četvrtak, veljače 19, 2015

Nemirno doba

Novi članak R. de Matteija približava nam nemirno vrijeme razdoblja katoličke obnove.

"Konklave koje su počele 30. studenog 1549., nakon smrti Pavla III., bile su jamačno jedne od najdramatičnijih u povijesti. Engleskog su kardinala R. Polea (1500.-1558.) svi proglašavali velikim favoritom. Za njega je već bilo napravljeno papinsko ruho, a sâm je nekima pokazao pripremljeni zahvalni govor. 

Poleu je 5. prosinca nedostajao samo jedan glas da dobije papinsku tijaru kad je ustao G. P. kard. Carafa i optužio ga za krivovjerje pred zapanjenim skupom. Predbacio mu je, među ostalim, da podupire kriptoluteransko dvostruko opravdanje koje je 1547. odbacio Tridentski koncil. Carafa je bio poznat zbog svoga doktrinarnog integriteta i pobožnoga života. Raspala se suglasnost za Polea i nakon podužega razilaženja u mišljenjima, 7. veljače 1550. izabran je G. kard. del Monte koji je uzeo ime Julije III. (1487.-1555.).

Optužba zbog krivovjerja, predbačena prvi put na konklavama protiv jednog kardinala, odražavala je podijeljenost katolika pred izazovom protestantizma.[1] Od tridesetih do pedesetih godina XVI. st. krivovjerne su se tendencije proširile i do crkvenog okruženja Rima. Tako je nastala stranka 'spiritualaca' koju su zastupale ambivalentne osobe poput kardinalâ R. Polea, G. Contardinija (1483.-1542.) i G. Moronea (1509.-1580.). 

Oni su gajili jedno irenično kršćanstvo i htjeli su unutarcrkvenim reformama dovesti u sklad luteranstvo s institucionalnim strukturama Rimske Crkve. Pole je u Viterbu bio osnovao jedan heterodoksni krug. Morone je kao biskup Modene (1543.-1546.) pozvao propovjednike koji su redom bili procesuirani zbog krivovjerja. Inkvizicijski akti procesa protiv kardinalâ Moronea (1557.-1559.), P. Carnesecchija (1557.-1567.) i V. Soranza (1550.-1558.)- svi su pripadali spiritualcima- koje su između 1981. i 2004. objavili 'Istituto Storico Italiano per l’età moderna e contemporanea' i Vatikanski tajni arhiv, pokazuju koliko je bila gusta ta mreža protiv koje su se odlučno borila dva čovjeka, oba određena da postanu papama: G. P. Carafa, budući papa Pavao IV., i M. Ghislieri, budući papa Pio V. Oba su bila uvjerena da su spiritualci zapravo kriptoluterani.

G. P. Carafa je zajedno sa sv. Kajetanom iz Thiene osnovao Red regularnih klerika ili teatinaca, a papa Hadrijan VI. ga je bio izabrao da surađuje na općoj obnovi Crkve. Obnovi koja je prekinuta preranom smrću pape iz Utrechta. Prvenstveno je zasluga kard. Carafe osnutak Svetog uficija Rimske inkvizicije. Bula 'Licet ab initio' od 21. srpnja 1542., kojom je Pavao III., prihvativši Carafin prijedlog, stvorio tu ustanovu, bila je objava rata krivovjerju. U tom je ratu bilo onih koji su ga htjeli voditi do iskorijenjenja svake zablude, i onih koji su ga htjeli okončati u ime vjerskog mira.

Nakon smrti Julija III., dvije su se strane opet suočile na konklavama iz 1555. na kojima je za papu, 23. svibnja 1555., izabran G. P. kard. Carafa, tako što je vrlo tijesno prestigao kard. Moronea. Tada je već imao 79 godina, a uzeo je ime Pavao IV. Bio je to beskompromisni papa čiji je prvenstveni cilj bila borba protiv krivovjerja i stvarna obnova Crkve. Suzbijao je simoniju, nametnuo dijecezanskim biskupima dužnost rezidiranja u vlastitoj dijecezi, opet uspostavio monašku disciplinu, dao odlučujući impuls Rimskoj inkviziciji i uveo 'Index librorum prohibitorum'. 

Njegova je desna ruka bio ponizni brat dominikanac M. Ghislieri, kojeg je imenovao biskupom Nepija i Sutrija (1556.), kardinalom (1557.) i doživotnim velikim inkvizitorom (1558.), otvorivši mu tako put prema papinstvu. Pavao IV. je 1. lipnja 1557. priopćio kardinalima da je zapovjedio zatvaranje kard. Moronea zbog sumnje na krivovjerje. Za proces je zadužio Inkviziciju koja je trebala izvijestiti Sveti kolegij. Istu je optužbu Pavao IV. podigao protiv kard. Polea koji se zadržao u Engleskoj i bio razriješen svoje službe apostolskog legata. Kardinal Morone držan je Anđeoskoj tvrđavi iz koje je oslobođen tek u kolovozu 1559., uoči osude. Papina smrt omogućila mu je povratak na slobodu i sudjelovanje na konklavama.

U ožujku 1559., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Pavao IV. je objavio bulu 'Cum ex apostolatus officio' koja se tiče problema mogućeg krivovjerja nekog pape.[2] U njoj piše: 'da se može suprotstaviti i samom Rimskom prvosvećeniku- koji je na zemlji zastupnik Božji i našega Gospodina Isusa Krista, i koji je primio svu vlast nad svim pucima i kraljevstvima i nad svima sudi, pri čemu nitko na ovom svijetu ne može suditi njemu- ako bi odstupio od vjere.' Također 'ako bi u bilo koje vrijeme postalo očito da [...] je prije svoga promaknuća u kardinala ili uzdizanja za Rimskog prvosvećenika odstupio od katoličke vjere ili upao u krivovjerje (ili dospio u raskol ili jedan takav izazvao), njegovo je promaknuće ili uzdignuće ništavo i nevažeće i bezvrijedno, čak i ako je uslijedilo kao rezultat sloge i jednodušnog odobravanja svih kardinala'.

Ova bula potvrđuje gotovo doslovno srednjovjekovno kanonističko načelo prema kojem papi ne može suditi nitko i nitko mu ne može proturječiti, 'nisi deprehandatur a fide devius'- osim ako bi odstupio od vjere.[3] Raspravlja se o tomu je li ova bula Pavla IV. dogmatska odluka ili stegovni čin; je li još na snazi ili ju je implicitno ukinuo Zakonik iz 1917.; treba li se primijeniti na papu, koji je upao u krivovjerje, prije ili poslije izbora, i tako dalje. Ne ulazimo u te rasprave. Bula 'Cum ex apostolatus officio' ostaje jedan značajan papinski dokument koji navodi mogućnost krivovjernoga pape i na to reagira, premda nema konkretnih uputa kako bi taj izgubio pontifikat.

Nakon Pavla IV., izabran je 25. prosinca 1559. Pio IV. (Giovanni Angelo Medici di Marignano, 1499.-1565.), politički papa. Zapovjedio je 6. siječnja 1560. poništenje procesa protiv Moronea, povratio ga u njegovu bivšu službu i ozbiljno se sukobio s kardinalom Ghislierijem, kojeg je držao za inkvizicijskog fanatika. Velikom i trajnom inkvizitoru [Inquisitor maior et perpetuus] Ghislieriju oduzete su njegove izvanredne ovlasti koje mu je dao Pavao IV., i premješten je u Mondovì, jednu malu biskupiju. No, nakon smrti Pija IV., potpuno neočekivano za papu je 7. siječnja 1566. izabran M. Ghislieri s imenom Pio V. Svoj je pontifikat stavio potpuno u kontinuitet s onim Pavla IV. i opet inkviziciji vratio posao. 

Kardinal Morone koji je po nalogu Pavla III. kao papinski legat otvorio Tridentski koncil i vodio predsjedanje, i koji je po mandatu Pija IV. vodio njegove zadnje sjednice, postigao je suspenziju svoje osude.

Crkvena je povijest i u trenutcima najoštrijih unutarnjih sukoba kompleksnija, nego što bi to mnogi mislili. Tridentski koncil, veliki trenutak katoličke vjere, otvorila je i zatvorila osoba koja je bila pod velikom sumnjom za luteransko krivovjerje. Kad je G. Morone 1580. umro kao kardinal dekan, pokopan je u crkvi Santa Maria sopra Minerva (grob mu se danas ne može locirati), u istoj bazilici u kojoj je Pio V. htio podići mauzolej Moronijevu optužitelju čiju je beatifikaciju pokrenuo: predvodniku pravovjerja, G. P. Carafi, odnosno papi Pavlu IV.

Bilješke:
[1] usp. P. Simoncelli, Il caso Reginald Pole. Eresia e santità nelle polemiche religiose del cinquecento, Edizioni di Storia e Letteratura, Rim, 1977.
[2] Magnum Bullarium Romanum, sv. 1: Ab Leone Magno ad Paulum IV, Andreae Chevalier, Luxemburgi 1727, I, str. 840-842.
[3] Ivo iz Chartresa, Decretales, V, cap. 23, coll. 329-330."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3, 4, 5)

1 komentar:

  1. Krasan članak i prijevod. Svaka čast.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši