300 godina

Čitajući djelce Sveta krunica i sveci koje je sastavio fra Stjepan Marija, utemeljitelj franjevaca Bezgrješne (Apostolatski centar 'Sav Tvoj' objavio je hrvatski prijevod još 2003.), pozornost mi je privuklo ponešto neobično ime jednoga sveca kojemu posvećujem ovih nekoliko rečenica. Riječ je o svetom pijaristu, Pompiliju Mariji od Sv. Nikole (Pirrottiju). Danas je njegov blagdan, a u tijeku je i jubilarna pompilijanska godina kojom se proslavlja 300. obljetnica njegova rođenja.

Svetac je rođen 29. rujna 1710. u mjestu Montecalvo Irpino, a na krštenju je dobio ime Dominik. Kao desetogodišnjak, pronašao je u podrumu neku staru sliku Blažene Djevice Marije, očistio je i stavio u svoju sobu. Braću je nasmijao rekavši majci da će pred tom slikom služiti misu kad postane svećenik. Tada je to izgledalo nestvarno, ali je Dominik kasnije imao snage skršiti otpor oca i pristupiti Redu siromašnih regularnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola, koji je osnovao sv. Josip Kalasancije. Ti su redovnici djelovali i u nekim hrvatskim krajevima (Dubrovnik, Bjelovar, Karlovac).

Pijaristički habit je obukao 1727., svečane zavjete položio 1728., za svećenika zaređen 1734., a prvu sv. misu služio je u svom domu, ispred Gospine slike koju je spasio iz podruma. Osim što je bio učitelj, postao je glasovit i kao propovjednik. Poglavari su ga slali po udaljenim krajevima među seljake i pastire, pješačio je i bos pošto bi mu se raspale cipele. Nazvali su ga apostolom Abruzza. Bog ga je obdario raznim čudesnim darovima, tako je spasio grad Lanciano od potresa po Gospinu zagovoru. Iako je među pukom stekao poštovanje zbog svoga misionarskoga žara i pokora, nekima je znao biti i trn u oku. Dok je boravio u Napulju oni koji su mu bili neskloni pobrinuli su se da mu biskup oduzme ovlast ispovijedanja, jer je bio spremniji pokornika odriješiti, nego mu dati pokoru. S druge strane, zbog žestokih propovijedi protiv lihvarenja, bio je prognan iz grada. Tada se dogodilo još jedno čudo, budući da nije imao odobrenje svoga poglavara, konji oružnikâ koji su došli po njega nisu se htjeli pomaknuti sve dok mu to poglavar nije dopustio. Kazna je povučena zbog toga što je izazvala nezadovoljstvo među narodom. Čuda sv. Pompilija su se množila, kao bilokacija, viđenja udaljenih događaja, spašavanje unesrećenih... tako da je nazvan taumaturgom Napulja.

U vrijeme kad se šire ideje Voltairea, Rousseaua, jansenističkoga krivovjerja... sv. Pompilije je svjedok neprolazne Kristove istine i ljubavi- piše prvu devetnicu na talijanskom jeziku na čast Presv. Srcu (1765.) i osniva bratovštinu Srca Isusova, hrani gladne- još i danas se blagoslivljaju kruščići na njegovu čast (panozzo di San Pompilio). Njegova ljubav se nije ograničavala samo na žive, nego je bio velik pomoćnik duša u čistilištu. Neumorno je ispovijedao, širio pobožnost prema Presv. Oltarskom Sakramentu, poticao na molitvu križnoga puta i ružarija. Ostao je osobito upamćen po ljubavi prema Presvetoj Djevici koju je zvao Mamma Bella i sve poticao riječima: Budite vrlo pobožni Presvetoj Djevici Mariji. Umro je na današnji dan 1766. godine s riječima: 'Mamma Bella' dolazi da me povede u nebo.

Beatificirao ga je kruničarski papa, Lav XIII., 1890., a svetim proglasio 1934. papa Pio XI. Relikvije mu se nalaze u mjestu Campi Salentina, u njegovu svetištu.

Evo tih dviju rečenica o sv. Pompiliju koje se nalaze u knjižici spomenutoj na početku ovoga teksta:

Izvrstan apostol ružarija za duše u čistilištu bio je sv. Pompilije Pirrotti. Svojim je ružarijima ušao u veliku bliskost s čistilišnim dušama, koje su mu iskazivale svoju zahvalnost za utjehu koju su primale po toj molitvi. Ta je bliskost došla dotle da su se 'čule duše pokojnih', kad bi svetac molio ružarij, 'kako odgovaraju drugi dio Zdravomarije'.

i

Izvanredan darovatelj krunica bio je sv. Pompilije Pirrotti. Govorilo se čak, da je i noću pravio krunice, dok bi mu Gospa pomagala, ili da mu ih je Gospa umnažala u džepu... Svakako, podijelio ih je toliko da je nemoguće kako ih je sve sam napravio.

Sastavljeno prema: santuariosanpompilio.it, sanpompilio.eu, ewtn.com, mercaba.org

Marijine benediktinke

Kalendar francuske opatije Le Barroux za 11. srpnja ima upisan blagdan prijenosa sv. Benedikta- Translatio s[ancti]. p[atris]. n[ostri]. Benedicti abb[atis]. Tim povodom predstavljam jednu lijepu zajednicu koludrica odanih tradiciji koje su se u početku ustručavale nazvati benediktinkama, sve dok se najprije ne izvježbaju u životu prema pravilu ovoga patrijarha zapadnog monaštva.

Dvije djevojke pod okriljem Bratstva sv. Petra, započele su 1995. godine zajednicu pod imenom benediktinskih Oblatkinja Marije Kraljice Apostola. Samo ime je program: posveta Blaženoj Djevici Mariji i život prema pravilu sv. Benedikta. Zadaća im je osobito molitva za svećenike kojima žele biti suradnice u reevangelizacije svijeta, po uzoru na potporu koju je Presveta Djevica davala apostolima. U potrazi za mjestom prikladnim za monaški život, dvaput su se selile. Konačno, na poziv msgr. R. W. Finna, nastanile su se 2006. u njegovoj biskupiji Kansas City-St. Joseph u Missouriju. Ponudio im je potporu i zaštitu njihove karizme te tradicionalne liturgije. Ponovo su obavile novicijat pod vodstvom dviju opatija, tako da su prve zavjete položile 2007., a samostan je postao priorat pod zaštitom Gospe Efeške. Sestre otada nose novo, sadašnje ime; Benediktinke Marije Kraljice Apostola.

Prošloga 15. svibnja prvih jedanaest koludrica, zajedno s prioricom, položilo je svečane zavjete. Postoji dosta lijepih fotografija koje prikazuju taj veliki čin. Ovo su njihova redovnička imena: priorica, majka Tereza od Presvetoga Trojstva i sestre, Marija Vilhelmina od Presvetoga Ružarija, Emanuela od Predragocjene Krvi, Skolastika od Presvetog Lica, Benedikta od Muke Gospodinove, Cecilija od Milosrdnog Srca Isusova, Tarzicija od Euharistijskog Srca Isusova, Janja od Djevice Marije Majke Božje, Bernardica od Predragocjene Krvi, Gema od Isusa i Mizerikordija od Presvetog Sakramenta.

Na slikama je uočljiv plavi veo s crvenom podstavom, za koji su inspiraciju dobile od Gospine slike koja visi u njenoj kućici u Efezu. Plava boja simbolizira Gospino majčinstvo, a crvena, kao u starozavjetno doba, njezino djevičanstvo. Tri križića označuju Presveto Trojstvo.

Ove koludrice ne strahuju za budućnost jer postoji dosta zainteresiranih za ulazak u red, tako da su započele izgradnju većega samostana.

Sastavljeno prema: Benedictines of Mary, Traditional Vocations
Slika: Kansas Catholic

Prije tri godine

Na današnji dan 2007. godine objavljen je motuproprij Summorum Pontificum. U pismu kojim je popratio ovaj dokument, Papa je zatražio da biskupi pošalju Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga motuproprija. Prvi, naravno, neslužbeni, ali vrlo detaljni rezultati mogu se pronaći na blogu Rorate caeli. Usprkos velikim zaprjekama za ostvarenjem prava na sv. misu u izvanrednom obliku, broj biskupija u kojima se ona slavi, u odnosu na vrijeme prije motuproprija, u nekim zemljama je udvostručen, utrostručen, pa i učetverostručen, posebno u zemljama s bogatom latinskom tradicijom. Na listi su svoje mjesto našle afričke, američke i azijske zemlje kao i Australija. Dok čekamo da se i Hrvatska odazove glasu Svetog Oca, prenosim rezultate i iskustva s motuproprijem u Njemačkoj sa stranice nazvane prema ovom glasovitom dokumentu.

"Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, u razgovoru s P. Seewaldom, požalio se Joseph kard. Ratzinger na, praktički, zabranu oblika liturgije koji je više od tisućljeća izražavao bit Rimske crkve: 'Tko se danas zauzme za nastavljanje te liturgije ili na njoj sudjeluje, s njim se postupa kao s gubavcem; tu prestaje svaka snošljivost. Nečega takvoga nije bilo u cijeloj povijesti, time se također želi izbrisati sva povijest Crkve.' Sada kao papa Benedikt XVI., 7. srpnja 2007., objavio je motuproprij 'Summorum Pontificum', čime je svakom svećeniku dana sloboda, pravno i s najvišim auktoritetom, da slavi sv. misu u starijem obredu.

Otada se situacija katolika, 'koji se osjećaju povezanima s izvanrednim oblikom liturgije'- kako se to komplicirano kaže- u mnogim dijelovima svijeta osjetno popravila. Zato od srca zahvaljujemo Svetom Ocu. Neka mu Gospodin podari zdravlje i još mnogo godina života za njegov rad na ponovnom podizanju 'opustošenog vinograda' (D. v. Hildebrandt).

U Njemačkoj se poboljšanje položaja može očitati iz sljedećih brojki: godine 2005. u 10 (od 28) njemačkih biskupija bila je svake nedjelje misa prema drevnom obredu, koja se odvijala u punom zajedništvu s rimskim biskupom. Do godine 2010. taj je broj porastao na 54 nedjeljne mise u 23 biskupije. Tako gotovo svatko koji to želi- uz neke iznimke u udaljenim područjima- može svoju nedjeljnu dužnost ispuniti sudjelovanjem na sv. misi prema tradicionalnom redu. To je veliko olakšanje za sve u čijim se mjestima ili u bližoj okolini dostupne jedino liturgije s prekršajima od kojih se kosa diže na glavi, ili pak s heretizirajućim propovijedima. Dakako, mnoge od tih 54 nedjeljne mise nalaze se na teško dostupnim lokacijama ili se odvijaju u neprikladno vrijeme, pogotovo za obitelji; tu su nužna daljnja poboljšanja.

K tomu, Piovo bratstvo ima 64 redovite nedjeljne mise u 19 njemačkih biskupija, od kojih neke u područjima gdje nema svećenika u punom zajedništvu s Papom. Prema pismima Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' od 27. rujna 2002. i od 18. siječnja 2003., vjernici svoju nedjeljnu dužnost mogu ispuniti i udjelovanjem na tim misama, dokle god se ne okreću protiv zajedništva s Papom.

Ukazivanje na mise kod Piova bratstva se čini nužnim; prema iskustvu, spremnost mnogih biskupa, da slijede 'Summorum Pontificum' i omoguće mise prema drevnom obredu, raste ako je u okolici aktivno misno središte bratstva. Ne može se sakriti da na mnogim mjestima biskupi i moćnici u ordinarijatima ostaju pri tomu da privrženost starom obredu promatraju kao neku vrstu izuzetka, zaraznu bolest čije širenje treba pod svaku cijenu spriječiti. S nebrojenim malim pakostima i velikim neprilikama, pokušava se na svim razinama, od župe do biskupije, potkopati Papino zakonodavstvo.

Imajući to u vidu, gore spomenute brojeve- do kojih je došao P. K. T. Perkins i objavio na blogu Rorate Caeli- možemo promatrati sa zadrškom: poznati su nam mnogi slučajevi u kojima ordinarijati- u jasnoj suprotnosti prema cilju motuproprija- dopuštaju 'stare mise' samo pod uvjetom da ne bude nikakve reklame. I sami smo u jednom slučaju bili zamoljeni da povučemo oglas, jer se organizator bojao povlačenja, preko volje udijeljenog, dopuštenja.

Razloge za zbog koji se nastavlja odbacivanje tradicionalne liturgije, protumačio je papa Benedikt u božićnom nagovoru Rimskoj kuriji 2005. I u Njemačkoj je II. vatikanski koncil čitan pretežito 'hermeneutikom prekida' i proglašen zapravo časom rođenja jedne nove crkve, koja se napokon počela emancipirati od zabluda i pogrješaka svoje dvotisućljetne povijesti. Kada se tim putom hoće nastaviti- kako su zadnjih tjedana radili mnogi njemački biskupi svojim poticanjem 'neopterećene diskusije' o celibatu, 'đakonatu za žene', 'novoj slici svećenika' itd.- jasno je da nije prihvatljivo ponovno jače povezivanje s tradicijom kako je to Papa želio i objavio kao zakon u motupropriju 'Summorum Pontificum'. Tako se to uvijek iznova čuje s teoloških fakulteta, dok u isto vrijeme među mlađim svećenicima i kandidatima za svećeništvo raste otvorenost prema tradicionalnom nauku i liturgiji.

'Summorum Pontificum' je- barem u Njemačkoj- postao znak na kojem se razlikuju duhovi. Značajna sloboda stare liturgije nije izazvala niti produbila podjele, naprotiv; mnoge je katolike koji ne vide za sebe perspektivu u 'Njemačkoj nacionalnoj crkvi' kojom dominira modernistička većina, motuproprij ojačao u volji da ostanu u jedinstvu s Papom. Na općecrkvenoj razini učinak motuproprija dolazi do izražaja u početku pregovora s Piovim bratstvom. Ojačana je želja za jedinstvom.

S druge su strane snažnijom nazočnošću tradicionalne liturgije i ponovo stečenom samosviješću vjernika koji se žele držati tradicije, izašle na vidjelo duboke razlike proteklih desetljeća. Pri tomu se može vidjeti da mnogi svećenici, teolozi i laici koji neprestano govore o potrebi 'priznavanja Koncila', imaju, bjelodano, potpuno drugačiju predodžbu o tomu što Koncil znači od Pape- kao i to da njegov auktoritet sve manje priznaju. Ovdje se za budućnost ocrtava teška rasprava kod koje su različita shvaćanja o obliku liturgije samo izraz dubljih razlika u sadržaju vjere.

Dosadašnji učinci motuproprija pokazuju osim toga da je ukorijenjenost vjernika u tradiciju, koja je gotovo dvije tisuće godina obilježavala Crkvu Kristovu i vodila je kroz stoljeća, postala jako slaba. Svako dublje poznavanje te tradicije je višestruko izgubljeno ili nadomješteno karikaturama. Iako smo si možda prije tri godine to drugačije željeli i predočavali, moramo naprotiv danas uvidjeti; Većina onih koji još uopće idu na misu, nisu čekali na to da im 'Summorum Pontificum' otvori pristup blagu liturgijske tradicije- obrazovani su u duhu koji prezire svaku tradiciju. U mnogim zajednicama se stječe dojam da se osobito loše liturgijske nepravilnosti ne događaju zbog 'predsjedatelja', nego na zahtjev župnih skupina ili pojedinih članova, čije je razumijevanje liturgije duboko obilježeno sekularnim idejama. Bogoslužje je postalo slavlje samoostvarenja zajednice.

To znači: u doglednoj budućnosti neće doći do širega povratka tradicionalnoj liturgiji, pa ni do dublje 'reforme reforme'. Trebat će puno vremena i snage da se ublaže nepravilnosti koje su se proteklih desetljeća učvrstile usprkos papinskim opomenama preko dokumenata kao što su 'Ecclesia de Eucharistia' ili 'Redemptionis Sacramentum'. To neće posvuda uspjeti kada se promotri koliko su se mnoge zajednice sa svojim pastirima udaljile od 'onih u Rimu'.

Za sve kojima na srcu leži jednako tradicionalna liturgija kao i jedinstvo s Petrom i znaju, da jedinstvo u vjeri također znači i jedinstvo u vjeri s onima koji su nam prethodili u proteklim stoljećima, 'Summorum Pontificum' pruža čvrst temelj za pouzdanje da se Rimska crkva neće dati otkinuti od u Kristu utemeljenog nauka i tradicije. Ali, ta tradicija u naše vrijeme nije dar koji nam je položen u krilo, nego je to blago za koje se treba izboriti i obraniti ga.

Prva pretpostavka za to je ponovno usvajanje i širenje spoznaje o toj tradiciji- pokušat ćemo ubuduće, u okviru naših snaga, tomu jače pridonijeti. Uostalom, želimo ova tri mjeseca do godišnjice stvarnog stupanja na snagu motuproprija, u rujnu, iskoristiti za uvid u našu vlastitu bilancu proteklih triju godina."

Izvor: summorum-pontificum.de (7. VII. 2010.)

Kratko i jasno

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei dalo je odgovor na pitanje jednoga vjernika koje se tiče pričesti na ruku u izvanrednom obliku rimskog obreda. Povjerenstvo jasno odgovara da tako nešto nije predviđeno.

"Nerijetko se događa da katolici navikli na izmijenjeni misni red (NOM) u narodnom jeziku, pohodeći mise Piova bratstva, odlaze na pričest i zahtijevaju da im se pričest dâ na ruke.

Jedan je svećenik bratstva izvijestio o neugodnosti čak za vrijeme prve pričesti: majka prvopričesnika je pozvala svoju prijateljicu (aktivnu župnu asistenticu). Unaprijed (!) je upućena da se pričest dijeli pričesnicima koji kleče na jezik. Gospođi je bilo do provokacije, otišla je do pričesne klupe i pred okupljenom zajednicom ispružila ruke.

Kad ju je svećenik htio pričestiti na jezik, izašla je protestirajući kroz cijelu crkvu. Usto, ispalila je kanonadu pogrda: što si svećenik umišlja, ona kao katolkinja ima pravo na pričest na ruke, a svećenik joj to nema pravo uskratiti itd.

Stoga je sljedeći odgovor iz Rima od velike važnosti: Jedan vjernik Piova bratstva (ime je poznato redakciji) upitao je Povjerenstvo 'Ecclesia Dei', može li se u izvanrednom obredu zahtijevati pričest na ruke, kao u gore opisanom slučaju. Odgovor Rima je jednoznačan!

Upit od 15. lipnja 2010.

Papinskom povjerenstvu 'Ecclesia Dei'
Pallazo della Congr. per la D. della Fede
Piazza del S. Uffizio, 11
00193 Roma, Italia

Predmet: Pričest na ruke u izvanrednom obredu?

Laudetur Jesus Christus!

U ime više vjernika želim zamoliti Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei za odgovor na važno pitanje.
Upit se odnosi na slavlje sv. mise prema izvanrednom obredu.

- koji je dopušteni oblik podjele pričesti?
- je li dopušteno, u izvanrednom obliku rimskog obreda, na zahtjev dijeliti pričest na ruku?

Bog Vam unaprijed platio za trud kojim ćete postavljena pitanja pretresti i na njih odgovoriti.

Pozdravlja Vas, s Vama u molitvi povezan

xxxx

Odgovor:


Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'

N. xxxxx

U Vatikanu, 21. lipnja 2010,


Poštovani gospodine xxxxx,

U svezi s Vašim pismom od prošloga 15. lipnja, ovo Papinsko povjerenstvo želi ukazati na to da celebracija svete mise u izvanrednom obliku rimskog obreda predviđa pričešćivanje klečeći, pri čemu se hostija neposredno polaže na jezik vjernika koji se pričešćuje. Podjela sv. pričesti na ruku u ovom obliku sv. mise nije predviđena.

Uz pozdrave i blagoslov,

Tajnik Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'"

Izvor i slika: Piusbruderschaft

Svim srcem

Za kraj lipnja nekoliko riječi o redovnicama iz Marseillea koje se nazivaju žrtvama, jer žele u jedinstvu s Kristom biti žrtve ljubavi za slavu Božju i spas bližnjih. Tu nakanu izriče i njihovo geslo; Una cum Christo hostia, Cor unum.

Institut redovnica žrtava Srca Isusova, 1838. god. osnovala je Julie-Adèle de Gérin-Ricard (1793.-1865.), redovničkim imenom Marija Viktima (što znači žrtva) od Isusa Raspetoga. Osim tri uobičajena zavjeta čistoće, siromaštva i posluha, polažu i četvrti zavjet, papinske klauzure. Sestre su privržene tradicionalnoj misi koju im nedjeljom služi svećenik iz Petrova bratstva, a u ostale dane biskupijski svećenik; po biskupovoj želji jedanput tjedno imaju misu po novom redu. Danas ih u samostanu živi dvadesetak, kao i nekoliko novakinja i postulantica. Sestre vode ozbiljan pokornički život- post, dvostruke rešetke, u nazočnosti drugih ljudi prekriju se velom, ne napuštaju samostan...- ali nipošto otužan niti pesimističan. Takav su život izabrale iz ljubavi, da tješe Presv. Srce Isusovo i pomognu bližnjima.

Zanimljivost ovoga gradskog samostana, koji je nekoć bio kuća utemeljiteljičine tete, je što nije samo molitvena oaza, nego i oaza zelenila. Sestre su se, usprkos tomu što su zbog urbanizacije izgubile nekoliko hektara, uspjele održati u gradu tako da uzgajaju grah, grašak, zelenu salatu, jabuke, naranče, drže kokoši i zečeve, a donedavno i jednog magarca.

Fotografije ovih redovnica u grubim, asketskim habitima, u otajstvenom ozračju euharistijskog klanjanja ili za vrijeme zavjeta mnoge nisu ostavile ravnodušnima, tako da su ove samozatajne sestre privukle pozornost i postale poznate također izvan svoga grada i Francuske, pa im se javljaju i djevojke iz inozemstva koje je privukla njihova karizma.

Sastavljeno prema: Traditional Vocations blog, Divinas Vocaciones Religiosas,

Slika: Divinas Vocaciones Religiosas

Novi oltar

Biskup P. Pezzi posvetio je u nedjelju, 20. lipnja, novi oltar u velikoj kapeli katedrale Bezgrješnoga Začeća u Moskvi, koji će služiti za izvanredni oblik rimskog obreda (video). Posveta je bila prema starijem ususu. Msgr. Pezzi je član Svećeničkog bratstva sv. Karla Boromejskog (FSCB) koje je nastalo iz karizme pokreta Communione e Liberazione, a ordinarijem Moskovske nadbiskupije Majke Božje imenovao ga je papa Benedikt XVI., 2007. godine. Nakon posvete oltara sudjelovao je in choro na sv. misi koju je prema misalu bl. Ivana XXIII. celebrirao salezijanac A. Dziędziel, koji svake prve nedjelje služi klasičnu sv. misu u kapeli katedrale.

Vjernike privržene tradicionalnoj sv. misi okuplja Una Voce Russia. Ova je udruga u suradnji s katedralnom župom sv. Barbare u bjeloruskom Vitebsku i udrugom Una Voce Albaruthenia pripremila za ovo ljeto (13.-17. srpnja) seminar namijenjen prvenstveno svećenicima Bjelorusije, Rusije i Ukrajine koji žele obnoviti svoje znanje ili naučiti celebrirati prema drevnom obredu. U spomenutoj katedralnoj župi koju vode dominikanci, čak triput tjedno se služi klasična sv. misa. Svoj je blagoslov događaju dao msgr. W. Blin, ordinarij Vitebska, a sudjelovat će i poznati biskup A. Schneider, ORC koji će celebrirati pontifikalnu misu.

Sacerdos

Za kraj Svećeničke godine nekoliko stihova koji se mogu pronaći u više inačica (1, 2, 3, 4), a pripisuju se sv. Norbertu.



O sacerdos, quis es tu?
Non es a te, quia de nihilo,
Non es ad te, quia mediator ad Deum,
Non es tibi, quia sponsus Ecclesiae.
Non es tui, quia servus omnium,
Non es tu, quia Deus es.
Quid ergo es? Nihil et omnia.
O sacerdos!


O svećeniče, tko si ti?
Nisi sam od sebe, jer si od ničega,
Nisi za sebe, jer si posrednik pred Bogom,
Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve.
Nisi svoj, jer si sluga svima,
Nisi ti, jer si Bog.
Što si dakle? Ništa i sve.
O svećeniče!


Slika: Wikimedia Commons