Doseg i granice

Taktika šutnje pape Franje o svjedočanstvu nadbiskupa Viganòa pokazala se neuspješnom. Mjesecima nakon njegova izlaska u javnost o slučaju se još govori i piše. O zadnjem značajnijem pokušaju obrane pape Franje piše povjesničar R. de Mattei:

"Odgovor je konačno stigao. Ne uzalud očekivani odgovor pape Franje, nego odgovor, u svakom slučaju značajan, jednoga od njegovih novinara koji tvore dio njegove bliske pratnje; A. Torniellija, vatikanista 'La Stampe' i odgovornog čovjeka stranice 'Vatican Insider'. U suradnji s G. Valenteom upravo je objavio opsežan esej o 'slučaju Viganò', rječitoga podnaslova: 'Konflikti, ratovi za moć, zloporabe i skandali. Što se zaista događa u Crkvi' (Edizioni Piemme, 255 str.).

Glavna je Torniellijeva teza da je svjedočanstvo nadbiskupa C. M. Viganòa o crkvenim skandalima 'pokušaj puča' protiv pape Franje koju je snovala političko-medijska međunarodna mreža 'povezana s dijelovima američke Crkve i s potporom također u vatikanskim palačama' (str. 3).'La Stampin' vatikanist tekući vjerski rat tumači kao bitku za moć, radije nego bitku ideja i čini se da zaboravlja da ovaj konflikt nisu izazvali oni koji brane crkvenu Tradiciju nego oni koji bi je htjeli izobličiti. Nije jasno zašto je optužba za uporabu medijskoga oružja rezervirana samo za kritičare pape Bergoglija, a ne za njegove 'fanove'.

Nije li Vatikan McKinseyu povjerio projekt ujedinjenja komunikacijskih sredstava da se tako stvori jedinstvena digitalna platforma za pružanje članaka, slika i za 'podcast'? To smo doznali od samoga Torniellija u 'La Stampi' od 22. ožujka 2018. Za ravnatelja časopisa 'Civiltà Cattolica' A. Spadara, važnost koju papa Franjo pridaje webu i društvenim mrežama potječe od dana njegova izbora. 

U tom je trenutku J. M. Bergoglio 'aktivirao tisuće nazočnih osoba, spojivši ih sa svojom osobom i onim što se događalo, pokazujući da je on sam društvena mreža', potvrdio je taj isusovac kad je predstavljao svoju knjigu 'Cyberteologia. Pensare il cristianesimo al tempo della rete' (Edizioni Vita e Pensiero).

Ako postoje stručnjaci u tehnikama manipulacije i instrumentalizaciji vijesti, možemo ih naći upravo među bliskim suradnicima pape Franje, od samoga Spadara do msgr. D. E. Viganòa (koji nema ništa sa svojim prezimenjakom Carlom Marijom), bivšeg vatikanskog ministra komunikacija koji je bio prisiljen na ostavku u ožujku 2018. zbog bjelodanoga krivotvorenja privatnoga pisma Benedikta XVI. Isti je monsinjor naručio od redatelja W. Wendersa apologetski film o papi Franji, čovjeku riječi ('Pope Francis. A Man of his word'), a u Italiji redovito izlazi 'magazin' naslovljen 'Moj papa' koji izvješćuje o Franjinu tjednu. 

Nijedan papa nije toliko rabio medijsko oružje koliko J. M. Bergoglio. Što se tiče otkrića nadbiskupa C. M. Viganòa, Tornielli ne niječe da je papa Franjo izravno od njega dobio informaciju da je kardinal T. McCarrick spolno kvario svoje vlastite sjemeništarce i svećenike. Ne spori niti postojanje nećudoređa unutar Crkve niti rasprostranjenoga kukavištva zbog kojeg nećudoređe raste. Priznaje da 'postoji' istospolni problem (str. 169) iako ga umanjuje prešućujući postojanje skupina aktivnih sodomista unutar crkvenih struktura i jednako tako aktivnoga lobija koji je prijateljski naklonjen istospolnicima i podupire ih. Tornielli, dakle, ne uspijeva pobiti nadbiskupa Viganòa, ali mora braniti papu Franju. Čini to tako što se ponaša kao kockar koji našavši se u neprilici povisuje ulog. U ovom slučaju, budući da ne može zanijekati postojanje duboke pokvarenosti u crkvenih ljudi, nastoji veću odgovornost prebaciti na predšasnike pape Franje, Benedikta XVI. i Ivana Pavla II.

'La Stampin' vatikanist na optuženičku klupu prvenstveno stavlja Ivana Pavla II. kojem pripisuje strjeloviti uspon kard. McCarricka. 'Ivan Pavao II. poznavao je McCarricka, pohodio je njegovu dijecezu četiri godine ranije, dojmio ga se taj sjajni biskup koji je znao napuniti svoja sjemeništa, politički dijalogizirati na svim razinama, biti protagonist međuvjerskoga dijaloga, čvrst o načelima moralnoga nauka i otvoren prema socijalnim pitanjima' (str. 38). 

Imenovanje vašingtonskog nadbiskupa, o kojem se već 'govorkalo' u Vatikanu, nije prošlo plenariju Kongregacije za biskupe gdje se trebalo raspraviti, nego je, naprotiv, došlo izravno, 'kako se događalo i događa za neka imenovanja o kojima se odlučuje 'iz [papina] apartmana' bez prolaska kroz kolegijalnu raspravu članova dikasterija' (str. 40).

'Uvrjedljivo je' od msgr. Viganòa 'implicirati' da je 2000., godine kad je imenovan McCarrick, Ivan Pavao II. 'bio toliko bolestan da nije bio u stanju brinuti se o imenovanjima, pa ni o najvažnijima, ni o onim koji su nosili - u tom trenutku - sigurnan kardinalski klobuk i time uključenje u buduće konklave'. Ne treba poznavati tajnu pismohranu vašingtonske nuncijature (koju će pregledati Viganò), da se zna kako je papa Wojtyła 2000. pred sobom imao još pet godina vrlo aktivnoga života u svakom pogledu' (str. 40 - 41).

Tornielli ustraje: 'Wojtyła nikako nije bio tako 'bolestan' kako bi Viganò u svom dosjeu htio da vjerujemo. Baš naprotiv. Zapravo se pokazivao potpuno u stanju pratiti procese imenovanja, barem najznačajnijih, najvažnijih. Među ta je nesumnjivo spadalo imenovanje novoga nadbiskupa savezne prijestolnice SAD-a'. 

'Povrh toga ne smije se zaboraviti izravno znanje koje je papa Wojtyła imao o McCarricku, biskupu kojeg je imenovao Pavao VI., ali kojeg je četiri puta promaknuo poljski papa: prvo imenovanjem za Metuchen, biskupija stvorena 'ex novo'; zatim premještajem u Newark, biskupiju koju je Ivan Pavao II. pohodio 1995, i zatim imenovanjem za vašingtonskog nadbiskupa, usprkos uznapredovaloj dobi, i konačno uvrštenjem u Kardinalski zbor' (str. 43 - 44).

Međutim, 27. travnja 2014. papa Franjo svetim je proglasio Ivana Pavla II. zajedno s Ivanom XXIII. Kanonizacija jednoga pape znači da je taj u obavljanju svoje službe vrhovnoga pastira Crkve morao sve krjeposti izvršavati na herojskoj razini, uključujući razboritost. No, ako je neki papa zbog sudioništva, nemara ili nerazboritosti 'prikrivao' kakva 'spolnog napasnika', može se legitimno sumnjati o njegovoj mudrosti i razboritosti. 

Ako je po Tornielliju bilo tako, znači da Ivana Pavla II ne smatra svetcem. Uostalom, prelat blizak njemu i papi Franji, msgr. G. Sciacca, tajnik Apostolske signature, 'jedan od najstručnijih kanonista Kurije' (str. 200), u intervjuu od 9. rujna 2014. s istim Torniellijem, negirao je nezabludivost kanonizacija. 

Ako kanonizacije nisu nezabludive, a papa Franjo je mogao pogriješiti o Ivanu Pavlu II., moguće je da je istoga dana također pogriješio proglašujući svetost Ivana XXIII. i da je mogao pogriješiti i 14. listopada 2018. kanonizirajući Pavla VI.

Tu se ne radi o stvari drugotne važnosti. Povisujući ulog u kocki, Tornielli ne stavlja u sumnju samo nadnaravnu razboritost pape Wojtyłe, nego baca sjenu na zadnje kanonizacije i iznad svega otkriva slijepu ulicu pred kojom se nalazi pontifikat pape Franje. Slijepu ulicu upravo o temi nezabludivosti. 

Papa Franjo nezabludivost smatra nasljeđem stare Crkve, one koja je proglašavala i anatemizirala, koja je definirala i osuđivala. Prvenstvo pastorala nad doktrinom i milosrđa nad pravdom sprječavaju Franju da izvršava službu nezabludivosti koja je najkategoričniji i najmanje pastoralan čin koji prvosvećenik može napraviti.

No, ako želi nametnuti Crkvi svoje direktive, papa Bergoglio treba 'nazovi-nezabludivost' koja isključuje svaki oblik neposluha njegovim željama. Da bi proveo svoj program, 'kvazinezabludivi' papa prisiljen je postati 'papa diktator', što se događa danas. Onaj tko je vjeran Tradiciji, vjeruje, naprotiv, u papinsku nezabludivost i poznaje njezin doseg i granice. Pojam granica nezabludivosti dopušta onima koji imaju 'sensus fidei' da se suprotstave 'papi diktatoru'.

Doseg nezabludivosti jednoga će dana dopustiti papi koji će ga htjeti uporabiti da rastjera dim Sotonin koji je prodro u Crkvu, tako što će besprizivno osuditi zablude i jednako svečano potvrditi vječnu Istinu Evanđelja."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Twitter / Rorate Caeli

Plašt sv. Martina

O primjeru koji je nam je dao sv. Martin (litanije) podijelivši svoju odjeću s prosjakom, svoja je razmišljanja iznio poznati njemački bloger J. Bordat.

"Kad je Martin sreo prosjaka i vidio da je potrebit, nije rekao:

'Kad bi bar plaštevi bili ravnopravno raspoređeni! Onda ne bi bilo prosjaka koji se smrzavaju!'

'Moraju se promijeniti društveni uvjeti zbog koji se ti prosjače smrzavaš, pa makar i silom!'

'Kako ću ti ja pomoći, prosjače? Pa imam samo jedan plašt!'

'Ako pomognem tebi, a ne pomognem drugim prosjacima, ne bi li to bilo nepravedno?! Sa svima želim isto postupati. Zato je najbolje da ni jednom ne pomognem.'

'Plaćam porez. To mora biti dosta!'

'Skandalozno je da se moraš smrzavati, dragi prosjače! Čim stignem u svoju toplu kolibu, sjest ću i napisati prilog u svoj dnevnik. Radni naslov: 'Crkva pušta da se prosjaci smrzavaju!' - dobro, zar ne?!'

'Kao rimski vojnik ne želim se miješati u osobne brige pripadnika okupiranih područja. Smrzavanje je privatna stvar!'

'Da, tako je to: Rimsko je Carstvo u krizi. Tople godine su iza nas. Svi moraju podnijeti žrtve!'

'Bez brige, prosjače! Uskoro će znanstveno-tehnički napredak iznjedriti grijalice! Tada više neće biti smrzavanja - vjeruj mi: To će biti veličanstveno! Nažalost, dotle moraš izdržati. Nitko zbog toga ne žali više od mene, jer ništa mi nije draže nego ukloniti nevolju. Glavu gore, prosjače! Izdržat ćeš!'

Martin nije ništa rekao. Nije postavljao pitanja niti optuživao. Nije davao jeftine upute ni mudre savjete. Martin je podijelio svoj plašt. Jednostavno tako."

Izvor: JoBos Blog

humilitas

Velikan katoličke obnove, kardinal i nadbiskup milanski, dobrotvor siromašnih i pomoćnik okuženih, sveti Karlo Boromejski umro je 3. studenoga 1584. Geslo mu je bilo humilitas (poniznost). Svetim ga je proglasio papa Pavao V. godine 1610. Auktor je popularne knjižice Duhovni ugovor - Posljednja volja duše za koju je predgovor napisao pokojni prebendar S. Vitković za kojeg je danas služena tradicionalna sv. misa na Mirogoju.

LITANIJE SV. KARLA BOROMEJSKOG

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveti Karlo Boromejski,
Najveći uresu svoga dičnoga doma,
Zrcalo plemenite mladeži,
Preziratelju raskoši,
Pobjedniče u kušnjama,
Savjetniče Svete Stolice,
Revnitelju za crkvenu stegu,
Marni popravitelju svoga puka,
Uresu svećenstva,
Kruno biskupske uzvišenosti,
Promicatelju bogoslužja,

Borče protiv krivovjerja,
Branitelju slobode Crkve,
Oče bolesnika,
Tješitelju i pomoćniče siromaha,
Neustrašivi navjestitelju Riječi Božje,
Koji si cijenio siromaštvo duhom,
Časti i slavo grada Milana,
Uvijeke blaženi stanovniče neba,
Zaštitniče svojih štićenika,

Mi siromašni grješnici, molimo te, čuj nas
Da nam božansko milosrđe isprosiš,
Da se u nebu očinskom ljubavlju svih svojih štovatelja spomeneš,
Da svima u tjeskobi utjehu i svjetlo zadobiješ,
Da nam svima iskrenu privrženost našoj Svetoj Crkvi isprosiš,
Da nas i našu zemlju od krivovjerja očuvaš,

Da nam zaštitu Božju od kuge i bolesti isprosiš,
Da nas od prevelike ljubavi za zemaljsko odvratiš,
Da nam pravu čežnju za nebom pošalješ,
Da nam milost priprave na svetu smrt isprosiš,
Da nas osobito na čas smrti Bogu preporučiš,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Karlo Boromejski.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Svemogući Bože koji svojoj Crkvi u najtežim vremenima šalješ prikladne pastire i koji si postavio svetoga biskupa Karla za spasenje svoga puka, molimo Te po njegovim zaslugama da nas po njegovu lijepom primjeru u svojoj ljubavi užežeš, u našim nas dužnostima revnima učiniš, od svakoga zla očuvaš i sve nas jedanput okupiš kod sebe u vječnom miru. Po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Vollständigstes katholisches Litaneienbuch, Einsiedeln, 1859.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 4, 5, 6, 7), Facebook/G. Gasparro (3)

Prva godina

Messainlatino.it objavila je članak o ulascima u prvu godinu bogoslovija tradicijskih zajednica. Brojke se odnose samo na poznatije družbe, dok ostali monaški redovi i kongregacije vjerni tradicionalnoj misi nisu uključeni u ovu statistiku.

Budući da je danas misijska nedjelja, prije samih brojki još i zanimljiva priča o jednom misionaru  i važnosti svetih obitelji za duhovna zvanja koju je u svom nedavnom izlaganju prenio biskup A. Schneider, ORC.

"U gradu Zabrze u Gornjoj Šleskoj nalazi se grob koji hodočasnici često pohode. Ponad groba nalazi se lurdska špilja. Pod nogama kipa Bezgrješne u jednoj staklenoj kutiji leži mirtin vijenac. Ovo je priča o povijesti toga vijenca. 

U grobu leži jedan svećenik - u podnožju spomenute špilje. Bio je najmlađi od desetero djece. Kao mladić teško je radio da zasluži novac za svećenički studij jer su mu roditelji bili siromašni. Nakon ređenja otišao je kao misionar u Indiju gdje je djelovao niz godina. Kad je umro, pokopan je u rodnom gradu Zabrzu, a iznad groba je podignuta lurdska špilja jer je uvijek posebno promicao štovanje Bezgrješne Djevice Marije. Nakon pokopa toga svećenika koji je bio gorljiv za duše, među njegovim je stvarima nađena jedna mala kutija s natpisom: 'Otvoriti nakon moje smrti'. Sadržavala je mirtin vijenac i napomenu: 'Ovo je vjenčani vijenac moje majke. Nosio sam ga sa sobom u razne zemlje na mojim putovanjima kopnom i morem, kao uspomenu na onaj sveti trenutak kad je moja majka na oltaru Božjem obećala ne samo vjernost, nego i iskrenost. Ona je taj zavjet održala. Imala je hrabrosti nakon svoga devetog djeteta i meni darovati život. Nakon Boga, njoj zahvaljujem svoj život i svećenički poziv. Da me nije htjela, ne bih bio postao svećenik i misionar, ne bio bio sposoban raditi za spasenje duša. Položite ovaj vijenac, vjenčani vijenac moje majke, u moj grob. Za to molim onoga koji pronađe ovu kutiju'. Kad je vijenac pronađen, grob je već bio zatvoren, zato su vijenac stavili u podnožje kipa Bezgrješne Bogorodice kojoj je taj svećenik posvetio svoj život." 

(Izvor: Tu Domine)

Petrovo bratstvo

U wigratzbadsku bogosloviju ušla su 24 nova kandidata za svećeništvo u dva jezična odsjeka; francuskom i njemačkom.

Njihova dentonska bogoslovija primila je 15 novih polaznika.

Ukupno 39.

Ustanova Krista Kralja

U Griciglianu su studij započela 22 nova bogoslova.

Ustanova Dobrog Pastira

Veliko sjemenište sv. Vinka Paulskog u Courtalainu koje je u Zagrebu prije nekoliko godina predstavio p. Krolikowski, primilo je šestoricu novih mladića.

Družba misionara Božanskog Milosrđa

Četiri nova kandidata započela su studij u bogosloviji de La Castille.

Piovo bratstvo

Piovci se mogu pohvaliti s više od 60 novih bogoslova.

Francuska bogoslovija u Flavignyju povećala se za 16 studenata.

U američki Dillwyn ušlo je još 27 kandidata za svete redove.

Njemački Zaitzkofen koji ove godine slavi četrdesetu obljetnicu prihvatio je sedam novih bogoslova.

Argentinska bogoslovija Gospe Suotkupiteljice primila je također sedmoricu mladića.

Goulburnška australska bogoslovija dobila je njih šestero.

Svoj su članak s ovim brojkama potonji završili kratkim zazivima:

Gospodine, daj nam svećenika!

Gospodine, daj nam svetih svećenika!

Gospodine, daj nam mnogo svetih svećenika!

Gospodine, daj nam mnogo svetih redovničkih zvanja!

Gospodine, daj nam mnogo svetih očeva i svetih majki kršćanskih obitelji!

Slike: 1, 2, 3, 4

Korijeni krize

Na blogu S. Magistera objavljen je članak o. S. M. Lanzette o korijenima duboke krize koja razdire Crkvu, ali i o putu prema izlazu. Ovaj ugledni svećenik i teolog već se istaknuo knjigom Drugi vatikanski, pastoralni koncil. Hermeneutika koncilskih doktrina, Cantagalli, Siena, 2014. 

"Sveta majka Crkva suočava se danas s krizom bez presedana u čitavoj svojoj povijesti. Zloporabe svake vrste, posebno u spolnoj sferi, uvijek su postojale među klerom. Ipak, sadašnja epidemija atipična je zbog križanja moralne i doktrinarne krize, čiji su korijeni puno dublji od prijestupa pojedinih članova hijerarhije i klera. Moramo zagrebati površinu i dublje kopati. Doktrinarna konfuzija stvara moralni nered i obratno; spolne zloporabe napredovale su tolike godine pod velom nemara, sve do točke dok nisu uspjele doktrinu koja se odnosi na spolni moral potiho transformirati u jednostavno anakronu činjenicu.

Nesumnjivo, kako je kazao engleski biskup P. Eagan iz Portsmoutha, ta kriza postoji na tri razine: 'prvo, pretpostavljeni katalog grijeha i zločina koje su članovi klera počinili protiv mladih; drugo, istospolni krugovi centrirani oko nadbiskupa. T. McCarricka, no prisutni i u drugim područjima Crkve; i treće, loše upravljanje i prikrivanje svega toga koje je činila hijerarhija sve do najviših krugova'.

Koliko daleko moramo ići da identificiramo korijene te krize? U biti možemo, među ostalim, smatrati dva moralna uzroka kao glavne korijene. Jedan je na dalji način povezan sa sadašnjim problemom koji pogađa Crkvu, a drugi na bliži.

*

Prvi se uzrok može izdvojiti iz unutarcrkvene opozicije okružnici 'Humanae vitae'. Prigovorom protiv nerazrješive povezanosti unitivnoga načela i onoga prokreativnoga u braku, utrta je staza za toleriranje svakoga drugog oblika zajedništva opravdavajući to u ime ljubavi. Ljubav je morala biti stavljena ispred i iznad stabilnosti naravi. Kontracepcija bi se tako držala za legitimno moralno sredstvo koje osigurava prioritet čovjekove odgovornosti u odnosu na zakon Božji, bilo naravni bilo nadnaravni. 

U stvarnosti je scenarij koji se otvarao bio prilično drugačiji. Zapravo, ako prokreacija više nije glavna svrha braka, trebalo je odvojiti je ne samo od ljubavi, nego i obratno, i ljubav je trebala biti odvojena od prokreacije, sve do opravdanja prokreacije bez sjedinjenja kao logičnoga zaključka ljubavi bez prokreacije. Sterilna ljubav, izolirana od svoga naravnoga i sakramentalnoga konteksta, silom je gurnuta u društvo i u Crkvu.

U igri je bio identitet ljubavi. Kako je nedavno naglasio biskup K. Doran, predsjednik bioetičkoga povjerenstva Irske biskupske konferencije, postoji 'izravna povezanost između 'kontracepcijskoga mentaliteta' i iznenađujuće visokoga broja osoba koje su, čini se, spremne danas redefinirati brak kao odnos između dviju osoba bez obzira na spol'. Također je dodao da ako se čin ljubavi može odvojiti od svoje prokreativne svrhe, 'onda je prilično teško objasniti zašto bi brak trebao biti između jednoga muškarca i jedne žene'.

Današnja je kriza u Crkvi s jedne strane manifestacija krize spolnoga identiteta, ideološke pobune protiv Učiteljstva koje je ukorijenjeno u trajnoj moralnoj tradiciji; s druge strane, to je nesposobnost da se uvidi pravi problem, tj. istospolnost i istospolni krugovi u Crkvi. Više od 80 % slučajeva spolnoga zlostavljanja koje je počinio kler, nisu slučajevi pedofilije, nego pederastrije. Uvjerenje da svaki oblik ljubavi treba biti prihvaćen, postalo je opće mjesto kao posljedica ukidanja zabrane kontracepcije, čak i bez mijenjanja dogmatskih formula. Prava bît modernizma sastoji se u zamjenjivanju teorije praksom, navikavajući ljude na običaje koje prihvaća većina.

Okružnica 'Humanae vitae' postala je objektom nikad prije viđenih protesta koji su se digli unutar Crkve. Knjiga naslovljena 'Raskol iz '68.' među ostalim opisuje kako su se katolici borili za spolno posadašnjenje. 'Aggiornamento' je bila jedna od ključnih riječi za tumačenje II. vatikanskog i njegovih dokumenata. 

Kardinali, biskupi i episkopati preuzeli su aktivnu ulogu u toj pobuni. Belgijski primas L. J. kard. Suenens, uspio je nakon objave enciklike tiskati publikaciju s cijelim belgijskim episkopatom koja se protivi okružnici 'Humanae vitae' u ime pretpostavljene slobode savjesti. Ta je deklaracija zajedno s onom koju je formulirao njemački episkopat, služila kao uzor za proteste ostalih episkopata. Kardinal J. C. Heenan iz Westminstera opisao je encikliku pape G. B. Montinija o prenošenju života kao 'najveći šok od vremena reformacije'. Kardinal B. Alfrink, zajedno s devetoricom ostalih nizozemskih biskupa, čak je glasovao u korist deklaracije neovisnosti koja je pozivala puk Božji na odbacivanje zabrane kontracepcije.

U Engleskoj je više od 50 svećenika potpisalo pismo protesta objavljeno u 'Timesu'. Među tim je svećenicima bio i M. Winter, koji je opisujući svoju odluku da napusti svećeništvo kazao da je ona bila izazvana krizom oko 'Humanae vitae'. Winter se kasnije oženio i 1985. objavio knjigu naslovljenu 'Whatever happened to Vatican II?' s ciljem da oživi koncilski nauk od onoga što je smatrao da je pokop tog nauka koji čine rimski auktoriteti. Čini se da je bio uvjeren da se korijen kontracepcije, shvaćene kao nadmoć ljubavi, može naći u nauku II. vatikanskog. Winters je također bio i član-osnivač Pokreta za oženjeni kler. Ono što doista iznenađuje s gledišta klera - Winter nije jedini slučaj - drama je koju su neki od njih doživjeli -njihovim riječima - kada je teret zabrane kontracepcije pao na leđa laika. Kako su mogli - ako je tako bilo - doista shvatiti takvu patnju?

Međutim, postoji još jedna točka koju ovdje treba spomenuti: ako se 'službeni' protest protiv 'Humanae vitae', koji su vodili kardinali i biskupi, smatrao legitimnim zbog svoje usklađenosti s ideologijom trenutka - ne zaboravimo da je onih godina 68-aški pokret imao namjeru oboriti kršćanski moral u ime slobodnoga seksa - teško je shvatiti zašto 'službeni' mentalitet koji opravdava istospolnost među klerom i svaku vrstu spolnoga zajedništva ne bi mogao preuzeti premoć i jednoga dana postati većinski nazor. Kultura zataškavanja koja se danas čini tako proširenom među episkopatom i klerom, izvorno potječe otuda.

'Ako je pitanje pred preprekom savjesti', kako je T. Burns pisao 3. kolovoza 1968. u 'Tabletu' (isti je urednički komentar ponovo objavljen 28. srpnja 2018.), savjest uvijek može biti ta koja odbacuje prepreku kao takvu. Savjest je bez prethodnoga prosvjetljenja istinom poput broda koji bacaju morski valovi. Prije ili kasnije potone. 'Sama savjest', tj. 'savjest' bez istine, nije uopće savjest. Treba je odgajati da slijedi dobro, a odbacuje zlo.

Nije tajna da se oni koji rade na tomu da konačno pokopaju 'Humanae vitae' sada raduju kad je promulgirana 'Amoris laetitija', kao da je konačno popunjena praznina ljubavi u nauku Crkve. Sadašnji je teologijski pokušaj taj da se 'Humanae vitae' prevlada 'Amoris laetitijom', na način da se najnoviji nauk pape Franje o ljubavi u obitelji poveže izravno s 'Gaudium et spes', bez ikakvoga referiranja na 'Humanae vitae' i na 'Casti connubii'. Napast da se II. vatikanski izolira od cjelokupne Tradicije Crkve još je uvijek vrlo jaka. Kao sa 'savješću samom' tako je i s pojedinačnim dokumentom Učiteljstva (bilo 'Gaudium et spes' ili 'Amoris laetitijom'); nijedan se dokument ne može čitati u svjetlu sama sebe, već samo u svjetlu čitave Tradicije Crkve.

*

Nakon glasne pobune, počela je šutnja o nauku. I tako smo došli do najbližeg korijena ovoga skandala: prikrivanja nauka o grijehu. Riječ 'grijeh' počela je već nestajati iz poslijekoncilskih propovijedi. Grijeh kao odvajanje od Boga, povrjeda Njega, odvraćanje od Boga i okretanje stvorenjima, bio je ignoriran. Ta izvanredna praznina koja je ostala iza nauka o grijehu popunjena je psihologijskim vrjednovanjima mnogolikih uvjeta slabosti u čovjeku. Duhovno bogoslovlje nadomješteno je čitanjem Freuda i Junga, pravih učitelja u mnogim sjemeništima. Grijeh je postao irelevantan, dok su samouvažavanje i prevladavanje svih tabua, posebno u spolnoj sferi, postale nove crkvene lozinke.

S druge strane, nova teologija milosrđa, posebno ona koju promiče kard. W. Kasper, išla je u korist novoj viziji milosrđa kao intrinzičnoga atributa božanske biti (ako je tomu tako, postoji li božansko opraštanje Boga za sebe sama, jer milosrđe zahtijeva pokoru i oproštenje?) tako da se prevlada pravda koja kažnjava pretvarajući je u ljubav koja uvijek oprašta. Ima li u toj novoj definicija vječna kazna u paklu još ikakvu ulogu? Milosrđe je postalo teologijski surogat da se pokrije (i prikrije) grijeh, da ga se ignorira i prihvati pod plaštem opraštanja. Lutherova ideja o opravdanju nije daleko od toga. 

Bilo bi zanimljivo pitati one među klerom koji su počinili tako teške zločine što misle o grijehu? Svetopisamske riječi 'oni koji su Kristovi razapeli su svoje tijelo sa strastima i požudama' (Gal 5, 24), lako se mogu učiniti staromodnima, ne zato što je Pismo krivo ili nije nadahnuto Duhom Svetim, nego jednostavno zato što bi predložiti takav nauk našemu modernom društvu bilo anakrono, staromodno. Duh svijeta, često pomiješan s pretpostavljenim 'duhom Koncila', ugušio je pravi nauk o vjeri i moralu.

Je li klerikalizam, dakle, korijen sadašnje krize spolnoga zlostavljanja? Papa Franjo neprestano tako govori. Zasigurno, klerikalna moć upravljala je u spolnom porobljavanju sjemeništaraca i muškaraca u formiranju. No, vrlo je teško shavatiti kako klerikalizam može objasniti napadanje generacija sjemeništaraca ako homoseksualnost nije igrala nikakvu ulogu. Bilo bi to kao kazati da je pijanac uvijek pijan ne zato što je ovisan o piću, nego zato što ima novca i može si kupiti alkohola koliko hoće. 

Klerikalizam ne može biti jedini odgovor, također stoga što postoji još jedan njegov oblik - puno suptilniji i često se zanemaruje - koji je puno gori: uporaba kleričke moći da se izopači dobar nauk. Kler lako umišlja da je vlasnik evanđelja, dopuštajući si da oslobađa od zapovijedi Božjih i crkvenih prema teologiji trenutka. Kad se tko više ne drži ispravnoga crkvenoga nauka, lako pada u jamu puke zabave i grijeha. Život u grijehu bez milosti Božje koja posvećuje najbolji je saveznik u manipulaciji naukom. Nauk vjere i moralni život uvijek idu skupa.

Da sažmem: glavni je korijen ovoga preteškoga skandala modernizam koji je danas već postao postmodernizam. Od favoriziranja promjene dogmatičkih formula tijekom vremena došli smo do toga da ih potpuno ignoriramo. Doktrina je na sigurnom, kao kakva važna knjiga na prašnjavoj polici, ali nema što reći za puls svakodnevnog života.

Ne smije biti nikakve sumnje o razmjerima ove krize i o potrebi da se poduzme akcija kako bi se iščupalo zlo u korijenu. Ali ta drastična akcija, za koju se nadamo da će se uskoro poduzeti, bit će daleko od učinkovitosti ako se ne vratimo najprije istini ljubavi, mudro shvaćajući da je kontracepcijski mentalitet donio samo vrlo rigidnu demografsku zimu s kulturom smrti. Kontracepcija je sterilna ljubav koja otvara mogućnost ljubavi izvan svoga konteksta, dalje od sebe, nezrelo. Jedna mrtva ljubav sada prijeti Crkvi sa svojim vidljivim posljedicama u spolnom zlostavljanju i kleričkim skandalima. Mentalitet svijeta silovito je utjecao na život Crkve.  

Konačno, trebamo ponovo nazivati stvari njihovim imenom. Grijeh je još grijeh. Ako za to nemamo snage, to je već znak da je grijeh prevladao. Ako, naprotiv, grijeh nazivamo njegovim imenom, utire se put tomu da ga iskorijenimo."

Izvor: Settimo Cielo, ST. MARY'S CATHOLIC PARISH
Slika: Youtube/St. Mary Magdalen Church

Sa zadrškom

Prije pet dana papa Franjo proglasio je sedmero svetaca, najviše pozornosti privukla su dva imena: papa Pavao VI. i msgr. O. Romero. Prenosim osvrt R. de Matteija:

"Među raznim obljetnicama koje su pale 2018. godine jedna je ostala neprimijećena: šezdeseta godišnjica smrti časnog Pija XII. koji je umro nakon 19-godišnje vladavine u Castelgandolfu, 9. listopada 1958. Ipak, spomen na nj još uvijek živi, osobito, kako to C. Siccardi primjećuje, kao slike svetosti dostojne vikara Kristova, a zbog opsežnosti njegova Učiteljstva, u surječju tragičnih događaja poput II. svjetskog rata koji je buknuo šest mjeseci nakon njegova izbora za papu, 20. ožujka 1939. Smrt Pija XII. zatvorila je jednu epohu koja se danas prijezirno naziva 'pretkoncilskom', ili 'konstantinskom'. Izborom Ivana XXIII. (28. listopada 1958.) i sazivanjem II. vatikanskog koncila, otvorila se nova era u povijesti Crkve: ona koja je svoj trenutak trijumfa dosegla 14. listopada 2018. s kanonizacijom Pavla VI., nakon pape Roncallija.

Blaženi Pio IX. još čeka kanonizaciju, a Pio XII. još nije beatificiran, ali svi koncilski pape, s iznimkom Ivana Pavla I., već su kanonizirani. Čini se da je ono što oni preko glavnih aktera žele kanonizirati određeno razdoblje, koje je pak vjerojatno najtamnije koje je Crkva ikada u svojoj povijesti doživjela.

Nećudrednost se raširila čitavim tijelom Crkve, počevši od najviših razina. Papa Franjo odbio je priznati realnost tragičnoga scenarija koji je na svjetlo iznio nadbiskup C. M. Viganò. Doktrinarna je zbrka potpuna, do te mjere da je kardinal W. J. Eijk, nadbiskup utrechtski, javno izjavio da su 'biskupi, a osobito Nasljednik Petrov zakazali u održavanju i prenošenju, vjerno i u jedinstvu, poklada vjere'.*

Ta drama svoje korijene ima u II. vatikanskom koncilu i u poslijekoncilskom razdoblju, a oni koji su najviše odgovorni bili su pape koji su upravljali Crkvom zadnjih šezdeset godina. Njihova kanonizacija proglašava herojske krjeposti u upravljanju Crkvom. Koncil i poslijekoncilsko vrijeme zanijekali su nauk poradi 'pastorala' i radi toga 'pastoralizma' odbili su definirati istinu i osuditi zabludu. Jedina je istina koja se danas svečano naviješta nepogrješivost koncilskih papa - i jedino njih. Čini se da je nakana više sugerirati kao nezabludive njihove političke i pastoralne odluke nego kanonizirati te ljude.

Ali koju vjerodostojnost moramo dati tim kanonizacijama? Čak ako i većina teologa ustraje da su kanonizacije nezabludivi čini Crkve, ovdje nije riječ o vjerskoj dogmi. Zadnji veliki predstavnik 'Rimske teološke škole', msgr. Brunero Gherardini (1925. - 2017.), oglasio je sve svoje sumnje o nezabludivosti kanonizacija u časopisu 'Divinitas'. Za toga rimskog teologa dekret o kanonizaciji nije nezabludiv jer nedostaju uvjeti za nezabludivost, počevši s činjenicom da kanonizacija kao svoj izravni ili eksplicitni objekt nema istinu vjere ili morala sadržanu u Objavi, nego samo činjenicu neizravno povezanu s dogmom, a da strogo uzevši nije 'dogmatički čin'. Doista, ni Zakonik kanonskoga prava iz 1917. ni iz 1983., niti stari niti novi Katekizam Katoličke Crkve ne razjašnjavaju nauk Crkve o kanonizaciji.

Drugi valjani suvremeni bogoslovac, o. J.-M. Gleize, iz Piova bratstva, priznaje nezabludivost kanonizacija, ali ne onih nakon II. vatikanskoga koncila i to iz sljedećih razloga: reforme nakon Koncila povlače neke nedostatnosti u proceduri i uvele su novu kolegijalnu nakanu, dvije posljedice koje su nespojive sa sigurnošću beatifikacija i nezabludivosti kanonizacija. Treće, prosudba iznesena u postupku dopušta barem dvosmisleno shvaćanje i time sumnju o svetosti i herojskim krjepostima. Nezabludivost je temeljena na rigoroznoj cjelini istraživanja i verificiranja. Nesumnjivo je da je nakon reforme postupka koju je htio Ivan Pavao II. godine 1983., taj postupak verificiranja istine postao krhkiji i da je došlo do promjene u zamisli svetosti same.

Na istoj su liniji nedavno objavljeni drugi važni prinosi; P. Kwasniewski je na stranici 'Onepeterfive'* zabilježio da je nagora promjena u kanonskom postupku ona o broju čuda koja se traže: 'U starom sustavu tražila su se dva čuda i za beatifikaciju i za kanonizaciju, tj. ukupno četiri istražena i potvrđena čuda. Smisao toga zahtjeva je da se Crkvi dade dovoljna moralna izvjesnost da Bog 'odobrava' predloženog blaženika ili svetca očitovanjem svoga izvršavanja moći na zagovor tih pojedinaca. K tomu, čuda su tradicionalno bila istaknuta svojom bjelodanošću, tj. nisu dopuštala prirodno ili znanstveno objašnjenje. Novi je sustav srezao broj čuda na pola što je, mogli bismo kazati, također prepolovilo moralnu sigurnost i, kako su mnogi primjetili, ta čudesa kako se često činilo nisu imala težinu, ostavljajući dvojbu: je li to doista bilo čudo ili samo krajnje nevjerojatan događaj?'.

C. Ferrara sa svoje je strane u preciznom članku u 'Remnantu'*, nakon što je naglasio odlučujuću ulogu koju svjedočanstvo o čudima ima u kanonizacijama, primijetio da nijedno od čuda koja se pripisuju Pavlu VI. i msgr. Romeru ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije za verifikaciju božanskoga u čudu: 'Ti su kriteriji da je (1.) ozdravljenje (2.) trenutačno, (3.) potpuno, (4.) trajno i (5.) znanstveno neobjašnjivo, što znači da nije rezultat tretmana niti prirodnog procesa liječenja, nego događaj koji potječe izvan naravnoga reda'.

J. Lamont koji je dao opsežnu i uvjerljivu studiju na temu auktoriteta kanonizacija na 'Rorate Caeli'* zaključuje svoje istraživanje ovim riječima: 'Ne trebamo smatrati da su kanonizacije Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. bile nezabludive jer nisu bili prisutni uvjeti potrebni za takvu nezabludivost. Njihove kanonizacije nije povezana ni s jednim naukom vjere, nisu bile rezultat pobožnosti koja je središnja za život Crkve i nisu bile rezultat pažljivoga i strogoga istraživanja. No, ne trebamo zbog toga bilo koju kanonizaciju isključiti iz karizme nezabludivosti; možemo tvrditi da su one kanonizacije koje su slijedile rigorozan postupak prethodnih stoljeća imale udjela u toj karizmi'.

Dakle, budući da kanonizacija nije dogma vjere, nema pozitivne obveze za katolike da na nju daju svoj pristanak. Uporaba razuma jednostavno pokazuje da koncilska papinstva nisu pogodovala Crkvi. Vjera transcendira razum i uzdiže ga, ali ne proturječi mu jer Bog, Istina u bîti, nije proturječje. Stoga, u [dobroj] savjesti možemo zadržati svoju rezerviranost o tim kanonizacijama.

Najrazorniji čin pontifikata Pavla VI. bio je razaranje drevnoga rimskog obreda. Povjesničari znaju da 'Novus ordo missae' nije Bugninijev, nego ga je pripremao, htio i proveo u djelo papa Montini uzrokujući, kako je napisao P. Kwasniewski, eksplozivni nutarnji lom: 'Bilo je to ravno bacanju atomske bombe na puk Božji koja je svojim zračenjem ili razorila vjeru ili prouzrokovala rak'.

Najpohvalniji čin pontifikata Pija XII. bila je beatifikacija (1951.), a onda i kanonizacija (1954.) svetog pape Pija X. nakon dugoga i strogoga kanonskoga postupka i četiri neoboriva čuda. Zahvaljujući Piju XII. ime Pija X. sja na svodu Crkve i predstavlja siguran vodič posred konfuzije našega vremena."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI

O pravoj budućnosti Crkve

Razmišljanje o. R. G. Cipolle o budućnosti Crkve objavljeno danas na blogu Rorate caeli.

Ove sam večeri vidio budućnost, pravu budućnost Crkve. Ne onu koju zamišlja mnoštvo u Rimu koje krivo shvaća budućnost zbog bezumne birokracije koja misli da ima duha zatočena 1960-ih pod imenom 'duh II. vatikanskog'. Kad je sadašnji Prvosvećenik bio izabran, napisao sam esej 'Povratak u budućnost' koji je predvidio da će Crkva morati ponovo proživjeti šezdesete, ali ovaj put na osvetnički način. Svi oni prelati i njihovi sljedbenici koji su im pomagali i koji su bili potisnuti tijekom pontifikata Ivana Pavla II., sastat će se i tugaljivo govoriti o (za njih) mračnim vremenima pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Govorili su o 'nedovršenom poslu' Koncila, poslu koji ima malo veze s koncilskim dokumentima, ali zato puno više s njihovom slikom nove Crkve koja će biti osuvremenjena tako da bude podešena potrebama i željama 'modernoga čovjeka'.

Jadničci. Nisu shvatili da je 'moderni čovjek' umro šezdesetih i da se pojavio 'postmoderni čovjek' i da se sporo vuče prema Betlehemu. Kad živite u zatvorenom spremniku kakav je Vatikan i njegova birokracija, male su šanse da ćete biti u tijeku s onim što se zaista događa u svijetu te u misli i srcima ljudi. Međutim, šezdesete su se vratile zajedno s osvetom. Jedini program iz šezdesetih koji se nastavio tijekom njihova egzila bio je program ćudorednoga kvarenja klera. Taj je nastavio rasti i cvasti. Destrukcija liturgijskoga života Crkve bila je privremeno zaustavljena i činilo se da bi mogla postojati mogućnost stavljanja u pitanje temelja poslijekoncilske liturgijske reforme i barem mišljenja da se zapravo dogodio diskontinuitet u liturgijskom životu Crkve koji je rezultirao pražnjenjem naših crkava. 

No, birokrat vjerojatno ne može zamisliti diskontinuitet u životu Crkve, on mora vjerovati da je sve što god se dogodi po definiciji djelo Duha Svetoga, pa je tako sve što mora učiniti to da ponovo premisli i promijeni smjer prema onomu što čuje i za što su mu kazali da je zadnje očitovanje Duha, bilo to na sinodi, u govoru, u okružnici, na tiskovnoj konferenciji ili ono što se šapuće hodnicima ili na lođi.

Birokrati na svim razinama klera oni su koji su kroz pedeset godina aparat sačuvali živim, tako da kad papa odstupi, oni samo moraju promijeniti smjer u kojem gledaju kad se ujutro probude: od istoka na zapad. Ne treba se čuditi kako dvostruki udar, odstup pape i izbor šezdesetaškog biskupa za papu, nije rezultirao konfuzijom i kaosom. Kad su oni koji su ranije bili na vlasti nakon pedeset godina podzemlja opet došli na svoje, natrag u budućnost, potpora birokracije na svim razinama Crkve bila je spremna i kadra pomoći im u njihovu projektu prepravljanja Crkve na njihovu sliku iz '60-ih godina. Dio adheziva koji to sve drži na okupu i omogućuje bio je gnusni uspjeh moralne pokvarenosti klera na svim razinama, korupcije koja je omogućila birokraciji kontrolu zastrašivanjem temeljenim na inkriminirajućim saznanjima kontrolira i neometan napredak svoje agende, uz izuzetak nekolicine kardinala i biskupa koji su se tomu protivili. 

Upravo dok se u Rimu odvija Sinoda o mladeži, u nekoj kvazi tajnosti, vidio sam ove večeri budućnost. Bio sam pozvan da asistiram u koru tijekom tradicionalne svečane mise u župnoj crkvi moje biskupije. Župnik celebrant, đakon i podđakon mladi su svećenici biskupije. Misa je služena bez nepotrebnih pretjeranosti, bez znaka esteticizma. Blagdan Materinstva Blažene Djevice Marije koji je ustanovio Pio XI. kao obljetnicu Efeškog koncila na kojem je Marija proglašena Bogorodicom, Theotokos, potvrđujući puno božanstvo Kristove osobe. Glazba je bila gregorijansko pjevanje, IX. misa. Ministranti su bili redom mladići, neki u tomu novi, a neki prilično uvježbani u ministriranju. Bilo je to bogoslužje u najčišćem obliku, u svom predajnom obliku, obliku čija skromnost i odmjerenost pozivaju na molitvu i stoga na klanjanje. Posvećeni su se službenici posvetili svojim službama na misi na prirodno nenametljiv način. Znali su pripadajući ton za različite pjesme i dobro su ih otpjevali. Nagovor je bio inteligentan i istinski katolički. Ta su trojica bogoslužje omogućila time što su se povukla i dala da obred govori za sebe.

Mnogi su mladi svećenici iz moje biskupije naučili tradicionalnu rimsku misu iliti izvanredni oblik. Vole tu misu na trezven način bez ikakva nagovještaja šepurenja ili nadutosti visoke crkve. Vole Krista i Njegovu Crkvu. Vjerni su nauku Učiteljstva. Svećenici su koji se snalaze u svakoj situaciji i koji se rado druže sa svećenicima i vjernicima svojih župa. Birokrati koji vode Crkvu ne znaju da takvi svećenici postoje. I to je dobro. Dok birokrati jurcaju oko sinoda i konferencija potpaljujući opasne požare bez vode moralne čistoće i stoga svaki put padaju; ovi mladi svećenici, ne samo u mojoj dijecezi, nego u većini dijeceza širom katoličkog svijeta upravo ponovo uče kako obavljati bogoslužje, otkrivaju njegovu ljepotu i tomu uče svoje stado. Oni i tradicionalna misa koju ljube budućnost su Crkve.

Izvor i slika: RORATE CÆLI