Deset je godina otkako je Benedikt XVI. objavio glasoviti motuproprij Summorum Pontificum kojim je svima dao do znanja da tradicionalna rimska misa nikada nije bila ukinuta i da ono što je prijašnjim generacijama bilo sveto, ostaje i za nas sveto i veliko i ne može biti odjedanput zabranjeno ili čak smatrano štetnim.
M. Mosebach u razgovoru za časopis Radici Cristiane ističe tu veliku zaslugu pape u miru: Papa Benedikt više je puta naglasio da pape nisu gospodari liturgije, nego da joj trebaju služiti. Ta su lijepa i istinita načela, međutim, godinama bila ignorirana. Sveta Stolica se u stvarnosti dugo tako vladala kao da može zabraniti tradicionalni obred, i u tom ju je slijedio velik dio biskupa svijeta (v. Corrispondenza Romana).
U ovih se deset godina tradicionalna misa proširila na sve strane svijeta. Dogodilo se to zahvaljujući spomenutom motupropriju kao i čvrstoj vjeri svih onih koji su neprekidno ostali vjerni staroj misi, od kojih neke Rorate caeli ističe u jednom u od zadnjih postova.
Među takve koji su čvrsto vjerovali da će se tradicionalna misa vratiti iz progonstva koje su joj nametnuli samozvani reformatori, bio je T. Casini, pisac Razderane tunike, s čijim smo se razmišljanjima o reformi mise ovdje već susreli. Ovako je pisao u vrijeme kad se činilo da je tradicionalna misa pala i osuđena na nestanak:
"Ustat će opet, kažem vam, [stara misa] ustat će, kako sam kazao mnogima koji su mi se dolazili žaliti (katkad plačući). Onomu tko pita kako mogu biti siguran, odgovaram (ako hoćete, kao 'pjesnik') vodeći ga na terasu i pokazujući mu sunce... Uskoro će biti večer i tamo će, u crkvi svetog Dominika [Fiesole], fratri pjevati na Večernjoj: 'Iam sol recedit igneus'; ali za nekoliko će sati, prijatelji moji, ti isti dominikanci pjevati na Prvom času: 'Iam lucis orto sidere'- i tako svakodnevno.
Sunce će, želim kazati, ustati, vratiti se nakon noći da sja, da s neba razveseli zemlju jer... jer je sunce i Bog ga je odredio da bude za naš život i utjehu. Dodajem, tako je i tako će biti s misom- 'našom' misom, katoličkom, svih vremena i svih ljudi; našim duhovnim suncem, tako lijepim, tako svetim, tako posvećujućim- a protiv umišljaja šišmiša, koje je izvela reforma, da njihov čas, čas tame, neće završiti.
Sjećam se da nas je bilo mnogo na ovoj mojoj prostranoj terasi prošle godine da gledamo potpunu pomrčinu sunca. Pamtim i gotovo da mi se čini da ponovo ćutim taj osjećaj, osjećaj hladnoće, tuge i gotovo razočaranja u promatranju i osjećaju da se postupno smračuje i zahladnjuje. Sjećam se tišine u gradu dok su lastavice, dok su ptice nestale, uplašene, a ponovo se pojavili leteći nebom odvratni netopiri.
Onomu koji je, kad je sunce bilo potpuno zamračeno, rekao: 'Što ako se više ne bude vidjelo?'- sjećam se da nitko nije odgovorio, kao da u tom ne vide šalu. I sunce se opet vidi, zapravo, sunce se opet diže nakon te kratke noći usred dana, lijepo kao prije i, kako se čini, više nego prije, dok se ponovo u zrak vraćaju lastavice, a šišmiši odlaze u jazbine.
Kao i prije, sjajno i lijepo, a ipak isto, sunce se čini i veće nego što je bilo prije, kao u leopardijanskom zakonu 'zadovoljstva kao ploda lišenosti' ili evanđeoske lekcije o izgubljenoj i nađenoj drahmi.
Onakvo kakvo je bilo prije, i veće nego što je bilo prije: tako će se dogoditi s misom, tako će se misa činiti našim očima, krivima što je prije pomrčine nisu dovoljno cijenile; našim krivim srcima što je nisu dovoljno ljubila."
Izvor: RORATE CÆLI
Slike: Orbis Catholicus Secundus, RORATE CÆLI, splendor
Nema komentara:
Objavi komentar