Na današnji dan 2007. godine objavljen je motuproprij Summorum Pontificum. U pismu kojim je popratio ovaj dokument, Papa je zatražio da biskupi pošalju Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga motuproprija. Prvi, naravno, neslužbeni, ali vrlo detaljni rezultati mogu se pronaći na blogu Rorate caeli. Usprkos velikim zaprjekama za ostvarenjem prava na sv. misu u izvanrednom obliku, broj biskupija u kojima se ona slavi, u odnosu na vrijeme prije motuproprija, u nekim zemljama je udvostručen, utrostručen, pa i učetverostručen, posebno u zemljama s bogatom latinskom tradicijom. Na listi su svoje mjesto našle afričke, američke i azijske zemlje kao i Australija. Dok čekamo da se i Hrvatska odazove glasu Svetog Oca, prenosim rezultate i iskustva s motuproprijem u Njemačkoj sa stranice nazvane prema ovom glasovitom dokumentu.
"Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, u razgovoru s P. Seewaldom, požalio se Joseph kard. Ratzinger na, praktički, zabranu oblika liturgije koji je više od tisućljeća izražavao bit Rimske crkve: 'Tko se danas zauzme za nastavljanje te liturgije ili na njoj sudjeluje, s njim se postupa kao s gubavcem; tu prestaje svaka snošljivost. Nečega takvoga nije bilo u cijeloj povijesti, time se također želi izbrisati sva povijest Crkve.' Sada kao papa Benedikt XVI., 7. srpnja 2007., objavio je motuproprij 'Summorum Pontificum', čime je svakom svećeniku dana sloboda, pravno i s najvišim auktoritetom, da slavi sv. misu u starijem obredu.
Otada se situacija katolika, 'koji se osjećaju povezanima s izvanrednim oblikom liturgije'- kako se to komplicirano kaže- u mnogim dijelovima svijeta osjetno popravila. Zato od srca zahvaljujemo Svetom Ocu. Neka mu Gospodin podari zdravlje i još mnogo godina života za njegov rad na ponovnom podizanju 'opustošenog vinograda' (D. v. Hildebrandt).
U Njemačkoj se poboljšanje položaja može očitati iz sljedećih brojki: godine 2005. u 10 (od 28) njemačkih biskupija bila je svake nedjelje misa prema drevnom obredu, koja se odvijala u punom zajedništvu s rimskim biskupom. Do godine 2010. taj je broj porastao na 54 nedjeljne mise u 23 biskupije. Tako gotovo svatko koji to želi- uz neke iznimke u udaljenim područjima- može svoju nedjeljnu dužnost ispuniti sudjelovanjem na sv. misi prema tradicionalnom redu. To je veliko olakšanje za sve u čijim se mjestima ili u bližoj okolini dostupne jedino liturgije s prekršajima od kojih se kosa diže na glavi, ili pak s heretizirajućim propovijedima. Dakako, mnoge od tih 54 nedjeljne mise nalaze se na teško dostupnim lokacijama ili se odvijaju u neprikladno vrijeme, pogotovo za obitelji; tu su nužna daljnja poboljšanja.
K tomu, Piovo bratstvo ima 64 redovite nedjeljne mise u 19 njemačkih biskupija, od kojih neke u područjima gdje nema svećenika u punom zajedništvu s Papom. Prema pismima Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' od 27. rujna 2002. i od 18. siječnja 2003., vjernici svoju nedjeljnu dužnost mogu ispuniti i udjelovanjem na tim misama, dokle god se ne okreću protiv zajedništva s Papom.
Ukazivanje na mise kod Piova bratstva se čini nužnim; prema iskustvu, spremnost mnogih biskupa, da slijede 'Summorum Pontificum' i omoguće mise prema drevnom obredu, raste ako je u okolici aktivno misno središte bratstva. Ne može se sakriti da na mnogim mjestima biskupi i moćnici u ordinarijatima ostaju pri tomu da privrženost starom obredu promatraju kao neku vrstu izuzetka, zaraznu bolest čije širenje treba pod svaku cijenu spriječiti. S nebrojenim malim pakostima i velikim neprilikama, pokušava se na svim razinama, od župe do biskupije, potkopati Papino zakonodavstvo.
Imajući to u vidu, gore spomenute brojeve- do kojih je došao P. K. T. Perkins i objavio na blogu Rorate Caeli- možemo promatrati sa zadrškom: poznati su nam mnogi slučajevi u kojima ordinarijati- u jasnoj suprotnosti prema cilju motuproprija- dopuštaju 'stare mise' samo pod uvjetom da ne bude nikakve reklame. I sami smo u jednom slučaju bili zamoljeni da povučemo oglas, jer se organizator bojao povlačenja, preko volje udijeljenog, dopuštenja.
Razloge za zbog koji se nastavlja odbacivanje tradicionalne liturgije, protumačio je papa Benedikt u božićnom nagovoru Rimskoj kuriji 2005. I u Njemačkoj je II. vatikanski koncil čitan pretežito 'hermeneutikom prekida' i proglašen zapravo časom rođenja jedne nove crkve, koja se napokon počela emancipirati od zabluda i pogrješaka svoje dvotisućljetne povijesti. Kada se tim putom hoće nastaviti- kako su zadnjih tjedana radili mnogi njemački biskupi svojim poticanjem 'neopterećene diskusije' o celibatu, 'đakonatu za žene', 'novoj slici svećenika' itd.- jasno je da nije prihvatljivo ponovno jače povezivanje s tradicijom kako je to Papa želio i objavio kao zakon u motupropriju 'Summorum Pontificum'. Tako se to uvijek iznova čuje s teoloških fakulteta, dok u isto vrijeme među mlađim svećenicima i kandidatima za svećeništvo raste otvorenost prema tradicionalnom nauku i liturgiji.
'Summorum Pontificum' je- barem u Njemačkoj- postao znak na kojem se razlikuju duhovi. Značajna sloboda stare liturgije nije izazvala niti produbila podjele, naprotiv; mnoge je katolike koji ne vide za sebe perspektivu u 'Njemačkoj nacionalnoj crkvi' kojom dominira modernistička većina, motuproprij ojačao u volji da ostanu u jedinstvu s Papom. Na općecrkvenoj razini učinak motuproprija dolazi do izražaja u početku pregovora s Piovim bratstvom. Ojačana je želja za jedinstvom.
S druge su strane snažnijom nazočnošću tradicionalne liturgije i ponovo stečenom samosviješću vjernika koji se žele držati tradicije, izašle na vidjelo duboke razlike proteklih desetljeća. Pri tomu se može vidjeti da mnogi svećenici, teolozi i laici koji neprestano govore o potrebi 'priznavanja Koncila', imaju, bjelodano, potpuno drugačiju predodžbu o tomu što Koncil znači od Pape- kao i to da njegov auktoritet sve manje priznaju. Ovdje se za budućnost ocrtava teška rasprava kod koje su različita shvaćanja o obliku liturgije samo izraz dubljih razlika u sadržaju vjere.
Dosadašnji učinci motuproprija pokazuju osim toga da je ukorijenjenost vjernika u tradiciju, koja je gotovo dvije tisuće godina obilježavala Crkvu Kristovu i vodila je kroz stoljeća, postala jako slaba. Svako dublje poznavanje te tradicije je višestruko izgubljeno ili nadomješteno karikaturama. Iako smo si možda prije tri godine to drugačije željeli i predočavali, moramo naprotiv danas uvidjeti; Većina onih koji još uopće idu na misu, nisu čekali na to da im 'Summorum Pontificum' otvori pristup blagu liturgijske tradicije- obrazovani su u duhu koji prezire svaku tradiciju. U mnogim zajednicama se stječe dojam da se osobito loše liturgijske nepravilnosti ne događaju zbog 'predsjedatelja', nego na zahtjev župnih skupina ili pojedinih članova, čije je razumijevanje liturgije duboko obilježeno sekularnim idejama. Bogoslužje je postalo slavlje samoostvarenja zajednice.
To znači: u doglednoj budućnosti neće doći do širega povratka tradicionalnoj liturgiji, pa ni do dublje 'reforme reforme'. Trebat će puno vremena i snage da se ublaže nepravilnosti koje su se proteklih desetljeća učvrstile usprkos papinskim opomenama preko dokumenata kao što su 'Ecclesia de Eucharistia' ili 'Redemptionis Sacramentum'. To neće posvuda uspjeti kada se promotri koliko su se mnoge zajednice sa svojim pastirima udaljile od 'onih u Rimu'.
Za sve kojima na srcu leži jednako tradicionalna liturgija kao i jedinstvo s Petrom i znaju, da jedinstvo u vjeri također znači i jedinstvo u vjeri s onima koji su nam prethodili u proteklim stoljećima, 'Summorum Pontificum' pruža čvrst temelj za pouzdanje da se Rimska crkva neće dati otkinuti od u Kristu utemeljenog nauka i tradicije. Ali, ta tradicija u naše vrijeme nije dar koji nam je položen u krilo, nego je to blago za koje se treba izboriti i obraniti ga.
Prva pretpostavka za to je ponovno usvajanje i širenje spoznaje o toj tradiciji- pokušat ćemo ubuduće, u okviru naših snaga, tomu jače pridonijeti. Uostalom, želimo ova tri mjeseca do godišnjice stvarnog stupanja na snagu motuproprija, u rujnu, iskoristiti za uvid u našu vlastitu bilancu proteklih triju godina."
Izvor: summorum-pontificum.de (7. VII. 2010.)
"Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, u razgovoru s P. Seewaldom, požalio se Joseph kard. Ratzinger na, praktički, zabranu oblika liturgije koji je više od tisućljeća izražavao bit Rimske crkve: 'Tko se danas zauzme za nastavljanje te liturgije ili na njoj sudjeluje, s njim se postupa kao s gubavcem; tu prestaje svaka snošljivost. Nečega takvoga nije bilo u cijeloj povijesti, time se također želi izbrisati sva povijest Crkve.' Sada kao papa Benedikt XVI., 7. srpnja 2007., objavio je motuproprij 'Summorum Pontificum', čime je svakom svećeniku dana sloboda, pravno i s najvišim auktoritetom, da slavi sv. misu u starijem obredu.
Otada se situacija katolika, 'koji se osjećaju povezanima s izvanrednim oblikom liturgije'- kako se to komplicirano kaže- u mnogim dijelovima svijeta osjetno popravila. Zato od srca zahvaljujemo Svetom Ocu. Neka mu Gospodin podari zdravlje i još mnogo godina života za njegov rad na ponovnom podizanju 'opustošenog vinograda' (D. v. Hildebrandt).
U Njemačkoj se poboljšanje položaja može očitati iz sljedećih brojki: godine 2005. u 10 (od 28) njemačkih biskupija bila je svake nedjelje misa prema drevnom obredu, koja se odvijala u punom zajedništvu s rimskim biskupom. Do godine 2010. taj je broj porastao na 54 nedjeljne mise u 23 biskupije. Tako gotovo svatko koji to želi- uz neke iznimke u udaljenim područjima- može svoju nedjeljnu dužnost ispuniti sudjelovanjem na sv. misi prema tradicionalnom redu. To je veliko olakšanje za sve u čijim se mjestima ili u bližoj okolini dostupne jedino liturgije s prekršajima od kojih se kosa diže na glavi, ili pak s heretizirajućim propovijedima. Dakako, mnoge od tih 54 nedjeljne mise nalaze se na teško dostupnim lokacijama ili se odvijaju u neprikladno vrijeme, pogotovo za obitelji; tu su nužna daljnja poboljšanja.
K tomu, Piovo bratstvo ima 64 redovite nedjeljne mise u 19 njemačkih biskupija, od kojih neke u područjima gdje nema svećenika u punom zajedništvu s Papom. Prema pismima Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' od 27. rujna 2002. i od 18. siječnja 2003., vjernici svoju nedjeljnu dužnost mogu ispuniti i udjelovanjem na tim misama, dokle god se ne okreću protiv zajedništva s Papom.
Ukazivanje na mise kod Piova bratstva se čini nužnim; prema iskustvu, spremnost mnogih biskupa, da slijede 'Summorum Pontificum' i omoguće mise prema drevnom obredu, raste ako je u okolici aktivno misno središte bratstva. Ne može se sakriti da na mnogim mjestima biskupi i moćnici u ordinarijatima ostaju pri tomu da privrženost starom obredu promatraju kao neku vrstu izuzetka, zaraznu bolest čije širenje treba pod svaku cijenu spriječiti. S nebrojenim malim pakostima i velikim neprilikama, pokušava se na svim razinama, od župe do biskupije, potkopati Papino zakonodavstvo.
Imajući to u vidu, gore spomenute brojeve- do kojih je došao P. K. T. Perkins i objavio na blogu Rorate Caeli- možemo promatrati sa zadrškom: poznati su nam mnogi slučajevi u kojima ordinarijati- u jasnoj suprotnosti prema cilju motuproprija- dopuštaju 'stare mise' samo pod uvjetom da ne bude nikakve reklame. I sami smo u jednom slučaju bili zamoljeni da povučemo oglas, jer se organizator bojao povlačenja, preko volje udijeljenog, dopuštenja.
Razloge za zbog koji se nastavlja odbacivanje tradicionalne liturgije, protumačio je papa Benedikt u božićnom nagovoru Rimskoj kuriji 2005. I u Njemačkoj je II. vatikanski koncil čitan pretežito 'hermeneutikom prekida' i proglašen zapravo časom rođenja jedne nove crkve, koja se napokon počela emancipirati od zabluda i pogrješaka svoje dvotisućljetne povijesti. Kada se tim putom hoće nastaviti- kako su zadnjih tjedana radili mnogi njemački biskupi svojim poticanjem 'neopterećene diskusije' o celibatu, 'đakonatu za žene', 'novoj slici svećenika' itd.- jasno je da nije prihvatljivo ponovno jače povezivanje s tradicijom kako je to Papa želio i objavio kao zakon u motupropriju 'Summorum Pontificum'. Tako se to uvijek iznova čuje s teoloških fakulteta, dok u isto vrijeme među mlađim svećenicima i kandidatima za svećeništvo raste otvorenost prema tradicionalnom nauku i liturgiji.
'Summorum Pontificum' je- barem u Njemačkoj- postao znak na kojem se razlikuju duhovi. Značajna sloboda stare liturgije nije izazvala niti produbila podjele, naprotiv; mnoge je katolike koji ne vide za sebe perspektivu u 'Njemačkoj nacionalnoj crkvi' kojom dominira modernistička većina, motuproprij ojačao u volji da ostanu u jedinstvu s Papom. Na općecrkvenoj razini učinak motuproprija dolazi do izražaja u početku pregovora s Piovim bratstvom. Ojačana je želja za jedinstvom.
S druge su strane snažnijom nazočnošću tradicionalne liturgije i ponovo stečenom samosviješću vjernika koji se žele držati tradicije, izašle na vidjelo duboke razlike proteklih desetljeća. Pri tomu se može vidjeti da mnogi svećenici, teolozi i laici koji neprestano govore o potrebi 'priznavanja Koncila', imaju, bjelodano, potpuno drugačiju predodžbu o tomu što Koncil znači od Pape- kao i to da njegov auktoritet sve manje priznaju. Ovdje se za budućnost ocrtava teška rasprava kod koje su različita shvaćanja o obliku liturgije samo izraz dubljih razlika u sadržaju vjere.
Dosadašnji učinci motuproprija pokazuju osim toga da je ukorijenjenost vjernika u tradiciju, koja je gotovo dvije tisuće godina obilježavala Crkvu Kristovu i vodila je kroz stoljeća, postala jako slaba. Svako dublje poznavanje te tradicije je višestruko izgubljeno ili nadomješteno karikaturama. Iako smo si možda prije tri godine to drugačije željeli i predočavali, moramo naprotiv danas uvidjeti; Većina onih koji još uopće idu na misu, nisu čekali na to da im 'Summorum Pontificum' otvori pristup blagu liturgijske tradicije- obrazovani su u duhu koji prezire svaku tradiciju. U mnogim zajednicama se stječe dojam da se osobito loše liturgijske nepravilnosti ne događaju zbog 'predsjedatelja', nego na zahtjev župnih skupina ili pojedinih članova, čije je razumijevanje liturgije duboko obilježeno sekularnim idejama. Bogoslužje je postalo slavlje samoostvarenja zajednice.
To znači: u doglednoj budućnosti neće doći do širega povratka tradicionalnoj liturgiji, pa ni do dublje 'reforme reforme'. Trebat će puno vremena i snage da se ublaže nepravilnosti koje su se proteklih desetljeća učvrstile usprkos papinskim opomenama preko dokumenata kao što su 'Ecclesia de Eucharistia' ili 'Redemptionis Sacramentum'. To neće posvuda uspjeti kada se promotri koliko su se mnoge zajednice sa svojim pastirima udaljile od 'onih u Rimu'.
Za sve kojima na srcu leži jednako tradicionalna liturgija kao i jedinstvo s Petrom i znaju, da jedinstvo u vjeri također znači i jedinstvo u vjeri s onima koji su nam prethodili u proteklim stoljećima, 'Summorum Pontificum' pruža čvrst temelj za pouzdanje da se Rimska crkva neće dati otkinuti od u Kristu utemeljenog nauka i tradicije. Ali, ta tradicija u naše vrijeme nije dar koji nam je položen u krilo, nego je to blago za koje se treba izboriti i obraniti ga.
Prva pretpostavka za to je ponovno usvajanje i širenje spoznaje o toj tradiciji- pokušat ćemo ubuduće, u okviru naših snaga, tomu jače pridonijeti. Uostalom, želimo ova tri mjeseca do godišnjice stvarnog stupanja na snagu motuproprija, u rujnu, iskoristiti za uvid u našu vlastitu bilancu proteklih triju godina."
Izvor: summorum-pontificum.de (7. VII. 2010.)
Po meni su insinuacije koje njemačka stranica iznosi sasvim neprihvatljive. S jedne strane se svaki redoviti obred mise praktički proglašava heretičnim, a s druge se pišu laude SSPX-u, koji je u posljednje vrijeme pod opravdanom kritikom crkvene hijerarhije (http://clericalwhispers.blogspot.com/2010/06/sspx-ordinations-seen-as-provocation-by.html) zbog neposlušnosti i šizmatičnih čina (http://clericalwhispers.blogspot.com/2010/06/controversial-catholic-traditionalists.html)koji uostalom tu zajednicu karakteriziraju od njena početka. Takvo ponašanje nema veze s katoličkom tradicijom, niti s jedinstvom s papom.
OdgovoriIzbrišiNe znam što su insinuirali, pozvali su se na ta pisma iz 2002. i 2003. koja se odnose na vjernike koji tamo idu, obični ljudi nisu ni pod kakvim sankcijama. Na toj stranici se ne nude linkovi na stranice piovaca u smislu reklame, niti njihove redovnice predstavljaju među redovima. Glede ređenja, od crkvene hijerarhije jedino je ponovio neslaganje regensburški biskup u čijoj se biskupiji nalazi njihovo sjemenište; ređenja u Americi i u Francuskoj koliko sam vidio nisu izazvala nikakvu pozornost mjesnih biskupa, možda zbog razgovora koji traju kako bi sredili svoje pravno stanje u Crkvi. Do sada su njihovi svećenici služili mise i u Bazilici sv. Petra i u još nekim svetištima. Meni se to spominjanje misa kod njih nije učinilo kao uputa da se ide k njima, nego više kao dopuna podataka o trad. misi, kao i napomena da se lakše dolazi do mise u izvanrednom obliku ako su u mjestu nazočni piovci, jer je biskupima stalo da ljudi ne odlaze k njima.
OdgovoriIzbrišiZanimljivost:
Jedino u anglofonim zemljama imaju kraticu SSPX, a redovito originalno, FSSPX. Tako dugu kraticu imaju jedino pavlini i misionari sv. Kolumbana (računam samo početna slova, a ne kad se piše još nekoliko riječi u nastavku kao OPraem., OCarm. ili OFMConv.).
Napisao sam ti dvije stvari koje su insinuirali u tekstu koji si prenio. Uz to, dok se kao "nužne" spominju mise kod SSPX-ovaca, elaborira se o animozitetu između njemačkih biskupa i promicatelja latinske mise. No, prešućuje se kako je prijekor koji njemački biskupi iskazuju spram SSPX-a sasvim opravdan s obzirom na njihovo protucrkveno djelovanje. Meni pak ostaje nejasno kako katolici, napose tradicionalni, mogu podupirati takva protuzakonita ređenja. Njihova argumentacija kako takva ređenja unatoč ilegalnosti pripadaju životu crkvene zajednice identični su argumentaciji koju iznose oni koji zaređuju žene za rimokatoličke svećenice. Uz to, tim činom SSPX-ovci pokazuju kako se nisu spremni odreći šizmatičnih čina poput onog iz 1988. i kako njihovi pregovori s Rimom nisu iskreni.
OdgovoriIzbrišiNisam branio ta ređenja, nego sam iznio moguću pretpostavku zbog čega ona drugdje nisu izazvala posebne reakcije.
OdgovoriIzbrišiNe piše u tekstu da su te mise potrebne ili nužne, nego da ih je nužno spomenuti zbog toga što je iskustvo pokazalo da je veća spremnost biskupa da odobre trad. misu u svojoj biskupiji, ako se u njoj nalazi centar gdje bratstvo već ima mise (Der Hinweis auf die Messen bei der SSPX erscheint notwendig: Die Bereitschaft vieler Bischöfe, Summorum Pontificum zu befolgen und Messen nach dem alten Ritus zu ermöglichen, steigt erfahrungsgemäß, wenn ein Messzentrum der Bruderschaft in der Region aktiv ist.)
Ako je zaista tako, onda je vrlo zabrinjavajuće da pojedini biskupi pokazuju simpatije spram zajednice koja se otvoreno komfrotira Rimu.
OdgovoriIzbrišiBiskupi odobre tradicionalnu misu koju služi svećenik koji ima sređen status u Crkvi.
OdgovoriIzbriši