Milosrdna kazna

Na povratku iz Afrike Papa je opet odgovarao na pitanja novinara u zrakoplovu. Usput je spomenuo i poznato pustošenje Rima koje je naredio car Karlo V. Možda je to bio povod da se pojavio ovaj članak R. de Matteija.

"Crkva proživljava razdoblje doktrinarnog i moralnog skliznuća. U Njemačkoj je buknuo raskol, ali čini se da Papa nije svjestan težine drame. Skupina kardinala i biskupa zastupa nužnost dogovora s krivovjercima. Kao i uvijek u dramatičnim časovima povijesti, stvari se odvijaju krajnje hitro.

U nedjelju, 9. svibnja 1527. vojska koja se spustila iz Lombardije prispjela je do Janikula. 

Car Karlo V., rasrđen političkim savezom pape Klementa VII. s njegovim protivnikom francuskim kraljem Franjom I., pokrenuo je vojsku protiv prijestolnice kršćanstva. Te je večeri sunce zadnji put zašlo za blistave ljepote renesansnoga Rima. Oko 20 000 ljudi, Talijana, Španjolaca i Nijemaca, među kojima plaćenici Landsknechti, luteranske vjere, pripremali su se za napad na Vječni grad. Zapovjednik im je dao dopuštenje za pljačku.

Svu je noć odjekivalo zvono Kapitolija pozivajući Rimljane na oružje, no već je bilo prekasno da se organizira učinkovita obrana. U zoru 6 svibnja, potpomognuti gustom maglom, 'Landesknechti' su napali zidine između Svetog Onofrija i Svetog Duha. Švicarska se garda postrojila oko vatikanskog obeliska, odlučna da do smrti održi svoju prisegu vjernosti. Posljednji od njih žrtvovali su svoje živote kod velikog oltara bazilike Sv. Petra. Njihov je otpor omogućio papi da s nekim kardinalima uspije pobjeći na sigurno.  

Klement VII. je preko Passetta del Borgo, koridora koji spaja Vatikan i Anđeosku tvrđavu, uspio doći do utvrde, jedinog preostalog bedema protiv neprijatelja. S vrha Anđeoske tvrđave papa je svjedočio strašnoj krvavoj kupelji koja je počela masakrom onih koji su bili pred zatvorenim vratima tvrđave tražeći utočište, dok su bolesnici u Bolnici Duha Svetoga 'in Saxia' bili pogubljeni kopljima i mačevima.

Dopuštenje neograničenog pljačkanja i ubijanja trajalo je osam dana, a okupacija grada devet mjeseci. 'Pakao je ništa u usporedbi sa sadašnjim izgledom Rima'- stoji u jednom mletačkom izvještaju od 10. svibnja 1527. koje u svojoj 'Povijesti papa' citira L. v. Pastor ('Storia dei Papi', Desclée, Roma 1942, vol. IV, 2, p. 261).

Redovnici su bili glavne žrtve bijesa 'Landesknechta'. Kardinalske su palače bile opljačkane, crkve oskvrnute, svećenici i redovnici ubijeni ili zarobljeni, redovnice silovane i prodavane kao ropkinje. Mogle su se vidjeti opscene parodije vjerskih ceremonija, misni kaleži korišteni za pijanke u psovkama, svete hostije pečene u tavama i bacane kao hrana životinjama. Grobovi svetaca bili su obeščašćeni, glave apostola, kao ona sv. Andrije, korištene za igru umjesto lopte na ulicama. Jednog su magarca odjevenog u crkveno ruho doveli na oltar jedne crkve, a svećenika koji mu je odbio dati pričest sasjekli su u komade. Grad je bio obeščašćen u svojim vjerskim simbolima i u svojim najsvetijim uspomenama (vidi također André Chastel, 'Il Sacco di Roma', Einaudi, Torino 1983; Umberto Roberto, 'Roma capta. Il Sacco della città dai Galli ai Lanzichenecchi', Laterza, Bari 2012).

Klement VII. iz obitelji Medici nije mario za apel svoga predšasnika Hadrijana VI. za korjenitom obnovom Crkve. Martin Luther je već deset godina širio svoja krivovjerja, no papinski je Rim nastavio s uronjenošću u relativizam i hedonizam. Međutim, nisu svi Rimljani bili korumpirani i ženskasti, kako čini se vjeruje povjesničar F. Gregorovius. Nisu to bili plemeniti Giulio Vallati, Giambattista Savelli i Pierpaolo Tebaldi koji su podigli barjak s natpisom 'Pro fide et patria' i suprotstavili se napadačima zadnjim herojskim otporom na Ponte Sistu. Nisu to bili ni alumni Kolegija Capranica, koji su pohitali k Duhu Svetom 'in Saxia' da brane papu u opasnosti. 

Zahvaljujući toj žrtvi najstariji papinski kolegij nosi naslov 'almo' [plemeniti]. Klement VII. se spasio i upravljao Crkvom do 1534., suočivši se nakon luteranskog raskola i s onim anglikanskim, no nazočiti Pljački Rima, a da ništa ne može poduzeti, bilo mu je teže od smrti. 

Carske su trupe 17. listopada 1528. ostavile grad u ruševinama. Jedan španjolski očevidac ostavio je zastrašujuću sliku grada nakon pljačke: 'U Rimu, prijestolnici kršćanstva, ne zvoni ni jedno zvono, crkve nisu otvorene, nema mise ni nedjeljom ni blagdanom. Bogate trgovačke prodavaonice služe kao staje konjima, preraskošne palače su opustošene, mnoge kuće izgorjele, na drugima razvaljena i odnesena vrata i prozori, ulice su postale gomile smeća. Smrad trupala je zastrašujući: ljudi i životinje imaju isti grob; u crkvama sam vidio leševe koje su oglodali psi. Ne znam s čim to usporediti, nego s razorenjem Jeruzalema. Sada prepoznajem pravdu Božju. On ne zaboravlja iako kasno dolazi. U Rimu su se javno počinjavali svi grijesi: sodomija, simonija, idolatrija, prijetvornost, prijevara. Zato ne možemo vjerovati da je to došlo slučajno, nego po božanskoj pravdi' (L. von Pastor, 'Storia dei Papi', cit., p. 278).

Klement VII. je naručio od Michelangela 'Posljednji sud' u Sikstinskoj kapeli da ovjekovječi dramu koju je Rimska crkva prošla tih godina. Svi su shvaćali da se radi o nebeskoj kazni. Nije manjkalo prethodnih upozorenja, kao što je munja koja je pogodila Vatikan i nastup jednog pustinjaka Brandana iz Petroja, kojeg je svjetina poštovala kao 'ludu za Krista', koji je na Veliki četvrtak 1527., dok je Klement VII. u Svetom Petru blagoslivljao narod, vikao: 'kopile, sodomitu, zbog tvojih će grijeha Rim biti razoren. Ispovjedi se i obrati jer za četranaest će se dana gnjev Božji sručiti na te i na grad'.

Godinu ranije su Osmanlije porazili kršćanske vojske na Mohačkom polju. Ugarski je kralj Ljudevit II. Jagelović umro u bitki, a vojska Sulejmana Veličanstvenog je zauzela Budim. Islamski se val u Europi činio nezaustavljivim.  

Ipak, čas kazne bio je kao i uvijek i čas milosrđa. Crkveni su ljudi shvatili kako su glupo slijedili privlačnost užitaka i moći. Nakon strašne Pljačke, život se stubokom promijenio.

Raspušteni Rim renesanse se preobrazio u strogi i pokornički rim protureformacije. Među onima koji su propatili tijekom Pljačke Rima bio je Gian Matteo Giberti, biskup veronski, no koji je živio u Rimu. Kad je bio među opkoljenima, zavjetovao se da bude li oslobođen, nikada neće napustiti svoje biskupsko sijelo. Održao je obećanje, vratio se u Veronu i svim se svojim snagama posvetio obnovi svoje dijeceze sve do smrti 1543. godine.

Sveti Karlo Boromejski koji je kasnije postao uzorom biskupa katoličke obnove, nadahnuo se na njegovu primjeru. U Rimu su bili i Gian Pietro Carafa i sv. Kajetan iz Tiene koji su 1524. osnovali red koji je bio izrugivan zbog svog beskompromisnog doktrinarnog stava i prepuštanja Božanskoj providnosti sve dotle da su živjeli od milostinje, ali ne proseći je. Dvojicu suutemeljitelja bili su zatočili i mučili 'Landesknechti', a smrti su umaknuli kao čudom. 

Kada je Gian Pietro Carafa postao kardinal i predsjednik sudišta Svete rimske i opće inkvizicije, htio je uza se još jednog svetca, oca Michelea Ghislierija, dominikanca. Ta dvojica, Carafa i Ghislieri, s imenima Pavao IV. i Pio V., postali su dvojica papa 'par excellence' katoličke protureformacije XVI. stoljeća. 

Tridentski koncil (1545.-1563.) i pobjeda kod Lepanta protiv Turaka (1571.) pokazuju da je i u najtamnijim časovima povijesti s pomoću Božjom moguć preporod; ali na početcima toga preporoda bila je pročišćujuća kazna Pljačke Rima. 

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2, 3, 4, 5, 7, 8), St. Cajetan's Corner

Zvonce

Crtica iz života sv. Franje Ksaverskog (1, 2) čiji je danas spomendan:

"Kad je sv. Franjo Ksaverski, veliki apostol Indije, stigao u Gou, najviše ga je ražalostilo što je vidio da se nitko ne bavi siromašnom djecom koja su zato odrastala u velikom neznanju. Premda je bio posve opterećen poslovima, svakodnevno si je uzeo vremena da sa zvoncem u ruci prošeće ulicom i okupi djecu na vjeronauk. Djeca koju je poučavao i sama su postala misionarima svojih roditelja i uništila njihove kumire.

('Die katholischen Missionen', 1875.)"

Izvor: Die auswärtigen Missionen

Obraćenja

"Petar će im: Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš." 

(Dj 2, 38-39)

Tako je svojim sunarodnjacima govorio sveti Petar, ali obraćenje nije mio pojam mnogim biskupima zadnjih desetljeća. Iako ima uglednih židovskih stručnjaka koji u molitvi za Židove na Veliki petak ne vide ništa sporno jer i sami Židovi svakodnevno mole za obraćenje inovjeraca, engleski su biskupi službeno zatražili od Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei promjenu molitve za Židove na Veliki petak u klasičnoj misi (1, 2):

"Biskupska konferencija traži od Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' da revidira molitvu 'Pro conversione Iudaeorum' u svečanoj liturgiji Velikog petka u izvanrednom obliku rimskog obreda, u svjetlu razumijevanja odnosa između Katoličke Crkve i židovstva u izjavi Nostra aetate."

Čin je to izravno usmjeren protiv pape Benedikta XVI. koji je osobno napisao zadnju inačicu te molitve. Ovo što engleski biskupi čine službeno, već se čulo u Njemačkoj. Tako msgr. Mussinghof iz Aachena "nikada nije razumio zašto je papa Benedikt ponovo [?, op. splendor] uveo tu molitvu u stari obred... To, s dopuštenjem i sa svim poštovanjem, nije dobra stvar" (3).

Danas je Rorate objavio reakciju novoizabranog predsjednika FIUV-a koji među ostalim podsjeća da iako molitva na Veliki petak u novom obredu ne spominje izričito nužnost priznavanja Krista kao Spasitelja, ipak se to nalazi na drugim mjestima novoredne liturgije: Večernja nedjelje Uskrsa ili Jutarnja 31. prosinca. Spomenuli su i rabina J. Neusnera koji u njoj prepoznaje "altruistični duh" itd.

Ovdje postoji post o majci Mirjam od Jaganjca Božjega, suvremenoj obraćenici sa židovstva koja je u Isusu prepoznala očekivanog Mesiju. Osnovala je kasnije redovničku zajednicu blisku Tradiciji. Za ovu sam priliku izdvojio izvanredan primjer jedne obitelji dvoje židovskih obraćenika na katoličku vjeru čiji su se članovi prinijeli Gospodinu kao žrtva za obraćenje svojih sunarodnjaka. Obitelj je to Ludwiga i Jansje Löb. Za Ludwiga je katolička vjera bila ispunjenje mesijanskog obećanja. Židovstvo je shvaćao kao pripremnu fazu. Svoje židovsko podrijetlo nikada nije skrivao, nego je štoviše htio obratiti sve svoje sunarodnjake kao što je i sam bio obraćen. Zastupao je shvaćanje da svaki Židov koji doista poznaje svoju religiju i želi je ispovijedati sa svim posljedicama u duhu, mora postati katolikom (usp. en, nj). Par je imao osmero djece od kojih je šestero izabralo duhovni stalež i to u Redu cistercita strožijega opsluživanja tj. trapistima. 

Osim životopisa na stranici opatije Koningshoeven, može se pronaći još i sljedeći kratki životopis iz pera A. Christensena o nedovoljno poznatoj braći i sestrama trapistima za koje se vodi postupak za beatifikaciju:

"Usred lijepo uređena groblja opatije Konogshoeven, Reda cistercita strožijega opsluživanja, u središnjem dijelu koji je rezerviran za opate, stoji neobičan granitni križ s poštovanjem okružen nizozemskim cvijećem:

'U spomen na našu braću, oca Ignacija, oca Nivarda i brata Lina iz obitelji Löb koji su 1942. u Auschwitzu umrli za ime Kristovo'.

Posjetitelj se pita zašto su za smrt odabrani samo ti koludri, prvenstveno što je Löb njemačko, a ne nizozemsko prezime. Iza toga se otvara jedna povijest čiji je svaki element dragocjen. Ta tri brata bili su sinovi jednog neobično talentiranog i pobožnog bračnog para, roditelja koji su se bili obratili na katoličku vjeru. Lutz i Jansje bili su posebni po nečemu što u modernim vremenima nema usporedbe; istodobno su imali tri sina u jednoj cistercitskoj opatiji i tri kćeri u drugom, jedinom ženskom cistercitskom samostanu u Nizozemskoj. Sve šestero tih izvanredno predanih kršćanskih muževa i žena uhitio je nacistički režim samo stoga što su bili semitskoga podrijetla. U svojim su patnjama pokazali herojsku vjernost i slobodni od svake ogorčenosti umrli za svoju vjeru. Isplati se promotriti ih izbližega:

Ludwig Löb, nadimkom Lutz, bio je otac obitelji vrijedne spomena. Rođen je u Porajnju 1881. u obitelji liberalnih židovskih roditelja. Otac mu je imao dobar posao odjećom u Den Haagu pa se 1882. cijela obitelj tamo preselila. Premda su sva Ludwigova djeca bila nizozemski državljani, on se sâm nikada nije odrekao svoga njemačkog državljanstva. 

Lutz je bio vrlo misaon, osjetljiv i plemenit mladić. Nakon interesa za marksizam, okrenuo se čitanju kardinala Merciera i ostalih te se tako zainteresirao za katoličku vjeru. Zaručio se za mladu židovsku gospođicu Johannu van Gelder (nadimkom Jansje), kći imućnih amsterdamskih izvoznika. Kažu da je za razliku od njega, ona bila žustra, talentirana i ekstrovertirana djevojka. Oboje su se krstili nekoliko dana prije svog vjenčanja 1906. godine. Ludwig je bio promjenjive sreće kao rudarski inženjer i profesor. Obitelj se iz Nizozemske preselila u Indoneziju, ali se naposljetku vratila natrag i nastanila u Bergenu op Zoomu. U međuvremenu je od 1908. do 1918. rođeno osmero djece. U Bergenu op Zoomu nalazili su se u snažno katoličkoj regiji. Nisu bili bogati, ali su njihove osobnosti rasle na zdrav način. Jansje je bila omiljena kao gostoprimka u gradu- 'Kod Löbovih je uvijek neko slavlje!'. Lutz je bio uglađen, omiljen nastavnik i voditelj mladeži. Bio je predan tihom razmatranju, studirao je sv. Bernarda, prevodio francuske knjige (uključujući Thibautov život dom C. Marmiona), svake je godine obavljao osmodnevne duhovne vježbe u nedalekoj opatiji Koningshoeven i svi su ga znali kao pravog svetca. 

Tako je došlo do toga da je najstariji sin Georg, kad je završio školu, htio postati svećenikom i nakon nešto teškoća i oklijevanja, 1926. stupio novicijat za korske koludre te trapističke opatije. I tako je to počelo. Nakon njega, došla su i njegova mlađa braća, Robert kao brat laik i Ernst kao korski koludar. U međuvremenu je i najstarija kći Lina osjetila istu privlačnost i htjela pristupiti k trapistkinjama. Najbliži je samostan bio frankofoni u Chimayu u južnoj Belgiji. Tu je ušla kao prva nizizemska djevojka- 'Prikazujem se za obraćenje Židova'. I za njom su došle dvije sestre, Doroteha i Louise. Godine 1937. sve su pošle u novoosnovani samostan u Berkel u Nizozemskoj, nedaleko od Koningshoevena. Tako su tu bila dva patra, jedan brat laik i tri koludrice iz iste obitelji, i svako od njih bilo je prava osobnost svoje vrste. Georg (dom Ignacije) bio je ekstrovertiran, srdačan i spreman pomoći. On i njegov brat Rober imali su katkad svojih poteškoća glede propusta, ali su ih dobro svladali. Robert (brat Lino) bio je pristao, aktivan i društven. Čak je sâm napravio tada zabranjeni radio s limenim krovom kao antenom i tajno slušao Hitlerove govore. Ernst (dom Nivard) bio je najozbiljniji- 'Koludar do srži'. Bio je zamjenik meštra novaka, dobro je vladao sobom, strog prema sebi, ali ljubazan prema ostalima. Nervoza mu je znala uzrokovati besane noći, ali muški je podnosio noćne vigilije i borio se protiv sna preko mnogih 'zadovoljština'. Lien, kako su zvali Linu (sestru Hedvigu), bila je ljubazna, majčinski zrela djevojka. Obnašala je različite službe u zajednici i bila je poznata kao uzorna redovnica, otvorena srca i spontana, no ne neumjereno. Door (Dorothea) i Wies (Louise), odnosno redovničkim imenima Marija Terezija i Veronika, bile su velikodušne u žrtvi i imale su nježnu ljubav prema Blaženoj Djevici. Međutim, tjelesno nisu bile tako jake kao Lien. Doma je ostalo samo dvoje djece; Hans i Paula. 

U međuvremenu je umro Lutz svetačkom smrću i imao je siromaški pogreb, kako je želio. Kratko nakon mlade mise oca Nivarda, umrla im je i majka Jansje.

Uzdigao se Treći Reich. Stigao je rat. Nacistički oklopnjaci su provalili u Nizozemsku. Nizozemski su biskupi u pastirskoj izjavi protestirali protiv okrutnosti prema Židovima. Umjesto da izravno napadnu hijerarhiju, komesar general Schmidt izabrao je varijantu da ih ušutka preko javno naviještene odmazde: tjedan dana kasnije obuhvaćeni su i svi Židovi katoličke vjere. To je razlog što se njihova susljedna smrt s pravom može nazvati mučeništvom pretrpljenim iz mržnje prema vjeri i učiteljskom auktoritetu Crkve.

U nedjelju ujutro, 2. kolovoza 1942., dok su koludrice u Berkelu još pjevale noćni oficij, stigla je policija i tražila da im izruče sestru Hedvigu i sestru Mariju Tereziju. Napustile su kor, kapelan im je dao svetu pričest i s osmjehom su pozdravile sve u blizini. 'Ne želite li pobjeći?' 'Ne, rekla sam našem Gospodinu: 'Predajem se Tebi; čini sa mnom što hoćeš'.' Sestra Veronika je ležala ozbiljno bolesna od tuberkuloze i nije bila uhićena. 

Kad su u policijskom vozilu stigli u Koningshoeven, SS-ovci su uzeli braću s noćnog oficija, no dopustili su dom Nivardu i dom Ignaciju da još jedanput odsluže svete mise. Otac Nivard je bio zamjetan po načinu kako je služio svetu misu svojim uobičajenim spokojem i svjesnom ozbiljnošću. Kad su ga pitali ne želi li pokušati pobjeći, dom Ignacije je odgovorio: 'Ali kako bi se to odrazilo na samostan? Zaprijetili su da će ubiti desetero otaca ako ne pođemo s njima'. Jednom drugom bratu je rekao: 'Dok se ponovo ne vidimo u nebu'. Prva reakcija brata Lina je bila da bježi, ali pomirio se s neizbježnim i ministrirao svom bratu dom Ignaciju.

Kad su braća izašla i otišla u vozilo te ugledala svoje sestre koje nisu vidjeli 12 ili 14 godina, susret je bio srdačan i pun radosti. Zapanjeni SS-ovac im je rekao: 'Mislite da ste odvedeni na zabavu?!' 'Tako je'- odvratila je sestra Hedviga- 'vi nam samo pomažete da brže stignemo u nebo!' Toga je dana uhićeno barem 300 katoličkih Židova i odvedeno u sabirno središte Amersfoort, a zatim u logor Westerbork na njemačkoj granici. Spominje se da su u to vrijeme nacisti još mislili da će Amerika njihovim žrtvama osigurati utočište, pa su im postavljali detaljna pitanja o prijateljima i rođacima u Americi i to bilježili. No, vlada SAD-a nije pristala prihvatiti ih. Löbovi su bili u briljantnom društvu s liječnicima, intelektualcima, učenim dominikanskim patrima i sestrama i u društvu s velikom karmelićankom sestrom Benediktom od Križa, Edith Stein. Zbog silne snage njena karaktera, potonja je bila prirodna predvodnica skupine redovnika koji su skupa molili oficij i krunicu. 

Svjedoci kažu da su oba svećenika iz obitelji Löbovih bila djelatna u tješenju i u slušanju ispovijedi, a koludrice su bile hrabre i spremne pomoći, posebno djeci. To je otprilike sve što znamo. Skupina je bila odvedena u strašni logor Auschwitz u Poljskoj gdje jedan dokument nacista kratko i šturo bilježi njihove datume rođenja i smrti: kolovoz i rujan 1942. Nepotvrđeni izvještaj jednoga anonimnog pisma kaže da su oci Ignacije i Nivard, zato što su ispovijedali, bili izvedeni pred streljački vod s dvojicom poljskih i dvojicom grčkih svećenika, a otac Nivard, nekoć zamjenik meštra novaka, prije nego što su ispaljeni hitci, uzviknuo je: 'Za novicijat Koningshoevena!'

Bolesnu sestru Veroniku su nacisti odveli u Westerbork, no nakon 8 ili 10 dana su je pustili. Poglavarice su je slale u razne bolnice i napokon je umrla u svom samostanu u kolovozu 1944. Najmlađi brat Hans uhićen je i poslan na prisilni rad u rudniku cinka u Poljskoj. Kad su komunisti uznapredovali, odvezen je zapadnije na otvorenom transportnom kamionu. Smrzla su mu se stopala i umro je u bolničkoj baraci u Auschwitzu u veljači 1945. Najmlađa kći Paula, udana za Nizozemca, ostala je tijekom rata skrivena u kući odvažnih katolika iz Nymegena i jedina je iz obitelji preživjela rat." 

Izvor: TOTUS CATHOLICUS, Dom C. de Chergé

Tradicionalni oblici

Universi, qui te exspectant, non confundentur, Domine.

Gospodine, neće se smesti nitko od onih koji tebe čekaju.

(Gradual, I. nedjelja došašća)

Nekoliko zanimljivosti povezanih s privatnim molitvenim praksama dvojice zadnjih papa.

"Papa Franjo odgovarao je na stadionu Kasarani u Nairobiju na pitanja mladeži. U određenom je trenutku katolički poglavar rekao mladima da im želi nešto 'povjeriti'.

- 'Uvijek nosim sa sobom dvije stvari: krunicu i križni put'

Papa im je pokazao da nosi sa sobom 'u džepu uvijek dvije stvari': 'jednu krunicu' za molitvu, 'i jednu stvar koja se može činiti neobičnom'- tada im je pokazao mali predmet u obliku kutijice. Zapravo se radilo o knjižici koja sadrži Kristovu patnju u obliku križnog puta od četrnaest postaja. 'To je jedna 'Via crucis'. Pokazuje kako je Isus patio, bio osuđen na smrt. [...] Zahvaljujući tim dvjema stvarima ne gubim nadu.'

'Time je papa Franjo dao do znanja da razmatra Kristovu patnju na način tradicionalnoga križnog puta', a ne u obliku koji je 1991. bio uveo Ivan Pavao II.- piše 'Secretum meum mihi'. Također niti na način kako se to odvija u nekim župama i zajednicama koje su uvele XV. postaju.

- 'Molim cijeli ružarij s njegove tri krunice'

Upravo je prošloga rujna katolički publicist V. Messori izvijestio o jednom popodnevu koje je mogao provesti s Benediktom XVI. u njegovu samoizabranom utočištu u Vatikanu. Messori citira Papu koji je odstupio krajem veljače 2013. riječima:

'Nastojim ispuniti svoju dužnost prema Crkvi i svijetu molitvom koja ispunjava cijeli moj dan.' 'Je li to mislena ili usmena molitva, Vaša Svetosti?'- pitao je Messori. Papa u miru je odgovorio: 'Prvenstveno usmena: cijeli ružarij s njegove tri krunice, zatim psalmi, molitve koje su napisali svetci, biblijski odlomci i zazivi iz brevijara'. Preostalo vrijeme ispunjava kontemplacija potaknuta usmenom molitvom i lektira duhovnih knjiga'. Toliko Messorijev izvještaj.

Dakle, ni Benedikt XVI. ne slijedi promjenu kojom je papa Ivan Pavao II. Apostolskim pismom Ružarij Djevice Marije, uveo četvrtu skupinu otajstava. Uz tradicionalna radosna, žalosna i slavna, smatrao je 'smislenim' da se  'razmatraju neki posebno značajni trenutci javnoga života Isusova (svjetlosna otajstva)'. Doslovno o uvođenju novine u tom pismu stoji: 'držim umjesnim poduzeti prikladnu nadopunu. [...] Ne želeći narušiti ijedan bitan aspekt tradicionalne strukture te molitve'. 

Njegov nasljednik Benedikt XVI. očito se čvrsto drži te 'tradicionalne strukture'.

Što se tiče oblika pučke pobožnosti, čini se da pape- barem u ova dva konkretna slučaja- u svojoj osobnoj molitvi i osjećaju, prednost daju tradicionalnim oblicima."

Izvor: Katholisches.info
Slika: splendor

Sa znakom ljubavi Marijine

Spomen je dana kad je sv. Katarina Laboure 1830. imala viđenje Presvete Djevice i primila njen nalog da se daju kovati medaljice na čast Njenog Bezgrješnog Začeća. Milosti koje je Gospa obećala nisu izostale pa je medaljica uskoro prozvana čudotvornom. Voljeli su je i širili brojni poznati nam i nepoznati svetci: Ivan Bosco, Terezija od Malog Isusa, Maksimilijan Kolbe, pa tako sve do Pija iz Pietrelcine i Terezije iz Kalkute te brojnih pobožnih ljudi koji danas žive. 

Malo nas što danas više može iznenaditi, a jedna od takvih stvari je da je postao sporan i taj pobožni znak. Od franjevaca Bezgrješne novi povjerenik traži da je maknu s habita jer: Ako ne, netko bi mogao pomisliti da je zbilja čudotvorna. Na udaru je i njihov četvrti zavjet potpune posvete Mariji u skladu s duhovnošću sv. Maksimilijana Kolbea (vidi T. Ecclesiae). 

U Crkvi postoji još jedna tradicijska zajednica koja na svom redovničkom odijelu ima taj znak ljubavi. To su benediktinci Bezgrješne iz Villatalle. Nose je od 2008. kad ju je u zahvalu za angažman na prenošenju tradicionalne mise, utemeljitelj franjevaca Bezgrješne dao pokretaču ove nove benediktinske obitelji.

Sveta Stolica potvrdila je konstitucije benediktinaca Bezgrješne 25. ožujka 2015. U njihovu uvodu stoji da ovi koludri uz monastičko i liturgijsko nasljeđe preuzimaju i potpunu posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu. S tim u svezi spominju i riječi oca Muarda da su krjeposti Srca Isusova i Marijina upravo te krjeposti koje su bitna oznaka njegove zajednice. 

Koludri iz Villatalle su se nazvali benediktincima Bezgrješne kako bi jasnije istaknuli tu posvetu kojom postaju potpuno vlasništvo Marijino. Svoju posvetu obnavljaju svakog dana, a zajedno svečano na Veliku Gospu pred likom Gospe od Čudotvorne Medaljice. Molitva koja se nalazi u nastavku (uz neznatne izmjene) potječe od opata Calveta: 

"O Marijo, naša gospodarice i blaga majko čije srce ranjeno ljubavlju gori za svakoga od nas žarkim milosrđem, pogledaj na nas, svoju djecu, koju na ovaj dan ispunjava osjećaj duboke zahvalnosti za primljene milosti kao i nepokolebljivo pouzdanje u Tvoju blagu i moćnu zaštitu koju se usuđujemo očekivati od Tebe u svojoj slaboći, okruženi tako velikim pogibeljima.

Pogledaj na našu mladu zajednicu braće čije sinovsko pouzdanje vapije za Tvojom pomoći; pogledaj kako velike pogibelji nam prijete zbog stanja u svijetu i u svetoj Crkvi, i nikada ne dopusti da u nama oslabi naš nutarnji život, nadnaravni duh, pravovjerje, ljubav prema nauku, ljubav prema osami, poniznost srca i bratska ljubav. Učini da naša zajednica uvijek ostane vjerna duhu našega oca Muarda, Tvoga gorljivog sluge, koji je svim članovima svoje redovničke obitelji preporučivao 'krjeposti Srca Isusova i Marijina' kao neizmjerno vrelo milosti i ljubavi, iz kojega do kraja našega zemaljskoga života možemo crpiti snagu koju trebamo da vodimo 'život poniznosti, siromaštva i mrtvljenja'.

Nikada ne dopusti da nas preplaši naše neiskustvo ili da zbog njega uzmaknemo. Daruj nam krotko i jako srce da nas nikada uspjeh ne uznese niti povlačenje slomi. Daj da mi, koji smo po sebi ništa, svu svoju čast nađemo u tomu da u potpunosti ovisimo o Tebi, kao ona djeca koju je Tvoj Sin svojim učenicima dao za primjer: djeca koja u svemu što se zbiva vide ruku nebeskoga Oca, koju ništa ne zaprepašćuje i koja se sve svemu divi.

Želju naših utemeljitelja zauvijek posvajamo za svoju želju, da uzmemo Tvoje Bezgrješno Srce kao uzor jer je ono 'savršena slika dvaju bitnih obilježja ovoga djela: nutarnjega života i samožrtvovanja'.

Vapijemo ti da odstraniš od nas zlo uznositosti, stremljenje za moći, privlačnost zadovoljstava i sjaja ovoga svijeta.

Neka zloduh nikada među nas ne posije korov razdora ili zavisti, nego neka u redovima naše samostanske obitelji uvijek vlada nadnaravni mir, poniznost srca i opraštanje uvrjeda.

Daj, o blaga Djevice Marijo, da siromasi kod nas uvijek budu pažljivo primljeni kao poslanici Božji, a da se svjetovni duh, napadaji raskola i krivovjerja razbiju o naše zidine, nikada ne prodrijevši među nas.

Stoga od Tebe prosimo milost da se uvijek nepopustljivo čvrsto držimo dvostrukog bedema svetog pravila i svete liturgije kao najboljih jamstava najčistije katoličke vjere i vrhunske svetosti.

O preslatka i prejaka Djevice Marijo, naša preljubljena majko, svjesni svoje nedostatnosti da ostvarimo takav program koji daleko nadilazi naše sile, Tebi danas svečano i neopozivo posvećujemo našu zajednicu, naše obitelji, naše oblate, naše prijatelje i dobročinitelje, sve Tebi predajemo. Sve je Tvoje, sve naše misli, sva naša nagnuća, naše čežnje, naši planovi: sve pripada Tebi.

Tako svečano povezani s tobom, o Marijo, želimo ostati uronjeni u Tvoje Prečisto Srce kao u oceanu nutarnjega života i milosrdne ljubavi, puni pouzdanja da ćemo od Tebe primiti sve potrebno svjetlo i sve milosti potrebne da Tebe ljubimo i učinimo da Te i drugi ljube, tako da se u nama jasno očituje život Tvoga Sina na čast Oca u jedinstvu Duha Svetoga.

O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se k Tebi utječemo. (triput)"

Izvor i slika: Benediktiner der Immaculata

Glas Preteče odjekuje

Tko su novi farizeji i novi saduceji? Odgovor na to pitanje nalazi se u danas objavljenom članku R. de Matteija.

"U obraćanjima pape Franje često se nalazi kritika 'farizeja'. U mnogobrojnim govorima između 2013. i 2015. govorio je o 'bolesti farizeja' (7. rujna 2013.) koji 'predbacuju Isusu da ne pazi na subotu' (1. travnja 2014.), o 'iskušenju samodostatnosti i klerikalizma, kodificiranja vjere u pravila i naputke, kako su činili pismoznanci, farizeji i zakonoznanci Isusova vremena' (19. rujna 2014.). 

Na 'Angelusu', 30. kolovoza 2015., rekao je: 'Kao u ono vrijeme za farizeje, postoji i za nas opasnost da držimo da smo u redu ili gore: da smo bolji od drugih samo zbog činjenice da opslužujemo pravila, običaje, premda ne ljubimo bližnjega, tvrda smo srca, uznositi i oholi'. 

Držanje pismoznanaca i farizeja koje se temelji na 'isključivosti' ['esclusione'], 8. studenog 2015. postavio je nasuprot onom Isusovu koje se temelji na 'uključivosti' ['inclusione']. Napokon, referiranje na farizeje je očito u govoru kojim je Papa prošloga 24. listopada zaključio XIV. redovitu sinodu o obitelji. Tko su, uostalom, 'zatvorena srca koja se skrivaju iza crkvenog nauka ili iza dobrih nakana, da zasjednu na Mojsijevu katedru i sude- katkad svisoka i površno- teške slučajeve i ranjene obitelji' [IKA, TBBM], ako ne 'farizeji koji od religije prave beskrajan lanac zapovijedi' (26. lipnja 2014.)? Čini se da je farizej svatko tko tvrdoglavim ponosom brani opstojnost crkvenih apsolutnih i neopozivih zapovijedi, zakona, pravila.

Ali, tko su zapravo bili farizeji? Kad je Isus započeo svoje propovijedanje, židovski se svijet dijelio na različite struje o kojima govore evanđelja, a među povjesničarima Josip Flavije (3.-100. po Kr.) u svojim 'Židovskim starinama' i 'Židovskom ratu'. Glavne su sekte bile one farizeja i saduceja. Farizeji su do detalja opsluživali vjerske propise, ali su izgubili duh istine. Bili su to umišljeni ljudi koji su krivotvorili proroštva o Mesiji i tumačili božanski zakon prema svojim mišljenjima. Saduceji su naučavali još gore zablude. Sumnjali su u besmrtnost duše i odbijali velik dio svetih knjiga. Obje su se sekte borile za premoć u Sinedriju koji su bili vodili saduceji kad je Isus bio osuđen.

Saduceje je jedanput spomenuo Marko i Matej triput, dok se farizeji javljaju uvijek iznova u Markovu i Matejevu evanđelju. Posebno je u 23. poglavlju sv. Mateja otvorena optužba protiv potonjih: 'Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati'.

Komentirajući to mjesto kod Mateja, sv. Toma Akvinski objašnjava da Gospodin nije ukorio farizeje zato što su namirivali desetinu, 'nego samo zato što su prezirali važnije zapovijedi, one duhovnoga reda. No, zbog prakse po sebi [namirivati desetinu], čini se da ih hvali time što kaže: 'Te stvari je trebalo činiti' ('Haec oportuit facere'), prema Zakonu, kako dodaje Zlatousti ('Summa Theologica', II-IIae, q. 87, a. 2 ad 3). Referirajući se na farizeja o kojem govori Luka (18, 10-14), sv. Augustin kaže da je on osuđen ne zbog svojih djela, nego zato što se hvalio svojom navodnom svetošću (Epistola 121 1,3) . 

Isti sveti Augustin u Pismu Kazulanu objašnjava da taj farizej nije bio osuđen zato što je postio (Lk 18, 11 i dalje), nego 'jer se umišljen od ponosa uznosio nad carinikom' (Epistola 36 4,7). Zapravo, 'nema zasluge za jednu osobu kao što je farizej da posti dvaput tjedno, dok je to za osobu koja je ponizno vjerna ili vjerno ponizna religiozan čin; iako evanđelje ne govori o osudi za farizeja, nego radije o opravdanju za carinika' (Epistola 36 4,7).

Najsažetiju definiciju farizeja daje sv. Bonaventura: 'Pharisaeus significat illos qui propter opera exteriora se reputant bonos; et ideo non habent lacrymas compunctionis' ('De S. Maria Magdalena Sermo I': 'Opera omnia', 'Ad Claras Aquas', vol. IX, col. 556b, Firenca, 2001.); 'Farizejima se nazivaju oni koji se sami drže dobrima zbog svojih vanjskih djela i stoga nemaju pokajničkih suza'.

Isus farizeje osuđuje jer im poznaje srce: bili su grješnici, a smatrali su se svetcima. Gospodin je htio poučiti svoje učenike da nije dovoljno vanjsko izvršavanje dobrih djela; ono što jedan čin čini dobrim nije samo njegov objekt, nego nakana. Međutim, ako je istina da nisu dostatna dobra djela ako nedostaje dobra nakana, isto je tako istina da nije dostatna dobra nakana ako manjkaju dobra djela.

Farizejska stranka kojoj su pripadali Gamaliel, Nikodem, Josip Arimatejac ('Židovske starine', 20.9.1) i sam sv. Pavao (Dj 23,6), bila je bolja od saducejske, jer su farizeji- usprkos svom licemjerju- poštovali zakone, dok su ih saduceji- među koje su pripadali veliki svećenici Ana i Kajfa ('Židovske starine', 18.35.95)- prezirali. Farizeji su bili ponosni konzervativci, a saduceji nevjerni progresivci, no i jedni i drugi su dijelili odbacivanje Isusova božanskog poslanja (Mt 3, 7-10).

Tko su farizeji i saduceji našega vremena? Na to možemo odgovoriti spokojnom sigurnošću. To su svi oni koji su prije, tijekom i nakon Sinode pokušavali i koji će pokušavati promijeniti crkvenu praksu te preko prakse promijeniti crkveni nauk o obitelji i braku. Isus je naviještao nerazrješivost braka temeljeći ga na ponovnoj uspostavi naravnoga zakona od kojeg su se Židovi bili udaljili, te ga je ojačao uzdižući bračni vez na sakrament. Farizeji i saduceji su odbacili to učenje niječući Isusovu božansku riječ i suprotstavljajući joj svoje vlastito mišljenje. Neiskreno su se pozivali na Mojsija kako se i današnji novotari pozivaju na navodnu tradiciju prvih stoljeća, krivotvoreći povijest i nauk Crkve.

Zato smjeli biskup i branitelj prave vjere, msgr. A. Schneider, govori o jednoj 'neomojsijevskoj praksi': 'Novi učenici Mojsijevi i novi farizeji su tijekom zadnjih dviju skupština Sinode (2014. i 2015.) svoje praktično nijekanja nerazrješivosti braka i dokidanje šeste zapovijedi Božje od slučaja do slučaja, maskirali pod krinkom koncepta milosrđa, rabeći izraze poput: 'put razlučivanja', 'pratnja', 'usmjerenje preko biskupa', 'dijalog sa svećenikom', 'forum internum', 'punija integracija u život Crkve', da bi naznačili moguće ukidanje ubrojivosti za slučajeve suložništva u neregularnim zajednicama (usp. Zaključni izvještaj, 84-86)' [vidi TBBM].

Saduceji su novotari koji zagovaraju nadilaženje crkvene doktrine i prakse. Farizeji su oni koji ustima, doduše, ispovijedaju nerazrješivost braka, ali ga licemjerno niječu time što predlažu prestupanje moralnog zakon 'od slučaja do slučaja'. Pravi učenici Isusa Krista ne pripadaju ni neofarizejskoj ni neosaducejskoj stranci koje su obje modernističke, nego slijede školu sv. Ivana Krstitelja koji je propovijedao u duhovnoj pustinji svoga vremena.

Krstitelj, kad je stigmatizirao farizeje i saduceje kao 'leglo gujinje' (Mt 3,7) i kad je opominjao Heroda Antipu zbog njegova preljuba, nije bio tvrda srca, nego je bio pokretan ljubavlju prema Bogu i dušama. Licemjeri i tvrda srca bili su Herodovi savjetnici koji su htjeli njegovu grješnost i neraskajanost uskladiti s naukom Pisma. Herod je dao pogubiti Krstitelja da uguši glas istine, no glas Preteče odjekuje još i nakon dvadeset stoljeća. Onaj tko javno brani dobar nauk, ne slijedi primjer farizeja i saduceja, nego primjer sv. Ivana Krstitelja i našega Gospodina."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info
Slika: padreperegrino.org

Dekreti

Messainlatino.it javlja da je komesarska uprava dekretom od 12. listopada 2015. uvedena i franjevkama Bezgrješne.  

S pravom napominju da se u Crkvi trpi svašta. Na današnji smo dan 2013. mogli čitati o uhićenju generala kamilijanaca, prošlog mjeseca je bio u žarištu slučaj s bosonogim karmelićanima, da ne spominjemo i druge puno gadnije skandale. Ipak, niti jedan se od tih redova nije našao pod prisilnom upravom. 

Talijanski Corriere della Sera (1, 2) već dva dana prenosi priče nezadovoljnih bivših redovnica franjevaka Bezgrješne (ukupno dvije) koje se stupile u doista siromašan red, pa se sad žale što je hrani koju su jele znao isteći rok trajanja (znamo da ovi redovnici i redovnice ne kupuju po dućanima, već jedu što im se daruje). Tuže se na negativne prakse, pokorničke vježbe i na atmosferu u samostanima. Spominje se riječ logor i teško optužuje utemeljitelja. Snimka je pomalo čudna jer zamagljuju lice bivše redovnice, a pokazuju njen potpis redovničkim imenom. Majka dviju redovnica poziva na intervenciju papu Franju koji je "toliko dobar i hrabar".

Sigurno Papinu pomoć očekuju i brojni franjevci Bezgrješne koji su prisiljeni ostati pod komesarskom upravom, jer im se ne uvažava molba za razrješenjem od zavjeta kako bi se mogli inkardinirati u biskupije sa zdravijim ozračjem. Njihov usud nije zanimljiv nikomu.

List je također prenio da je dekretom Kongregacije za redovnike Papa oslobodio franjevce i franjevke Bezgrješne posebnog obećanja poslušnosti utemeljitelju koje su neki od njih položili.

Taj dekret koji je donesen 19. listopada 2015.  glasi:

"Na temelju vjerodostojnih naznaka glede jednoga privatnog zavjeta (ili obećanja) posebne poslušnosti koje su neki redovnici i redovnice polagali prema utemeljitelju, povrh uobičajenog zavjeta poslušnosti prema poglavarima, ovaj se dikasterij požurio ovaj problem dati do znanja Svetom Ocu od kojeg je dobio mandat i svaku potrebnu posebnu ovlast da intervenira u odnosu na to.

Dakle, Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života ispunjavajući taj mandat na dobro duša, sve redovničke članove franjevaca i franjevaka Bezgrješne, i sve eventualno povezane s tim ustanovama, razrješuje od privatnoga zavjeta (ili obećanja) posebne poslušnosti prema utemeljitelju/utemeljiteljima.

Utvrđuje, dakle, da se taj zavjet ili obećanje ubuduće ne smije više polagati niti u do sada prakticiranom niti u bilo kojem drugom obliku.

Povrh toga, svaki dokument, ako takav postoji, gubi svoju vrijednost ako se u njemu na bilo koji način poziva na ovdje navedeni zavjet (ili obećanje).

Zadaća je nadležnoga auktoriteta svake od dviju ustanova da na način koji smatraju prikladnijim i diskretnijim, ove odredbe daju do znanja svim članovima ustanova na koje se to odnosi, da znaju kako se trebaju ponašati oni koji bi imali položen takav zavjet.

Isti poglavari imaju izvijestiti ovaj dikasterij o vremenima i načinima izvršenja ovoga dekreta.

Bez obzira na protivne odredbe.

Dano u Vatikanu, 19. listopada 2015.

J. B. kard. de Aviz

prefekt

+J. Rodríguez Carballo, OFM

nadbiskup, tajnik"

Slike: Messainlatino.it (1, 2)