Triptih

Christus Rex prenio je danas vijest o susretu poglavara piovaca s papom Franjom, 1. travnja 2016. Bio je to njihov drugi susret i prvi koji nije bio tek usputan.

Prošla su desetljeća prije nego što se od neke ustanove Svete Stolice mogao čuti poziv Piovu bratstvu da obnovi plamen revnosti msgr. Lefebvrea (1), a prošlotjedna privatna audijencija, kako piše M. Matzuzzi za Il Foglio, bila je "korak prema kanonskom priznanju Bratstva" (2) koje bi imalo oblik prelature, ali s puno većim ovlastima nego što ih ima Opus Dei.

Susret se dogodio tjedan dana nakon 25. obljetnice smrti msgr. Lefebvrea koji je do smrti u širokim crkvenim krugovima bio persona non grata. Koliki je bio pritisak na sve koji bi se usudili na bilo kakvu komunikaciju s njim, doznajte iz priloženog članka R. de Matteija iz 2014., a propovijed p. Schmidbergera otprije pet godina prigodom dvadesete obljetnice monsinjorove smrti pročitajte ovdje.

"Antimoderni triptih- kneginja E. Pallavicini, don F. Putti i ing. G. Volpe

Svatko je od nas u životu upoznao ličnosti koje, iako ne uživaju svjetla reflektora, s punim pravom ulaze u povijest, barem u onu malu. Godine 2014. obljetnice su smrti triju takvih ličnosti. Prije deset godina preminula je kneginja Elvina Pallavicini, trideset godina prije nje don F. Putti i inženjer G. Volpe. Njihovi su životi isprepleteni, sve troje su mi bili prijatelji i želim ih se ovdje zajedno spomenuti.

Elvina Pallavicini rođena je 1914. u Genovi. Roditelji su joj bili Giacomo dei Marchesi Medici del Vascello i Olga Leumann. Obitelj poduzetničkih filantropa švicarskoga podrijetla. Otac je bio nećak pukovnika Giacoma Medicija koji se za vrijeme Rimske Republike 1849. istaknuo u zadnjoj obrani 'garibaldina' zabarikadiranih u vili Giraud, zvanoj Vascello na Janikulu (danas sjedište talijanskoga Velikog Orijenta). Kad je prihvatio monarhiju, postao je prefekt Palerma, zastupnik i senator, a za svoje je domoljubne zasluge stekao naslov markiza od Vascella.

Elvina se 1939. udala za Guillaumea de Pierrea de Bernisa, markiza od Courtavela kojeg je bio posvojio njegov ujak Giulio Cesare Pallavicini, knez Gallicana. Uzeo je njegovo prezime i naslov te prihvatio talijansko državljanstvo. Kad je izbio II. svjetski rat, poručnik Guglielmo Pallavicini ušao je u Talijanske zračne snage kao pilot, ali je zrakoplov Savoia Marchetti kojim je letio, 1. kolovoza 1940., na jednoj od prvih misija protiv engleske flote na Mediteranu, pogodilo neprijateljsko zrakoplovstvo i potonuo je u vodama Balearskog otočja. Elvina je ostala udovica s 25 godina. Nosila je kći kojoj je dala ime Maria Camilla. Palazzo Pallavicini Rospigliosi na Kvirinalu postao je njeno vlasništvo. Smatraju ga najljepšom privatnom palačom u Europi. Umjetnička kolekcija koju je sakupio F. Zeri u impresivnom katalogu sadrži platna Botticellija, G. Renija, Rubensa i Carraccija. Nakon njemačke okupacije Rima, mlada je Elvina od svoje palače napravila središte monarhističkog otpora pod vodstvom generala Giuseppea C. L. di Montezemola, zapovjednika tajnoga vojnog fronta koji je kasnije bio ubijen u Ardeatinskim jamama. Zbog hrabrosti koja je išla do smjelosti, zaslužila je državnu brončanu medalju. Pod tim je aspektom možemo usporediti s njenim prijateljem E. Sognom, drugim monarhistom koji je izazvao nacizam hrabrošću kakvu su rijetko pokazivali komunistički partizani. Zasigurno nije bila 'crna' kneginja, ni po svojim političkim izborima ni po liberalnoj tradiciji svoje obitelji. 

Dok je još bila mlada, pogodio ju je težak oblik skleroze koji je vodio k progresivnoj paralizi njenih nogu, a onda i ruku, smjestivši je u invalidska kolica- no nikada se nije žalila. Bolest je nije skršila, nego je, naprotiv, istaknula njenu borbenost. Kad je gornji sloj '70-ih u inozemstvo odvodio svoje obitelji i bogatstvo, smatrajući neizbježnim dolazak komunizma u Italiju, Elvina mu se suprotstavila jednakom odlučnošću kojom se borila protiv nacizma. Aktivno je surađivala u osnutku prve privatne televizije u Rimu, 'Tele Roma Europa', koju je iz protukomunističke perspektive pokrenuo G. Rebecchini. Od svoje je palače načinila utvrdu protiv povijesnoga kompromisa. Sjećam se da sam u njenoj palači baš o toj temi održao jednu od svojih prvih konferencija, uoči izbora 1976. na kojima je PCI ostvario najbolji rezultat u povijesti, samo nekoliko postotaka iza DC-a.

Elvina Pallavicini nije se bojala ničega i pokazala je to kad je u svojoj palači ugostila msgr. M. Lefebvrea, 6. lipnja 1977.- čin koji ju je koštao neshvaćanja i neprijateljstava. Pavao VI. je 1976. suspendirao 'a divinis' msgr. Lefebvrea koji je postao simbolom tradicionalističkog otpora na poslijekoncilske stramputice. Pozvati njega u Rim, u tako prestižno okružje palače Pallavicini na Kvirinalu, imalo je okus izazova papi Montiniju i tako se tumačilo u međunarodnom tisku koji je masovno pohrlio na taj događaj. Kneginja je podnijela ogroman pritisak kojim su je htjeli prisiliti da otkaže konferenciju. Markiz Falcone Lucifero, glava Kraljevske kuće, apelirao je na njene monarhističke simpatije. Monsinjor A. Cordero di Montezemolo, pozivajući se na očevu uspomenu, molio ju je da odgodi događaj. Knez Aspreno Colonna, preuzevši ulogu glasnogovornika rimskog patricijata, na prvoj se stranici 'Il Tempa', koji je u to vrijeme uređivao G. Letta, ogradio od te inicijative, dok je veliki meštar Malteškog reda, fra Angelo de Mojana, svim vitezovima zabranio sudjelovanje na događaju. Konačno, 5. lipnja, uoči konferencije, kardinal-vikar Ugo Poletti, u ime Rimske dijeceze, žestoko je u izjavi za tisak stigmatizirao msgr. Lefebvrea i 'njegove nenormalne sljedbenike' zbog 'uvrede nanesene izravno Papi'. Sve to uzalud. Elvina Pallavicini nije popustila ni za palac. 'U svoju kuću'- odgovorila je- 'vjerujem da mogu primiti koga želim primiti'. Konferencija se održala u nevjerojatno krcatoj dvorani. Monsinjor Lefebvre nije održao žestok govor kakav su mediji očekivali, nego je smireno protumačio razloge svoga neslaganja s Rimom. 'Kako je moguće'- rekao je- 'da dok nastavljam činiti isto što sam činio pedeset godina svoga života uz čestitke i ohrabrenja papa, osobito pape Pija XII. koji me počastio svojim prijateljstvom, da se sada nalazim u takvom stanju da me se smatra neprijateljem Crkve?'

Otada je ime Elvine Pallavicini postalo svjetski poznato. Konferencija je izazvala iznenadnu znatiželju i pozornost na postojanje patricijata i rimskog plemstva koje je bilo još uvijek živo i borbeno, a kneginja Pallavicini je bila izraz toga, dok je njena palača postala hrabra i antikonformistička platforma na kojoj su tijekom godina riječ mogle dobiti ličnosti iz kulture, politike i umjetnosti. Kneginja je 1993. ugostila konvenciju o 'Plemstvu i sličnim tradicionalnim elitama' koju je 'La Repubblica' predstavila kao Generalne staleže talijanske aristokracije. Sljedećih je godina E. Pallavicini s markizom G. Codom vodila udrugu 'Noblesse et Tradition', koja je okupljala aristokratske skupine iz cijelog svijeta, branitelje tradicionalnih vrijednosti u močvari suvremenog relativizma. Kod nje sam prvenstveno cijenio osjećaj koji je imala o vlastitoj društvenoj misiji, njenu jednostavnu no čvrstu vjeru i kategoričan duh koji ju je vodio k odbacivanju svakog oblika kompromisa.

Kao ljubiteljica umjetnosti, povećala je izvanrednu kolekciju u svojoj palači. U Rimu je u tom na kraju XX. st. preuzela ulogu sličnu onoj kakvu je imala kneginja Isabela Colonna u tridesetima. Na njenim su konferencijama u prvim redovima uvijek bili nazočni brojni kardinali koje je primala sa svjetlom baklja, kako priliči crkvenim knezovima. U Prijestolnoj dvorani palače Pallavicini, S. Berlusconi je 1994. predstavio novi pokret 'Forza Italia'. Elvina Pallavicini mu je dala potporu, ali prije smrti nije krila razočaranje desnom koalicijom i njenim povratkom na vlast.

Zadnjih su joj godina pokreti postali sve teži, ali nastavila je široko primati u svoju palaču, pomognuta vjernom prijateljicom Elikom del Drago i besprijekornim majordomima u njenoj službi. Ljeto je provodila u Cortini d'Ampezzo gdje je umrla 29. kolovoza 2004., usred planina koje je toliko voljela.

E. Pallavicini je dugo godina u svom uredu u Ul. Consulta primala još jednu izvanrednu ličnost koja zaslužuje da bude spomenuta uz nju: don Francesca M. Puttija.

Oni koji su upoznali don F. Puttija ne mogu ga zaboraviti. Rodio se 1909. u Sarzani, u dobrostojećoj, duboko kršćanskoj obitelji. Imao je nešto manje od godine dana kad ga je zahvatio poliomijelitis s teškim posljedicama za čitav život. Bio je posebno lijep mladić, a bolest, kao i u slučaju Elvine Pallavicini, pridonijela je tomu da je shvatio prvenstvo duhovnih dobara u životu jednog čovjeka. 

Nakon što je diplomirao računovodstvo, izmjenjivao je rad s apostolatom dok nije susreo p. Pija iz Pietrelcine koji ga je duhovno usmjeravao i ohrabrio da postane svećenik. Nakon mnogih nezgoda, konačno je u dobi od 47 godina, 29. lipnja 1956., zaređen za svećenika i služio svoju prvu misu u San Giovanni Rotondu, na oltaru na kojem je svakodnevno celebrirao p. Pio. Zbog bolesti nije mogao imati župu, ali petnaest je godina obavljao ispovjedničku službu u Avellinu, Salernu i Napulju. U godinama nakon II. vatikanskoga koncila, don F. Putti je procijenio težinu krize u Crkvi i postao je uvjeren u potrebu da ponudi svojoj subraći svećenicima i vjernicima oruđe informacije, koje bi im pomoglo da brane katoličku vjeru. Od godine 1975. pa sve do smrti, 21. prosinca 1984., njegov se život identificirao s dvotjednikom koji je osnovao- SìSì NoNo, biltenom od nekoliko stanica koji je posijao paniku u Kuriji- gdje se naširoko raspačavao- zbog napada usmjerenih protiv onih koji su bili odgovorni za progresivističko napredovanje. 

Članci u listu 'SìSì NoNo' nisu bili potpisani. Govorkalo se, što je bilo samo dijelom istinito, da je među suradnicima bilo prelata i teologa tradicionalne orijentacije. Nije bilo toliko važno je li onaj tko je pisao bio ugledni katolički filozof ili njegov briljantni asistent: ono što se računalo bile su jasne tvrdnje kojima se iznosilo trajno crkveno Učiteljstvo, kao i isto tako jasne negacije kojima su se odbacivale neomodernističke teorije koje su kružile u sjemeništima i na katoličkim sveučilištima. U prvom broju biltena 'SìSì NoNo', 6. siječnja 1975., jedan je rimski svećenik pisao: 'Nezahvalan zadatak koji na sebe preuzima naša publikacija je plivanje protiv struje i da pomogne plivati protiv struje, ne zbog užitka, nego jer je, da se slijedi dobro, danas više nego ikad potrebno plivati protiv struje. Naša će publikacija širiti jasne ideje, govoreći 'da' ukoliko su u skladu s katoličkom vjerom koju su nam predali apostoli (koju čuva poučavajuća Crkva, dakle Papa i biskupi koji su mu podložni) i govoreći jasno 'ne' ukoliko je nastoje zamijeniti'.

Danas smo čvrsti u ljudskim odnosima i fleksibilni u načelima, s razornim posljedicama za društvo. Naprotiv, rimski svećenik bio je toliko strog s propovjedaonice koliko je bio blag i nježan u ispovjedaonici. Samo oni koji su mu bili bliski znaju s kolikom se velikodušnošću razdavao za spasenje duša. Pa ipak, don F. Puttija su se bojali, i još više 1981. kad je tužio zbog klevete ravnatelja novina 'Osservatore Romano', V. Volpinija, i dobio spor. Sud je osudio dnevnik Svete Stolice zbog 'pisane agresije, neopravdane i zlurade, izvršene samo da se povrijedi reputacija' lista 'SìSì NoNo'.

Nastanak dvotjednika 'SìSì NoNo' dogodio se krajem 1975. kad je ugledni rimski bibličar msgr. F. Spadafora pratio don F. Puttija u Ul. M. Mercatija u Rimu, sjedište izdavačke kuće Volpe kojom je upravljao ing. G. Volpe s kojim je surađivao. Bio sam nazočan na susretu kad je msgr. Spadafora srdačno preporučio publikaciju novoga antimodernističkog časopisa. Inženjer Volpe je uputio don F. Puttija k svom tipografu F. Pedanesiju koji je objavljivao 'SìSì NoNo' sve dok si Učenice Cenakula, skupina vjernih redovnica koje su surađivale s don F. Puttijem, nisu osigurale vlastitu tiskaru.

Treća izvanredna ličnost koje se želim spomenuti je upravo Giovanni Volpe, čiji je lik u mojem sjećanju uklesan s karakteristikama sličnima E. Pallavicino i F. Puttiju. Rođen je 1906., bio je sin slavnoga talijanskog povjesničara i akademika Gioacchina Volpea. Diplomirao je inženjerstvo i osnovao građevinsku tvrtku koja je postala ugledna u više zemalja u svijetu. Obogatio se i imao je duh mecene poput kneginje Pallavicini. Godine 1964. ustanovio je u Rimu istoimenu izdavačku kuću s dva časopisa, 'La Torre' i 'Intervento', a kasnije i Zakladu 'Gioacchino Volpe', u spomen na oca.

Katalog izdavačke kuće bio je tijekom dvadeset godina obogaćen znatnim rasponom auktora; konzervativnih, katoličkih, nacionalističkih. Neka mi bude dopušteno spomenuti prijevode na talijanski temeljnih djela katoličke kulture kao što su 'Luce del Medioevo' Régine Pernoud, 'L'eresia del XX secolo' Jeana Madirana, 'La sovversione nella liturgia' Louisa Sallerona, 'La grande eresia' i 'L'intelligenza in pericolo di morte' Marcela De Cortea i mnoge druge.

Giovanni Volpe bio je odrješit, visok i impozantan čovjek. M. Veneziani, jedan od njemu bliskih mladih ljudi, sjeća se da je kad ga je prvi put susreo odavao dojam renesansnoga gospodina: 'Dojmila me se pristalost njegove starosti, lišena znakova odmakle dobi, njegov dostojanstven i žovijalan hod, uznositost bijele brada koja je podsjećala na njegova oca, omekšana gotovo ražarenim licem i otvorenim na smješak- njegov bogat i snažan način govora'. No, usprkos njegovu zadovoljstvu u radu, obiteljski život mu nije bio jednostavan pa je otuda potjecala  ozbiljna tuga na njegovu izgledu. Nije bio samo mecena i kulutralni organizator, nego i veliki intelektualac, oduševljen umjetnošću i arheologijom: raspravljao je s auktorima knjiga koje je tiskao, ispravljao njihove skice i u prilogu 'Quartino dell'Editore', dodatku 'La Torrea' koji je uređivao, svakog mjeseca komentirao o politici i običajnosti.

Giovanni Volpe bio je potpuno čovjek desnice, monarhist, antikomunist, tradicionalni katolik. Mnogi susreti udruge Una voce za obranu latinskog i gregorijanskog pjevanja, kojom je tada predsjedao Carlo Belli, održani su u Volpeovu domu. On sâm je nakon izbijanja 'slučaja Lefebvre' 1976. napisao jedno djelo pod naslovom 'La doverosa impossibile obbedienza', u kojem se jasno izrazio: 'Nesumnjivo je da je poslušnost papi jedan od stupova na kojima se temelji Crkva, ali pretpostavlja se da je povrh toga objava i da joj je papa, kojem dugujemo poslušnost, sa svoje strane poslušan kao i višestoljetnoj tradiciji Crkve, ne nepokretnoj, ali niti u evoluciji sa svijetom, sa svojim dogmama, svojim obredima, svojim običajima, ako je istinito ono 'stat crux dum volvitur mundus'. [...] Papi se duguje poslušnost, ali papa duguje poslušnost Riječi i apostolskoj tradiciji. Papi se duguje poslušnost, ali dužnost je pape da toj poslušnosti dade karakter mogućnosti'.

Zaklada 'Volpe' organizirala je svakog rujna u Romagni seminare za mlade, a svakog proljeća međunarodne susrete koji su u Rimu okupljali antiprogresivne učenjake iz cijeloga svijeta. Diskutirali su o temama kao što su 'Auktoritet i sloboda', 'Povijesno pamćenje', 'Budućnost škole', 'Ne-prvenstvo ekonomije', 'Tradicija u kulturi sutrašnjice', a govorili su E. v. Kühnelt-Leddihn, E. Weber, J. Freund, A. Del Noce, M. De Corte, E. Paratore, M. Pallottino i mnogi drugi.

Nakon što je 15. travnja 1986. izgovorio na zaključne riječi na zadnjoj konferenciji o temi 'Da miru, ne pacifizmu', Giovanni Volpe spustio je glavu i preminuo, na nogama, kako je i prikladno za jednoga borbenog čovjeka kao što je bio on. Sprovodne je obrede prema drevnom rimskom obredu celebrirao don Emanuele du Chalard de Taveau, koji je nakon nekoliko mjeseci kao urednik naslijedio don F. Puttija u glasilu 'SìSì NoNo'. Zaklada 'Volpe' preživjela je još nekoliko godina zahvaljujući Giovannijevoj supruzi Elzi De Smaele, gospođi visokog ranga i inteligencije. U svibnju 1989. zaklada 'Volpe' održala je u palači Pallavicinija važnu revizionističku konferenciju o Francuskoj revoluciji, što je bio njen labuđi pjev. Predsjedao je A. Del Noce. Vjerujem da mogu reći da nitko kao Giovanni Volpe nije pridonio u Italiji njegovanju desne, katoličke i antikomunističke kulture u drugoj polovini XX. st. Ipak, Volpe nije od tadašnje desnice (Movimento Sociale) dobio senatorsku čast koju bi zaslužio i ne bi je prezro.

Kneginja Pallavicini, don Franceso Putti i inženjer Giovanni Volpe smatrani su teškim karakterima. Ja sam ih poznavao kao karakterne, cjelovite osobe kakve se danas više ne nalaze. Bili su muškarci i žene koji su vjerovali u snagu načela i koji se nisu ustezali od borbe da ih obrane. Tri ličnosti koje- pored svojih ljudskih slabosti- nisu dopustile da ih usisa ono za što se činilo da je neumoljiv tijek događaja. Povijesno pamćenje se sastoji i u tomu da se ne zaboravi one koji su nam prethodili na putu. Samo oni zaslužuju da ih proguta zaborav koji su od povijesti načinili idol, zaboravljajući postojanje ljudi i načela koji ih nadilaze i daju im orijentaciju."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI

Slike: extraecclesiamsalusnulla, CORRISPONDENZA ROMANA

Vječni trisagij

Benedicimus Deum caeli et coram omnibus viventibus confitebimur ei: quia fecit nobiscum misericordiam suam.

Blagoslivljajmo Boga nebeskoga i slavimo ga pred svim živim  bićima, jer nam iskaza svoje milosrđe.

(Pričesna na svetkovinu Presvetog Trojstva)

U glasniku Reda Presvetog Trojstva iz veljače ove godine u nekoliko je redaka spomenuta hvalevrijedna inicijativa jednog njihova redovnika.

Fra A. Mattia je neko vrijeme razmišljao o ideji koju je sada počeo uspješno ostvarivati. Zamislio je da se širom svijeta neprestano moli sveti trisagij, trinitarska pobožnost koja je predstavljena u ovom postu, da bi se tako svakog trenutka klanjalo Presvetom Trojstvu i veličalo ga se. Projekt je nazvao Vječni trisagij. 

Do sada se uključilo mnogo sudionika: svećenika, redovnika raznih ustanova i laika. Svatko se može upisati za dan i vrijeme kada želi moliti preko e-adrese na gornjoj slici. Posebno se traže oni koji bi pokrili noćne sate. 

Ukoliko se i ne odlučite sudjelovati upisom u ovu molitvenu inicijativu, evo malo poticaja da barem ponekad uključite trisagij među svoje ostale molitve kao zahvalu Presvetom Trojstvu za dobročinstva i kao nadoknadu za uvrede u ovo vrijeme kad se i s najviših mjesta u Crkvi iznosi sumnja u opstojnost Boga kakvog naviješta Katolička Crkva.

U postu o trisagiju spomenuti su razni svetci kojima je bio drag, u jednom drugom upisu bilo je riječi o svećeniku koji je sve što je imao trošio na širenje slave i veće čašćenje Presvetog Trojstva. Danas ćemo se zadržati na primjeru glasovitoga svetca iz XIX. st., sv. Antuna M. Clareta čiji se životopis nalazi na stranici Katolik.hr. On je nastojao oko širenja triju pobožnosti: svetog trisagija kao oružja protiv panteizma, štovanja Euharistije kao lijeka protiv nijekanja božanstva Gospodina Isusa Krista i Gospina ružarija protiv materijalističke koncepcije egzistencije, kako bi ljudi teškoće svoga života sjedinjavali s otajstvima Isusa i Marije u molitvi krunice (autobiografija- 12.03.2013.).  

U njegovoj autobiografiji o ovoj pobožnosti piše:

"637 Zimi obično svaki dan ustajem oko tri sata ujutro, katkad i ranije, jer ustanem odmah čim ne mogu više spavati. Ako ne spavam, ne ostajem u postelji. Onda počnem s molitvom brevijara, molim matutin i laude, presveti trisagij, a zatim čitam Sveto pismo, pripremam se za svetu misu, služim je, potom zahvaljujem i do jedanaest sati sam u ispovjedaonici. [...]"

"695 Gospodin mi je 27. kolovoza 1861., za vrijeme blagoslova Presvetim koji sam podijelio nakon mise u istoj crkvi, dao da prepoznam tri velika zla koja prijete Španjolskoj. To su protestantizam, bolje rečeno dekatolizacija, republika i komunizam. Dao mi je spoznati da treba primijeniti tri pobožnosti da se ta tri zla suzbiju: trisagij, Presveti sakrament i ružarij.

696 Trisagij tako da se svakodnevno moli. Presveti sakrament tako da se sluša misa i da ga se često i pobožno prima na sakramentalni i duhovni način. Ružarij tako da se dnevno mole tri ili barem jedan dio, razmatraju njegova otajstva i primjenjuje ih se na vlastite životne okolnosti."

"765 Ujutro oko tri, prije razmatranja, molim presveti trisagij. Oko dvanaest, prije ručka i nakon ispita savjesti, obdržavam križni put, a navečer molim tri dijela ružarija, sedam Očenaša i Zdravomarija Gospi Karmelskoj, isto toliko Majci Žalosnoj, desetku Gospi od Ružarija i malu krunicu.

766 Usmena mi molitva leži puno bolje od čisto misaone. Bogu hvala. U svakoj riječi Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu vidim bezdan dobrote i milosrđa. Bog, naš Gospodin, udijelio mi je milost da budem vrlo pozoran i gorljiv kad upravljam te molitve. I kod misaone molitve mi Gospodin daje mnoge milosti u svojoj dobroti i milosrđu, ali kod usmene molitve to bolje prepoznajem."

Pod brojem 765 navedeno je više molitava na čast Blaženoj Djevici Mariji. Svetac se, naime, kao student bio upisao u više pobožnih društava i bratovština- među njima i u one Gospe Karmelske, Gospe Žalosne i Gospe od Ružarija- pa je nastavio i kasnije u životu izvršavati molitvene obveze koje je tada bio preuzeo.

Izvor: claret.org
Slike: Meditaciones trin., (screeenshot) trinitari.org, C y R

exsultemus & laetemur

Sretan Uskrs!

Za Uskrs prošle godine u Njemačkoj je prikazan film berlinskog redatelja I. Langnera, Lice Kristovo u dva dijela koji se temelji na trilogiji Isus iz Nazareta Benedikta XVI. 

U potrazi za materijalom za svoj dokumentarac, zamolio je Benedikta XVI. da mu napiše koja djela iz povijesti umjetnosti o Kristovu rođenju, raspeću i uskrsnuću najviše cijeni. Emeritus mu nije samo odgovorio, nego mu je također poslao i primjere tih djela u obliku poštanskih razglednica ili čestitaka. 

Otkrio mu je koja mu je posebno draga Isusova slika. Upravo ova koju vidimo gore. Freska Uskrsloga blaženog fra Angelica iz firentinskog samostana Sv. Marka. Naziva se Noli me tangere prema Spasiteljevim riječima sv. Mariji Magdaleni: Nemoj me dodirnuti jer još nisam uzašao k Ocu svojemu (Iv 20,17).

Taj je motiv bio izabrao za svoje čestitke o Uskrsu 2006. Razlog odabira ove slike za koju kažu da odiše dostojanstvom i uzvišenošću, sâm navodi u spomenutom pismu: Ovdje je ljepota duboko povezana s istinom vjere.

Prema: kath.net, gloria.tv
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Tada ćete upoznati (Iv 8,28)

Slovenski svećenik i bloger A. Vončina u svom postu iz siječnja pita čitatelje jesu li se kad zapitali o natpisu koji se nalazi na Spasiteljevu križu. 

"Na našim je križevima to obično četveroslov INRI; latinska kratica. Bog je, kako čitamo u Starom zavjetu, svoj savez sklopio s izraelskim narodom i objavio Mojsiju, kako stoji u Izl 20, 2: 'Ja sam GOSPODIN, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva'. Riječ 'Gospodin' nije tek tako napisana velikim slovima, jer radi se o poznatom četveroslovu יהוה, 'YHWH', što se može izgovoriti na više načina, najčešće 'Jahve'. Zdesna nalijevo imamo slova: 'yod-he-waw-he'.

U Ivanovu evanđelju čitamo: 'Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: 'Isus Nazarećanin, kralj židovski.' Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: 'Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.'' Pilat odgovori: 'Što napisah, napisah!' [Iv 19, 16-22]'

Sveti Ivan, apostol i evanđelist, zaustavlja se na naizgled nebitnim detaljima:

"1. da je natpis čitalo dosta Židova zato što je mjesto Isusova raspinjanja bilo blizu samoga grada, 2. da su se židovski prvaci obratili Pilatu da promijeni natpis i 3. Pilat koji to odbija.

[...]

Veliki francuski glumac, komičar, snimatelj i pisac, inače i stručnjak za hebrejski, Henri Tisot, obratio se raznim rabinima da bi doznao kakav je točno bio prijevod Pilatova natpisa. O tom pitanju piše u knjizi 'Ève, la femme: l'injustice de tous les temps'. Tisot je tako otkrio da na hebrejskom gramatički treba pisati: 'Isus, Nazarećanin i kralj Židova'. Hebrejskim slovima dobijemo:  ישוע הנוצרי ומלך היהודים. Tko zna hebrejski shvatit će da treba čitati zdesna nalijevo, za nas sve ostale koji ne znamo hebrejski na latinici piše: 'Yshu Hnotsri Wmlk Hyhudim'. Ako još dodamo samoglasnike, rečenica izgleda ovako: 'Yeshua Hanotsari Wemelek Hayehudim'. Ako napravimo kraticu kao s latinskim natpisom, dobijemo na hebrejskom: יהוה ili 'YHWH' (na grčkom bi bilo kako i vidimo na ikonama INBI).

Sada vidimo zašto je evanđelist Ivan toliko usredotočen na specifične detalje. Židovi su vidjeli čovjeka kojega su dali razapeti i koji je tijekom svoga zemaljskog života tvrdio da je Sin Božji, kako nad sobom ima napisano Božje ime, taj četveroslov koji se nije smio izgovarati, nego bi ga mogao samo jedanput godišnje izgovoriti veliki svećenik kada bi stupio u Svetinju nad svetinjama, i nitko drugi! Kako bi mogli prihvatiti da bi nad Isusom, svima naočigled, ostalo napisano 'YHWH'? Zato su govorili Pilatu da promijeni natpis. Tako i Pilatova rečenica: 'Što napisah, napisah', koju mu Ivan stavlja u usta, zvuči prilično drugačije i dublje, jer se radi o ispunjenju Isusove riječi, pa i o proročanstvu. U Iv 8, 28 Isus, naime, kaže: 'Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja Jesam'. Dakako, Isus s tim uzdizanjem misli na svoje razapinjanje jer je bio 'uzdignut na križ', 'Ja Jesam' kad se ponavlja u evanđeljima ukazuje na židovski tetragram, stoga na Božje ime koje je bilo objavljeno Mojsiju u Izl 3, 14: ''JA SAM KOJI JESAM', reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: 'JA JESAM' posla me k vama.' Tako Isus potvrđuje da je Bog što također, znao ili ne znao, svojim natpisom tvrdi i Poncije Pilat."

Još o Titulusu možete doznati u komentarima na postu Chiesa e post concilio.

Izvor: Vončotov portal (prema losai.eu)
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Arma Christi

Kritika s poštovanjem

Na Papino pismo A. Socciju osvrnuo se 9. ožujka 2016. i R. de Mattei u Corrispondenzi Romani:

"Pismo koje je papa Franjo prošloga 7. veljače uputio A. Socciju, zaslužuje jednaku pozornost kao i Soccijeva knjiga Konačno proročanstvo. Pismo papi Franji o Crkvi u vrijeme rata (Rizzoli, 2016.).

Knjiga sienskog auktora podijeljena je u dva dijela: prvi sadrži skup proročanstava, starih i suvremenih, koje predskazuju velike katastrofe za svijet ako se ne obrati i ne bude činio pokoru. Materijalna razaranja koja predviđaju mnoga proročanstva čine se kao posljedica situacije duhovne devastacije u kojoj se Crkva danas nalazi uronjena. Među brojnima nebeskim porukama, one Gospe Saletinske i don Boscov san o budućnosti Rima skiciraju scenarij tragedije i nade, usporedan s onim koji je Gospa 1917. navijestila u Fatimi.

Ostale privatne objave koje Socci citira mogu se smatrati diskutabilnima, ali namjera sienskoga pisca je podsjetiti na opstojnost profetičke i apokaliptičke dimenzije koja je nerazdvojna od katoličke teologije povijesti.

Drugi dio knjige u obliku 'Otvorena pisma' ozbiljna je kritika pape Bergoglija u kojoj auktor minuciozno podsjeća na sve čine i riječi koji su, od počeka njegova papinstva, vjernike ostavljale zbunjenima, povrijeđenima i katkad sablažnjenima, sve dotle da si postave pitanje koje je uoči njegova putovanja u SAD stajalo na naslovnici 'Newsweeka': 'Je li Papa katolik?' Socci Papi upravlja ove potresne riječi: 'Preklinjem Vas, ponovo promislite o putu koji ste sve dosad prešli, izbjegnite daljnje najteže korake kao što je poslijesinodalna pobudnica koja se otvara idejama kard. Kaspera [...]. Posebno izbjegnite sazivanje nove sinode koja- kako postoji strah- na ciljniku ima čak svećenički celibat. Ono što bismo svi trebali je jedan veliki pokornički jubilej' (str. 221).

A. Socci je novinar koji je kao takav navikao odmah reagirati na događaje svom aktualnošću koju traži njegova profesija. To katkad može ići nauštrb produbljenja neke teme, ali zato što ga pokreće jaka strast, sklon je i sama sebe staviti u pitanje kao i vlastita uvjerenja- samo ako preteže istina i ništa drugo. Oni koji ne dijele neke Soccijeve teze moraju priznati tu njegovu kvalitetu koju je više puta pokazao.

Ono što je sigurno je da ga papa Franjo, nakon što je primio knjigu, nije izopćio, osudio niti ignorirao, nego je posegnuo za papirom i olovkom i vlastoručno mu napisao: 

'Dragi brate,

primio sam Vašu knjigu i popratno pismo. Puno hvala na toj gesti. Neka Vam Gospodin plati. Počeo sam je čitati i siguran sam da će mi mnoge stvari koje navodite biti na dobro. Zapravo, i kritike nam pomažu da hodimo pravim Gospodinovim putem. Zaista Vam puno zahvaljujem na Vašim molitvama i molitvama Vaše obitelji. Obećavam da ću moliti za sve vas i prositi Gospodina da vas blagoslovi i Gospu da vas čuva. 

Vaš brat i sluga u Gospodinu,

Franjo.'

To malo redaka razara izvjesnu 'papolatriju' raširenu u nekim konzervativnim sredinama. Prvosvećenik podsjeća da kritiziranje pape nije samo dopušteno, nego je 'na dobro' samom Papi, i da mu pomaže 'hoditi na pravom Gospodinovu putu'. Pojmom 'papolatrija' smjeramo na nezasluženu divinizaciju Papine figure, što je vrlo različito od davanja počasti i dužnoga poštovanja koje dugujemo za službu koju obnaša. Otvorenost, pa i kritika- primjećuje Socci- mogu biti od pomoći Rimskom biskupu, 'posebno kad prevladavajući mentalitet pretjeruje s dodvoravanjem' (str. 92). Veliki dominikanski teolog M. Cano tvrdi: 'Petru ne trebaju naše laži ili dodvoravanje. Oni koji slijepo i bez razlike brane sve odluke vladajućeg prvosvećenika oni su koji najviše potkopavaju auktoritet Svete Stolice: umjesto da osnažuju, oni razaraju njene osnove'.

Netko bi mogao kazati da je Franjino pismo Socciju usmjereno tako da 'uključi' sve, od progresivaca do tradicionalista, u jednom sinkretističkom zagrljaju. No, iznad takvih namjera, ono što se broji su činjenice, a činjenica je ovom slučaju priznanje koje je Papa izrazio svojim kritičarima. Riječi koje je Franjo rekao Socciju protežu se na sve one koji su zadnjih godina kritizirali novi pontifikat: A. Gnocchija i M. Palmara [1, 2, 3, 4, 5] pa sve do članaka R. Douhata [6, 7] u 'New York Timesu' i peticije koju je 8. prosinca 2015. u 'Remnantu' objavila skupina katoličkih pisaca [lat, hrv]. Franjo nas podsjeća da smijemo kritizirati Papine čine koji nisu nezabludivi, osobito što se tiče njegovih političkih pogleda i njegovih pastoralnih odluka, pod uvjetom da je kritika iznesena s poštovanjem i da je usmjerena protiv zablude osobe, a ne papinskog auktoriteta.  

Izdaju katoličke političke klase uvijek je u povijesti pratila izdaja crkvenoga vodstva, ali nikada se nije dogodilo da je jedan papa izabrao E. Scalfarija kao svoga pouzdanika i ukazao na E. Bonino i G. Napolitana kao na velike figure talijanske sadašnjosti, ne uputivši ni riječi ohrabrenja, poticaja ili jednostavnog blagoslova stotinama tisuća katolika na Obiteljskom danu.

I dok je u Senatu prolazio Cirinnin zakon koji ozakonjuje istospolne zajednice, papa Franjo je šutio i u Italiji kao što je bio šutio u irskom slučaju, preuzevši tako veliku odgovornost. 'Zašto ste se Sveti Oče'- pita Socci uznemireno- 'prestali protiviti tom fatalnom napadu na obitelj koji svijet godinama poduzima?' Socci je 6. ožujka u 'Liberu' kritizirao nastanak nove katoličke stranke nakon iskustva Obiteljskog dana. U prošlosti je, tumači Socci, uvijek propadala ideja pretvaranja vjerski nadahnutih pokreta u nešto političko. Zabluda se ne tiče samo vremena i načina kojima je inicijativa najavljena. Mora biti odbačena sama ideja jedne katoličke političke partije- osuđene na prihvaćanje pravila relativističke demokracije- dok su pokreti koji iznose svoja mišljenja ['movimenti di opinione'] sposobni utjecati na politiku na puno učinkovitiji način od stranaka. U Italiji se zadnjih godina oblikovao širok pokret otpora procesu sekularizacije koji je u tijeku. Na izvoru toga pokreta je jedan otajstven, ali stvaran zahvat milosti, no i rad mnogih katolika koji se desetljećima svojim političkim i kulturalnim angažmanom suprotstavljaju tom razvoju.

Obiteljski dan protiv Cirinnina zakona mnogima je otkrio postojanje toga pokreta. Međutim, u trenutku kad je katolički svijet s Obiteljskim danom izazio svoju najveću snagu, očitovao je i svoju krajnju slaboću. Snaga je ona koja dolazi od baze, slaboća je ona koja karakterizira vrh pokreta koji je nekoliko tjedana nakon Obiteljskog dana pokazao svoju razjedinjenost.

Ta fragmentacija ne treba čuditi. Kad se diže plima, uvijek se pojavi netko tko želi doći na čelo pokreta koji nije stvorio i koji ne predstavlja. Socci ima pravo kad primjećuje katolici danas imaju za raditi nešto drugo, a ne praviti tematske stranke. Njihova je prva hitna zadaća sprječavanje samouništenja Crkve i društva'. Hoće li poslijesinodalna pobudnica koju će Papa potpisati 19. ožujka biti novi korak prema tom procesu samouništenja? Hoće li potvrditi crkveni nauk ili će se u nekim točkama udaljiti od njenoga trajnog Učiteljstva? I kako se u tom slučaju trebaju držati katolici? To su hitna današnja pitanja. Pitanja koja iziskuju svu pozornost za koju je sposoban um prosvijetljen milošću."

Izvor i slika: CORRISPONDENZA ROMANA, Im Beiboot Petri

Pomoć od kritike

Papa Franjo zahvalio je vlastoručnim pismom poznatom novinaru A. Socciju na njegovoj knjizi Zadnje proročanstvo u kojoj iznosi svoje zamjerke na način na koji Papa obnaša svoju službu. To nije prvi put da se Sveti Otac obraća jednom svom kritičaru; godine 2013. telefinirao je pokojnom M. Palmaru.

Iz pera A. Soccija u Liberu, 19. veljače 2016.:

"Prošloga sam petka u žurbi navratio u kuću mojih roditelja koja je puna uspomena na moga oca; poput njegove najljepše slike: beživotni rudar kojeg na nosilima nose njegovi kolege (i moj je otac na poslu u rudniku jedanput riskirao život i ostao invalid).

Naučio me da je život borba za istinu i da su istina i sloboda važnije od kruha. Njemu, koji se kao katolički rudar 18. travnja 1948. borio za slobodu naše zemlje, zahvaljujem na najvažnijoj pouci: živjeti bez laži.

Na njega sam odmah pomislio u petak kad sam primio pismo preko žurne dostave. Moja zapanjena majka predala mi je bijelu kuvertu sa žigom Vatikanskoga Grada dok je šaptala: 'Je li ti to Papa pisao?'

I doista, rukopis je nezamjenjiv. Napisao je perom s crnom tintom moju adresu, na poleđini pošiljatelj ('F'- za Franjo) i ispod: 'Gostinjac svete Marte- 00120 Vatikanski Grad'.

Pomislio sam na oca jer je on za mene simbol onoga kršćanskog naroda kojem toliko dugujemo, a koji pseudointelektualni establišment, koji slavi papa Franju (mislim na 'La Repubblicu'), prezire. Onoga kršćanskoga naroda koji protekle tri godine osjeća da su ga pastiri napustili.

Papa Franjo, doduše, među antiklerikalcima ima velikoga medijskoga uspjeha, ali Crkvu je gurnuo u veliku pomutnju. Dovoljno je pomisliti na izjave u zrakoplovu na povratku iz Meksika kad se uvelike 'umiješao' u useljeničku politiku, ali je rekao i da se neće miješati u talijansku raspru oko homobraka (iako je rimski biskup i talijanski primas).

- Imperij

U petak, upravo kad sam dobio njegovo pismo, vidio sam Svetog Oca na TV-u zbog potpisivanja zajedničke izjave s pravoslavnim patrijarhom Ćirilom. Radi se o povijesno-političkoj izjavi dostojnoj pamćenja kojom su Rimokatolička Crkva i Pravoslavna, zajedno, odbacile 'Obaminu agendu', kojoj se Papa do sada podvrgavao na katastrofalan način.

Ta deklaracija vraća Crkvu na put Benedikta XVI. i pravi je torpedo protiv 'diktature relativizma' Zapada i protiv diktature islamizma Istoka. Ona je krik slobode koji uzdiže naše kršćanske vrijednosti, od Atlantika do Urala, i vraća nas velikoj povijesti Europe narodâ i katedrala. 

Suprotnost onomu što je Franjo radio ovih godina. 

Izjava (konačno) odlučno brani progonjene kršćane i vjersku slobodu na svim dužinama, i to čini apelom za hrabro kršćansko svjedočenje u javnom životu. Ona napada nihilističku tehnokraciju Zapadne Europe koja je zanijekala svoje kršćanske korijene i isključila kršćane sve do preziranja. Konačno, naglašeno brani naravnu obitelj i život od začeća do naravna svršetka.

Ipak, odmah nakon svečanoga predstavljanja dokumenta pred televizijskim kamerama, papa Bergoglio je pokušao 'povući' svoj potpis time što je umanjio njegovo značenje. Sve je reducirao na 'photo opportunity'.

Kako se može objasniti to pokaničko odricanje? Očito mu 'imperij', koji je 'demisionirao' Benedikta XVI. i koji 'podržava' Franjin pontifikat, ne dopušta preokretanje geopolitičkog smještaja Crkve.

Stoga se Franjo (koji si je još 2013. dopustio hrabru neovisnost glede Sirije) odmah vratio u dodijeljene mu okvire. To mu nije bilo teško zbog lakoće kojom uobičajeno govori, opoziva i proturječi si, već prema sugovorniku. Njegovo se Učiteljstvo presijeva kao Sarumanova odjeća.

Vjerojatno se sada i u Moskovskom patrijarhatu pitaju koliko to ima Franjâ. Mi se to pitamo već tri godine. Svaki brod koji se tako vodi prevrne se, a u Crkvi zapravo vlada zbrka.

Možda zato Papa toliko naglašeno traži molitve za sebe.

- Molba

Nažalost, on ima mnogo laskavaca, dvorjanika, glancača cipela i fanova koji ga slave, ali malo od njih moli za njega i za Petrovu barku kojoj pod aplauzima i smijanjem svijeta prijeti potonuće.

Naprotiv, ja za njega molim.

[...]

- Pismo

Kad sam otvorio pismo, vidio sam da je u cijelosti njegovo. Razumijem smisao određenih detalja; pape komuniciraju preko Državnog tajništva (u prošlosti sam već dobivao papinska pisma te vrste).

Ovo Papino vlastoručno i izravno poslano pismo, koje nije prošlo ni kroz kakav vatikanski ured, ima precizno značenje: želi biti familijarni znak očinske geste naklonosti i zajedništva.

Iako znam kako rado papa Bergoglio napušta formalnosti, nisam računao s ovim. Poslao sam mu jedan primjerak svoje knjige koju je objavio nakladnik 'Rizzoli'. U njoj se nalazi posveta u kojoj izjavljujem Papi da knjiga sadrži ono što mi savjest nalaže da mu kažem.

Stoga sam bio vrlo iznenađen vidjevši njegovo pismo i čitajući njegove neformale riječi.

'Vatikan, 7. veljače 2016.

Gospodin A. Socci

Dragi brate,

primio sam Vašu knjigu i popratno pismo. Puno hvala na toj gesti. Neka Vam Gospodin plati. Počeo sam je čitati i siguran sam da će mi mnoge stvari koje navodite biti na dobro. Zapravo, i kritike nam pomažu da hodimo pravim Gospodinovim putem. Zaista Vam puno zahvaljujem na Vašim molitvama i molitvama Vaše obitelji. Obećavam da ću moliti za sve vas i prositi Gospodina da vas blagoslovi i Gospu da vas čuva. 

Vaš brat i sluga u Gospodinu,

Franjo'

To su riječi koje me ne ostavljaju ravnodušnim. Postoje stvari toga pape koje me najdublje diraju (kako sam i napisao u knjizi). 

Oduševljava me njegova evanđeoska sloboda u njegova jednostavnost, njegovo stajanje izvan klerikalnih shema. Dirljivo je kad govori o pogledu Isusovu ili kao proteklih dana o majčinskim očima Marijinim kod Gospe Guadalupske. I kad podsjeća na to da naš Spasitelj želi da nitko ne bude izgubljen i kako je spreman svakoga nositi na ramenima.

Ali, u konačnici, jedan se pontifikat sastoji u prvoj liniji od Učiteljstva i od vođenja Crkve, a pred gubitkom orijentacije i zbrkom koje su u ove tri godine zahvatile kršćanski puk, morao sam i htio sam reći istinu, pa i pod cijenu svoga profesionalnoga i moralnog samoubojstva.

- 'Parrhesia', a ne licemjerje

Ono što svijet zove 'prestižom', što sam izgradio desetljećima rada, bacio sam u koprive da postanem odbačenik katoličkog svijeta, koji je moj dom. 

Jednim sam udarcem postao 'gubavac'. U ove dvije godine morao sam probaviti mnogo uvrjeda. Najčešće su bile: 'Opsjednut si' i 'ti si poludio'.

Drugi su za mene zahtijevali egzorcista ili čak izopćenje. Čak su mi podmetali da me preuzela neka sekta, kakav guru ili opskurna 'moć', ali u svakom slučaju izvan Crkve. 

Bio sam prognan iz njihovih medija i moju su knjigu određene katoličke knjižare stavile na 'index', a bez problema prodaju Augiasa i Mancusa.

No, danas mi Franjine riječi daju pravdu za mjesece i mjesece klevetanja. One su prvenstveno, za svakoga od nas, primjer poniznosti i očinstva.

Legitimacija 'kritike Pape' koja je sadržana u pismu čini mi se da također poučava da trebamo biti hrabri, a ne uplašeni ili oportunistički kršćani. Treba govoriti s 'parrhesijom', a ne s licemjerjem.

U svojoj sam knjizi citirao riječi španjolskoga biskupa M. Cana (1509.-1560.), velikoga bogoslovca Tridentskoga koncila:

'Petru ne trebaju naše laži ili dodvoravanje. Oni koji slijepo i bez razlike brane sve odluke vladajućeg prvosvećenika oni su koji najviše potkopavaju auktoritet Svete Stolice: umjesto da osnažuju, oni razaraju njene osnove'.

Tako sam opravdavao svoju iskrenost, kao malu pomoć Rimskom biskupu. Lijepo je da sada Papa odgovara na moju knjigu sve potvrđujući: 'Zapravo, i kritike nam pomažu da idemo pravim Gospodinovim putem'.

Franjo, uostalom, točno zna da mu opasnost ne dolazi od otvorenosti djece Božje, nego od njegova dvora: jednom je išao tako daleko i izjavio da je 'dvor kuga papinstva'.

Istina je, uostalom, da u Rimskoj kuriji i u drugim kurijama pod njegovim pontifikatom vlada klima pravog terora, jedno nikad viđeno tiransko inkvizitorsko ozračje. Za to on snosi odgovornost.

Način na koji je on ovih godina vodio crkvene poslove u zadnju sinodu pokazuje, nažalost, da osim očinskoga Franje punoga razumijevanja, postoji i jedan drugi koji rabi moć na jedan tvrd način. Katkada također zato da Crkvu prisili na heterodoksna učenja.

On je taj koji je uporabio željeznu šaku protiv redovničkih obitelji velike vjere i pravovjerja, a zatim hvalio i promicao one koji idu za vjetrovima svjetovnih ideologija.

Nastavljam se živo nadati da će on stati na kraj toj klimi i pozvati sve da ostanu u Crkvi u slobodi i dostojanstvu djece Božje, kako to i Koncil poučava (bez straha od čistki, osveta i poniženja).

Prvenstveno se nadam da bude vjeran Petrovoj misiji, tj. da brani katoličku vjeru i da je ne rasprodaje niti izvrće: to mu nije dopušteno. To ne može činiti.

'Jer ni papa'- rekao je J. Ratzinger- 'ne može činiti što hoće. On nije aposlutni monarh kakvo su nekoć bili neki vladari. Baš naprotiv, on je jamac poslušnosti. Jamac je za to da nismo istomišljenici njegovi ili koga god drugoga, nego da ispovijedamo vjeru svih vremena koju on, 'bilo to zgodno ili nezgodno', brani protiv trenutačnih mnijenja.'"

Izvor i slike: Lo Straniero, Katholisches.info

Konstruktivna faza

Piovo bratstvo dobilo je prošlog ljeta od Kongregacije za nauk vjere dva prijedloga; jedan za uspostavu personalne prelature i drugi o doktrinarnoj izjavi. Otkrio je to prošloga mjeseca biskup A. de Galarreta. Christus Rex prenosi da je poglavar piovaca oba teksta poslao na analizu svim višim glavarima i nekim teolozima Bratstva. 

O temi odnosa s Piovim bratstvom 26. siječnja u intervjuu za Zenit govorio je i nadbiskup Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei. 

"[...]

- Koje je korake poduzela Sveta Stolica u ovih sedam godina u korist ponovnoga približavanja Piova bratstva?

Nakon povlačenja izopćenjâ 2009., došlo je do niza susreta doktrinarnoga karaktera između stručnjaka koje je imenovala Kongregacija za nauk vjere (s kojom je od motuproprija 'Ecclesiae unitatem' Benedikta XVI. iz 2009. usko vezano Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei') i stručnjaka Piova bratstva, da bi diskutirali o glavnima doktrinarnim problemima koji su u temelju prijepora sa Svetom Stolicom: odnos između Tradicije i Učiteljstva, pitanje ekumenizma, međuvjerskoga dijaloga, vjerske slobode i liturgijske reforme u surječju učenja II. vatikanskoga koncila. To sučeljavanje koje je trajalo otprilike dvije godine, omogućilo je bistrenje dotičnih bogoslovnih stajališta kao i osvjetljavanje točaka slaganja i neslaganja. U idućim godinama bili su nastavljeni doktrinarni razgovori s nekima ciljanim inicijativama za produbljenje i precizaciju diskutiranih tema. Istodobno su kontakti između nadležnih u Povjerenstvu 'Ecclesia Dei' te poglavara i ostalih predstavnika Piova bratstva unaprijedili klimu povjerenja i međusobnog poštovanja koja mora biti u temelju jednog procesa ponovnoga približavanja. Potrebno je prevladati nepovjerenje i krutost koji su razumljivi nakon toliko godina loma, ali oni se mogu postupno rasplinuti ako se promijeni međusobno držanje i ako se razlike ne promatraju kao da su nesavladivi zidovi, nego kao točke rasprave koje zaslužuju biti produbljene i razvijene prema jednom razjašnjenju korisnom za cijelu Crkvu. Sada smo u jednoj fazi koju držim konstruktivnom i usmjerenom k nadanom pomirenju. Gesta pape Franje da osigura katoličkim vjernicima legitimno i valjano primanje sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja od biskupa i svećenika Piova bratstva tijekom Svete godine milosrđa, jasan je znak volje Svetog Oca da unaprijedi put prema punom i stabilnom kanonskom priznanju.

- Koje zaprjeke još stoje na putu konačnom priznanju?

Razlikovao bih dvije razine. Doktrinarnu u pravom smislu, koja se tiče nekih razlika o pojedinim temama II. vatikanskog koncila i poslijekoncilskog Učiteljstva glede ekumenizma, odnosa između kršćanstva i svjetskih religija, vjerske slobode, posebno u odnosu između Crkve i države, kao i nekih aspekata liturgijske reforme. Razina mentalnog i psihološkog stava treba prijeći od pozicije polemičkoga i antagonističkoga sukoba k poziciji slušanja i međusobnog uvažavanja, cijenjenja i povjerenja, kakvo treba biti između članova istoga Tijela Kristova koje je Crkva. Potrebno je raditi na obje razine. Mislim da je put ponovnoga približavanja donio ploda, prvenstveno zbog te promjene stava na obje strane, i isplati se nastaviti na tom pravcu.

Također o pitanju II. vatikanskog koncila, mislim da Piovo bratstvo treba razmisliti o razlikovanju, koje je po mojem mišljenju temeljno i apsolutno odlučujuće, između autentične namisli ['mens autentica'] II. vatikanskog, njegove 'intentio docendi', koja proizlazi iz službenih koncilskih dokumenata, i onoga što bih nazvao 'parakoncilom', dakle ukupnosti bogoslovnih orijentacija i praktičnih stavova koji su pratili tijek samoga Koncila, pretendirajući kasnije da se pokriju imenom Koncila i da u javnom mnijenju, također zahvaljujući utjecaju masovnih medija, često prekriju pravu misao Koncila.

Često u razgovorima s Piovim bratstvom protivljenje ne ide prema Koncilu, nego 'duhu Koncila' koji rabi pojedine izraze ili formulacije koncilskih dokumenata da otvori put za tumačenja i stajališta koja su udaljena i koja instrumentaliziraju pravu koncilsku misao. Također što se tiče lefebvreovske kritike vjerske slobode, u konačnici mi se čini da poziciju Piova bratstva karakterizira obrana tradicionalnoga katoličkog nauka protiv državnoga agnostičkoga laicizma i protiv ideologijskoga sekularizma i laicizma, a ne protiv prava osobe da je država ne prisiljava niti sprječava u izvršavanju ispovijedanja religijske vjere. U svakom slučaju, tu se radi o temama koje mogu biti predmet produbljivanja i bistrenja i nakon punoga pomirenja. Ono što se čini temeljnim je pronaći punu podudarnost o onom što je nužno da se može biti u punom zajedništvu s Apostolskom Stolicom, što znači o cjelovitosti ispovijesti katoličke vjere, o vezu [it. vincolo] sakramenata i o prihvaćanju vrhovnog Učiteljstva Crkve. Učiteljstvo, koje nije iznad napisane i predane nam Riječi Božje, nego joj služi, autentični je tumač i ranijih tekstova Učiteljstva, uključujući one II. vatikanskoga koncila, u svjetlu trajne Tradicije koja napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga, ali ne preko protivne novosti [it. novità contraria] (bilo bi to nijekanje katoličke dogme), nego preko boljeg razumijevanja poklada vjere, uvijek u istom nauku, u istom smislu i u jednakom shvaćanju ('in eodem scilicet dogmate, eodem sensu et eademque sententia', usp. Prvi vatikanski koncil, Apostolska konstitucija 'Dei Filius', 4). Mislim da o tim točkama ne samo da je moguća konvergencija s Piovim bratstvom, nego se ona i duguje. Sve to ne prejudicira mogućnost i legitimnost diskutiranja i produbljenja drugih posebnih pitanja koja sam prije spomenuo, a koja se ne tiču vjere, nego više pastoralne orijentacije i sudova prudencijalnog, a ne dogmatskog karaktera, o kojima je moguće imati također različita gledišta. Dakle, ne radi se o ignoriranju ili o pripitomljavanju razlika o nekim aspektima pastoralnoga života Crkve, nego o tomu da se prezentnim drži da u II. vatikanskom postoje doktrinarni dokumenti koji ponovo izlažu već definirane vjerske istine ili istine katoličkog nauka (npr. Dogmatska konstitucija 'Dei verbum', Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium'), a i oni koji preporučuju smjernice i orijentacije za praktično djelovanje, dakle za pastoralni život kao primjena nauka (izjava 'Nostra aetate', dekret 'Unitatis redintegratio', izjava 'Dignitatis humanae'). Vezanost uz naučavanjâ Učiteljstva varira prema stupnju auktoriteta i prema kategoriji istine vlastite učiteljskim dokumentima. Nije mi poznato da bi Piovo bratstvo zanijekalo vjerske nauke ili istinu katoličkog nauka koje naučava Učiteljstvo. Naprotiv, kritičke primjedbe tiču se izjava ili uputa koje se tiču obnovljene pastoralne skrbi u ekumenskim odnosima i s drugim religijama, kao i nekih pitanja reda razboritosti u odnosima Crkve i društva, Crkve i države. U pogledu liturgijske obnove ograničio bih se na to da spomenem izjavu koju je msgr. Lefebvre 8. ožujka 1988. napisao u jednom pismu papi Ivanu Pavlu II.: 'što se tiče mise Novoga reda, usprkos svim dužnim zadrškama glede toga, nikada nisam tvrdio da je nevaljana ili krivovjerna'. Rezerve prema obredu Novoga reda, koje naravno ne treba podcijeniti, ne odnose se otuda niti na valjanost celebracije sakramenta niti na ispravnu katoličku vjeru. Bit će, stoga, prikladno nastaviti raspravu i razjašnjenje tih rezerva.

- Prigodom Godine milosrđa od pape Franje je stigla opuštajuća gesta: katolički vjernici sakrament pokore mogu primiti i od svećenika Bratstva. Što ta gesta sa sobom nosi? Mislite li da ona konkretno može ponovno otvoriti dijalog koji je već neko vrijeme u zastoju?

Kako sam ranije rekao, dijalog s Piovim bratstvom nikada nije zastao. Zapravo je tako da ga se odlučilo nastaviti na manje služben i formalan način, da se dade prostora i vremena sazrijevanju odnosa na liniji pozicije povjerenja i međusobnog slušanja, za unaprjeđivanje klime prikladnijih odnosa, i unutar toga također smjestiti moment bogoslovne i doktrinarne rasprave. Sveti Otac je od početka svoga pontifikata ohrabrivao Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' da nastavi taj stil u odnosima i susretima s Piovim bratstvom. U tom surječju, opuštajuća i velikodušna gesta pape Franje u okviru Godine milosrđa nesumnjivo je pridonijela daljnjem poboljšanju statusa odnosa s Bratstvom, pokazujući da je Svetoj Stolici na srcu ponovno približavanje i pomirenje koje mora imati i kanonski dovršetak. Nadam se i želim da isti osjećaj i isti volju dijeli i Piovo bratstvo."

Izvor: Zenit, Katholisches.info
Slika: Maria Vesperbild/Frischer Wind