Zahvalnost

Gospa od Stupa ili Nuestra Señora del Pilar, slavi se danas širom hispanskoga svijeta kao spomen na ukazanje, 40. godine, Blažene Djevice Marije sv. Jakovu Apostolu- starijem. Ovaj je datum značajan i stoga što je 12. listopada 1492. Kolumbo stigao u Ameriku, i tada je služena prva sveta misa na tom kontinentu. Bazilika se nalazi u Zaragozi, a pohode je rijeke hodočasnika. Za vrijeme španjolskoga građanskog rata na nju su bačene tri avionske bombe, ali ni jedna nije eksplodirala. Među nebrojenima koji su se zavjetovali Gospi od Pilara bio je i Justo Gallego Martínez, koji je mlad ušao u trapistički samostan Santa María de Huerta. Međutim, obolio je od tuberkuloze koja je bila neizlječiva, pa je morao napustiti samostan jer je predstavljao opasnost za cijelu zajednicu. Zavjete nije bio položio. Justo se molio Gospi od Pilara za ozdravljenje, a zahvalio joj je na izmoljenoj milosti na jedan zaista veličanstven i nevjerojatan način- počeo je graditi katedralu kojoj je dao njeno ime.

"Jedan pobožni i tvrdoglavi Španjolac preko četrdeset godina gradi vlastitu crkvu. Tisuće posjetitelja iz cijeloga svijeta divi se njegovu djelu. No, za susjede iz mjesta Justo Gallego Martinez je lud. Mejorada del Campo je zapravo jedno posve normalno mjesto. Nastala iz sela od tisuću duša istočno od Madrida, danas je spavaonica u kojoj prebiva deset tisuća ljudi. Jednolični stambeni blokovi se izmjenjuju s novoizgrađenim tvorničkim postrojenjima. Iza okolnih polja tutnji promet autocestom prema glavnom gradu.

Jedna građevina visoka šezdeset metara uzdiže se iznad susjednih kuća. Nad njom stoji masivna konstrukcija za kupolu od plavo lakiranih metalnih šipki. Pored nje strše tornjevi u vedro nebo, zidani od starih ostataka cigle različite veličine, oblika i boje. Zidovi tornjeva sliče tepihu od starih zakrpa, kao i fasada moćnih vanjskih zidova glavne lađe. Pod gredom vire zahrđale šipke armature na čijim se vrhovima nalaze u gipsu izlivene glave apostola. Katedrala od građevinske šute. Ukupne je površine od blizu 8000 kvadratnih metara. Izgradio ju je jedan čovjek, koji nije ni zidar ni tesar, a nije studirao ni arhitekturu niti statiku.

Put do Justa Gallega Martíneza vodi preko grubog betonskog poda glavne lađe, u kojem je neka mačka ovjekovječila svoje šape. Justo Gallego Martínez stoji prekriženih ruku u maloj pokrajnjoj prostoriji katedrale, koja njemu i njegovim pomoćnicima služi kao radionica i kao boravište. Vatra od europaleta plamti u kaminu. Na gredi stoji pakiranje 'Nescaféa' pokraj plastičnog kipića Isusa. Vonja na dim i svježi mort. Justo Gallego Martínez kašljuca i prelazi rukom preko sijedih, neobrijanih, upalih obraza; ruke su mu grube i prljave. "Dobro smo napredovali zadnje dvije godine." Šmugnu osmijeh preko umornog lica starog čovjeka. Preko 45 godina ovaj 85-ogodišnjak radi na svojoj katedrali, bez građevinske dozvole, poznavanja statike ili potpore Crkve. "Jednostavno sam to morao učiniti", reče i energično kimnu. Justo Gallego Martínez potječe iz starosjedilačke seoske obitelji. Na svom su posjedu uzgajali žito, rajčicu i drugo povrće. Njega je privuklo nešto drugo: kao mladić je proveo osam godina u jednom trapističkom samostanu. No, morao je napustiti bratstvo jer je obolio od tuberkuloze. Majka ga je do ozdravljenja njegovala doma. Nakon ozdravljenja, odlučio je u zahvalu sagraditi crkvu. Naslijedio je od obitelji jedno polje na rubu sela i najprije iskopao podrum za kriptu, opremljen jedino pijukom i lopatom. Kasnije mu je netko pomogao malim bagerom. "Svi su rekli da to neće biti nešto." Kratko bljesnuše starčeve duboke oči. "Ali, s Božjom pomoću čovjek može gore premještati."

Angel je ušao u sobu. Maleni, okrugli čovjek pomaže mu već mnogo godina. "On sve može i uvijek je dobre volje", hvali ga Justo Gallego Martínez. Angel se smiješi i uzima cigaretu, a zatim oblači radnu odjeću. Danas treba biti dovršena pokrajnja kupola.

Inspiraciju za svoju monumentalnu građevinu je Justo našao u knjigama o srednjovjekovnim dvorcima i crkvama. Njegova je crkva divlja mješavina različitih stilova. Špicasti lukovi i kupole s križnim rebrastim svodovima podsjećaju ponajviše na gotiku, nešto na romaniku ili barok. Materijal je darovan ili je od ostataka ili otpada. U crkvenoj lađi nagomilane poluotvorena vreća cementa, razbijeni komadi cigle, šareni komadići kaljevih krhotina, na zid naslonjena razbijena prozorska okna. U jednom kutu leže nebrojena plastična vjedra izvađenog dna. Poslagana jedno na drugo služe kao model za izradu betonskih stupova koji nose moćne lukove i svodove. Samo malo materijala mora Justo kupovati. "Trenutačno upravo dva Nijemca u svojoj domovini sakupljaju za mene čelik i cement."

Uporni majstor Justo i njegov pomoćnik pale vatru u tačkama zavarenim od metalnih ploča. Preko kosih stuba jednog kružnog stubišta tegle svoju provizornu napravu pod jednu nadstrešnicu. Tu već stoji aparat za zavarivanje. Zajedno s jednim pomoćnikom iz Rumunjske, Angel se penje na kupolu, namješta metalne šipke i zavaruje. Kasnije iznutra spaja panele od kartona na šipke, kako bi izvana ožbukao kupolu. Uvijek iznova Justo stisnutih očiju zamahuje. Cilja duž kupole. "Dalje nadesno, morate šipke pritisnuti nadesno!" Na hladnom zraku se majstorov dah pretvara u paru. Silazi namješta komad drva i trlja ruke nad vatrom. Justo nosi isluženi kaput španjolske pošte koji je naprijed povezao komadićem žice. Ostatci morta su se zalijepili na plavoj tkanini. Oko vrata mu je jedan crveni šal od filca s reklamom jednog poznatog proizvođača limunade. Na glavi crvena vunena kapa ispod koje strši njegova sijeda kosa. Za svojih 85 godina djeluje iznenađujuće okretno. "Izvrsno se osjećam, imam ideale i jedan plan- to me održava mladim." Justo svako jutro radi od šest sati na svojoj baušteli. Tek se uvečer vraća u svoj dvjesto metara udaljeni dom koji dijeli sa sestrom.

Tvrdoglavi je majstor sa svojom katedralom dospio u njujorški muzej moderne umjetnosti. Bio je model za reklamu jedne španjolske mineralne vode.

Tisuće posjetitelja iz cijeloga svijeta svake godine dolaze i čude se. Neki su kredom našarali posvete i priznanja po sivoj žbuci u crkvenoj lađi. Ljeti dolaze trupe dragovoljnih pomoćnika iz Europe. Spavaju na gradilištu i od Justa dobiju skromni obrok. Starac kod vjerničke mladeži uživa kultni status. Ipak, tko u njemu traži vjerskog reformatora, razočarat će se. "Ja nisam smutljivac, samo želim graditi svoju katedralu, a ne dovoditi u pitanje crkveni auktoritet", govori dok odlazi u malu prostoriju pokraj crkvene lađe. U prostoriji Justo Gallego Martínez podiže glas koji odzvanja od golih zidova: "Prava vjera dolazi iz Rima, a Papa je nezabludiv." Pod pokrivačem visi krletka s papigicom koja sve glasnije krešti. Zatim se majstor saginje nad jedno okno i od raznobojnih krhotina počinje slagati sliku s ovcama, koju fiksira posebnim ljepilom.

Justo bi svoje životno djelo najradije prepisao nadležnoj biskupiji u Alcali de Henares. "Obećali su mi da će se nakon moje smrti katedrala nastaviti graditi na moj način." Većina ljudi u mjestu u to sumnja, a mnogi ga drže luđakom koji je svoje nasljedstvo mogao bolje uložiti u nešto smislenije. "Crkva neće preuzeti građevinu", kaže konobar iz bara preko puta. Ona bi mogla biti magnet za publiku, ali tko će preuzeti odgovornost za tako veliku građevinu koju je podigao laik bez dozvole i znanja statike? Justo se time ne opterećuje kad njegovi posjetitelji balansiraju na vrtoglavim visinama preko klimavog kositrenog krova. Dosad se nikom ništa nije dogodilo. Ali osim njega nitko na to ne gleda tako opušteno. Službenike iz općine je uvijek potjerao s gradilišta oštrim riječima. Otkad je katedrala od šute dobila međunarodnu pozornost, nadležne vlasti se drže tiho. Ali, koliko dugo? "Lako moguće da nakon njegove smrti dođe bager i sve to sravni", kaže konobar. I to bi bilo pravedno. Konačno, svaki normalni građanin mora si već za gradnju garaže priskrbiti iscrpljujući proces ishođenja dozvole.

Ali, izvan mjesta ogromna je zadivljenost katedralom od šute. "Dolazim već drugi put- građevina je jednostavno fantastična", kaže francuski turist iz okolice Bordeauxa. Ostaje na ulazu i otvorenih usta gleda uvis. Pored njega na zidu visi cedulja s najvažnijim informacijama o izgradnji katedrale. Justo ne želi da ga znatiželjnici zapitkuju. To ga udaljuje od posla. Dovršenje katedrale od šute on neće doživjeti. Ali, možda će sve dobro završiti za njega te će grad ili Crkva dovršiti njegovo životno djelo. Na to ukazuje i ime ulice u Mejoradi del Campo u kojoj se katedrala od šute nalazi: 'Avenida Antoni Gaudi'. Genijalni arhitekt je ostavio Barceloni 1926. svoju nedovršenu katedralu, 'Sagradu Familiju'. Ona je danas najpoznatiji simbol katalonskoga glavnog grada, a papa Benedikt XVI. posvetio ju je u studenom 2010."

Izvor: kathnews.de
Slike: Wikimedia Commons 1, 2, 3

Bratstvo sv. Vinka Fererskog

Na dan Kraljice Sv. Krunice pripremio sam nekoliko rečenica o jednoj redovničkoj zajednici koja njeguje dominikanski obred sv. mise. Otac Ljudevit Marija de Blignières, također matematičar i astrofizičar, završio je teologiju kod Piova bratstva i zaređen je 1977., a godine 1979. osnovao je Bratstvo sv. Vinka Fererskog (jedan brat mu je član Svećeničkog bratstva sv. Petra). Prvi članovi nove zajednice položili su zavjete 1981. Razgovori oko regularizacije njihova statusa započeli su 1986., a dovršeni su 1988. njihovim službenim priznanjem kao redovničke ustanove papinskog prava. Konačni oblik konstitucija je odobren 1995.

Sjedište ovog malog bratstva je u mjestu Chémeré-le-Roi, u samostanu Sv. Tome Akvinskog. Članovi bratstva koji se spremaju za svećeništvo filozofiju studiraju na Sorbonni, a teologiju na Université Catholique de l'Ouest (Angers).

Život u samostanu ravna se prema staroj dominikanskoj disciplini što se ogleda i u odjeći, pa na ovoj slici vidimo jednog redovnika u crnom škapularu; što je u bratstvu znak, kao što je bio prije kod dominikanaca, da se ne radi o svećeniku, nego o bratu. To je razlog zašto na slikama neki dominikanski svetci poput sv. Martina de Porresa ili sv. Ivana Maciasa nose crni škapular i kapuljaču. Kako bi se razlikovali od Reda propovjednika, članovi bratstva na habitu nose križ.

Apostolski djeluju na različitim područjima; tradicionalna misa, propovijedaju na pučkim misijama, vode hodočašća, pripreme za brak, duhovne obnove, tomističke kružoke, imaju zajednice mladeži kao i laika koji su pridruženi bratstvu preko pobožne udruge, Družbe ružarija. Objavljuju reviju Sedes Sapientiae, a zaštitnici bratstva su sv. Dominik, sv. Vinko Fererski, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska i sv. Pio V. Ideal im je kontemplirati, a zatim komunicirati drugima kontempliranu istinu.

U rujnu je generalni kapitul ovoga bratstva izabrao novog poglavara, o. Dominika Mariju de St. Laumera, koji će sljedećih šest godina voditi zajednicu čiji je član od njena osnutka. Prefekt Kongregacije za nauk vjere, ujedno predsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, W. kard. Levada, potvrdio je izbor, 23. rujna 2011.

Sastavljeno prema: chemere.org, katholisches.info, diocese-laval.fr

Slika: chemere.org

Razabiranja

Gloria.tv je danas objavila snimku razgovora koji je 17. rujna održala s tajnikom Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', msgr. G. Pozzom. Dakle, nedugo nakon predaje Doktrinalne preambule, o čemu smo mogli čitati prethodnoga mjeseca. O tomu i o drugim pitanjima: "- Monsinjore, sudjelovali ste u razgovorima sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. Kakav je Vaš osobni dojam o tim susretima? Koliko smo napredovali? Vjerujete li da će uskoro doći do sporazuma? Moj dojam je načelno pozitivan. Razgovori i dogovori su se odvijali u srdačnoj atmosferi. Moram reći da je to bio uvijek vrlo slobodan, iskren dijalog, i s vremena na vrijeme vrlo živahan; što se moglo i očekivati s obzirom na diskutiranu problematiku i tematiku. Mislim da smo stigli na odlučujuću, iako ne i konačnu točku toga puta. On je uvelike i značajno poslužio da se razjasne pozicije Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i one stručnjaka Kongregacije za nauk vjere. Sada se ide za tim da se prijeđe na razinu vrjednovanja prijepornih točaka, odnosno da se konkretno ustanovi postoje li mogućnosti da se prevladaju doktrinalne teškoće i problemi o kojima se razgovaralo. - Je li predviđen postupak za slučaj da se Doktrinalna preambula ne potpiše? Trenutačno je tekst Doktrinalne preambule predan msgr. Fellayu i glavarima Bratstva, te ga mogu proučiti i na nj odgovoriti. Nadamo se jednom, u biti dobrom, pozitivnom i potvrdnom odgovoru. Uvijek postoji mogućnost da se zatraže neka preciziranja i razjašnjenja na koja ćemo sigurno odgovoriti u razumnom roku. Sada mi se čini neprikladnim baviti se problemom koji bi se mogao dogoditi u slučaju da se teškoće pokažu značajnima i neprevladivima. U sadašnjem trenutku se taj problem ne postavlja. - Bratstvo nije nastalo iz ničega, nego kao odgovor na značajnu crkvenu krizu, osobito u zemljama poput Njemačke, Francuske ili Švicarske. Ta kriza traje. Vjerujete li da bi nakon dogovora u Rimu, Bratstvo moglo biti pod krovom službene Crkve? Pa, samo bih rekao da onaj tko je zaista i pravi katolik, taj može potpuno i s punim pravom biti u Katoličkoj crkvi, gdje god Katolička crkva živi i djeluje. To nije samo načelna izjava, nego egzistencijalna, koja odgovara stvarnosti Katoličke crkve. To, naravno, ne znači da nema poteškoća; također zbog kritičnog položaja u kojem se katolici i Katolička crkva nalaze u tim zemljama. Ali, ne vjerujem da u povijesti nije već bilo sličnih slučajeva. Stoga je odgovor vrlo jednostavan: onaj tko je istinski i pravi katolik, ne samo da ima pravo, nego dobro živi i dobro se osjeća u Katoličkoj crkvi. - Iz kojih razloga postoji neprijateljstvo u mnogim crkvenim krugovima prema onoj liturgiji Crkve koju je slavilo tako mnogo svetaca tako dugo vremena, i koja je bila instrumentom veličnstvenog razvoja Crkve? To je kompleksno pitanje. Vjerujem da treba uzeti u obzir mnoge čimbenike kako bi se razumjela ta, još uvijek tako raširena, zadrška protiv liturgije u izvanrenom obliku, starom obredu. Mora se misliti na to da tijekom niza godina u Katoličkoj crkvi nije bilo ponuđena prikladna i cjelovita liturgijska izobrazba. Htjelo se uvesti načelo loma, udaljenja, radikalnog kontrasta između liturgijske reforme koji je predložio, uspostavio i promulgirao papa Pavao VI., te tradicionalne liturgije. U zbilji stvari stoje drugačije. Jasno je da postoji bitni kontinuitet u liturgiji i u liturgijskoj povijesti. Postoji rast, napredak, obnova, ali nema loma, nema diskontinuiteta, a takve predrasude bitno utječu na mentalitet ljudi; klera kao i vjernika. Mora se prevladati ta predrasuda, mora se ponuditi cjelovita i autentična liturgijska izobrazba. Liturgijske knjige koje je željela reforma Pavla VI. su jedno. Načini primjene, kakvi su se u mnogim dijelovima katoličkog svijeta provodili i koji predstavljaju pravu zloporabu te liturgijske reforme Pavla VI., nešto su drugo, a sadržavaju i doktrinalne zablude te moraju biti ispravljeni i odbačeni. To je Sveti Otac Benedikt XVI. u svom govoru na 'Anselmianumu' krajem prošlog proljeća htio još jedanput naglasiti. Jedno su liturgijske knjige reforme, a drugo je njihova konkretna primjena. Ta se, nažalost, naširoko rasprostranila, a ne odgovara načelima koja su fiksirana i protumačena u konstituciji II. vatikanskog koncila o svetoj liturgiji, 'Sacrosanctum Concilium'. - Povjerljiva preamblua predana je 14. rujna msgr. Fellayu. Dan kasnije je već A. Tornielli znao o tomu. Kako tako povjerljive informacije dolaze tako brzo u medije? Sposobnosti novinara su jako poznate. Radi se o sposobnosti da se ulove vijesti koje su na određeni način dojmljive. U ovom su slučaju novinari, ne samo A. Tornielli, nego i drugi, dan nakon, preuzeli u biti samo priopćenje za medije koja već informira o nekim bitnim izjavama Doktrinalne preambule. Dublji sadržaji preambule u pojedinostima nisu poznati. Barem do sada nisu obznanjeni. Novinari o tomu nisu govorili, nisu detaljno opisali razvoj i izgradnju Doktrinalne preambule. Dakle, vjerujem, da je u ovom slučaju povjerljivost, u bitnome, očuvana, a nadam se da će tako i ostati. - Jeste li prije nego što ste bili član 'Ecclesiae Dei' imali osobna iskustva sa starom misom? Kako ste doživjeli liturgijske promjene šezdesetih? To su dva pitanja. Na prvo bih odgovorio da prije motuproprija 'Summorum Pontificum', 2007., nisam imao kontakta s celebracijom mise prema starom obredu. Počeo sam s celebracijom u izvanrednom obliku točno s motuproprijem 'Summorum Pontificum', koji je otvorio mogućnost za celebraciju mise u tom obliku. Kako sam doživio promjene u šezdesetima i sedamdesetima? Uvijek sam pokušavao, kako sam naučio i kako su me pripremili moja sjemenišna izobrazba i moji učitelji teologije na Papinskom sveučilištu 'Gregoriana', razumjeti Učiteljstvo čitajući tekstove, a ne po onome što su Učiteljstvu htjeli pripisati pojedini teolozi ili izvjesni katolički auktori. Nisam imao teškoća s prihvaćanjem mise prema liturgijskoj reformi Pavla VI. Ali, odmah sam uočio da se, zbog velikog nereda koji je nakon 1968. ušao u Crkvu, misa Pavla VI. slavila često strano i potpuno protivno temeljnim nakanama Zakonodavca, dakle, Svetog Oca. Tako da sam prilično izravno doživio taj nered, taj slom liturgije o kojem je kardinal Ratzinger govorio u nekim svojim knjigama i publikacijama. Uvijek sam htio razdvojiti dvije stvari- jedna su stvar obredi, misni tekstovi, a druga je stvar način na koji se liturgija celebrira, odnosno kako se slavila u mnogim prigodama i mjestima- osobito polazeći od načela kreativnosti. Ta divlja kreativnost nema ništa s Duhom Svetim. Ona je upravo suprotnost onomu što Duh Sveti hoće. - Zašto vrijedi promicati staru misu? Zato što u drevnom obredu izvjesne vrijednosti postaju jasne i rasvijetljene, izvjesni temeljni aspekti liturgije koje vrijedi očuvati. Ne govorim samo o latinskom jeziku ili gregorijanskom pjevanju. Govorim o osjećaju za otajstvo, za sveto, o osjećaju za žrtvu, za misu kao žrtvu, stvarnu i bitnu prisutnost Kristovu u Euharistiji; i govorim o činjenici da postoje veliki trenutci unutarnje sabranosti, unutarnjeg udjelovanja u svetoj liturgiji. To su sve temeljni elementi koji u misi u drevnom obredu posebno dolaze do izražaja. Ne kažem da ih nema u misi prema reformi Pavla VI., ali govorim o jasnijoj vidljivosti. Oni mogu obogatiti i one koji celebriraju misu u redovitom obliku ili na njoj sudjeluju. Ništa nas ne priječi da mislimo kako bi u budućnosti moglo doći do ponovnog jedinstva dvaju oblika; s elementima koji se međusobno nadopunjuju. No, to nije kratkoročni cilj, posebno ne takav koji se može postići odlukom za pisaćim stolom, nego koji traži sazrijevanje čitavog kršćanskog naroda koji je pozvan da shvati vrijednost obaju liturgijskih oblika rimskog obreda."

Izvor: gloria.tv