Getoizacija

Jedan od prvih komentara novog motuproprija pape Franje, kojem je nakana i želja smrt tradicionalnog obreda svete mise, napisala je gospođa L. Scrosati na talijanskom portalu La Nuova Bussola Quotidiana.

"[Prek]jučerašnjim je objavljivanjem motuproprija 'Traditionis custodes' papa Franjo razorio ono što je Benedikt XVI. htio postići svojim motuproprijem 'Summorum pontificum', koji je priznavao legtimnost i ljepotu 'drevnoga' liturgijskog oblika. Sada su oni koji pohađaju staru misu prezreni, zatvoreni u geto, jedva tolerirani i spriječeni u rastu.

Nadali smo se da će prije umrijeti, ali budući da još živi, nastavimo dalje usprkos tomu. Subjekt u pitanju koji odbija umrijeti noseći se s tegobama je Benedikt XVI. Ovo nije sažetak sadržaja, nego duha novog, [prek]jučer predstavljenog, motuproprija 'Traditionis custodes' po Franjinoj volji. Naslov koji je pravo majstorsko djelo licemjerja, od trenutka kad članci motuproprija određuju smrt onoga što mirno i nadalje nazivamo izvanrednim oblikom rimskog obreda, koji je, naprotiv, valorizirao motuproprij 'Summorum pontificum' (2007.) Benedikta XVI. Smrt suspenzijom ili izumiranjem, već prema surječju.

Franjo se tipičnom jezuitskom ironijom poziva na časne predšasnike, uključujući Benedikta XVI., čije ime spominje samo zato da mu razori djelo. Na to smo se već naučili iz ere pobudnice 'Amoris letitia' kad se citiralo Ivana Pavla II. i Tomu Akvinskog da bi se tvrdilo upravo suprotno od njihova učenja.

Očito je, zapravo, da motuproprij 'Summorum pontificum' izražava priznanje legitimnosti i ljepote toga liturgijskoga oblika koji nazivamo 'drevnim' iz komocije, ali i zbog dubokoga poštovanja prema onim svećenicima i vjernicima koji su u njemu našli pašu za vlastiti kršćanski život. [Prek]jučerašnjom se odlukom, naprotiv, nalazimo pred razaranjem motuproprija Benedikta XVI., točku po točku. Počevši od članka 1. koji ne priznaje stare liturgijske knjige kao izraz jednoga zakona molitve rimskog obreda.

Dakle, ako 'usus antiquior' nema ništa s molitvom Crkve, jasno je da postaje liturgija indijanskih rezervata. Treba ih još malo pomoći dok ne izumru, istodobno osiguravajući da se ne množe i da ne zaraze druge. Upravo je to smisao odluka motuproprija koje nalaze svoj duh u uvjerenju koje je izazio Franjo - a koje nipošto ne odgovara stvarnosti - prema kojem su njegovi predšasnici imali samo 'namjeru 'olakšati crkveno zajedništvo onim katolicima koji se osjećaju vezanima za neke bivše liturgijske oblike' i 'ne drugima'. Citat je uzet iz motuproprija 'Ecclesia Dei' iz 1988., a Franjo mu je morao dodati 'ne drugima', što ide u dijametralno suprotnom smjeru od drugog motuproprija, 'Summorum pontificum', koji je upravo i tima 'drugima' htio proširiti mogućnost da uživaju bogatstva toga liturgijskoga oblika. 

Očito kontaminiran ideologijama koje su od kontradikcija načinile motor povijesti, Franjo se voli kretati od proturječja do proturječja. Tako mu je u popratnom pismu izvanredno uspjelo ustvrditi da ga kod njegove odluke da uništi 'Summorum pontificum' tješi činjenica što je 'nakon Tridentskoga koncila i Pio V. ukinuo sve obrede koji nisu mogli dokazati svoju drevnost, uspostavljajući za čitavu latinsku Crkvu jedna Rimski misal'. Ako je Franjo već htio slijediti kriterije svetog prethodnika, u skladu s tim bi morao ukinuti nove liturgijske knjige koje ne mogu dokazati više od pola stoljeća života.

U svojoj je biti motuproprij objava rata onima koji pohađaju tradicionalnu misu. Osim već spomenutog članka 1. prema kojem su 'liturgijske knjige koje su proglasili sveti prvosvećenici Pavao VI. i Ivan Pavao II. [...] jedini izraz zakona molitve rimskog obreda', smjera se povratku k režimu indulta u kojem su svećenici i vjernici praktički bili kontrolirani i trpljeni. Isključive kompetencije se vraćaju u ruke biskupâ koji mogu eventualno zaustaviti centre gdje se služi stari obred, ali ne mogu ustanoviti nove. Zapravo, u članku 3 § 6 precizira se da biskup 'mora skrbiti da se ne osnivaju nove skupine'. Već postojeće skupine, naprotiv, ispitat će se 'ne isključuju li valjanost i legitimnost liturgijske reforme, dekrta II. vatikanskog koncila i učiteljstva papa'. Pod jednakim bi uvjetima bilo zanimljivo kad bi se vjernici koji idu na novu misu ispitali o kanonima Tridentskoga koncila ili o 'Evangelium vitae'...

Nadalje, biskup treba 'u personalnim župama koje su kanonski podignute na korist tih vjernika, podzeti adekvatnu provjeru njihove stvarne korisnosti za duhovni razvoj i prosuditi hoće li se zadržati ili ne' (§ 5). Biskup može dopustiti mjesto za celebraciju 'izoliranih' skupina, ali 'ne u župnoj crkvi i bez podizanja novih personalnih župa' (§ 2). Tako da nikoga više ne zaraze.

Svećenici koji 'već celebriraju prema Rimskom misalu iz 1962. molit će dijecezanskog biskupa za odobrenje da tu mogućnost i dalje obavljaju' (čl. 4), dok oni koji 'budu zaređeni nakon objave ovoga motuproprija, a imaju nakanu celebrirati prema Rimskom misalu iz 1962., trebaju podnijeti formalni zahtjev dijecezanskom biskupu koji će prije dodjele dopuštenja konzuktirati Apostolsku Stolicu'.

Giljotina pada i na glave ustanova bivšega Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', kao što su Petrovo bratstvo, Ustanova Krista Kralja Vrhovnog Svećenika, Ustanova Dobrog Pastira, Bratstvo sv. Vinka Ferrerskog i druge. Na temelju čl. 6 ti instituti 'prelaze pod kompetenciju Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života'. Duo Braz de Aviz-Carballo već trlja ruke...

Prvo razmišljanje: Pismo i motuproprij u svakom retku pokazuju prezir prema vjernicima koji su privrženi staroj liturgiji: od njih se i ni od koga drugog ne traži 'provjera vjernosti' Crkvi; njih se i nikoga drugog ne drži daleko od župa; njima je i nikom drugom zabranjeno da se šire. U svakom pogledu radi se o getoizaciji.

Drugo razmišljanje: razlika između držanja Benedikta XVI. i Franje. Prvi je uz snažan otpor neumorno radio na tomu da u Crkvi ne nastane unutarnji lom s onim što je prijašnjim generacijama bilo sveto. Drugi ruši svaki most prema toj baštini koju po volji koristi, zlorabeći je, da bi sebe dokazao. Prvi je nastojao da se kao u svojoj kući, u Crkvi, osjećaju svi oni vjernici koji su doživjeli šok reformi, autoriziranih i neautoriziranih, 70-ih godina, cijeneći njihovu vjernosti i ozbiljnost te uvodeći ih u službu Crkvi. Drugi ih progoni u geto, jedva ih podnosi, dovodi ih u pitanje te im sprječava rast i širenje."

Izvor: Beiboot Petri / NBQ
Slika: The Remnant Newspaper