O suzama

Gospodine, daj nam svećenikâ!

Gospodine, daj nam svetih svećenika!

Gospodine, daj nam mnogo svetih svećenika!

Gospodine, daj nam mnogo svetih redovničkih zvanja!

Članak koji slijedi bavi se problemom s kojim se suočavaju mnoge, osobito zapadne zemlje; nedostatkom svećeničkih zvanja. Možda je previše pesimističan pa bih na početku naveo barem jedan suprotan primjer.

Biskupija Carpi u talijanskoj Emiliji stradala je prije godinu dana od potresa u kojem nisu oštećene samo crkve, nego su i dva svećenika poginula dok su od nepogode pokušavala spasiti Svetotajstvo i milosne slike. Ordinarij je zato pokrenuo molitvenu inicijativu za nova svećenička zvanja. Svake prve subote kreće pokorničko hodočašće u kojem biskup osobno nosi križ dok zajedno mole krunicu, a zatim služi svetu misu*.

Ipak, prevladavajuća struja traži nove puteve od kojih su neki spomenuti na njemačkom euharistijskom kongresu završenom u nedjelju- 1, 2, 3, a sjećamo se i drugih egzotičnih prijedloga.

"Nitko više ne plače

Kad više ne bi bilo svećenika, teško da bi tko zbog toga zaplakao. To je žalosna činjenica koju moramo ustanoviti.

Svjedočimo najvećoj krizi svećeništva u povijesti Crkve. Čitava područja u Europi danas su bez svećenika, a svi šute. Ne čujete ni jednog biskupa da diže uzbunu, plače s vjernicima i da traži od svih neprestanu molitvu za svećenička zvanja; da naredi post sa žarkom prošnjom da se Gospodin smiluje svom narodu.

Istina, čut ćete biskupe i predstojnike kurije kako opisuju te brojke vrtoglavog pada broja svećenika u Crkvi. Čut ćete ih kako smireno- premirno- distancirano iznose podatke kao da se radi o situaciji koju treba prihvatiti kao takvu, čak kao priliku za jednu novu, više narodnu, Crkvu.

U našoj Italiji, od davnine kršćanskoj zemlji, sljedećih ćemo godina svjedočiti nestajanju župa; promjenama nezamislivima samo prije nekoliko godina, u najjednostavnijoj strukturi katoličanstva, župnim zajednicama u kojima je kršćanski život bio svima naravan. No, apsolutna većina zauzetih katolika pretvarat će se da se ništa ne događa, jer i njihovi pastiri čine isto.

Radi se o 'katastrofi', 'potresu'- ali nitko zbog toga ne plače pod izgovorom da se ništa ne događa. Ta izlika postoji kako bi se mogla nastaviti bajka o koncilskom 'proljeću'. Niječe se svaka povijesna potvrda i dokaz o krizi bez presedana.

Sprema se budućnost koja se čini vrlo malo katoličkom

Već se raspravlja o 'rekonstruiranju' organizacije kršćanskih zajednica, tj. da se stvori više prostora za laike (kao da ga ovih godina nisu dosta imali) te se izmišlja novi tip kršćanskih vjernika koji će postati administratori u župama i nadomjestiti svećenike. 'Klerikalizirani' vjernici laici zadržat će crkve i dok iščekuju koju misu, kao odrasli kršćani, propovijedat će Riječ.

...ipak, nitko ne plače zbog toga- nitko ne moli vapijući k Bogu

Možda ne plaču jer je netko godinama pripremao ovaj preokret u Crkvi. Obescijenili su katoličko svećeništvo pretvorivši svećenike od ljudi Božjih u socijalne radnike za zajednicu. Reducirali su brevijar i molitvu. Nametnuli svjetovnu odjeću da svećenici budu kao svi ostali. Rekli su im da prilagode vremenu jer svijet ide naprijed, kao i da ne naglašavaju svoju važnost, nego da podijele svoju odgovornost s vjernicima.

I kao zadnji udarac: svećenici su dobili misu koja je postala generalna proba za katastrofu u Crkvi. Nema više duboke molitve, nema više klanjanja pred prisutnim Bogom, nema više intimnog zajedništva s pomirnom žrtvom Kristovom na križu, nego umjesto toga sveta gozba sa zajednicom. Sve je usredotočeno na čovjeka, a ne na Boga; i iscrpljujući govor za kateheze i stvaranje zajednice. Misa puna prešetavanja laika do i od oltara, generalna proba za prešetavanje dama i gospode koji će ubrzo voditi naše bivše župe bez svećenika.

Sa 'svjetovnom' misom usađena je doktrina sveopćeg svećeništva laika i iskrivljeno njegovo značenje. Krštenici su svećenički narod ukoliko prikazuju sebe u žrtvi, u zajedništvu s Kristom raspetim, prikazujući sav svoj život s Isusom. Vjernici se moraju posvetiti; to je univerzalno svećeništvo krštenika. Vjernici ne participiraju u zaređenom svećeništvu koje je druge naravi, koje suobličuje Kristu svećeniku. Po sakramentu svetog reda Krist se uprisutnjuje u milosti sakramenata. Kad više ne bi bilo svećenika, i Crkva i milost sakramenata došli bi svom kraju.

Martin Luther i protestantizam su učinili upravo to: razorili su katoličko svećeništvo tako što su rekli da je svatko 'svećenik', naglašavajući posebno univerzalno svećeništvo laika.

U praksi bi rekonstruiranje župa moglo tako završiti.

Bilo bi drugačije suočiti se s tom krizom srcem i umom koje visoko cijeni svećenički red, znajući da je svećenik jedan od najvećih darova za Crkvu i sav narod. No nije tako; s krizom se treba suočiti nakon godina protestantizacije i relativizacije zadaće svećenika, nakon godina potpune zbrke u životu klera, nakon godina nenaviknutosti na dnevnu misu i na katoličku doktrinu. Tako će vjernici raditi bez svećenika kako već i rade. A kada dođe svećenik, neće znati više što s njim, navikli vjerovati da će ih Gospodin spasiti bez svećenika i sakramenata.

Mislimo da je nepošteno praviti se da se ništa ne događa.

Zato molimo naše vjernike da snažno mole Gospodina da daruje mnogo svećenika svojoj Crkvi, kao nekoć.

Dragi vjernici, u ovom lipnju, mjesecu svećeničkih ređenja, smognimo hrabrosti da i sa suzama molimo tu milost od Presvetog Srca Isusova i Bezgrješnog Srca Marijina.

Misu svih vremena, tradicionalnu misu, pak, držimo kao najdragocjeniji dar; samo će ona dati novih svećenika Crkvi Božjoj."

Izvor: Radicati nella fede, RORATE CÆLI
Slike: Ntra. Sra. De la Paz, New Liturgical Movement