti u obzir kako je došla do nas. K tomu, gregorijansko pjevanje jednog vremena zna biti također pučko pjevanje, pjevano snagom kojom naš narod izražava svoju vjeru. Solesmes to nikada nije razumio, ali trebamo priznati učeno i veliko filološko djelo na starim manuskriptima.

- Maestro, koliko smo daleko danas došli s restauracijom svete glazbe i liturgije?

Ne mogu osporiti da postoje neki znaci obnove, ali još vidim da postoji jedna sljepoća, gotovo zadovoljstvo svime što je vulgarno, sirovo, lošega ukusa i doktrinalno drsko... Ne tražite, molim Vas, da govorim o gitarama i tarantellama čak i za vrijeme ofertorija... Liturgijski je problem ozbiljan, Ne slušajte glasove onih koji ne vole Crkvu i protive se Papi. Ukoliko želite izliječiti bolesnika, sjetite se da blag liječnik ranu učini gnojnom."

Izvor i slika: RORATE CÆLI, DISPUTATIONES THEOLOGICAE