U Pavlovu duhu

U XVI. st. nastalo je devet redova regularnih klerika. Šest godina nakon teatinaca, pojavila se Kongregacija regularnih klerika sv. Pavla. Nazvani su barnabitima po milanskom samostanu posvećenom sv. Barnabi u kojem im je od 1538. bilo sjedište. Glavni među njihovim utemeljiteljima je sv. Antun Marija Zaccarija koji je umro na današnji dan 1539. Utemeljio je još i Kongregaciju anđeoskih sestara sv. Pavla. Nakon završetka studija medicine, radio je nekoliko godina kao liječnik, a zatim se odazvao svećeničkom pozivu. Na mladoj je misi vidio mnoštvo anđela kako se klanjaju Isusu u Presvetom Sakramentu. 

Promicao je pobožnost četrdesetosatnog klanjanja, obnovio običaj da se zvoni u 15 sati na spomen Isusove smrti, poticao puk na obraćenje i molitvu... Iscrpljen pokorama i neumornim misionarskim trudom umro je sa svega 36 godina. Tijelo mu se čuva u crkvi Sv. Barnabe u Milanu.

Svećenik i bloger G. Scalese, barnabit, o svom utemeljitelju piše: "Svetci — svi svetci — svetci su svih; ne pripadaju ovom ili onom redu, nego Crkvi. Situacija Crkve u XVI. st. bila je na mnogo načina slična ovoj sadašnjoj. Dakle, osjećala se, kao sada, potreba obnove. Pozivajući se na sv. Pavla, Luther [1, op. splendor] je mislio reformirati Crkvu udaljujući se od njene Tradicije, stavivši u pitanje katoličku doktrinu i prekinuvši crkveno zajedništvo. 

Antun Marija, puno poniznije i realističnije, shvatio je da prava obnova Crkve treba biti duhovna. I on se pozivao na Pavla, no ne da uništava, nego da gradi: reforma Crkve, da bude učinkovita, ne treba se toliko ticati struktura, nego polaziti od srdaca". (Izvor: Querculanus)

Litanije sv. Antuna Marije Zaccarije

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
Sveti Pavle apostole,
Sveti oče Antune Marijo,

Cvijete Lombardije,
Plode plemenita stabla,
Izdanče svete majke,

Uzorni studente filozofije i medicine,
Slavni liječniče tijela i duša,
Svijetli svećeniče Crkve u Cremoni,
Neumorni propovjedniče evanđelja,
Vjerni djelitelju božanskih otajstava,
Mudri poučavatelju puka Božjega,
Obnovitelju kršćanskog života,
Obnovitelju redovničkog života,
Obnovitelju apostolskog života,
Oče i utemeljitelju,
Oče i voditelju,
Oče i zakonošo,
Dobročinitelju siromašnih,
Oče domovine,
Posredniče mira,
Pastiru koji si bio svima sve,
Radniče trudom iscrpljeni,
Vojniče u bitci pali,

Pravi prijatelju Božji,
Pravi zaljubljeniče u Krista,
Nasljedovatelju i misionaru Raspetoga,
Klanjatelju i apostole Euharistije,
Prijatelju i glasniče Duha Svetoga,
Dijete Djevici posvećeno,
Novače anđelima okruženi,
Veterane među apostole primljeni,
Zakoniti sine sv. Pavla,
Nasljedniče svetih otaca,
Proučavatelju starih naučitelja,
Ponose istaknutih učitelja,

Anđele na zemlji,
Anđele u tijelu,
Mladiću kao ljiljan procvjetali,
Bogatašu od svega odijeljeni,
Plemiću koji si za prezirom žeđao,
Čovječe svim krjepostima urešeni,
Čovječe darima nebeskim ispunjeni,
Čovječe u razlučivanju razboriti,
Čovječe u djelovanju odlučni,
Čovječe u molitvu uvijek uronjeni,
Čovječe uzvišenom mudrošću Isukrstovom prosvijetljeni,
Čovječe nebeski i sveti,
Čovječe nježni i ljudski,
Čovječe milosrđem razgoreni,
Čovječe u duhu gorljivi,
Čovječe prema mlakosti neumoljivi,
Čovječe prema porocima nemilosrdni,

Velikodušni junače koji si ne tražeći plaću dobar boj bio,
Likujući prvače koji si brzo trku završio,
Blaženi slugo koji su ostao do smrti vjeran,
Pobjednički bojniče koji vladaš uvijeke okrunjen u slavi,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

℣. Moli za nas sv. Antune Marijo.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Učini, Gospodine Bože, da u duhu Pavla Apostola usvojimo nadvisujuće poznavanje Isusa Krista, po kojemu je čudesno poučeni blaženi Antun Marija okupio u tvojoj crkvi nove obitelji klerika i djevica. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Querculanus
Slike: Amor Eterno (1), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 4), ea (5)

2011.-2016.

Prije pet godina umro je nadvojvoda Oton Habsburško-Lotarinški. Bio je među malobrojnima u Europi koji su se već od početka '90-ih godina prošloga stoljeća zauzimali za priznanje i afirmaciju samostalne Hrvatske.

Kao spomen na tu obljetnicu neka bude ovih nekoliko fotografija iz bečke kapucinske crkve Gospe od Anđelâ, u kojoj je dva dana bio izložen njegov lijes i lijes njegove supruge Regine. 

Pod samostanom iste crkve su i pokopani 16. srpnja 2011. Crux fidelis ima video ceremonije kucanja kojom se traži ulazak u Carsku grobnicu. 

Kapucin najprije pita tko želi ući. Ceremonijar odgovara navodeći pokojnikove naslove: "Oton Austrijski, nekoć prijestolonasljednik Austro-Ugarske, kraljevski princ Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije..." 

No, to se onoga s druge strane vrata nije previše dojmilo pa odgovara da ne znaju za takvoga. Zato po drugi put pita tko želi ući. 

Ceremonijar ovaj put odgovara navodeći Otonove političke i društvene funkcije i zasluge, ali fratar opet odgovara da takvoga ne poznaju i treći put pita tko moli za ulazak. 

Ceremonijar sada odgovara: "Oton- smrtni, grješni čovjek". Nato kapucin daje dopuštenje da uđe. 

Sancta Maria, Mater Dei,

Alma Mater Gentium Slavorum,

Magna Domina Hungarorum,

Magna Mater Austriae,

ora pro eo!

Slike: ottovonhabsburg.org (1), gloria.tv (2, 3), ea (4, 5, 6), earthwithmaryandjoseph (7)

Hemoragija

Religión en Libertad i M. Tosatti pišu o pravom krvarenju redovničkog života u Španjolskoj. Od 1. siječnja 2015. do danas zatvorena je 341 redovnička kuća zbog nedostatka zvanja i zbog starosti redovnika. To znači da se "svaki dan i pol gubi jedna nazočnost redovničkog života na nekom mjestu u Španjolskoj" (ReL).

Samostani se zatvaraju i tako pusti čekaju kupca ili barem nekoga tko će ih unajmiti. U međuvremenu znaju postati meta vandala. U rijetkim slučajevima ostaju otvoreni, ali s drugom namjenom.

Redovnice i redovnici često napuštaju sela i okupljaju se u gradovima, tako da manje sredine "gube nazočnost posvećenih duša" (isto). "Ipak, u nekim slučajevima je situacija toliko beznadna da se ne mogu spasiti niti redovničke kuće u velikim gradovima" (isto). Uvoz redovnika iz Afrike, Azije i Latinske Amerike donekle usporava, ali ne zaustavlja proces zatvaranja.

Međutim, ne gasi se redovnički život samo u samostanima monaških i prosjačkih redova, nego također u školskim kolegijima i domovima za starije koje vode redovnici, odnosno oni prelaze u druge ruke.

kćeri milosrđa sv. Vinka, 1957.

Stanje je posebno izraženo kod redovnica kojih, naravno, ima više od redovnika. Od 341 zatvorene rezidencije, 270 je pripadalo redovnicama, a 71 svećenicima ili redovnicima. Najviše su izgubile kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog koje su napustile 23 rezidencije. Zatvarale su više od jedne kuće mjesečno. Slijede franjevke više kongregacija sa 16 prisilnih zatvaranja, zatim s 14 razne dominikanke. Karmelićanke milosrđa zatvorile su 11 kuća, devet augustinke, klarise su se oprostile od osam samostana, bosonoge karmelićanke od tri...

braća maristi, 1927.

Od muških redovničkih zajednica najviše su izgubili dominikanci: 14 rezidencija. Slijede braća sv. Ivana Salskog s osam kuća, isusovci s pet, po četiri su morali napustili pijaristi, maristi i klaretinci itd.

Među muškim redovima krizu najbolje podnose kontemplativci. Na popisu nema ni jednog samostana benediktinaca, cistercita, kartuzijanaca ni drugih sličnih koludara.

Statističar koji je provodio istraživanje, dr. G. Mineo, kaže da je ovo krvarenje daleko od prestanka. Štoviše, u nadolazećim mjesecima i godinama još će se više zaoštriti.

Prema: Religión en Libertad, CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: CyR

Destruktivci

Nakon što je papa Benedikt XVI. za nadbiskupa mehelensko-briselskog 2010. postavio msgr. Léonarda, ta se nadbiskupija počela oporavljati od razornog utjecaja kard. Danneelsa, navodnog eksperta za obitelj pape Franje, koji je osramotio cijelu Crkvu u Belgiji. Nadbiskup Léonard, kojeg su zdušno napadali neprijatelji Crkve, u sjemeništu je 2010. zatekao samo četvoricu sjemeništaraca, no u svega pet godina povećao je broj kandidata za svećeništvo na čak 55. Odlukom pape Franje (usporedi brojke za Buenos Aires), međutim, destruktivna struja ponovo dolazi do izražaja. Pogubni utjecaj i plan neslavnog kardinala, koji je po svemu zaslužio da se više nigdje javno ne pojavljuje, ponovo se vraća preko novog ordinarija koji mu je nekoć bio pomoćni biskup.

"Novi nadbiskup mehelensko-briselski msgr. J. De Kesel koji je nedavno pljeskao prijedlogu 'total', da se u svakoj katoličkoj školi uredi islamski molitveni prostor, istodobno izbacuje iz svoje nadbiskupije svećeničko Bratstvo svetih apostola koje je utemeljio njegov predšasnik.

De Keselova odluka nije izazvala samo senzaciju među vjernicima, nego 'otvara novo problematično poglavlje u vodstvu dijeceze', tvrdi tjednik 'Tempi'.

- Bratstvo opovrgava krizu zvanja

De Keseleov je prethodnik bio msgr. A.-J. Léonard, izbor Benedikta XVI., koji je na čelu nadbiskupije bio od 2010. do 2015. Bratstvo svetih apostola osnovao je i kanonski uspostavio 7. travnja 2013. Ideja je potekla od svećenika M.-M. Zanotti-Sorkinea [vidi TBBM], poznatoga svećenika jake karizme iz Marsejske nadbiskupije.

Tadašnji je nadbiskup Bratstvu povjerio svećeničku izobrazbu i prepustio dvije župe; Sv. Katarine u Bruxellesu i Sv. Josipa u nekoć flamanskoj, a danas frankofonoj općini Ucclé (Ukkel) u južnom Bruxellesu.

Léonard, kojeg su zbog njegove odanosti vjeri snažno napadale ne samo svjetovne snage, nego i unutarcrkvene, izgradio je faktično paralelnu svećeničku izobrazbu izvan dijecezanskog sjemeništa. Slično su već u prošlosti uspješno postupili drugi biskupi. Na njemačkom jezičnom prostoru je regensburški biskup R. Graber (1962.-1981.) osnovao u Heiligenkreuzu kod Beča drugo svećeničko sjemenište.

Intuicija nadbiskupa Léonarda pokazala se kao uspješna. Bratstvo je moglo ono što progresivne dijecezanske ustanove nisu: voditi mlade ljude 'k ljepoti poziva i službe kao dijecezanskih svećenika'. Bratstvo je jedna zajednica svjetovnih svećenika, no koji vode izraženo zajednički život. U tomu vidi odgovor na krizu svjetovnog svećenstva u Zapadnoj Europi. Za razliku od susjednih župa, one povjerene Bratstvu životne su i pohađa ih mnogo mladih.

Iako Bratstvo ima svega tri godine, već broji šest svećenika i 21 sjemeništarca. 

- 'Iz solidarnosti s francuskim biskupima' Bratstvo mora napustiti Belgiju

S takvim rezultatima bi sve trebalo biti u redu. Međutim, nije tako otkad je papa Franjo umirovio nadbiskupa Léonarda ne nagradivši ga kardinalskim dostojanstvom i postavivši za novog belgijskog primasa De Kesela, kandidata kojeg je želio progresivni prethodnik kard. Danneels. Potonji je pripadao 'Bergogliovu timu' i tajnom progresivnom kružoku iz Sankt Gallena, koji je 2005. pokušao spriječiti izbor Benedikta XVI. i promicao Franjin izbor.

Novi je nadbiskup odlučio da tako značajno i uspješno svećeničko bratstvo u biskupiji više ne smije obrazovati svećenike i da mora napustiti nadbiskupiju, i samim time i Belgiju. Razlog? Zato što veliki dio sjemeništaraca potječe iz Francuske. 'U mnogim francuskim regijama više nema svećenika [...], ne želimo biti nesolidarni s našim francuskim susjednim biskupima', izvijestio je De Kesel u službenoj izjavi.

Članovi Bratstva, koji su već zaređeni za svećenike, mogu se inkardinirati u dijecezanski kleri i zadržati povjerene im župe, a sjemeništarci, pak, mogu stupiti u dijecezansko sjemenište. No, Bratstvo mora spakirati kufere, kao i oni koji u njemu žele ostati.

Odluka je razočarala mnoge vjernike koji su i tako razočarani De Keselovim planovima o 'novoj organizaciji' te biskupije. Predviđa se zatvaranje trećine svih crkava. Plan potječe još od Danneelsova vremena (do 2010.), no nadbiskup Léonard ga je otklonio i umjesto toga pokušao oživjeti župe. De Keselovim je imenovanjem Danneelsov plan ponovo izronio.

- 'Ideologijski razlozi'

Grupa vjernika iz Svete Katarine, predvođena B. de la Croixom, uputila je svojoj biskupiji pismo: 'Osupnuti smo time što je Bratstvo postalo žrtva svoga uspjeha. Sjemeništarci koji su došli u Belgiju priključili su se jednoj određenoj karizmi, i ne stoji da su se time ispraznile francuske biskupije. Upravo suprotno: neki ne bi možda stupili u sjemenište bez zajedničarskoga života kao onoga u Bratstvu svetih apostola'.

Vjernici zatim idu dublje: 'Načelo solidarnosti na koje se poziva zvuči više čudno. Od 80 sjemeništaraca koji se obrazuju u biskupijskom sjemeništu u Naumuru, samo je 25 Belgijaca. Hoće li se svi ostali vratiti u zemlje iz kojih potječu? Moraju li se svi afrički i poljski svećenici koji nam pomažu da se u Belgiji širi Božja riječ, ponovo vratiti kući? Zar Katolička Crkva više nije univerzalna? Taj argument ne prolazi ispit i nadamo se da se iza toga u stvarnosti ne kriju ideologijski razlozi'.

Spomenuti aluzija nipošto nije apsurdna za one koji su upoznati s briselskom pozadinom. Nadbiskup De Kesel se nedavno izjasnio za ukidanje celibata koji, prema njegovoj predodžbi, više ne bi trebao biti uvjet za pripuštanje k svećeništvu. Prema nadbiskupu, to bi morao biti nužan odgovor na 'nedostatak svećenika'. Istodobno izbacuje zajednicu koja poput dara Božjega njegovoj biskupiji donosi svećenička zvanja. Takva zvanja koja u svakom slučaju ne zastupaju progresivnu agendu niti potiču ukidanje celibata.

U pismu se također ukazuje na predviđeno lipanjsko đakonsko ređenje jednog člana Bratstva koje je nadbiskup De Kesel bez navođenja razloga odgodio 'sine die'. Bilo bi to prvo De Keselovo ređenje jednog člana te zajednice; okolnost koju je novi mehelensko-briselski natpastir bjelodano htio izbjeći.

- Izbrisati ploču

Vjernici Sv. Katarine zatražili su od De Kesela razgovor, no do sada nisu dobili ni odgovor na svoje pismo ni termin za audijenciju.

Drugi govore otvorenije. Nadbiskup De Kesel želi napraviti ''tabulu rasu' i izbrisati blagoslovom bogati rad nadbiskupa Léonarda'. Bratstva koje je uspješno budilo svećenička zvanja, kard. Danneels i dijelovi progresivnog klera u toj nadbiskupiji 'otpočeka' su se gnušali, jer je linija odanosti vjeri tog svećeničkog bratstva bila 'miljama daleko' od Danneelsova stava.

Onim dijelovima Katoličke Crkve koji zahtijevaju zahvate u sakrament reda (ukidanje celibata, ženski đakonat, žensko svećeništvo) i za razlog ukazuju na nedostatak svećenika, teško pada podnijeti da kriza zvanja počiva uvelike na uzrocima nastalim iz vlastite krivnje, no oni se mogu nadvladati. Svećenička su zvanja dar Božji, time također i znak gdje i komu se daruju."

Izvor: Katholisches.info

Blago siromasima duhom (Mt 5, 3)

Članak R. de Matteija od 15. lipnja 2016. naslovljen je "Siromašna Crkva"- od II. vatikanskog do pape Franje.

"Dokumenti pape Franje, prema pretežitom sudu teologa, općeniti su naputci pastirskoga i ćudorednoga obilježja lišeni značaja učiteljske kakvoće. To je jedan od razloga što se o takvim dokumentima raspravlja na vrlo slobodan način, kako se nikada nije događalo s papinskim spisima. 

Među najpodrobnije analize tih tekstova uvrstio bih studiju F. Cuniberta, filozofa sa sveučilišta u Perugiji, naslovljenu 'Gospa Siromaština. Papa Franjo i ponovno utemeljenje kršćanstva' [Madonna Povertà. Papa Francesco e la rifondazione del cristianesimo] (Neri Pozza, Vicenza, 2016.), posvećenu posebno enciklikama 'Evangelii Gaudium' (2013.) i 'Laudato si' (2015.). Ispitivanje kojem prof. Cuniberto podvrgava tekstove, istraživanje je jednoga znanstvenika koji pokušava razumjeti temeljne teze, koje često skriva hotimice dvosmislen i eliptičan jezik. Cuniberto o temi siromaštva na svjetlo dana iznosi dva protuslovlja: prvo je teologijsko-doktrinarne naravi, a drugo praktičnoga biljega.

Što se tiče prve točke, ukazuje na to da papa Franjo, u suprotnosti s onim što slijedi iz evanđelja, od siromaštva pravi više materijalno nego duhovno stanje, preobražavajući ga tako u sociologijsku kategoriju. Takva se egzegeza, primjerice, pojavljuje u njegovu izboru da za raspravu o blaženstvima citira Luku 6, 20, a ne preciznijeg Mateja 5, 3 koji rabi pojam 'pauperes spiritu', dakle oni koji žive ponizno pred Bogom. Čini se da je siromaštvo istodobno zlo i dobro. Cuniberto o tomu piše: 'ako je siromaštvo kao materijalna bijeda, isključenost i napuštenost otpočetka označeno kao zlo protiv kojeg se treba boriti- da ne kažemo kao zlo svih zala- i tako je glavni objekt misionarske akcije', novo kristologijsko značenje koje mu Franjo daje 'čini ga istodobno vrjednotom, i to vrhovnom i egzemplarnom vrjednotom'. Radi se, naglašava filozof iz Perugije, o kompliciranoj zbrci. 'Zašto se boriti protiv siromaštva i iskorjenivati ga kad je ono, naprotiv, 'dragocjeno blago', pa i put u Kraljevstvo? Je li ono neprijatelj protiv kojeg se treba boriti ili dragocjeno blago?' (str. 25-26).

Drugi čvor tiče se 'strukturalnih uzroka' siromaštva. Pretpostavivši da je ono radikalno zlo, čini se da papa Bergoglio odlučujući uzrok vidi u 'nejednakosti'. Rješenje koje on pokazuje da se to zlo iskorijeni, bilo bi ono marksističko i rješenje trećeg svijeta o redistribuciji bogatstva; uzeti bogatima i dati siromašnima. Egalitaristička redistribucija koja bi išla preko veće globalizacije resursa, ne više pridržanih za zapadne manjine, nego za sav svijet. No, temelj globalizacije ipak čini logika profita koja se s jedne strane kritizira, a s druge se strane predlaže kao put za pobjedu siromaštva. Zapravo, superkapitalizam kako bi se razvijao treba sve veći broj potrošača, no širenje blagostanja na velikoj skali završava tako da se gaje nejednakosti koje bi se htjele iskorijeniti. 

Knjiga prof. Cuniberta zaslužuje da je se čita zajedno s knjigom učenog Napuljca don B. Di Martina 'Siromaštvo i bogatstvo. Egzegeza o evanđeoskim tekstovima' [Povertà e ricchezza. Esegesi dei testi evangelici] (Editrice Domenicana Italiana, Napulj, 2013.). Knjiga je vrlo tehnička. Don Beniamino rigoroznom analizom tekstova raskrinkava teze izvjesne teologije pauperizma. Izraz 'protiv lakomosti, a ne protiv bogatstva', prema auktoru, sažima nauk evanđeljâ koji analizira. 

No, na čemu počiva bogoslovna, egzegetska i ćudoredna zbrka između duhovnoga i materijalnoga siromaštva? Ne može se zanemariti 'Pakt iz katakomba', potpisan 16. studenog 1965. u Domicilinim katakombama u Rimu, koji je potpisalo oko 40 koncilskih otaca koji su se time obvezali da će živjeti i boriti se za 'siromašnu i egalitarnu' Crkvu. 

Među osnivačima skupine bio je svećenik P. Gauthier (1914.-2002.) koji je sudjelovao u 'svećenicima radnicima' E. kard. Suharda, koje je 1953. osudila Sveta Stolica. Kasnije je s potporom biskupa G. Hakima koji je bio koncilski teolog, osnovao u Palestini redovničku zajednicu 'Drugovi i drugarice Isusa Tesara'. Gauthiera je u tomu pratila drugarica po borbi M.-T. Lacaze koja je živjela s njim kad je napustio svećeništvo.

Među onima koji su podupirali taj pokret bio je msgr. C.-M. Himmer, biskup Tournaija u Belgiji, koji je ugošćavao susrete u Belgijskom kolegiju u Rimu, zatim H. Camara, tada pomoćni biskup u Riju i potom biskup Recifea, i kardinal P.-M. Gerlier, nadbiskup lyonski, koji je bio u bliskom kontaktu s G. kard. Lercarom, nadbiskupom bolonjskim, kojeg je predstavljao njegov savjetnik G. Dossetti i njegov pomoćni biskup msgr. L. Bettazzi ('The Pact of the Catacombs. The Mission of the Poor in the Church', ur. X. Pizaka i J. A. da Silva, Edizioni Missionarie Italiane, 2015.).

Monsinjor Bettazzi, jedini još živi talijanski biskup koji je bio na II. vatikanskom, bio je i jedini Talijan koji je pristao uz 'Pakt iz katakomba'. Danas ima 93 godine, sudjelovao je na tri zasjedanja II. vatikanskog i bio biskup Ivreje od 1966. do 1999. kada je bio umirovljen zbog navršene dobi.

Ako je H. Camara bio brazilski 'crveni biskup', msgr. Bettazzi ušao je u povijest kao talijanski 'crveni biskup'. U srpnju 1976., kad se činilo da bi komunizam mogao preuzeti vlast u Italiji, Bettazzi je napisao pismo tadašnjem sekretaru Talijanske komunističke partije E. Berlingueru, u kojem priznaje naklonost da se ostvari 'jedinstveno iskustvo komunizma, različito od komunizma u drugih nacija' i zatražio od njega da 'ne bude neprijateljski' raspoložen prema Crkvi, nego da 'stimulira' radije 'evoluciju prema potrebama vremena i očekivanjima ljudi, prvenstveno najsiromašnijih, koje vi možda možete ili znate pravodobnije tumačiti'.

Šef Komunističke partije odgovorio je ivrejskom biskupu pismom naslovljenim 'Komunisti i katolici: jasnoća načela i temelj sporazuma' [Comunisti e cattolici: chiarezza di princìpi e basi di intesa] koji je objavila 'Rinascita', 14. listopada 1977.

Berlinguer u tom pismu niječe da Talijanska komunistička partija eksplicitno ispovijeda marksističku ideologiju kao materijalističku, ateističku filozofiju i potvrđuje mogućnost susreta između kršćana i komunista na razini 'deideologiziranja' [de-ideologizzazione]. Berlinguer u biti tvrdi da se ne radi o tomu da se misli na isti način, nego da se zajedno ide istim putem, u uvjerenju da netko nije marksist po misli, nego to postaje praksom. 

Marksističko prvenstvo prakse prodrlo je danas u Crkvu tako što je nauk apsorbirala praksa. Crkva riskira da postane marksistička u praksi i da krivotvori bogoslovno shvaćanje siromaštva.  

Pravo siromaštvo je odvraćanje od dobara ove zemlje na način da ona služe za spasenje duše, a ne za njenu propast. Svi kršćani moraju biti odvojeni od dobara jer je Kraljevstvo nebesko pridržano 'siromašnima duhom', a neki od njih pozvani su živjeti u pravom siromaštvu odričući se vlasništva i uporabe materijalnih dobara. No, taj odabir ima vrijednost zato što je slobodan i nenametnut.

Naprotiv, krivovjerne su sekte od prvih stoljeća htjele nametnuti zajedništvo dobara s ciljem da se na ovoj zemlji ostvari egalitarna utopija. Na toj se liniji danas kreće onaj koji želi vjersku kategoriju siromašnih duhom nadomjestiti onom sociologijskom materijalno siromašnih. Monsinjor Bettazzi, auktor sveščića 'Crkva siromašnih od Koncila do pape Franje' [La chiesa dei poveri dal concilio a Papa Francesco] (Pazzini, 2014.), postao je 4. travnja 2016. počasni građanin Bologne, a mogao bi dobiti i kardinalski grimiz od Franje pod čijim pontifikatom se, prema tom istom bivšem ivrejskom biskupu, 'Pakt iz katakomba' razvio 'kao pšenično zrno bačeno u zemlju koje je raslo polako, polako, dok nije donijelo svoj plod'."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

Ili jedan ili drugi

Je li zaista Luther bio u pravu, može li nam on biti zajednički crkveni otac, kako to sada razglašava kard. Kasper (1, 2)? 

Sveti Robert Belarmin u jednoj je propovijedi u Leuvenu usporedio život spomenutog herezijarha sa životom sv. Franje Paulskoga, velikoga čudotvorca i pokornika iz istoga stoljeća čija se šestota obljetnica rođenja slavi ove godine. 

"U XVI. stoljeću, u doba kad je Martin Luther u Njemačkoj sijao svoje zablude, u Italiji je bio slavan sveti Franjo Paulski, utemeljitelj Reda najmanjih. On je učinio toliko velikih i veličanstvenih čudesa da se može usporediti sa svakim svetcem iz prethodnih vremena. Bila su, dakle (molim vas, dragi slušatelji, da to dobro promislite), u spomenuto doba dva čovjeka, Luther u Njemačkoj i Franjo u Italiji, koji su bili posve suprotni.

Luther je odbacio redovnički habit kojim se prije zaodjenuo; Franjo je, pak, odložio svjetovnu odjeću i odjenuo redovnički habit. Luther je naučavao da je post i odabir jela nešto beskorisno i praznovjerno, a Franjo je ustanovio jedan red u kojem se često posti i u kojem se za stalno mora suzdržavati od mesa i svih mliječnih prerađevina. Luther se gnušao celibata, posluha i dragovoljna uboštva kao ljudskih iznašašća; Franjo je upravo te stvari cijenio kao vrlo korisne Spasiteljeve savjete te ih djelom slijedio s nevjerojatnom gorljivošću. Luther je sve koje je mogao izvukao iz samostana van i natrag u svijet, a Franjo je sve koje je mogao iz svijeta uvodio u samostan. Luther je Lava X. smatrao Antikristom i kao takvoga posvuda ga razglašavao; Franjo je, međutim, upravo tom Lavu prorekao papinsko dostojanstvo i podvrgao mu se, jer je kasnije bio uzdignut na to dostojanstvo, kao namjesniku Kristovu s najvećom poniznošću i odanošću.

I sad, tko je od te dvojice napustio pravi put? Luther ili Franjo? Jer nisu se obojica mogla nalaziti na pravom putu, zato što su način njihova života, njihovo ćudoređe i nastojanja bili tako suprotstavljeni. Ali zašto se zadržavamo kod jedne tako bjelodane stvari? Hoćemo li možda na svjetlu dana tražiti tmine? Nije li nam Bog sam rastjerao sve sumnje i odgovorio na pitanje time što je potonjega proslavio čudesnim znacima, a prethodnoga prepustio žudnji njegova tijela i njegovim grješnim nagnućima? Kako? Sveti je Franjo propovijedao da treba biti odan papinskoj stolici, svoje tijelo krotiti postovima i odricanjem, visoko cijeniti suzdržljivost i baviti se razmatranjem u duhovnom staležu, zazivati svete i štovati njihove slike i relikvije; usto je sjao mnogim čudesima. No, Luther je propovijedao suprotno dok svoj nauk nije mogao potkrijepiti ni najmanjim čudom; a mi bismo još trebali dvojiti na kojoj se strani nalazi istina? Nije li Bog Lutherov nauk i njegove navade dovoljno time odbacio što je Lutheru protivan nauk i običaje svetoga Franje potvrdio najvećim čudesima?"

Izvor: CSc/Gloria.tv
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 4), TOM Frat. di Paola (2), S. F. Di Paola nel mondo (3)

Otpis

Prvoga dana ovoga mjeseca na snagu je stupio otpis ex audientia Svetog Oca o osnivanju novih redovničkih ustanova dijecezanskoga prava. Cilj mu je spriječiti osnivanje novih instituta "bez dovoljno rasuđivanja" i provjeriti originalnost karizma. Neki smatraju da se time ide protiv toliko hvaljene kolegijalnosti i decentralizacije i da je odluka usmjerena protiv sve brojnijih ustanova koje su djelomično ili potpuno prihvatile tradicionalnu misu i duhovnost. Neke od tih zajednica postoje više godina i teže dijecezanskom priznanju. Od manje poznatih to su Bratstvo sv. Josipa Čuvara, Misijska zajednica Isusova, Nadoknaditelji Presvetog Srca, Djelo Srca Marijina i dr.

Uobičajeno je da zajednica u nastanku koja želi živjeti prema određenoj karizmi "od biskupa u čijoj dijecezi živi traži crkvenopravno priznanje. Biskup provjerava je li njihovo pravilo i zajednica u skladu s katoličim vjerskim naukom i crkvenim uređenjem. Prvenstveno ispituje postojanost zajednice. Postupak je to koji traje više godina do priznanja kao ustanove dijecezanskoga prava koje se udjeljuje najprije privremeno, ograničeno na nekoliko godina. Poslije osvjedočenja slijedi priznanje bez vremenskog ograničenja.

Nakon daljnjih godina pozitivnog razvoja i širenja, redovi većinom mole za svoje priznanje kao ustanova papinskoga prava. To znači ponovno vrijeme ispitivanja, privremeno, a nakon prokušanosti i trajno priznanje." (Katholisches.info)

Da bi dijecezanska ustanova bila osnovana, biskup će od sada morati postići suglasnost nadležne rimske kongregacije.

"Dokument nosi nadnevak od 11. svibnja 2016., no tek ga je u današnjem [21. V. 2016.] izdanju lista 'Osservatore Romano' objavio državni tajnik kard. Parolin. Doslovno stoji:

'Sveti Otac Franjo je u današnjoj audijenciji koja je bila udijeljena potpisanom državnom tajniku, 4. travnja 2016., odredio da se prethodno savjetovanje sa Svetom Stolicom treba smatrati nužnim 'ad validitatem' za osnutak dijecezanske ustanove posvećenoga života pod prijetnjom ništavosti dekreta o uspostavi same te ustanove'

Reskript na snagu stupa 1. lipnja 2016." (Isto)

U članku M. Tosattija o tomu stoji: "Duh puše, kako znamo, kamo hoće; no od sada nadalje prije će trebati nazvati kard. Braza de Aviza i možda si najprije pribaviti preporuku od kojeg teologa teologije oslobođenja".

Slika: WDTPRS