Ordinarij američke biskupije Tulsa, msgr. Slattery odlučio je u svojoj katedrali služiti sv. misu prema drevnoj crkvenoj tradiciji, «ad orientem» (prema istoku), odnosno u istom smjeru s vjernicima. Ovako objašnjava svoju odluku:
"Sveta misa je nužna i temeljna za naš katolički život, zato je za nas neprestana tema. To je razlog što često razgovaramo o molitvama i čitanjima, raspravljamo o propovijedi i prepiremo se o glazbi. Bitno je u tim razgovorima posvijestiti da je naše katoličko bogoslužje takvo kakvo je, jer je misa žrtva Kristova, koja se prikazuje pod sakramentalnim znakovima kruha i vina.
Da bi naš razgovor o misi imao smisla moramo dokučiti bitnu glavnu istinu: na svetoj misi Krist se sjedinjuje s nama i prikazuje se Ocu kao žrtva za otkupljenje svijeta. Možemo se na isti način s njim prikazati jer smo krštenjem postali udovi njegova tijela.
Moramo također biti svjesni da svi vjernici prikazuju euharistijsku žrtvu kao udovi tijela Kristova. Pogrješno je misliti da samo svećenik prikazuje misu. Svi vjernici imaju udjela iako svećenik ima jedinstvenu ulogu. On djeluje «u osobi Kristovoj», povijesnoj glavi mističnoga tijela, tako da u svetoj misi cijelo tijelo Kristovo- glava i udovi zajedno prinose žrtvu. [ali ne na isti način, primjedba WDTPRS]
Gledajući u istom smjeru
Od najstarijih vremena pozicija svećenika i naroda odražavala je ovakvo razumijevanje mise. Narod je molio, stajao ili klečao na mjestu koje je vidljivo odgovaralo tijelu našega Gospodina, dok je svećenik stajao pred oltarom na čelu kao glava. Tako tvorimo cijeloga Krista- glava i udovi- sakramentalno po krštenju, a vidljivo prema našoj poziciji i držanju. Isto je tako bitno da celebrant i zajednica gledaju u istom smjeru, i tako sjedinjeni s Kristom prinose Ocu jedinstvenu, neponovljivu i ugodnu žrtvu.
Kada promatramo najstarije liturgijske prakse Crkve, vidimo da su i svećenik i vjernici gledali u istom smjeru, obično prema istoku, jer su očekivali da će Krist pri povratku doći «s istoka». Kod svete mise, crkva bdije, očekujući taj povratak. Ta se jedinstvena pozicija naziva «ad orientem», što jednostavno znači «prema istoku»
Mnogostruke prednosti
Slavlje svete mise u zajedničkom smjeru svećenika i vjernika, bila je gotovo osamnaest stoljeća liturgijska norma. Morali su biti dobri razlozi kad se Crkva tako dugo držala toga stava.
Prvi je bio taj što je katolička liturgija uvijek zadržala zadivljujuću privrženost apostolskoj tradiciji. Svetu misu i cjelokupan liturgijski izraz crkvenoga života promatramo kao nešto što smo primili od apostola, i što mi s naše strane moramo nepromijenjeno predati dalje. (1. Kor 11,23)
I drugi; Crkva je zadržala taj posebni položaj prema istoku jer on na subliman način otkriva narav mise. Čak i netko tko nije upoznat s misom, može razmišljajući o zajedničkom smjeru celebranta i vjernika shvatiti da svećenik stoji na čelu naroda i da s njim dijeli jednu te istu radnju- čin bogoslužja, kako može zamijetiti razmišljajući duže.
Inovacija s nepredviđenim posljedicama
Ta je zajednička orijentacija u zadnjih četrdeset godina izgubljena; danas su svećenik i narod navikli gledati u međusobno suprotstavljenim pravcima. Svećenik gleda narod, a narod gleda svećenika, premda je euharistijska molitva upućena Ocu, a ne narodu. Ta je inovacija uvedena nakon II. vatikanskog koncila, dijelom kako bi narodu olakšala razumijevanje sv. mise time što može gledati što se zbiva, a dijelom se radilo o prilagodbi suvremenoj kulturi, gdje se od ljudi koji imaju neki auktoritet očekuje da gledaju u one kojima služe, kao što učitelj sjedi za svojim stolom.
Na nesreću, ta je promjena imala nepredviđene i većinom negativne učinke. Prije svega, radilo se o ozbiljnom prekidu s najstarijom crkvenom tradicijom. Drugo, može nastati dojam da se svećenik s narodom nalazi u nekom razgovoru o Bogu, a ne na bogoslužju. Treće, ta promjena pretjeranu važnost daje osobi svećenika, smještajući ga na neku vrstu liturgijske pozornice.
Obnova svetoga
Već prije svoga izbora za nasljednika sv. Petra, papa Benedikt nas je pozivao da crpimo od stare liturgijske prakse Crkve, kako bismo ponovo dobili autentičnije katoličko bogoslužje. Iz toga razloga sam za moja bogoslužja u katedrali obnovio časnu poziciju «ad orientem».
Ovu promjenu ne bi trebalo pogrješno interpretirati kao da biskup bezobzirno i neprijateljski «okreće leđa narodu». Takvo bi tumačenje promašilo bitnu točku, naime da položaj celebranta i vjernika u istom smjeru ističe činjenicu da smo zajedno na putu k Bogu. Svećenik i vjernici su zajedno na tom hodočašću.
Pogrješno bi bilo predbaciti obnovi ove drevne tradicije da je «vraćanje sata unatrag». Papa Benedikt je u više navrata govorio o važnosti slavljenja mise «ad orientem», ali njegova nakana nije poticati celebrante da budu «litugijski antikvari». Njegova Svetost želi da otkrijemo što stoji iza tih drevnih tradicija i što ih je održalo tolika stoljeća, naime, razumijevanje Crkve da je slavlje sv. mise prvenstveno i bitno bogoslužje koje Krist prikazuje svom Ocu."
"Sveta misa je nužna i temeljna za naš katolički život, zato je za nas neprestana tema. To je razlog što često razgovaramo o molitvama i čitanjima, raspravljamo o propovijedi i prepiremo se o glazbi. Bitno je u tim razgovorima posvijestiti da je naše katoličko bogoslužje takvo kakvo je, jer je misa žrtva Kristova, koja se prikazuje pod sakramentalnim znakovima kruha i vina.
Da bi naš razgovor o misi imao smisla moramo dokučiti bitnu glavnu istinu: na svetoj misi Krist se sjedinjuje s nama i prikazuje se Ocu kao žrtva za otkupljenje svijeta. Možemo se na isti način s njim prikazati jer smo krštenjem postali udovi njegova tijela.
Moramo također biti svjesni da svi vjernici prikazuju euharistijsku žrtvu kao udovi tijela Kristova. Pogrješno je misliti da samo svećenik prikazuje misu. Svi vjernici imaju udjela iako svećenik ima jedinstvenu ulogu. On djeluje «u osobi Kristovoj», povijesnoj glavi mističnoga tijela, tako da u svetoj misi cijelo tijelo Kristovo- glava i udovi zajedno prinose žrtvu. [ali ne na isti način, primjedba WDTPRS]
Gledajući u istom smjeru
Od najstarijih vremena pozicija svećenika i naroda odražavala je ovakvo razumijevanje mise. Narod je molio, stajao ili klečao na mjestu koje je vidljivo odgovaralo tijelu našega Gospodina, dok je svećenik stajao pred oltarom na čelu kao glava. Tako tvorimo cijeloga Krista- glava i udovi- sakramentalno po krštenju, a vidljivo prema našoj poziciji i držanju. Isto je tako bitno da celebrant i zajednica gledaju u istom smjeru, i tako sjedinjeni s Kristom prinose Ocu jedinstvenu, neponovljivu i ugodnu žrtvu.
Kada promatramo najstarije liturgijske prakse Crkve, vidimo da su i svećenik i vjernici gledali u istom smjeru, obično prema istoku, jer su očekivali da će Krist pri povratku doći «s istoka». Kod svete mise, crkva bdije, očekujući taj povratak. Ta se jedinstvena pozicija naziva «ad orientem», što jednostavno znači «prema istoku»
Mnogostruke prednosti
Slavlje svete mise u zajedničkom smjeru svećenika i vjernika, bila je gotovo osamnaest stoljeća liturgijska norma. Morali su biti dobri razlozi kad se Crkva tako dugo držala toga stava.
Prvi je bio taj što je katolička liturgija uvijek zadržala zadivljujuću privrženost apostolskoj tradiciji. Svetu misu i cjelokupan liturgijski izraz crkvenoga života promatramo kao nešto što smo primili od apostola, i što mi s naše strane moramo nepromijenjeno predati dalje. (1. Kor 11,23)
I drugi; Crkva je zadržala taj posebni položaj prema istoku jer on na subliman način otkriva narav mise. Čak i netko tko nije upoznat s misom, može razmišljajući o zajedničkom smjeru celebranta i vjernika shvatiti da svećenik stoji na čelu naroda i da s njim dijeli jednu te istu radnju- čin bogoslužja, kako može zamijetiti razmišljajući duže.
Inovacija s nepredviđenim posljedicama
Ta je zajednička orijentacija u zadnjih četrdeset godina izgubljena; danas su svećenik i narod navikli gledati u međusobno suprotstavljenim pravcima. Svećenik gleda narod, a narod gleda svećenika, premda je euharistijska molitva upućena Ocu, a ne narodu. Ta je inovacija uvedena nakon II. vatikanskog koncila, dijelom kako bi narodu olakšala razumijevanje sv. mise time što može gledati što se zbiva, a dijelom se radilo o prilagodbi suvremenoj kulturi, gdje se od ljudi koji imaju neki auktoritet očekuje da gledaju u one kojima služe, kao što učitelj sjedi za svojim stolom.
Na nesreću, ta je promjena imala nepredviđene i većinom negativne učinke. Prije svega, radilo se o ozbiljnom prekidu s najstarijom crkvenom tradicijom. Drugo, može nastati dojam da se svećenik s narodom nalazi u nekom razgovoru o Bogu, a ne na bogoslužju. Treće, ta promjena pretjeranu važnost daje osobi svećenika, smještajući ga na neku vrstu liturgijske pozornice.
Obnova svetoga
Već prije svoga izbora za nasljednika sv. Petra, papa Benedikt nas je pozivao da crpimo od stare liturgijske prakse Crkve, kako bismo ponovo dobili autentičnije katoličko bogoslužje. Iz toga razloga sam za moja bogoslužja u katedrali obnovio časnu poziciju «ad orientem».
Ovu promjenu ne bi trebalo pogrješno interpretirati kao da biskup bezobzirno i neprijateljski «okreće leđa narodu». Takvo bi tumačenje promašilo bitnu točku, naime da položaj celebranta i vjernika u istom smjeru ističe činjenicu da smo zajedno na putu k Bogu. Svećenik i vjernici su zajedno na tom hodočašću.
Pogrješno bi bilo predbaciti obnovi ove drevne tradicije da je «vraćanje sata unatrag». Papa Benedikt je u više navrata govorio o važnosti slavljenja mise «ad orientem», ali njegova nakana nije poticati celebrante da budu «litugijski antikvari». Njegova Svetost želi da otkrijemo što stoji iza tih drevnih tradicija i što ih je održalo tolika stoljeća, naime, razumijevanje Crkve da je slavlje sv. mise prvenstveno i bitno bogoslužje koje Krist prikazuje svom Ocu."
Izvor: WDTPRS
Nema komentara:
Objavi komentar