Zajednica koja nešto što joj je dotada bilo najsvetije i najuzvišenije odjednom proglašava strogo zabranjenim, i težnju za time drži nečim nedoličnim, stavlja samu sebe u pitanje. Ta što ćemo takvoj zajednici uopće još vjerovati? Neće li sutra opet nešto zabraniti što danas još propisuje?
(J. Ratzinger, Sol zemlje, 2001.)
Što će se takvoj zajednici uopće još vjerovati? Pitanje je koje ne muči papu Franju. Pogledamo li unatrag na sav kaos ovih osam godina, nedostajao je samo ovaj ispad protiv njegova živog prethodnika.
Još se sjećamo kako je Franjo milosrdno primio i slušao o planovima vjenčanja jednog transseksualca, kako je inzistirao na tome da katolici private "darove i kvalitete" istospolnika, kako je raspustio Akademiju za život Ivana Pavla II. da bi je popunio ljudima koji se otvoreno protive katoličkom ćudoređu. Promicao je svoje prijatelje poput McCarricka, Mahonyja, Danneelsa i drugih koji su izgubili svaki ugled u očima vjernika. Izazivao serijom intervjua izvan svake pameti s notornim Scalfarijem, uništavao tradicijske redovničke zajednice. Nije se ustezao ni od skandaloznih izjava o Blaženoj Djevici Mariji i o Gospodinu pa sve do klanjanja idolu usred Rima.
Je li se od nekoga koji se toliko nastoji svidjeti svijetu moglo očekivati da se neće pridružiti rušiteljima tradicionalnih simbola i spomenika koji haraju već mjesecima? Zašto ne biti prvi među njima i pokušati srušiti najveći simbol? Ponovo.
Očito je da s katoličkim pojmom i slikom Boga Franjo ne može puno. Previše je toga u vezi s tim rigidno i zadano, ali s "bogom iznenađenja", kojeg toliko promiče, sasvim je drukčije. On govori baš ono što Franjo želi, npr. da praktički zabrani vjekovnu misu te da insinuira u popratnom pismu da je i ova blijeda tolerancija privremena.
Franjo djeluje kao čisti političar. Moć je u njegovim rukama i uništit će svakoga tko mu stane na put. Primjer franjevaca Bezgrješne dovoljno govori. No, kao i svi političari i Franjo je prolazan. Kako se samo daleko i kao u magli čini medijski toliko eksponirani Ivan Pavao II. Ako je u nekoliko godina "najmilosrdniji" papa uspio nemilosrdno i prevratnički uništiti puno snažnija, opravdanija te na razumu i vjeri utemeljena djela svojih prethodnika, koliko li će nekom budućem papi - koliko god to daleko bilo u budućnosti - biti lakše potezom pera precrtati šuplje fraze jednog dokumenta prepunog površnosti i mržnje?!
***
Iz predavanja kardinala Sticklera, Uspomene i iskustva koncilskoga perita Liturgijskog povjerenstva, prenosim dio u kojem ističe da postoje područja nad kojima ni papa nema moć manipuliranja.
"Da bih izbjegao sva nerazumijevanja kod ovog prikaza reforme koji u bitnome za predmet ima odnos suglasja ili nesuglasja između koncilske konstitucije i Novog reda mise, želim izričito ustvrditi da nikada nisam - dogmatski i juridički - dovodio u sumnju valjanost potonjega iako su mi kod juridičkog pitanja došle ozbiljne sumnje s obzirom na moje intenzivno bavljenje srednjovjekovnim kanonistima, koji su jednoglasnog mišljenja da pape mogu promijeniti sve, izuzimajući ono što propisuje Sveto pismo ili što pogađa već donesene najviše doktrinarne odluke i 'status Ecclesiae'. Kod određivanja toga pojma ne nadaje se jasna sigurnost. Vezanost tradicijom kod bitnih stvari koje su tijekom vremena konačno obilježile Crkvu, sigurno spada u taj fiksni, nepromjenjivi 'status', o kojem također niti papa nema ovlasti raspolaganja. Značenje liturgije za čitav pojam Crkve i njegov razvoj, koje je i II. vatikanski koncil naglasio kao u biti nepromjenjivo, blisko je misli da ona stvarno, što se tiče njezine predajne biti, spada u 'status Ecclesiae'."
Izvor: Gloria.tv
Slika: Orbis catholicus secundus
Nema komentara:
Objavi komentar