srijeda, svibnja 30, 2012

O pravoj obnovi

U poznatom njemačkom marijanskom svetištu Maria Vesperbild na Duhove, 27. svibnja 2012., svetu misu je služio i propovijedao pomoćni biskup Astane, msgr. A. Schneider, ORC. Osim njegove propovijedi koja ovdje slijedi, možete pročitati i kratak novinski izvještaj.


"Hvaljen budi Isus Krist!

Prečasni gospodine prelate, velečasna braćo u svećeništvu, draga braćo i sestre u Kristu! Majka Božja Marija dovela nas je u ove večeri na svetkovinu Duhova na ovo sveto, njoj posvećeno mjesto. Došli smo ovamo iz raznih mjesta, a biskup koji slavi ovu svetu misnu žrtvu stigao je iz dalekoga Kazahstana, upravo s drugoga kraja svijeta. Ovdje su danas okupljeni ljudi različite dobi, od najmanjih do odraslih, ljudi različitih zanimanja i pozicija. Svi smo došli našoj Majci jer smo svi njezina djeca. Okupljeni oko nje, zaista tvorimo jednu obitelj. Ako smo, mi djeca, okupljeni oko naše Majke, onda svi gledajmo u nju, i tada će nestati sve izvanjske razlike među nama, jer pred Marijom, našom zajedničkom majkom, svi se osjećamo poput male djece i stoga kao braća i sestre koja se vole kao prava Marijina djeca.

Što više u čistoći i jednostavnosti naše katoličke vjere postajemo djeca pred Bogom, i Marijina djeca, to se više događa obnova i reforma Crkve, to su više Duhovi. Što je više gremija, što je više sjednica, što je više straha i kompleksa manje vrijednosti pred javnim mnijenjem, pred političkom korektnošću, to je manje prave reforme Crkve, to smo dalje od pravih Duhova.

Dopustite mi da Vam ocrtam neke primjere duhovskoga crkvenog života i to iz  vremena i mjesta na kojima su katolici bili progonjeni, npr. u Sovjetskom Savezu. U Karagandi, nekoć duhovnom glavnom gradu Kazahstana koji je istodobno bio i središte velikoga staljinističkoga gulaga, mi, njemački katolici, preuzeli smo prije 35 godina pothvat izgradnje nove kuće Božje.

Nakon mnogo neprilika vlasti su dale dopuštenje uz nalog da zgrada mora biti niska izvana, niskogradnja poput obične dvorane, bez tornja ili križa. Vjernici su se odmah bacili na posao i radili, doslovno, danju i noću. Čak su i stare žene i djeca u vjedrima dovlačili kamenje, cement i pijesak. Gradnja je završila nakon dvije godine. Dublje je ukopana kako bi bila viša, jer vlasti nisu zabranile kopati u zemlju. Vjernici su je iznutra opskrbili sakralnom ljepotom do najmanjega detalja.

U to je vrijeme tamo živio tajni biskup, sluga Božji Aleksandar Chira. Vjernici nisu znali da je bio biskup, svi su ga zvali otac Aleksandar. Za to su znali samo Papa, KGB i rijetki upućeni. Kako se dan posvete približavao, vjernici su pitali: 'Oče Aleksandre, nemamo biskupa, tko će nam posvetiti crkvu?'. Odgovarao je: 'Već će se Bog za to pobrinuti'. Kad je na dan posvete otac Aleksandar ušao s mitrom i štapom, a vjernici prvi put vidjeli svoga patra na taj način, svi su zaplakali. Jedna starica koja je tada bila tamo, pripovijedala mi je: 'Za vrijeme posvete te crkve, proliveno je više suza, nego što je poškropljeno svete vode!' Da, to su zaista bili Duhovi, to je bila prava reforma Crkve bez puno povjerenstava i krugova diskusije!

Sljedeći primjer je iz povijesti irskih katolika koji su postali poznati po svojoj vjeri i kod kojih će se ove godine održati Svjetski euharistijski kongres. Poznati francuski pisac, grof Charles de Montalambert, bio je 1830. svjedokom sljedećega događaja koji je zabilježio sljedećim riječima:

'Ne mogu nikad zaboraviti onu prvu misu kojoj sam pribivao u jednoj seoskoj kapelici. Dojahao sam do podnožja jednoga brežuljka, sjahao sam i nakon hodanja sam zapazio klečeće obličje nekog čovjeka. Sve dalje su se vidjeli i drugi ljudi u istom tjelesnom položaju. Što sam se više uspinjao na brežuljak, to je bio veći broj klečećih seljaka. Konačno, na brežuljku sam vidio građevinu u obliku križa, bijedno sagrađenu od kamena, no bez morta i pokrivenu samo slamom. Sve uokolo kapele bilo je mnoštvo klečećih robusnih muškaraca, odreda gologlavih, koji se nisu obazirali na kišu koja je lila i na blato pod svojim nogama. Uokolo je vladao duboki muk. Bila je to katolička kapela u Blarneyu, a svećenik je upravo služio misu. Došao sam u trenutku pretvorbe kad se podizala hostija, a sav je onaj pobožni skup bio prignut licem do zemlje. Potrudio sam se da dođem pod krov kapele koja je bila puna ljudi koji su se klanjali. Nije bilo stolica, ni ukrasa, a ni popločena poda. Pod je bio od zemlje, kamena i vlažan, a krov propao. Kad je žrtva završila, svećenik je uzjahao i pobjegao jer je bio progonjen. Molitelji su onda ustali i otišli šutke kućama. Mnogi su još ostali malo u molitvi, klečeći u blatu, u onom tihom okruženju koje su ti vjerni i siromašni ljudi izabrali u vrijeme progona'. Kakav primjer vjere, ljubavi i čašćenja Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu! Opet je i taj primjer bio mali Duhovi u Crkvi, i moćna snaga za pravu reformu Crkve.

Pravi Duhovi i prava reforma Crkve ne pretpostavlja samo istinsko i djetinje štovanje Marije, nego iznad svega, također, duboko čašćenje Presvete euharistije. Marija Bezgrješna i sveto čovještvo Isusa Krista, tj. njegovo Tijelo i njegova Duša, remek-djela su Duha Svetoga. Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski u tom je smislu rekao: Bog je mogao stvoriti ljepše nebo i ljepšu zemlju, ali nije mogao ljepšu Majku, ni ljepše Tijelo Kristovo. Stoga su svi naraštaji katolika prosvjetljeni Duhom Svetim ovako pjevali: 'Najljepši Gospodine Isuse' i 'Sva si lijepa o, Marijo!'.
 
Danas je više nego bjelodano da Crkva proživljava veliku krizu. Ta se kriza pokazuje najočiglednijom u krizi bogoštovlja, liturgije, konkretnije u krizi euharistijskoga života. Ona se pokazuje prvenstveno na nekim ranama na tijelu današnje Crkve. Velika je rana danas širom rasprostranjeni način primanja pričesti gdje se klanjanja dostojno Tijelo Kristovo, u kojem je prisutno sve veličanstvo božanstva u tako maloj i nježnoj hostiji, prima bez prepoznatljive sakralne geste klanjanja. Takav vanjski oblik primanja pričesti ostavlja dojam kao da se tu postupa s običnom hranom. Uobičajena hrana se ne uzima klečeći i ne stavlja se nikom u usta, osim maloj djeci, nego si je svatko sam stavlja u usta.

Anđeli u nebu kleče pred Isusom, Jaganjcem, apostoli su pred Tijelom Isusovim išli na koljena. Veliki su proroci darove Božje upečatljivo primali izravno u usta (svitak, goruća žeravica, usp. Ezekijel glava 2 i glava 3, Ps 81, 11, Izaija 6, 6), jednako kao što čine mala djeca u odnosu na svoje hranitelje, i kako je to Isus zahtijevao, da se Kraljevstvo Božje prima poput djece (usp. Lk 18, 17). Kako je velik kontrast između danas raširenog oblika pričesti na ruke s minimalnim znakom klanjanja s jedne strane, i veličanstvenih primjera iz Svetoga pisma i primjera katolika iz prošlih dvije tisuće godina, te također nadahnjujućih primjera naših predaka, roditelja, djedova i baka, s druge strane!

Naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., upravo nam je dao lijek protiv ove pokazane rane, po svojem Učiteljstvu i svom primjeru. Od Tijelova 2008. pričest dijeli isključivo na način da je vjernici primaju klečeći na usta. Papa to daje uočiti posvuda na svojim misama, gdje god odlazi. On je Namjesnik Kristov na zemlji i daje nam svima jasan, praktičan nauk. Pravi katolik, i još više, pravi katolički biskup, ne može ignorirati tu Papinu gestu.

Sveti mučenik i kardinal Ivan Fischer je u vrijeme protestantske reforme napisao ove prikladne riječi: 'Kad tko s pozornošću pobliže promotri razdoblja procvata Crkve i vremena pada, kao i različite reforme, kako u Crkvi nerijetko idu jedna za drugom, ustanovit će: razlog pada u Crkvi gotovo uvijek leži u zapostavljanju i zloporabi toga Presvetog oltarskog sakramenta. S druge će strane spaziti: vremana prave reforme i procvata crkvenog života uvijek idu s nježnom pobožnošću k ovom sakramentu i s gorljivim primanjem toga sakramenta' (F. Holböck, 'Das Allerheiligste und die Heiligen', Stein am Rhein, 1986., str. 195).

Jedan od najvećih euharistijskih svetaca, sveti Petar Julijan Eymard, jednom je rekao: 'Zašto ljudi našem euharistijskom Gospodinu čine stvari koje bi njih same najdublje uvrijedile? Zašto su manje osjetljivi kad se radi o časti euharistijskoga Gospodina, nego kad se radi o njihovoj časti? Najveći grijesi protiv vjere dolaze od manjka strahopoštovanja pred Isusom u Euharistiji. U razdobljima koja su bila opečaćena vjerom, katolici su mislili kako nikako ne mogu dovoljno učiniti da uzvise plemenitost euharistijskoga bogoslužja: o tomu svjedoče veličanstvene crkve, svete posude i odjeća, stavovi strahopoštovanja. Sve je to bilo djelo vjere. Čast koja se iskazuje Isusu u Euharistiji je mjera po kojoj se mjeri vjera i izraz krjeposti. Stoga, iskazujmo Isusu u Euharistiji najveće moguće iskaze štovanja. On je toga dostojan. On na to ima pravo!' (usp. 'The real presence', New York, 1938., str. 144).

Kakvo bi to bilo svjedočanstvo vjere kada bi na svetim misama na cijelom krugu zemaljskom, bilo sve više nesumnjivih znaka klanjanja, tišine, svetosti pjevanja, kad bi svećenik i vjernici zajedno gledali na Krista, na unutarnji i na izvanjski način! Kad bi vjernici samorazumljivo primali Tijelo Kristovo u stanju posvetne milosti, ispovjeđeni, u klanjajućem stavu klečanja i u poniznosti djeteta izravno u usta! To bi bili tihi, ali snažni znaci prave obnove Crkve! I kad bi onda jedan bogotražitelj pribivao jednom takvom bogoštovlju punom strahopoštovanja, tada bi- rabeći riječi sv. Pavla- pao ničice i poklonio se Bogu priznajući: 'Zaista, Bog je među vama!' (1 Kor 14, 24-25). To bi bili pravi učinci Duhova za kojima su bili čeznuli sveti pape našega vremena, počevši od svetoga Pija X. do blaženoga pape Ivana Pavla II. i Drugoga vatikanskog koncila. Pravi katolici su prava Marijina djeca, ljubitelji i klanjatelji euharistijskog Gospodina. Svaki pojedini od nas, bio i nezamjetljiv, koji se trudi vjerno i iskreno štovati Majku Božju Mariju, častiti i primati euharistijskoga Spasitelja s najdubljim strahopoštovanjem, duhovski je čovjek i vrlo snažno pridonosi pravoj obnovi Crkve.

Dođi Duše Sveti i po zagovoru Marijinu sve više ispunjavaj srca biskupa, svećenika, srca svih vjernika i obnovi lice svoje Crkve. S dragim Sinom neka Djeva Mati, blagoslov nam dostoji se dati! Amen."

Izvor: gloria.tv
Slika: Maria Vesperbild

1 komentar: