nedjelja, ožujka 27, 2016

exsultemus & laetemur



Za Uskrs prošle godine u Njemačkoj je prikazan film berlinskog redatelja I. Langnera, Lice Kristovo u dva dijela koji se temelji na trilogiji Isus iz Nazareta Benedikta XVI. 

U potrazi za materijalom za svoj dokumentarac, zamolio je Benedikta XVI. da mu napiše koja djela iz povijesti umjetnosti o Kristovu rođenju, raspeću i uskrsnuću najviše cijeni. Emeritus mu nije samo odgovorio, nego mu je također poslao i primjere tih djela u obliku poštanskih razglednica ili čestitaka. 

Otkrio mu je koja mu je posebno draga Isusova slika. Upravo ova koju vidimo gore. Freska Uskrsloga blaženog fra Angelica iz firentinskog samostana Sv. Marka. Naziva se Noli me tangere prema Spasiteljevim riječima sv. Mariji Magdaleni: Nemoj me dodirnuti jer još nisam uzašao k Ocu svojemu (Iv 20,17).

Taj je motiv bio izabrao za svoje čestitke o Uskrsu 2006. Razlog odabira ove slike za koju kažu da odiše dostojanstvom i uzvišenošću, sâm navodi u spomenutom pismu: Ovdje je ljepota duboko povezana s istinom vjere.

Prema: kath.net, gloria.tv
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

petak, ožujka 25, 2016

Tada ćete upoznati (Iv 8,28)

Slovenski svećenik i bloger A. Vončina u svom postu iz siječnja pita čitatelje jesu li se kad zapitali o natpisu koji se nalazi na Spasiteljevu križu. 

"Na našim je križevima to obično četveroslov INRI; latinska kratica. Bog je, kako čitamo u Starom zavjetu, svoj savez sklopio s izraelskim narodom i objavio Mojsiju, kako stoji u Izl 20, 2: 'Ja sam GOSPODIN, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, ih kuće ropstva'. Riječ 'Gospodin' nije tek tako napisana velikim slovima, jer radi se o poznatom četveroslovu יהוה, 'YHWH', što se može izgovoriti na više načina, najčešće 'Jahve'. Zdesna nalijevo imamo slova: 'yod-he-waw-he'.


U Ivanovu evanđelju čitamo: 'Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: 'Isus Nazarećanin, kralj židovski.' Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: 'Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.'' Pilat odgovori: 'Što napisah, napisah!' [Iv 19, 16-22]'

Sveti Ivan, apostol i evanđelist, zaustavlja se na naizgled nebitnim detaljima:
"1. da je natpis čitalo dosta Židova zato što je mjesto Isusova raspinjanja bilo blizu samoga grada, 2. da su se židovski prvaci obratili Pilatu da promijeni natpis i 3. Pilat koji to odbija.

[...]

Veliki francuski glumac, komičar, snimatelj i pisac, inače i stručnjak za hebrejski, Henri Tisot, obratio se raznim rabinima da bi doznao kakav je točno bio prijevod Pilatova natpisa. O tom pitanju piše u knjizi 'Ève, la femme: l'injustice de tous les temps'. Tisot je tako otkrio da na hebrejskom gramatički treba pisati: 'Isus, Nazarećanin i kralj Židova'. Hebrejskim slovima dobijemo:  ישוע הנוצרי ומלך היהודים. Tko zna hebrejski shvatit će da treba čitati zdesna nalijevo, za nas sve ostale koji ne znamo hebrejski na latinici piše: 'Yshu Hnotsri Wmlk Hyhudim'. Ako još dodamo samoglasnike, rečenica izgleda ovako: 'Yeshua Hanotsari Wemelek Hayehudim'. Ako napravimo kraticu kao s latinskim natpisom, dobijemo na hebrejskom: יהוה ili 'YHWH' (na grčkom bi bilo kako i vidimo na ikonama INBI).



Sada vidimo zašto je evanđelist Ivan toliko usredotočen na specifične detalje. Židovi su vidjeli čovjeka kojega su dali razapeti i koji je tijekom svoga zemaljskog života tvrdio da je Sin Božji, kako nad sobom ima napisano Božje ime, taj četveroslov koji se nije smio izgovarati, nego bi ga mogao samo jedanput godišnje izgovoriti veliki svećenik kada bi stupio u Svetinju nad svetinjama, i nitko drugi! Kako bi mogli prihvatiti da bi nad Isusom, svima naočigled, ostalo napisano 'YHWH'? Zato su govorili Pilatu da promijeni natpis. Tako i Pilatova rečenica: 'Što napisah, napisah', koju mu Ivan stavlja u usta, zvuči prilično drugačije i dublje, jer se radi o ispunjenju Isusove riječi, pa i o proročanstvu. U Iv 8, 28 Isus, naime, kaže: 'Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja Jesam'. Dakako, Isus s tim uzdizanjem misli na svoje razapinjanje jer je bio 'uzdignut na križ', 'Ja Jesam' kad se ponavlja u evanđeljima ukazuje na židovski tetragram, stoga na Božje ime koje je bilo objavljeno Mojsiju u Izl 3, 14: ''JA SAM KOJI JESAM', reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: 'JA JESAM' posla me k vama.' Tako Isus potvrđuje da je Bog što također, znao ili ne znao, svojim natpisom tvrdi i Poncije Pilat."

Još o Titulusu možete doznati u komentarima na postu Chiesa e post concilio.

Izvor: Vončotov portal (prema losai.eu)
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Arma Christi

petak, ožujka 11, 2016

Kritika s poštovanjem

Na Papino pismo A. Socciju osvrnuo se 9. ožujka 2016. i R. de Mattei u Corrispondenzi Romani:


"Pismo koje je papa Franjo prošloga 7. veljače uputio A. Socciju, zaslužuje jednaku pozornost kao i Soccijeva knjiga Konačno proročanstvo. Pismo papi Franji o Crkvi u vrijeme rata (Rizzoli, 2016.).

Knjiga sienskog auktora podijeljena je u dva dijela: prvi sadrži skup proročanstava, starih i suvremenih, koje predskazuju velike katastrofe za svijet ako se ne obrati i ne bude činio pokoru. Materijalna razaranja koja predviđaju mnoga proročanstva čine se kao posljedica situacije duhovne devastacije u kojoj se Crkva danas nalazi uronjena. Među brojnima nebeskim porukama, one Gospe Saletinske i don Boscov san o budućnosti Rima skiciraju scenarij tragedije i nade, usporedan s onim koji je Gospa 1917. navijestila u Fatimi.

Ostale privatne objave koje Socci citira mogu se smatrati diskutabilnima, ali namjera sienskoga pisca je podsjetiti na opstojnost profetičke i apokaliptičke dimenzije koja je nerazdvojna od katoličke teologije povijesti.

Drugi dio knjige u obliku 'Otvorena pisma' ozbiljna je kritika pape Bergoglija u kojoj auktor minuciozno podsjeća na sve čine i riječi koji su, od počeka njegova papinstva, vjernike ostavljale zbunjenima, povrijeđenima i katkad sablažnjenima, sve dotle da si postave pitanje koje je uoči njegova putovanja u SAD stajalo na naslovnici 'Newsweeka': 'Je li Papa katolik?' Socci Papi upravlja ove potresne riječi: 'Preklinjem Vas, ponovo promislite o putu koji ste sve dosad prešli, izbjegnite daljnje najteže korake kao što je poslijesinodalna pobudnica koja se otvara idejama kard. Kaspera [...]. Posebno izbjegnite sazivanje nove sinode koja- kako postoji strah- na ciljniku ima čak svećenički celibat. Ono što bismo svi trebali je jedan veliki pokornički jubilej' (str. 221).

A. Socci je novinar koji je kao takav navikao odmah reagirati na događaje svom aktualnošću koju traži njegova profesija. To katkad može ići nauštrb produbljenja neke teme, ali zato što ga pokreće jaka strast, sklon je i sama sebe staviti u pitanje kao i vlastita uvjerenja- samo ako preteže istina i ništa drugo. Oni koji ne dijele neke Soccijeve teze moraju priznati tu njegovu kvalitetu koju je više puta pokazao.

Ono što je sigurno je da ga papa Franjo, nakon što je primio knjigu, nije izopćio, osudio niti ignorirao, nego je posegnuo za papirom i olovkom i vlastoručno mu napisao

'Dragi brate,

primio sam Vašu knjigu i popratno pismo. Puno hvala na toj gesti. Neka Vam Gospodin plati. Počeo sam je čitati i siguran sam da će mi mnoge stvari koje navodite biti na dobro. Zapravo, i kritike nam pomažu da hodimo pravim Gospodinovim putem. Zaista Vam puno zahvaljujem na Vašim molitvama i molitvama Vaše obitelji. Obećavam da ću moliti za sve vas i prositi Gospodina da vas blagoslovi i Gospu da vas čuva. 

Vaš brat i sluga u Gospodinu,
Franjo.'

To malo redaka razara izvjesnu 'papolatriju' raširenu u nekim konzervativnim sredinama. Prvosvećenik podsjeća da kritiziranje pape nije samo dopušteno, nego je 'na dobro' samom Papi, i da mu pomaže 'hoditi na pravom Gospodinovu putu'. Pojmom 'papolatrija' smjeramo na nezasluženu divinizaciju Papine figure, što je vrlo različito od davanja počasti i dužnoga poštovanja koje dugujemo za službu koju obnaša. Otvorenost, pa i kritika- primjećuje Socci- mogu biti od pomoći Rimskom biskupu, 'posebno kad prevladavajući mentalitet pretjeruje s dodvoravanjem' (str. 92). Veliki dominikanski teolog M. Cano tvrdi: 'Petru ne trebaju naše laži ili dodvoravanje. Oni koji slijepo i bez razlike brane sve odluke vladajućeg prvosvećenika oni su koji najviše potkopavaju auktoritet Svete Stolice: umjesto da osnažuju, oni razaraju njene osnove'.

Netko bi mogao kazati da je Franjino pismo Socciju usmjereno tako da 'uključi' sve, od progresivaca do tradicionalista, u jednom sinkretističkom zagrljaju. No, iznad takvih namjera, ono što se broji su činjenice, a činjenica je ovom slučaju priznanje koje je Papa izrazio svojim kritičarima. Riječi koje je Franjo rekao Socciju protežu se na sve one koji su zadnjih godina kritizirali novi pontifikat: A. Gnocchija i M. Palmara [1, 2, 3, 4, 5] pa sve do članaka R. Douhata [6, 7] u 'New York Timesu' i peticije koju je 8. prosinca 2015. u 'Remnantu' objavila skupina katoličkih pisaca [lat, hrv]. Franjo nas podsjeća da smijemo kritizirati Papine čine koji nisu nezabludivi, osobito što se tiče njegovih političkih pogleda i njegovih pastoralnih odluka, pod uvjetom da je kritika iznesena s poštovanjem i da je usmjerena protiv zablude osobe, a ne papinskog auktoriteta.  

Izdaju katoličke političke klase uvijek je u povijesti pratila izdaja crkvenoga vodstva, ali nikada se nije dogodilo da je jedan papa izabrao E. Scalfarija kao svoga pouzdanika i ukazao na E. Bonino i G. Napolitana kao na velike figure talijanske sadašnjosti, ne uputivši ni riječi ohrabrenja, poticaja ili jednostavnog blagoslova stotinama tisuća katolika na Obiteljskom danu.

I dok je u Senatu prolazio Cirinnin zakon koji ozakonjuje istospolne zajednice, papa Franjo je šutio i u Italiji kao što je bio šutio u irskom slučaju, preuzevši tako veliku odgovornost. 'Zašto ste se Sveti Oče'- pita Socci uznemireno- 'prestali protiviti tom fatalnom napadu na obitelj koji svijet godinama poduzima?' Socci je 6. ožujka u 'Liberu' kritizirao nastanak nove katoličke stranke nakon iskustva Obiteljskog dana. U prošlosti je, tumači Socci, uvijek propadala ideja pretvaranja vjerski nadahnutih pokreta u nešto političko. Zabluda se ne tiče samo vremena i načina kojima je inicijativa najavljena. Mora biti odbačena sama ideja jedne katoličke političke partije- osuđene na prihvaćanje pravila relativističke demokracije- dok su pokreti koji iznose svoja mišljenja ['movimenti di opinione'] sposobni utjecati na politiku na puno učinkovitiji način od stranaka. U Italiji se zadnjih godina oblikovao širok pokret otpora procesu sekularizacije koji je u tijeku. Na izvoru toga pokreta je jedan otajstven, ali stvaran zahvat milosti, no i rad mnogih katolika koji se desetljećima svojim političkim i kulturalnim angažmanom suprotstavljaju tom razvoju.

Obiteljski dan protiv Cirinnina zakona mnogima je otkrio postojanje toga pokreta. Međutim, u trenutku kad je katolički svijet s Obiteljskim danom izazio svoju najveću snagu, očitovao je i svoju krajnju slaboću. Snaga je ona koja dolazi od baze, slaboća je ona koja karakterizira vrh pokreta koji je nekoliko tjedana nakon Obiteljskog dana pokazao svoju razjedinjenost.

Ta fragmentacija ne treba čuditi. Kad se diže plima, uvijek se pojavi netko tko želi doći na čelo pokreta koji nije stvorio i koji ne predstavlja. Socci ima pravo kad primjećuje katolici danas imaju za raditi nešto drugo, a ne praviti tematske stranke. Njihova je prva hitna zadaća sprječavanje samouništenja Crkve i društva'. Hoće li poslijesinodalna pobudnica koju će Papa potpisati 19. ožujka biti novi korak prema tom procesu samouništenja? Hoće li potvrditi crkveni nauk ili će se u nekim točkama udaljiti od njenoga trajnog Učiteljstva? I kako se u tom slučaju trebaju držati katolici? To su hitna današnja pitanja. Pitanja koja iziskuju svu pozornost za koju je sposoban um prosvijetljen milošću."

Izvor i slika: CORRISPONDENZA ROMANA, Im Beiboot Petri

četvrtak, ožujka 10, 2016

Pomoć od kritike

Papa Franjo zahvalio je vlastoručnim pismom poznatom novinaru A. Socciju na njegovoj knjizi Zadnje proročanstvo u kojoj iznosi svoje zamjerke na način na koji Papa obnaša svoju službu. To nije prvi put da se Sveti Otac obraća jednom svom kritičaru; godine 2013. telefinirao je pokojnom M. Palmaru.

Iz pera A. Soccija u Liberu, 19. veljače 2016.:


"Prošloga sam petka u žurbi navratio u kuću mojih roditelja koja je puna uspomena na moga oca; poput njegove najljepše slike: beživotni rudar kojeg na nosilima nose njegovi kolege (i moj je otac na poslu u rudniku jedanput riskirao život i ostao invalid).

Naučio me da je život borba za istinu i da su istina i sloboda važnije od kruha. Njemu, koji se kao katolički rudar 18. travnja 1948. borio za slobodu naše zemlje, zahvaljujem na najvažnijoj pouci: živjeti bez laži.

Na njega sam odmah pomislio u petak kad sam primio pismo preko žurne dostave. Moja zapanjena majka predala mi je bijelu kuvertu sa žigom Vatikanskoga Grada dok je šaptala: 'Je li ti to Papa pisao?'

I doista, rukopis je nezamjenjiv. Napisao je perom s crnom tintom moju adresu, na poleđini pošiljatelj ('F'- za Franjo) i ispod: 'Gostinjac svete Marte- 00120 Vatikanski Grad'.

Pomislio sam na oca jer je on za mene simbol onoga kršćanskog naroda kojem toliko dugujemo, a koji pseudointelektualni establišment, koji slavi papa Franju (mislim na 'La Repubblicu'), prezire. Onoga kršćanskoga naroda koji protekle tri godine osjeća da su ga pastiri napustili.

Papa Franjo, doduše, među antiklerikalcima ima velikoga medijskoga uspjeha, ali Crkvu je gurnuo u veliku pomutnju. Dovoljno je pomisliti na izjave u zrakoplovu na povratku iz Meksika kad se uvelike 'umiješao' u useljeničku politiku, ali je rekao i da se neće miješati u talijansku raspru oko homobraka (iako je rimski biskup i talijanski primas).

- Imperij

U petak, upravo kad sam dobio njegovo pismo, vidio sam Svetog Oca na TV-u zbog potpisivanja zajedničke izjave s pravoslavnim patrijarhom Ćirilom. Radi se o povijesno-političkoj izjavi dostojnoj pamćenja kojom su Rimokatolička Crkva i Pravoslavna, zajedno, odbacile 'Obaminu agendu', kojoj se Papa do sada podvrgavao na katastrofalan način.

Ta deklaracija vraća Crkvu na put Benedikta XVI. i pravi je torpedo protiv 'diktature relativizma' Zapada i protiv diktature islamizma Istoka. Ona je krik slobode koji uzdiže naše kršćanske vrijednosti, od Atlantika do Urala, i vraća nas velikoj povijesti Europe narodâ i katedrala. 

Suprotnost onomu što je Franjo radio ovih godina. 

Izjava (konačno) odlučno brani progonjene kršćane i vjersku slobodu na svim dužinama, i to čini apelom za hrabro kršćansko svjedočenje u javnom životu. Ona napada nihilističku tehnokraciju Zapadne Europe koja je zanijekala svoje kršćanske korijene i isključila kršćane sve do preziranja. Konačno, naglašeno brani naravnu obitelj i život od začeća do naravna svršetka.

Ipak, odmah nakon svečanoga predstavljanja dokumenta pred televizijskim kamerama, papa Bergoglio je pokušao 'povući' svoj potpis time što je umanjio njegovo značenje. Sve je reducirao na 'photo opportunity'.

Kako se može objasniti to pokaničko odricanje? Očito mu 'imperij', koji je 'demisionirao' Benedikta XVI. i koji 'podržava' Franjin pontifikat, ne dopušta preokretanje geopolitičkog smještaja Crkve.

Stoga se Franjo (koji si je još 2013. dopustio hrabru neovisnost glede Sirije) odmah vratio u dodijeljene mu okvire. To mu nije bilo teško zbog lakoće kojom uobičajeno govori, opoziva i proturječi si, već prema sugovorniku. Njegovo se Učiteljstvo presijeva kao Sarumanova odjeća.

Vjerojatno se sada i u Moskovskom patrijarhatu pitaju koliko to ima Franjâ. Mi se to pitamo već tri godine. Svaki brod koji se tako vodi prevrne se, a u Crkvi zapravo vlada zbrka.

Možda zato Papa toliko naglašeno traži molitve za sebe.

- Molba

Nažalost, on ima mnogo laskavaca, dvorjanika, glancača cipela i fanova koji ga slave, ali malo od njih moli za njega i za Petrovu barku kojoj pod aplauzima i smijanjem svijeta prijeti potonuće.

Naprotiv, ja za njega molim.

[...]

- Pismo

Kad sam otvorio pismo, vidio sam da je u cijelosti njegovo. Razumijem smisao određenih detalja; pape komuniciraju preko Državnog tajništva (u prošlosti sam već dobivao papinska pisma te vrste).

Ovo Papino vlastoručno i izravno poslano pismo, koje nije prošlo ni kroz kakav vatikanski ured, ima precizno značenje: želi biti familijarni znak očinske geste naklonosti i zajedništva.

Iako znam kako rado papa Bergoglio napušta formalnosti, nisam računao s ovim. Poslao sam mu jedan primjerak svoje knjige koju je objavio nakladnik 'Rizzoli'. U njoj se nalazi posveta u kojoj izjavljujem Papi da knjiga sadrži ono što mi savjest nalaže da mu kažem.

Stoga sam bio vrlo iznenađen vidjevši njegovo pismo i čitajući njegove neformale riječi.



'Vatikan, 7. veljače 2016.

Gospodin A. Socci

Dragi brate,

primio sam Vašu knjigu i popratno pismo. Puno hvala na toj gesti. Neka Vam Gospodin plati. Počeo sam je čitati i siguran sam da će mi mnoge stvari koje navodite biti na dobro. Zapravo, i kritike nam pomažu da hodimo pravim Gospodinovim putem. Zaista Vam puno zahvaljujem na Vašim molitvama i molitvama Vaše obitelji. Obećavam da ću moliti za sve vas i prositi Gospodina da vas blagoslovi i Gospu da vas čuva. 

Vaš brat i sluga u Gospodinu,
Franjo'

To su riječi koje me ne ostavljaju ravnodušnim. Postoje stvari toga pape koje me najdublje diraju (kako sam i napisao u knjizi). 

Oduševljava me njegova evanđeoska sloboda u njegova jednostavnost, njegovo stajanje izvan klerikalnih shema. Dirljivo je kad govori o pogledu Isusovu ili kao proteklih dana o majčinskim očima Marijinim kod Gospe Guadalupske. I kad podsjeća na to da naš Spasitelj želi da nitko ne bude izgubljen i kako je spreman svakoga nositi na ramenima.

Ali, u konačnici, jedan se pontifikat sastoji u prvoj liniji od Učiteljstva i od vođenja Crkve, a pred gubitkom orijentacije i zbrkom koje su u ove tri godine zahvatile kršćanski puk, morao sam i htio sam reći istinu, pa i pod cijenu svoga profesionalnoga i moralnog samoubojstva.

- 'Parrhesia', a ne licemjerje

Ono što svijet zove 'prestižom', što sam izgradio desetljećima rada, bacio sam u koprive da postanem odbačenik katoličkog svijeta, koji je moj dom. 

Jednim sam udarcem postao 'gubavac'. U ove dvije godine morao sam probaviti mnogo uvrjeda. Najčešće su bile: 'Opsjednut si' i 'ti si poludio'.

Drugi su za mene zahtijevali egzorcista ili čak izopćenje. Čak su mi podmetali da me preuzela neka sekta, kakav guru ili opskurna 'moć', ali u svakom slučaju izvan Crkve. 

Bio sam prognan iz njihovih medija i moju su knjigu određene katoličke knjižare stavile na 'index', a bez problema prodaju Augiasa i Mancusa.

No, danas mi Franjine riječi daju pravdu za mjesece i mjesece klevetanja. One su prvenstveno, za svakoga od nas, primjer poniznosti i očinstva.

Legitimacija 'kritike Pape' koja je sadržana u pismu čini mi se da također poučava da trebamo biti hrabri, a ne uplašeni ili oportunistički kršćani. Treba govoriti s 'parrhesijom', a ne s licemjerjem.

U svojoj sam knjizi citirao riječi španjolskoga biskupa M. Cana (1509.-1560.), velikoga bogoslovca Tridentskoga koncila:

'Petru ne trebaju naše laži ili dodvoravanje. Oni koji slijepo i bez razlike brane sve odluke vladajućeg prvosvećenika oni su koji najviše potkopavaju auktoritet Svete Stolice: umjesto da osnažuju, oni razaraju njene osnove'.

Tako sam opravdavao svoju iskrenost, kao malu pomoć Rimskom biskupu. Lijepo je da sada Papa odgovara na moju knjigu sve potvrđujući: 'Zapravo, i kritike nam pomažu da idemo pravim Gospodinovim putem'.

Franjo, uostalom, točno zna da mu opasnost ne dolazi od otvorenosti djece Božje, nego od njegova dvora: jednom je išao tako daleko i izjavio da je 'dvor kuga papinstva'.

Istina je, uostalom, da u Rimskoj kuriji i u drugim kurijama pod njegovim pontifikatom vlada klima pravog terora, jedno nikad viđeno tiransko inkvizitorsko ozračje. Za to on snosi odgovornost.

Način na koji je on ovih godina vodio crkvene poslove u zadnju sinodu pokazuje, nažalost, da osim očinskoga Franje punoga razumijevanja, postoji i jedan drugi koji rabi moć na jedan tvrd način. Katkada također zato da Crkvu prisili na heterodoksna učenja.

On je taj koji je uporabio željeznu šaku protiv redovničkih obitelji velike vjere i pravovjerja, a zatim hvalio i promicao one koji idu za vjetrovima svjetovnih ideologija.

Nastavljam se živo nadati da će on stati na kraj toj klimi i pozvati sve da ostanu u Crkvi u slobodi i dostojanstvu djece Božje, kako to i Koncil poučava (bez straha od čistki, osveta i poniženja).

Prvenstveno se nadam da bude vjeran Petrovoj misiji, tj. da brani katoličku vjeru i da je ne rasprodaje niti izvrće: to mu nije dopušteno. To ne može činiti.

'Jer ni papa'- rekao je J. Ratzinger- 'ne može činiti što hoće. On nije aposlutni monarh kakvo su nekoć bili neki vladari. Baš naprotiv, on je jamac poslušnosti. Jamac je za to da nismo istomišljenici njegovi ili koga god drugoga, nego da ispovijedamo vjeru svih vremena koju on, 'bilo to zgodno ili nezgodno', brani protiv trenutačnih mnijenja.'"

Izvor i slike: Lo Straniero, Katholisches.info

petak, ožujka 04, 2016

Konstruktivna faza

Piovo bratstvo dobilo je prošlog ljeta od Kongregacije za nauk vjere dva prijedloga; jedan za uspostavu personalne prelature i drugi o doktrinarnoj izjavi. Otkrio je to prošloga mjeseca biskup A. de Galarreta. Christus Rex prenosi da je poglavar piovaca oba teksta poslao na analizu svim višim glavarima i nekim teolozima Bratstva. 

O temi odnosa s Piovim bratstvom 26. siječnja u intervjuu za Zenit govorio je i nadbiskup Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei

"[...]

- Koje je korake poduzela Sveta Stolica u ovih sedam godina u korist ponovnoga približavanja Piova bratstva?

Nakon povlačenja izopćenjâ 2009., došlo je do niza susreta doktrinarnoga karaktera između stručnjaka koje je imenovala Kongregacija za nauk vjere (s kojom je od motuproprija 'Ecclesiae unitatem' Benedikta XVI. iz 2009. usko vezano Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei') i stručnjaka Piova bratstva, da bi diskutirali o glavnima doktrinarnim problemima koji su u temelju prijepora sa Svetom Stolicom: odnos između Tradicije i Učiteljstva, pitanje ekumenizma, međuvjerskoga dijaloga, vjerske slobode i liturgijske reforme u surječju učenja II. vatikanskoga koncila. To sučeljavanje koje je trajalo otprilike dvije godine, omogućilo je bistrenje dotičnih bogoslovnih stajališta kao i osvjetljavanje točaka slaganja i neslaganja. U idućim godinama bili su nastavljeni doktrinarni razgovori s nekima ciljanim inicijativama za produbljenje i precizaciju diskutiranih tema. Istodobno su kontakti između nadležnih u Povjerenstvu 'Ecclesia Dei' te poglavara i ostalih predstavnika Piova bratstva unaprijedili klimu povjerenja i međusobnog poštovanja koja mora biti u temelju jednog procesa ponovnoga približavanja. Potrebno je prevladati nepovjerenje i krutost koji su razumljivi nakon toliko godina loma, ali oni se mogu postupno rasplinuti ako se promijeni međusobno držanje i ako se razlike ne promatraju kao da su nesavladivi zidovi, nego kao točke rasprave koje zaslužuju biti produbljene i razvijene prema jednom razjašnjenju korisnom za cijelu Crkvu. Sada smo u jednoj fazi koju držim konstruktivnom i usmjerenom k nadanom pomirenju. Gesta pape Franje da osigura katoličkim vjernicima legitimno i valjano primanje sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja od biskupa i svećenika Piova bratstva tijekom Svete godine milosrđa, jasan je znak volje Svetog Oca da unaprijedi put prema punom i stabilnom kanonskom priznanju.

- Koje zaprjeke još stoje na putu konačnom priznanju?

Razlikovao bih dvije razine. Doktrinarnu u pravom smislu, koja se tiče nekih razlika o pojedinim temama II. vatikanskog koncila i poslijekoncilskog Učiteljstva glede ekumenizma, odnosa između kršćanstva i svjetskih religija, vjerske slobode, posebno u odnosu između Crkve i države, kao i nekih aspekata liturgijske reforme. Razina mentalnog i psihološkog stava treba prijeći od pozicije polemičkoga i antagonističkoga sukoba k poziciji slušanja i međusobnog uvažavanja, cijenjenja i povjerenja, kakvo treba biti između članova istoga Tijela Kristova koje je Crkva. Potrebno je raditi na obje razine. Mislim da je put ponovnoga približavanja donio ploda, prvenstveno zbog te promjene stava na obje strane, i isplati se nastaviti na tom pravcu.

Također o pitanju II. vatikanskog koncila, mislim da Piovo bratstvo treba razmisliti o razlikovanju, koje je po mojem mišljenju temeljno i apsolutno odlučujuće, između autentične namisli ['mens autentica'] II. vatikanskog, njegove 'intentio docendi', koja proizlazi iz službenih koncilskih dokumenata, i onoga što bih nazvao 'parakoncilom', dakle ukupnosti bogoslovnih orijentacija i praktičnih stavova koji su pratili tijek samoga Koncila, pretendirajući kasnije da se pokriju imenom Koncila i da u javnom mnijenju, također zahvaljujući utjecaju masovnih medija, često prekriju pravu misao Koncila.

Često u razgovorima s Piovim bratstvom protivljenje ne ide prema Koncilu, nego 'duhu Koncila' koji rabi pojedine izraze ili formulacije koncilskih dokumenata da otvori put za tumačenja i stajališta koja su udaljena i koja instrumentaliziraju pravu koncilsku misao. Također što se tiče lefebvreovske kritike vjerske slobode, u konačnici mi se čini da poziciju Piova bratstva karakterizira obrana tradicionalnoga katoličkog nauka protiv državnoga agnostičkoga laicizma i protiv ideologijskoga sekularizma i laicizma, a ne protiv prava osobe da je država ne prisiljava niti sprječava u izvršavanju ispovijedanja religijske vjere. U svakom slučaju, tu se radi o temama koje mogu biti predmet produbljivanja i bistrenja i nakon punoga pomirenja. Ono što se čini temeljnim je pronaći punu podudarnost o onom što je nužno da se može biti u punom zajedništvu s Apostolskom Stolicom, što znači o cjelovitosti ispovijesti katoličke vjere, o vezu [it. vincolo] sakramenata i o prihvaćanju vrhovnog Učiteljstva Crkve. Učiteljstvo, koje nije iznad napisane i predane nam Riječi Božje, nego joj služi, autentični je tumač i ranijih tekstova Učiteljstva, uključujući one II. vatikanskoga koncila, u svjetlu trajne Tradicije koja napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga, ali ne preko protivne novosti [it. novità contraria] (bilo bi to nijekanje katoličke dogme), nego preko boljeg razumijevanja poklada vjere, uvijek u istom nauku, u istom smislu i u jednakom shvaćanju ('in eodem scilicet dogmate, eodem sensu et eademque sententia', usp. Prvi vatikanski koncil, Apostolska konstitucija 'Dei Filius', 4). Mislim da o tim točkama ne samo da je moguća konvergencija s Piovim bratstvom, nego se ona i duguje. Sve to ne prejudicira mogućnost i legitimnost diskutiranja i produbljenja drugih posebnih pitanja koja sam prije spomenuo, a koja se ne tiču vjere, nego više pastoralne orijentacije i sudova prudencijalnog, a ne dogmatskog karaktera, o kojima je moguće imati također različita gledišta. Dakle, ne radi se o ignoriranju ili o pripitomljavanju razlika o nekim aspektima pastoralnoga života Crkve, nego o tomu da se prezentnim drži da u II. vatikanskom postoje doktrinarni dokumenti koji ponovo izlažu već definirane vjerske istine ili istine katoličkog nauka (npr. Dogmatska konstitucija 'Dei verbum', Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium'), a i oni koji preporučuju smjernice i orijentacije za praktično djelovanje, dakle za pastoralni život kao primjena nauka (izjava 'Nostra aetate', dekret 'Unitatis redintegratio', izjava 'Dignitatis humanae'). Vezanost uz naučavanjâ Učiteljstva varira prema stupnju auktoriteta i prema kategoriji istine vlastite učiteljskim dokumentima. Nije mi poznato da bi Piovo bratstvo zanijekalo vjerske nauke ili istinu katoličkog nauka koje naučava Učiteljstvo. Naprotiv, kritičke primjedbe tiču se izjava ili uputa koje se tiču obnovljene pastoralne skrbi u ekumenskim odnosima i s drugim religijama, kao i nekih pitanja reda razboritosti u odnosima Crkve i društva, Crkve i države. U pogledu liturgijske obnove ograničio bih se na to da spomenem izjavu koju je msgr. Lefebvre 8. ožujka 1988. napisao u jednom pismu papi Ivanu Pavlu II.: 'što se tiče mise Novoga reda, usprkos svim dužnim zadrškama glede toga, nikada nisam tvrdio da je nevaljana ili krivovjerna'. Rezerve prema obredu Novoga reda, koje naravno ne treba podcijeniti, ne odnose se otuda niti na valjanost celebracije sakramenta niti na ispravnu katoličku vjeru. Bit će, stoga, prikladno nastaviti raspravu i razjašnjenje tih rezerva.

- Prigodom Godine milosrđa od pape Franje je stigla opuštajuća gesta: katolički vjernici sakrament pokore mogu primiti i od svećenika Bratstva. Što ta gesta sa sobom nosi? Mislite li da ona konkretno može ponovno otvoriti dijalog koji je već neko vrijeme u zastoju?

Kako sam ranije rekao, dijalog s Piovim bratstvom nikada nije zastao. Zapravo je tako da ga se odlučilo nastaviti na manje služben i formalan način, da se dade prostora i vremena sazrijevanju odnosa na liniji pozicije povjerenja i međusobnog slušanja, za unaprjeđivanje klime prikladnijih odnosa, i unutar toga također smjestiti moment bogoslovne i doktrinarne rasprave. Sveti Otac je od početka svoga pontifikata ohrabrivao Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' da nastavi taj stil u odnosima i susretima s Piovim bratstvom. U tom surječju, opuštajuća i velikodušna gesta pape Franje u okviru Godine milosrđa nesumnjivo je pridonijela daljnjem poboljšanju statusa odnosa s Bratstvom, pokazujući da je Svetoj Stolici na srcu ponovno približavanje i pomirenje koje mora imati i kanonski dovršetak. Nadam se i želim da isti osjećaj i isti volju dijeli i Piovo bratstvo."

Izvor: Zenit, Katholisches.info
Slika: Maria Vesperbild/Frischer Wind