Došlo je vrijeme

Prvi dan nove godine započinjem prošloga mjeseca objavljenim pismom kard. Ranjitha, nastalim u kolovozu 2011., kojim pozdravlja generalnu skupštinu udruge Una voce koja se još od '60.-ih godina bavi očuvanjem i promicanjem klasične rimske mise.

"Dragim sudionicima generalne skupštine Međunarodne federacije 'Una voce' koja će se održati 5. i 6. studenoga u Rimu

Pozdravi i bratske dobre želje iz Colomba, Sri Lanke

Izvršni predsjednik Vaše Federacije, g. L. Darroch, obavijestio me da ćete se okupiti u Rimu na Vašu opću skupštinu u studenom ove godine. Ponajprije želim zahvaliti svima Vama za Vašu zauzetost i entuzijazam kojima promičete djelo ponovne uspostave istinske liturgijske tradicije Crkve.

Kao što znate, bogoslužje je ono što produbljuje vjeru i omogućuje njeno herojsko ostvarenje u životu. Ono je sredstvo kojim se ljudska narav uzdiže na razinu transcendentnoga i vječnoga, mjesto dubokog susreta između Boga i čovjeka.

Stoga, liturgija nikada ne može biti ono što stvara čovjek. Ako Boga častimo onako kako to mi hoćemo i sami si postavljamo pravila, riskiramo da ponovo napravimo Aronovo zlatno tele. Moramo čvrsto ustrajati na tomu da je bogoslužje naše udjelovanje u onomu što sâm Bog čini- inače smo u opasnosti da zapadnemo u idolatriju. Simbolizam liturgije nam pomaže u tomu da se uzdignemo iznad onoga što je ljudsko k onomu što je božansko. S obzirom na to, moje je čvrsto uvjerenje, 'vetus ordo' [stari (misni) red, op. splendor] predstavlja u najvećoj mjeri i na najpotpuniji način taj mistični i transcendentni poziv k susretu s Bogom u liturgiji. Došlo je, dakle, vrijeme ne samo da radikalnim promjenama obnovimo sadržaj reformirane liturgije, nego također, da sve jače ohrabrujemo povratak k 'vetus ordu' kao putu prema istinskoj obnovi Crkve, kojoj su se tako jako nadali oci Drugog vatikanskog koncila.

Pažljivo čitanje koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji 'Sacrosanctum Concilium' pokazuje da brze promjene, kasnije uvedene u liturgiju, nikada nisu bile na umu koncilskim ocima.

Došlo je, dakle, vrijeme da budemo odlučni u radu za pravu reformu reforme, kao i za povratak k istinskoj liturgiji Crkve koja se razvijala tijekom svoje dvotisućljetne povijesti u kontinuiranom tijeku. Nadam se i molim da se to dogodi!

Neka Bog Vaše napore blagoslovi uspjehom

+ M. kard. Ranjith
nadbiskup Colomba

24. VIII. 2011."

Izvor/slika: New Liturgical Movement

Benignitas Salvatoris

¡Svima želim blagoslovljen i radostan Božić!

Iz zadivljenosti Isusovim utjelovljenjem i rođenjem nastale su razne pobožnosti i nebrojena djela u književnosti, glazbi i umjetnosti, također pučkoj. Pobožne duše su se željele češće sjetiti ovih svetih otajstava pa je tako u Europi, u XVIII. stoljeću, bilo preko 50 hodočasničkih mjesta gdje se štovao Mali Isus. Do danas ih je preostalo 25, više ili manje poznatih. Da se ova preostala ne bi zaboravila, u Njemačkoj je 26. studenog 2011. otvoren prvi Christkindlmuseum- Muzej skulptura Malog Isusa i jaslica, a uzor mu je sličan talijanski muzej.

Mali pogled u zbirku nudi galerija fotografija Wochenblatta.

Na ovu je ideju došla bavarska umjetnica, restauratorica i kolekcionarka R. Bauer koja je i sama doživjela uslišanje Praškog Malog Isusa. Tijekom godina prikupila je više od 200 skulptura Božanskog Djetića i preko 25 jaslica i tako te vrijedne predmete nastale iz iskrene pobožnosti spasila od propadanja. Postavljeni su u pet prostorija, a obuhvaćaju razdoblje od zadnja četiri stoljeća. Glavna su tema europska središta pobožnosti Malom Isusu. Prikazi su nastali u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.

Za gospođu Bauer je restauriranje i održavanje ovih skulptura poput molitve. Ona u njima ne vidi materijalnu, nego prije svega duhovnu vrijednost, a iskustvo joj je priskrbilo takav glas da njene usluge traže sve do Ukrajine. Ukoliko ne može doći do izvornih dijelova odjeće ili ukrasa sama crta, rezbari, boji. Kölnski nadbiskup, Joachim kard. Meisner, tako je zaželio lik Malog Isusa iz Altöttiga, a zauzvrat joj je dao kip Malog Nonnberškog Utješitelja. Najvrjednija je u njenoj zbirci skulptura koja pripada tipu Loretskog Djetića, a kupila ga je u oronulom stanju skupa sa zamjenskom odjećom od kapucinskog samostana u Neuötingu. Potječe iz polovice XVII. st. Posebnu atrakciju u muzeju predstavlja tzv. Nebeska radionica, u kojoj su prikazani anđeli kako se bave starim obrtima.

Fotografije na kojima se može vidjeti sva istančanost njezina rada, našao sam još ovdje. Sjemenište je tražilo po tradiciji bratstva lik Praškog Malog Isusa, za što je R. Bauer stručnjakinja pa je i članica Restauratorskog povjerenstva u Pragu za održavanje originalnoga kipa Maloga Praškog Isusa koji se čuva u karmelskoj crkvi Svete Marije od Pobjede o kojemu je i ovdje bilo riječi 2009. godine.

Sastavljeno prema: wochenblatt.de, ovb-online.de, leonhardimuseum.de, priesterseminar-herz-jesu.de
Slika: LAUS DEO

Postupno

Početkom svake godine mediji nas zaspu intervjuima poznatih i nepoznatih osoba koje iznose svoje planove i odluke kojih bi se željeli pridržavati u nadolazećem ljetu. Uglavnom se, naravno, radi o površnim i beznačajnim stvarima. Međutim, naišao sam na članak koji slijedi, a za koji sam pomislio da bi mogao biti poticaj svećenicima da se ugledaju u navedeni primjer i da ga imaju u vidu sljedeće godine. Otac Schnippel je ravnatelj ureda za zvanja Biskupije Cincinnati. Znajući da postoje mnogi svećenici koji bi se željeli pridružiti novom liturgijskom pokretu Svetog Oca, ali se ne usuđuju ili nemaju dovoljno vremena, sastavio je sljedeći naputak koji, korak po korak, objašnjava kako u tome uspjeti; na temelju njegova iskustva. Naravno, idealno bi bilo kad bi se to učilo na bogosloviji, ovako preostaje vlastita inicijativa.

"Svećenik sam sedam godina. Za to sam vrijeme želio naučiti služiti tridentsku misu iliti misu u izvanrednom obliku.

Kao što možete vidjeti, ovoga petka, uspeo sam se k oltaru Gospodnjemu da to prvi put učinim na svečanoj misi. Kako oni koji imaju malo vremena poput mene mogu u tomu uspjeti? Ovdje vam nudim ovaj naputak, korak po korak:

1.) u slobodne dane, ako nemate 'javnu misu', nego zbog legitimnih razloga, 'privatnu misu', tj. sami ili samo s jednim ministrantom, izaberite 'novus ordo' na latinskom. Sve su molitve u dodatku običnog misala. Koristite glavne molitve i čitanja na hrvatskom jeziku; sve ostalo na latinskom ili koliko više možete. Počnite samo s euharistijskom molitvom i aklamacijama; bilo što da vam latinski sjedne u misli i na jezik. To možete i bez puno vježbanja latinskoga.

2.) Polako pođite korak dalje. Ako ste najprije molili latinske dijelove tiho, to je u redu. Započnite sada dijelove izgovarati glasno da sve bude tečnije; od riječi do riječi, od rečenice do rečenice. Ako je moguće, uvedite neke dijelove u župu, predložio bih najprije u mise radnim danom.

3.) Kad ste usvojili taj dio, prisustvujte tradicionalnoj misi u koru. Pretpostavljam da već znate gdje se u vašoj dijecezi ili gradu ona služi. Bit ćete i više nego dobrodošli, makar da samo sjedite u koru. OD PRIJATELJÂ SVEĆENIKÂ ČUJEM: 'Ne bih znao što trebam raditi'! Odgovaram: 'Ne moraš ništa RADITI!'; (osim, naravno, moliti s ostalima). Sjetite se da tu nema koncelebracije; doslovno jednostavno sjedite na najboljem mjestu u crkvi. Za promjenu malo uživajte!

4.) Kupite si 'Veliku knjigu' ako je već nemate. Da, vrijeme je da kupite misal iz 1962. Predložio bih daljnje dvije stvari: a) nabavite mali hrvatsko-latinski misal, s kojim je lakše moliti molitve na početku mise u podnožju oltara; u njemu se nalazi usporedni prijevod svih molitava na istoj stranici. Kako divno! b) Ako imate iPad, tada preuzmite iMass app od Svećeničkog bratstva sv. Petra. I tu je isto; latinski i engleski tekst plus video, tako da možete pratiti što svećenik govori za vrijeme celebracije mise. To sam uočio kao iznimno korisno! Dodatna je vrijednost što svaki dan donosi misu dotičnoga dana, pa je možete potražiti i u 'Velikoj knjizi' (od velike pomoći!!!).

U slobodno vrijeme (ma znam već da je oskudno) prolistajte Misal kako biste se na nj priviknuli.

5.) Kad sljedeći put budete na tradicionalnoj misi, zaustavite nakon mise ceremonijara (ili celebranta) i upitajte ga: 'Možete li mi pomoći?' Svatko će odgovoriti: 'Svakako!' Ja sam zamolio lokalnoga ceremonijara udruge 'Una voce' da mi objasni misal i rubrike. Na ovom stupnju je dobro nabaviti vlastite oltarne kartice, koje se mogu naći na internetu i otisnuti.

6.) Umjesto novoga misnoga reda na latinskom, celebrirajte svoje privatne mise u izvanrednom obliku, i tako nastavite.

7.) Zamolite da asistirate kao đakon ili podđakon na svečanoj misi.

8.) Idite sami na sredinu oltara i UČINITE TO!

U mojem je slučaju sve to trajalo četiri do šest mjeseci, nekih dana sam uzeo više vremena (ako sam ga imao), dok katkad danima ili tjednima nisam nastavljao; no, trudio sam se ne prekinuti!

Vrijedi truda za tvoje svećeništvo!!!!! To mi je pomoglo da bolje celebriram novi misni red; s više sabranosti. Uopće mi je pomoglo da sve više cijenim misu. Pomoći će da se cijene novi tekstovi koje ćemo koristiti ovoga došašća.

Kao svećenici imamo mnogo zadaća pa se učenje i napredovanje čini kao veliki teret. Razbijte to u male odsječke i prilagodite to svom vremenu, a zatim: UČINITE TO!!!"

Izvor: Paix Liturgique, CALLED BY NAME
Slika: RORATE CÆLI

Konac nereda?

Na početku snimke razgovora s M. Mosebachom o vjeri i umjetnosti, Toma je stavio slike würzburške augustinske crkve koja je nakon velikih oštećenja u II. svjetskom ratu bila obnovljena, da bi danas ponovo doživjela sličnu sudbinu. To me malo potaknulo da složim jednu slikovnicu, kratku zbirku od nekoliko fotografija, bez posebnoga reda, koje prikazuju svu hladnoću i bezličnost mnogih suvremenih crkava. Pogotovo je žalosno i dramatično vidjeti zahvate u starim crkvama s ciljem da ih se prilagodi novotarijama. Nije čudno da Papa u mnogim kreativnim liturgijama vidi prave parodije. Slike sam kao i Toma u videu preuzeo pretežno s kreuz.net-a, izostavivši većinom njihove britke komentare.

Najprije je tu slika preuređene würzburške augustinske crkve. Na ovom linku možete vidjeti njezin izvorni izgled prije bombardiranja 1945., zatim poslijeratnu obnovu i konačno današnje uređenje kojemu je cilj da se tu slavi 'gozba s jednakopravnima', tj. da nitko, pa ni svećenik, ne odskače. Treba li se čuditi onda inicijativama koje zahtjevaju laičke mise?

U ciriškom kantonu se u jednoj župi od proljeća prošle godine nalazi oltar na staklenim nogama- riječ je o tzv. pleksiglasu.

Ovdje vidimo jednonogi oltar koji je prošle godine posvetio münchenski pomoćni biskup u sjemeništu, dobio je nadimak 'barski oltar'.

U lipnju 2010. münchenski je nadbiskup Marx posvetio žičani oltar.

Također u lipnju 2010. kard. Lehmann je posvetio ovakav oltar u jednom dominikanskom samostanu.

U studenom 2010. jedna je župa u Biskupiji Linz dobila oslikani stakleni oltar.

U prosincu 2010. je bolnica u Klagenfurtu dobila ovakav metalni oltar. Te šipke navodno predstavljaju apostole.

Rorate caeli spominje lijepu anegdotu iz života bl. Terezije Benedikte od Križa, prije njenog obraćenja. Vidjela je ženu koja se vraćala iz kupovine i svratila u frankfurtsku katedralu na molitvu. To je za Edith bilo nešto posve novo, jer se u inovjernim krugovima u kojima se kretala odlazilo u bogomolje samo za vrijeme službe. Sliku žene koja odlazi u praznu crkvu kao na neki intiman susret nije mogla zaboraviti. Kasnije je shvatila da jedna katolička crkva, zapravo, nikada nije prazna. Vjerojatno nema opasnosti da da bi se ovakav događaj mogao ponoviti s preuređenom crkvom hildesheimskog sjemeništa; jer u njoj Presvetoga i nema, a i po svemu drugom predstavlja vjernu sliku desakralizacije i hermeneutike diskontinuiteta:

Sve je to i podrobno objašnjeno nevjerojatnim fantaziranjem; ambon je znatno udaljen od oltara, tako da se nakon službe riječi 'cijela zajednica kreće, svatko si ponovo mora potražiti svoje mjesto. Crkva je tako vidljiva kao živa zajednica', tumači jedan svećenik. 'Crkva su oni koji se ovdje okupljaju.'

Sav je prostor u istoj ravnini- 'Nema hijerarhije između svetog prostora (prezbiterija) i gledališta.' Bitno je da je pohoditelj takve službe uvučen u zbivanje- 'Ja mogu samo suslaviti, a ne se povući.'

Biskup je pak u propovijedi istaknuo o preuređenoj crkvi: 'Ona je bez ukrasa, ukras je čovjek.' Nastala je kao rezultat iskustva raznih skupina, tečajeva za pastoralnu izobrazbu i savjetovanje, školskih bogoslužja i sl. 'Razgovarali smo s mnogim dušobrižnicima i učiteljima. Naše su ideje nastale iz njihovih iskustava, slavljenja bogoslužja s grupama.'

Uglavnom, ovaj je ikonoklastični pothvat koštao 495 000 €. Uklonjene su slike i ukrasi kao i stube prema ranijem oltarskom prostoru, a Presveto je završilo u posebnoj prostoriji i 'stoji na raspolaganju za osobnu molitvu.' Tako ta crkva 'nudi slobodu i omogućuje nova iskustva'.

Kad su mediji napadali Papu zbog ukidanja izopćenja biskupima Piova bratstva, biskup se ogradio i izjavio da se osjeća bliži svakom luteranu, nego Piovu bratstvu. Sada je jasnije na što je mislio.

Župnik u Bad Ischlu, član Inicijative župnika- pokreta koji poziva na neposluh crkvenom auktoritetu- možda je nadmašio i one kamaldulce koji služe misu na ovakvoj crvenoj plastičnoj (?) kocki.

Tamo im, naime, smeta i poslijekoncilski oltar pa su ga, uz znanje biskupije, zamijenili pomičnim kako bi bilo više mjesta za- ples!?

U novu godinu, ipak, ulazimo s nekim optimizmom. Pri Kongregaciji za bogoštovlje će se uskoro osnovati jedno povjerenstvo za umjetnost i glazbu u liturgiji, koje će biskupijama moći dati precizne naputke kako bi se izbjegli ovakvi nakaradni primjeri, i kako bi se po želji Svetog Oca obnovio osjećaj za sveto i za otajstveno u liturgiji.

Sestre svih svetih

Nekadašnja anglikanska Kongregacija svih svetih, ili sestara siromaha, postala je prije malo više od mjesec dana dijecezanska redovnička zajednica u Nadbiskupiji Baltimore u SAD-u. Naime, personalni ordinarijat za američke anglikance koji ulaze u crkveno zajedništvo, predviđen Papinim dokumentom Anglicanorum coetibus, osnovat će se 1. siječnja 2012.

Redovnice su donedavno tvorile sjevernoameričku granu istoimene anglikanske zajednice koja je nastala u Londonu 1851. Tri su sestre iz Engleske stigle 1872. u Baltimore. Autonomiju od matične kuće postigle su 1890. i bile su dio Episkopalne crkve. Njihov se život kao djelomično kontemplativne zajednice uvelike ravnao prema pravilu sv. Augustina. Apostolat im se sastoji u pomaganju siromašnima i u pružanju gostoprimstva svima koji traže duhovnu obnovu.

Poplava modernističkih inovacija, doktrinalni nered i moralni relativizam koji je zahvatio Anglikansku zajednicu, naveo ih je da se zajedno sa svojim kapelanom daju u traženje istine. Njihova je potraga sretno dovršena 2009. ulaskom u Katoličku crkvu. Dvije sestre su odlučile ostati episkopalke, ali nisu napustile zajednicu.

Na blagdan zaštitnika družbe, Svih svetih, 1. sudenoga 2011., deset sestara predvođenih majkom Kristinom, koja je na čelu samostana od 1966., položilo je u Bazilici Uznesenja Marijina zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti do kraja moga života na ovom svijetu. Svaka je redovnica, na misi na kojoj se okupio veliki broj svećenika i redovnica raznih kongregacija, na oltaru potpisala što je zavjetovala. Svečanosti je nazočio i njihov kapelan koji je u lipnju zaređen za katoličkog svećenika.

Nadbiskup O'Brien je u propovijedi događaj nazvao velikim danom i velikim darom. Pohvalio je dugo putovanje vjere na koje su se sestre odvažile, a koje nije bilo bez teškoća. Majka priorica je izjavila da ne očekuju navalu zvanja; No, one koje nam Bog pošalje, uzet ćemo.

Na koncu, zanimljivo je usporediti gornju fotografiju američkih redovnica ove družbe s fotografijom njihovih malobrojnih, dojučerašnjih, engleskih susestara.

Sastavljeno prema/slike: Divinas Vocaciones Religiosas, The Anglo-Catholic

Jedanaest razloga

Jedan župnik se naslušao izlika kojima ljudi opravdavaju to što ne idu u crkvu. U jedanaest točaka je parafrazirao te neutemeljene razloge i tako im dao novu perspektivu. Evo kako zvuče kad se radi o kupanju:

"1. U djetinjstvu su me uvijek prisiljavali da se kupam.

2. Dok sam bio dijete, toliko su me često kupali da je to dosta za cijeli život.

3. Prije sam se kupao, ali kupanje je dosadno. Zato sam prestao.

4. Još sam mlad. Kad ostarim, možda ću se opet kupati.

5. Nemam vremena za kupanje.

6. Pa ja se još kupam, ali samo o posebnim prilikama; kao za Božić ili Uskrs.

7. Nijedan se moj prijatelj ne kupa.

8. Oni koji se kupaju su licemjeri; misle da su čistiji od drugih ljudi.

9. Ljudima koji proizvode sapun stalo je samo do novca.

10.Toliko je različitih vrsta sapuna; ne znam koji je za mene pravi.

11. Svi su ratovi na svijetu vođeni zbog sapuna."

Izvor: gloria.tv
Slika: Wikimedia Commons

(Ne)jednakost

Od prošloga mjeseca se ne stišava bura oko jedne bogohulne predstave koja kruži Francuskom. Prošlomjesečni članak koji slijedi prikazuje razvoj događaja i pitanja koja se postavljaju. Predstava je prošloga četvrtka, 10. studenog 2011., gostovala i u Rennesu, došlo je oko tisuću prosvjednika koji su molili i dvjestotinjak onih koji su podržavali takvo uprizorenje, a komu je potporu dao nadbiskup? Poslao je jednoga svećenika kao svoga izaslanika na predstavu i ogradio se kao i većina biskupa od 'integrista', mladeži koja je na ulici molitvom izražavala svoje neslaganje s blasfemijom. Rijetki su poput biskupa bretonske Biskupije Vannes, msgr. Centenea, podržali prosvjednike. Predsjednik Francuske biskupske konferencije, kard. Vingt-Trois, izjavio je u srijedu, da su biskupi složni da treba otkloniti svako 'verbalno ili čak psihičko nasilje' protiv te predstave. Piovo bratstvo je pak najavilo da će u nadoknadu za bogohuljenje služiti svete mise (kath.net). Gloria.tv ima televizijske snimke prosvjeda kao i skandalozne izjave nadbiskupa Rennesa.

"Od 20. listopada 2011. izvodi se u 'Theatre de la Ville' u Parizu kazališna predstava 'On the Concept of the Face of God', Romea Castelluccija. Ogromnu Kristovu sliku koja zauzima pozornicu gađa se i prlja fekalijama. Poruka glasi: 'Ti nisi moj pastir'.

Već od premijere mladi katolici kleče pred kazalištem i mole se protiv toga bogohulnog komada, u nadoknadu i za prosvjetljenje voditelja kazališta, režisera i glumaca. Na taj su način izrazili svoje nezadovoljstvo.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. na svojim stranicama kritizira francusko novinstvo. "Mediji uglas viču 'cenzura' i pišu o 'fundamentalistima', pojam koji se služe francuski biskupi koji, s malim hvale vrijednim iznimkama, šute... Isti su mediji u zadnje vrijeme s oduševljenjem popratili pokret 'indignadosa': Zar se kršćani nemaju pravo ljutiti? Je li slavna sloboda mišljenja rezervirana samo za neprijatelje Crkve?'

Kako se čini, francuski ministar kulture F. Mitterand, gradonačelnik Pariza B. Delanoë i ravnatelj kazališta 'Theatre de la Ville' E. Demarcy zajedno su prijavili katoličke molitelje. Čini se pak da su mladi katolici odlučni nastaviti sa svojim oblikom mirnog prosvjeda.

Francuska je policija sve iznova provjeravala molitelje, uzimala podatke, i pokušavala primijeniti silu protiv katolika. Lisičine je dobilo više molitelja. 'Ne boje li se vlasti da će izgubiti svaku vjerodostojnost kad s maricama i psima uhićuju mirne molitelje?', pita se Piovo bratstvo u svojoj izjavi i postavlja pitanje: 'Kakvi bi krici bijesa i demonstracija potresli Francusku kad bi se tako rugalo primjerice s Marianne, jednim rabinom ili Muhamedom u nekom kazališnom komadu?'

U subotu, 29. listopada održava se sljedeći molitveni prosvjed na Place des Pyramids pred 'Theatre de la Ville'. U pozivu stoji: 'Ponovo ćemo u velikom broju mirno klečati samo kako bismo molili'.

20. listopada, na premijeri predstave, više mladih katolika iz zajednice 'Francuska obnova' došlo je na pozornicu s transparentom na kojem je stajalo: 'Stop kristijanofobiji'. Mlade je odmah napala kazališna trupa. Policija je konačno raščistila pozornicu i udaljila mlade katolike iz kazališta.

Glasnogovornik Francuske biskupske konferencije distancirao se od mladih katolika, osudio 'nasilje' protiv predstava i uvjeravao da biskupska konferencija 'promiče dijalog između kulture i vjere'.

Talijanski novinar Marco Tossati o tomu je napisao: 'Ne slažem se često s mišljenjima i pozicijama Piova bratstva. Zapravo vrlo rijetko. Ali, u ovom slučaju ne mogu drugačije, nego se složiti s njihovom obranom mladih prosvjednika protiv toga kazališnog komada. Francuske katoličke dnevne novine, 'La Croix, pogrdile su mlade prosvjednike kao 'integraliste'. Dostaje posegnuti za današnjim pravilima medijskog jezika, pa da se shvati da se zapravo kod te mladeži radi o katolicima. U izvjesnoj mjeri s naznakom da se radi o nekomu druge klase, nekomu tko se, za razliku od drugih, još nije oslobodio izvornoga grijeha', tako Tosatti. 'Kako list izvješćuje francuski su se biskupi distancirali od mladih molitelja.'

'To mi se držanje čini izrazito slabo, ono je također izraz kompleksa manje vrijednosti. Da bih branio mlade molitelje iz Pariza, ne moram opet posezati za sakralnim. Uvjeren sam da je, kad god se nečije lice kalja izlučevinama, počinjena gesta nasilja, pa i onda ako se radi samo o slici', piše Tosetti. 'Onaj tko kalja time kaže: vi ga volite, vi ga častite i promatrate kao nešto jako važno; zato ja njegovo lice kaljam izmetom.'

Ne treba puno tražiti u misaonom svijetu auktora i redatelja uzroke za mržnju koju je s puno energije, kao svjesnu provokaciju, iznio na pozornicu. Budući da se provokacija kao stilsko sredstvo s godinama istrošila, ostalo je jedino još sveto to što može izazvati skandal. Ruganje Bogu kao jeftina reklama? Time se svakako ne objašnjava sve.

Filozofija tolerancije, razumijevanje za druge, politička korektnost, zabranjuje izmetom zamazati u jednoj kazališnoj predstavi menoru, Kuran, pa i lice rabina ili Muhameda. S pravom bi takvo ponašanje bilo shvaćeno kao 'hate speech', kao poticanje na mržnju. Stoga Tosetti pita: 'Zašto je u svjetovnoj, takozvanoj tolerantnoj i naprednoj Francuskoj moguć jedan tako brutalan 'hate speech' protiv kršćana? Zašto se njih za razliku od svih ostalih građana smije vrijeđati?'

'Odgovor je', piše Tosetti, 'jasan i jednostavan'. Dao ga je nadbiskup New Yorka, msgr. Dolan, od kojega bi francuski biskupi mogli nešto i naučiti: 'Kršćani, a osobito katolici, u međuvremenu su postali u zapadnom svijetu divljač koju se smije loviti. U laicističkoj Francuskoj je 'liberté' nešto sveto. Gotovo za sve. Za kršćane u svakom slučaju 'egalité' i 'fraternité' vrijede nešto manje.'"

Izvor i slika: katholisches.info

Molitva sv. Terezije Male Presvetom Licu za grješnike

Vječni Oče, dao si mi kao baštinu klanjanja dostojno Lice svojega Božanskoga Sina. Prikazujem Ti to Lice i molim Te zauzvrat da zaboraviš nezahvalnosti duša Tebi posvećenih i da oprostiš svim siromašnim grješnicima.