U Beču se ovih dana održavao VI. svjetski molitveni kongres za život. Program se dijelom održavao u crkvi hrvatske katoličke misije- Uznesenja Marijina i Devet korova anđeoskih. Uključivao je i procesiju svjetla do Marijina stupa ispred crkve s posvetom Gospi koju je predvodio biskup K. Küng.
Protiv ovoga događaja najavljene su i protudemonstracije, no nije sve završilo samo na riječima jer su protivnici u noći s četvrtka na petak napali austrijski ured organizacije 'Human Life International', a hrvatska crkva je završila išarana. Na meti prostačkih grafita- koje ne prenosim- bila je posebno bila krunica. Prikažite koju molitvu kao naknadu za ovo divljaštvo.
Za današnji sam blagdan pripremio mali dio jednoga većeg teksta H. Fingera o značenju krunice u povijesti misija i u učvršćenju katoličkog identiteta.
" [...]
Krunica je kao molitveni izraz vjere često bila oslonac kršćanskog života, prvenstveno u razdobljima progona Crkve i u kriznim vremenima na misijskim područjima. Navest ćemo samo nekoliko primjera koji nisu toliko poznati jer pripadaju starijoj fazi novovjekovnih svjetskih misija. Sigurno je da je ružarij tek od XVI. st. mogao i morao preuzeti tu važnu ulogu, i to zato što su intenzitet i organizacijski oblici progona, čak i prema umjerenoj povijesnoj prosudbi, kontinuirano rasli u novom vijeku. Tako novovjekovni progoni kršćana u odnosu na metodu i brutalnost nemaju nikakve paralele u srednjem vijeku ni u staroj Crkvi. To vrijedi posebno za progone u Japanu, u vrijeme Tokugawa, koji su prema nemilosrdnosti daleko nadmašili Dioklecijanove progone, a još više je to istina za progone koje su provodili totalitarni sustavi XX. st.
Otkrićima od XVI. st., pa sve do XIX. st., pridošao je u ranijim vremenima rijedak problem osamljenih kršćana- 'čisto tehnički' problem održavanja kontakta s Crkvom zbog nedostatka vanjskih komunikacijskih sredstava.
Za vrijeme XVI. i XVII. st. katolička je misija, u vezi sa svjetskom ekspanzijom Španjolske i Portugala, dosegnula u mnogo slučajeva područja koja su joj ranije bila nedostupna. Novoobraćeni kršćani su često bili kroz duga vremenska razdoblja potpuno izolirani. Premda kateheza takvih obraćeničkih zajednica većinom, barem izvana, nije bila jako temeljita, ti su novi kršćani ne samo očuvali svoju vjeru, nego su je bez svećenika dalje predavali kroz mnoge generacije. Pri tomu je molitva svetog ružarija, kojoj su iberski misionari u svom dušobrižništvu dali visoko mjesto, gotovo uvijek odigrala odlučujuću ulogu.
Već je utemeljitelj misije u Japanu, sv. Franjo Ksaverski, širio ružarij. Veliki dio mučenika iz Nagasakija bio je u Bratovštini sv. ružarija. Stoga se za njihovo mučeništvo (1622.) tj. za njegov likovni prikaz ustalio naziv 'el triumfo del rosario' [trijumf ružarija]. Japanski tajni kršćani (kirishitan) koji su 200 godina živjeli u skrovitosti (oko 1640.-1854.) sačuvali su i molitvu ružarija. Kad su 1865. uspostavili kontakt s katoličkim svećenicima koji su u Japanu bili opet nazočni od 1860., francuski su misionari ustanovili da im molitva ružarija nije samo poznata, nego i da je redovito mole.
Na indonezijskom otoku Flores odnosno na malom susjednom otoku Solor od 1556. su s velikim uspjehom započeli misionariti dominikanci. U skladu s tradicijom njihova reda, ružarij je u dušobrižništvu imao veliko značenje. Flores je već oko 1570. imao osamnaest misijskih postaja. Od sredine XVII. st., nakon prethodnih kriza, počelo je dugotrajno propadanje misije uvjetovano političkim konstelacijama. Nakon pobjede Nizozemske istočnoindijske kompanije (VOC=Vereinigte Ostindien-Compagnie) nad Portugalcima, članovi katoličkih zajednica koje su bile brojne ponajprije na južnoj obali Floresa, povukli su se u unutrašnjost otoka te posebno na sjevernu obalu. Središte im je bilo mjesto Larantuka gdje je njihov domorodački poglavica sagradio kapelu posvećenu Kraljici Ružarija. Dominikanac Lucas da Cruz tamo je 1660. utemeljio Bratovštinu Kraljice Ružarija ('Confreria Renya Rosari').
Ta je bratovština u sljedećih 200 godina bila institucionalni i, zbog molitve, duhovni centar jednog dušobrižništva koje se odvijalo gotovo bez svećenika. Mnogo desetljeća svećenika na Floresu uopće nije bilo, a na istočno smještenom otoku Timoru, koji je dijelom ostao portugalskim, nije bilo više od trojice misionara od kojih je najviše jedan u višegodišnjem ciklusu posjećivao Flores. Konačno su katolici Floresa unutar svjetske Crkve pali u potpuni zaborav da bi ih ponovo otkrio nizozemski svjetovni svećenik Caspar de Hessele 1853. godine. On i njegovi nasljednici našli su na Floresu ne manje od 9000 katolika koji su očuvali svoju vjeru molitvom ružarija. Larantuka je sa svojom kapelom Kraljice Ružarija postala zametkom pretežito kršćanskog otoka Floresa koji danas broji više od 70 000 katolika. Misiju Larantuka papa Ivan XXIII. proglasio je biskupijom 3. siječnja 1961.
Osobit slučaj prenošenja vjere preko molitve ružarija predstavlja otok Babuyan Claro. Na tom malom vulkanskom otoku smještenom između Luzona i Tajvana, koji danas pripada Filipinima, kršćanstvo je bez svećenika preživjelo 150 godina. Zajednica od oko 300 osoba svake je nedjelje molila slavnu krunicu. Radosna i žalosna otajstva pala su u zaborav.
Dakako, značaj krunice kao molitvenog izraza vjere u misijskim područjima nije ograničen samo na herojsko preživljavanje izoliranih kršćanskih zajednica, nego njeno obuhvatno djelovanje leži u procvatu 'svakodnevne pobožnosti' koju u sebi nosi. Konačo, molitva krunice bila je u mnogim misijskim zemljama duhovno srce kršćanske pučke kulture u nastajanju. To u prvom redu vrijedi za Latinsku Ameriku i za Filipine. Na potonjima je sredinom XX. st. postojalo više od 150 kruničarskih bratovština. No, i u ranim afričkim misijama pod patronatom portugalske krune mogu se dokazati slična svjedočanstva. U kasnijem glavnom gradu Angole, São Paulu do Luandi, 1620. su nastale dvije bratovštine ružarija, jedna doseljenih Potugalaca, a druga domaćih Afrikanaca.
Latinska Amerika i Filipini su poznavali i jednu vrstu pjevanoga ružarija koji se može opisati kao neka vrsta obiteljske 'seoske liturgije'. Podrijetlo je nepoznatom, no dâ se dokazati da je najpoznatiji isusovački misionar Brazila, Antonio Vieira (1680.-1697.) uveo 1653. pjevani ružarij u Maronhão. Posve je sigurno taj oblik molitve ružarija imao veliko značenje za učvršćenje vjere u tzv. poslijemisijskoj fazi. U Španjolsko-američkom kraljevstvu Nove Granade misionari su uveli običaj ružarija u zoru koji je bio uobičajen u Aragónu. Taj se do danas održao u današnjoj Kolumbiji."
Izvor: pfarre-hall.at
Spomenuti običaj krunice u zoru (rosario de la aurora) proširen je i po mnogim drugim zemljama, npr. Ekvador u svetištu Gospe od Dobrog Uspjeha (1, 2), a možda još svečanije ga održavaju španjolska bratstva i bratovštine (hermandades i cofradías)- 3, 4, 5...
Na koncu današnjeg priloga spomenut je Aragón; fotografija koju vidite je sa zasjedanja provincijalnog kapitula aragonskih mercedaraca, Reda Gospe od Otkupljenja Robova. Uz sličicu sv. Rajmunda Nerođenog nalazi se mala krunica izrađena od koštica maslina iz svečeva kraja. Napravili su je novaci za okupljene patre. Usput upućujem i na zanimljiv dokumentarac iz 1951. godine- Bijeli mercedarci.
Slika: Capítulo Provincial Aragón
Nema komentara:
Objavi komentar