ponedjeljak, listopada 03, 2011

Razabiranja

Gloria.tv je danas objavila snimku razgovora koji je 17. rujna održala s tajnikom Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', msgr. G. Pozzom. Dakle, nedugo nakon predaje Doktrinalne preambule, o čemu smo mogli čitati prethodnoga mjeseca. O tomu i o drugim pitanjima:

"- Monsinjore, sudjelovali ste u razgovorima sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Kakav je Vaš osobni dojam o tim susretima? Koliko smo napredovali? Vjerujete li da će uskoro doći do sporazuma?

Moj dojam je načelno pozitivan. Razgovori i dogovori su se odvijali u srdačnoj atmosferi. Moram reći da je to bio uvijek vrlo slobodan, iskren dijalog, i s vremena na vrijeme vrlo živahan; što se moglo i očekivati s obzirom na diskutiranu problematiku i tematiku. Mislim da smo stigli na odlučujuću, iako ne i konačnu točku toga puta. On je uvelike i značajno poslužio da se razjasne pozicije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i one stručnjaka Kongregacije za nauk vjere. Sada se ide za tim da se prijeđe na razinu vrjednovanja prijepornih točaka, odnosno da se konkretno ustanovi postoje li mogućnosti da se prevladaju doktrinalne teškoće i problemi o kojima se razgovaralo.

- Je li predviđen postupak za slučaj da se Doktrinalna preambula ne potpiše?

Trenutačno je tekst Doktrinalne preambule predan msgr. Fellayu i glavarima Bratstva, te ga mogu proučiti i na nj odgovoriti. Nadamo se jednom, u biti dobrom, pozitivnom i potvrdnom odgovoru. Uvijek postoji mogućnost da se zatraže neka preciziranja i razjašnjenja na koja ćemo sigurno odgovoriti u razumnom roku. Sada mi se čini neprikladnim baviti se problemom koji bi se mogao dogoditi u slučaju da se teškoće pokažu značajnima i neprevladivima. U sadašnjem trenutku se taj problem ne postavlja.

- Bratstvo nije nastalo iz ničega, nego kao odgovor na značajnu crkvenu krizu, osobito u zemljama poput Njemačke, Francuske ili Švicarske. Ta kriza traje. Vjerujete li da bi nakon dogovora u Rimu, Bratstvo moglo biti pod krovom službene Crkve?

Pa, samo bih rekao da onaj tko je zaista i pravi katolik, taj može potpuno i s punim pravom biti u Katoličkoj crkvi, gdje god Katolička crkva živi i djeluje. To nije samo načelna izjava, nego egzistencijalna, koja odgovara stvarnosti Katoličke crkve. To, naravno, ne znači da nema poteškoća; također zbog kritičnog položaja u kojem se katolici i Katolička crkva nalaze u tim zemljama. Ali, ne vjerujem da u povijesti nije već bilo sličnih slučajeva. Stoga je odgovor vrlo jednostavan: onaj tko je istinski i pravi katolik, ne samo da ima pravo, nego dobro živi i dobro se osjeća u Katoličkoj crkvi.

- Iz kojih razloga postoji neprijateljstvo u mnogim crkvenim krugovima prema onoj liturgiji Crkve koju je slavilo tako mnogo svetaca tako dugo vremena, i koja je bila instrumentom veličnstvenog razvoja Crkve?

To je kompleksno pitanje. Vjerujem da treba uzeti u obzir mnoge čimbenike kako bi se razumjela ta, još uvijek tako raširena, zadrška protiv liturgije u izvanrenom obliku, starom obredu. Mora se misliti na to da tijekom niza godina u Katoličkoj crkvi nije bilo ponuđena prikladna i cjelovita liturgijska izobrazba. Htjelo se uvesti načelo loma, udaljenja, radikalnog kontrasta između liturgijske reforme koji je predložio, uspostavio i promulgirao papa Pavao VI., te tradicionalne liturgije. U zbilji stvari stoje drugačije. Jasno je da postoji bitni kontinuitet u liturgiji i u liturgijskoj povijesti. Postoji rast, napredak, obnova, ali nema loma, nema diskontinuiteta, a takve predrasude bitno utječu na mentalitet ljudi; klera kao i vjernika. Mora se prevladati ta predrasuda, mora se ponuditi cjelovita i autentična liturgijska izobrazba. Liturgijske knjige koje je željela reforma Pavla VI. su jedno. Načini primjene, kakvi su se u mnogim dijelovima katoličkog svijeta provodili i koji predstavljaju pravu zloporabu te liturgijske reforme Pavla VI., nešto su drugo, a sadržavaju i doktrinalne zablude te moraju biti ispravljeni i odbačeni. To je Sveti Otac Benedikt XVI. u svom govoru na 'Anselmianumu' krajem prošlog proljeća htio još jedanput naglasiti. Jedno su liturgijske knjige reforme, a drugo je njihova konkretna primjena. Ta se, nažalost, naširoko rasprostranila, a ne odgovara načelima koja su fiksirana i protumačena u konstituciji II. vatikanskog koncila o svetoj liturgiji, 'Sacrosanctum Concilium'.

- Povjerljiva preamblua predana je 14. rujna msgr. Fellayu. Dan kasnije je već A. Tornielli znao o tomu. Kako tako povjerljive informacije dolaze tako brzo u medije?

Sposobnosti novinara su jako poznate. Radi se o sposobnosti da se ulove vijesti koje su na određeni način dojmljive. U ovom su slučaju novinari, ne samo A. Tornielli, nego i drugi, dan nakon, preuzeli u biti samo priopćenje za medije koja već informira o nekim bitnim izjavama Doktrinalne preambule. Dublji sadržaji preambule u pojedinostima nisu poznati. Barem do sada nisu obznanjeni. Novinari o tomu nisu govorili, nisu detaljno opisali razvoj i izgradnju Doktrinalne preambule. Dakle, vjerujem, da je u ovom slučaju povjerljivost, u bitnome, očuvana, a nadam se da će tako i ostati.

- Jeste li prije nego što ste bili član 'Ecclesiae Dei' imali osobna iskustva sa starom misom? Kako ste doživjeli liturgijske promjene šezdesetih?

To su dva pitanja. Na prvo bih odgovorio da prije motuproprija 'Summorum Pontificum', 2007., nisam imao kontakta s celebracijom mise prema starom obredu. Počeo sam s celebracijom u izvanrednom obliku točno s motuproprijem 'Summorum Pontificum', koji je otvorio mogućnost za celebraciju mise u tom obliku.

Kako sam doživio promjene u šezdesetima i sedamdesetima? Uvijek sam pokušavao, kako sam naučio i kako su me pripremili moja sjemenišna izobrazba i moji učitelji teologije na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana', razumjeti Učiteljstvo čitajući tekstove, a ne po onome što su Učiteljstvu htjeli pripisati pojedini teolozi ili izvjesni katolički auktori.

Nisam imao teškoća s prihvaćanjem mise prema liturgijskoj reformi Pavla VI. Ali, odmah sam uočio da se, zbog velikog nereda koji je nakon 1968. ušao u Crkvu, misa Pavla VI. slavila često strano i potpuno protivno temeljnim nakanama Zakonodavca, dakle, Svetog Oca. Tako da sam prilično izravno doživio taj nered, taj slom liturgije o kojem je kardinal Ratzinger govorio u nekim svojim knjigama i publikacijama. Uvijek sam htio razdvojiti dvije stvari- jedna su stvar obredi, misni tekstovi, a druga je stvar način na koji se liturgija celebrira, odnosno kako se slavila u mnogim prigodama i mjestima- osobito polazeći od načela kreativnosti. Ta divlja kreativnost nema ništa s Duhom Svetim. Ona je upravo suprotnost onomu što Duh Sveti hoće.

- Zašto vrijedi promicati staru misu?

Zato što u drevnom obredu izvjesne vrijednosti postaju jasne i rasvijetljene, izvjesni temeljni aspekti liturgije koje vrijedi očuvati. Ne govorim samo o latinskom jeziku ili gregorijanskom pjevanju. Govorim o osjećaju za otajstvo, za sveto, o osjećaju za žrtvu, za misu kao žrtvu, stvarnu i bitnu prisutnost Kristovu u Euharistiji; i govorim o činjenici da postoje veliki trenutci unutarnje sabranosti, unutarnjeg udjelovanja u svetoj liturgiji.

To su sve temeljni elementi koji u misi u drevnom obredu posebno dolaze do izražaja. Ne kažem da ih nema u misi prema reformi Pavla VI., ali govorim o jasnijoj vidljivosti. Oni mogu obogatiti i one koji celebriraju misu u redovitom obliku ili na njoj sudjeluju.

Ništa nas ne priječi da mislimo kako bi u budućnosti moglo doći do ponovnog jedinstva dvaju oblika; s elementima koji se međusobno nadopunjuju. No, to nije kratkoročni cilj, posebno ne takav koji se može postići odlukom za pisaćim stolom, nego koji traži sazrijevanje čitavog kršćanskog naroda koji je pozvan da shvati vrijednost obaju liturgijskih oblika rimskog obreda."

Izvor: gloria.tv

Nema komentara:

Objavi komentar